RTV Teorija i praksa

za žene, kada smo, posle nekoliko trka, več poznavali stazu, pa mogli da pratirao ne samo vreme koje su takmičarke postizale na pojedinim deonicama već i način na koji one savlađuju teškoće za koje još ne znaju, a mi znamo da ih čekaju iza krivine. Slično je bilo u skokovima, kad se pred našim očima odigravao pravi turnir, sa promenljivom srećom, kad nikad nismo znali ko će koliko skočiti ili kako če pasti, Gledali smo slike kojih pre nije bilo, koje su nastajale pred nasim očima. Sudelovali smo u njihovom stvaranju. Slična osečanja doneli su nam i neki prenosi koje je sa letnje Olimpijade u Minhenu 1972. godine ostvarila zapadnonemačka televizija. Kamere su tada postigle nešto čemu smo, do tog trenutka, uspevaii tek da se približimo - ravnotežu između prenosa i drame. S tim izborom še suočava svaki realizator sportskog prenosa: ili pokazati pobednika koji upravo stiže na cilj, ili onoga koji je pao na stazi i previja se od bolova? Da li pokazati tablu s rezultatima ili gledaoca s karakterističnim izrazom koji sedi na tribinama? Nisam u stanju da precizno opišem kako su oni to radili, mada znam da su nemački realizatori uspeli da tu dilemu razreše primenjujuči munjevito brze rezove, ali takve da ostaju u sećanju. Uvek su znali gde se događa ono najvažnije. S izvanrednom veštinom usporeno su ponavljali pojedine pokrete, ne samo reda radi već i da bi istakli dramatičnost Gledajuči često neuspele televizijske prenose primećujem da bih želeo da pobliže osmotrim nešto što na margini jedva da promiče ekranom, U minhenskim prenosima nije se dogodilo da ta moja želja - a verujem i želja miliona gledalaca - ne bude ispunjena. Kada je Votl (Wottle) slušajući himnu stavio šaku na srce, shodno običaju američkih patriota, ta šaka je već sledeče sekunde ispunila čitav ekran. Kada je Komar (Komar) plakao videli smo kako prstima briše oči, a zatim diskretno otire prste o dres, Takvih trenutaka je bilo na pretek. Smatram da čovek koji želi da bude televizijski realizator ili kamerman treba da studira ne samo tehniku več i psihologiju. Potrebno je shvatiti šta privlači čovekov pogled i kuda, Marčinjski (Marczvhski) je jednom u nedeljniku „Przekroj” predložio igru: napisao je pet novinskih članaka i predviđao koji če članak čitaoci čitati kao prvi. Profesionalno novinarstvo poznaje takve načine; to su pitanja koja se mogu razrešiti gotovo matematički tačno. Trebalo bi da se isti testovi rade i sa slikama: koja če snažnije da privuče gledaočev pogled? Sigurno je da tu deluju strogi zakoni kako psihologije tako i optike. Po meni bi to bio uvod u savremenu televiziju, Lov na

135