RTV Teorija i praksa

takve slike očarava a ujedno je i prava uloga televizije o kojoj smo sanjali pre no što se ona pojavila. I i i Godine 1975. sovjetska televizija je prvi put celom svetu prikazala spuštanje kosmičke kapsule broda „Sojuz”, posle završetka svemirske ekspedicije, u saradnji s grupom američkih astronauta iz „Apola”. Mislim da se tada pred našim očima rodila slika koja će se od tog trenutka ponavljati u svim montažama, svim uspomenama koje se odnose na osvajanjs kosmosa, a možda i na svu istoriju XX veka. Ima nekoliko takvih slika koje svi već znamo napamet; na primer, onaj vojnik koji, u krupnom planu, komanduje „Vatral” sovjetskoj bateriji, za vreme januarske ofanzive 1945; poljski vojnici koji izlaze iz rovova u blizini Lenjina; slika vođS antihitlerovske koalicije u trenutku rukovanja prilikom susreta u Potsdamu; slika uplakanog deteta na ruševinama vijetnamskog sela... Kada te slike vidimo na filmskim ili televizijskim ekranima ne Ijutimo se što smo ih već viđali u drugim situacijama i u drugim filmovima, jer one su gotovo uslovno refleksni znaci našeg vremena, poslovično „granično kamenje”. Slika spuštanja „Sojuza” mora da se na neki način sačuva i ostavi potomstvu - mada je televizijski zapis maje trajan od filmskog, jer magnetska traka brže propada. Nešto mora ostati, jer se to kasnije ne može veštački reprodukovati, ate slike ne smemo da zaboravimo. U njima je očaravalo baš to što su, zbog naročitih uslova reprodukovanja, bile loše i nejasne, te otprve nosile nešto od patine vremena. Navikli smo da su baš tako sive, zamagljene i neoštre sve važne arhivske fotografije koje smo sačuvali s početka veka. I sigurno se zbog toga kod gledaoca odmah pokreće ona nagonski osobena pažnja, jer u tom slučaju svaki detalj ima svoju vrednost Dakle, već od samog početka oduševio je taj let običnog padobrana što je okruglu kabinu nosio iznad stepe koja se, obrasla retkom travom, protezala sve do horizonta. Specifičnost tog prizora zasnovana je na izvesnoj redukciji; svodeči se sa stvari koje su neshvatljive za običnog laika - sa višestepenih raketa, neverovatnih übrzanja, svemirske praznine - cela ekspeđicija prolazi kroz barijeru običnosti: padobran bezvoljno nošen vetrom, vidljivost zemlje, običnost, monotonija stepskog pejzaža. No, u sledečem trenutku taj običan, apstraktan pejzaž iznenada dobija realnost, materijalnost: raketni motori se uključuju poslednji put da bi üblažili susret kapsule sa zemljom, i nad stepom se diže neverovatan oblak prašine. Ta prašina, koja se dizala u nebo,

136