RTV Teorija i praksa

Siroku Bačku. Mnogi od tih beskućnika bez ruha i kruha, sa povorkama drobne dece nastavljaju put, traže spasa Исеш okrenuti peskovitom Banatu i prema zelenkasto-plavom Sremu koji je postao pravi prag srpske slobode i srpske države...” Ne, ovo što ste pročitali nije odlomak nekog nadahnutog teksta iz ratne hronike naše uskovitlane svakidašnjice jeseni 1991, niti je svedočanstvo stare istine o tome da se istorija ponavlja, a nije ni odjek Andrićeve misli da u „naše vreme i najveći ratovi i najsavršenije pobede retko i nepotpuno rešavaju pitanja zbog kojih se ratovalo i pobedilo, ali zato redovno otvaraju veliki broj novih i teških pitanja”. U početku ovog osvrta citirane rečenice izgovorene su rane decembarske večeri 1991. u jednoj od premijera Dramskog programa Radio Beograda, u dramatizaciji Aleksandra Đaje a u radiofonskom ostvarenju i u režiji Bode Markovića. Reč je o romanu Miroslava Josića Višnjića Odbrana i propast Bodroga u sedam burnih godišnjih doba, kome je, kao što je široj javnosti “poznato, 1990. dodeljena tradicionalna Ninova nagrada Odmah valja napomenuti da je to radio-dramsko ostvarenje punog sklada svih njegovih izražajnih sredstava. Roman Mirolava Josića Višnjica, osobeno epski intoniran rekvijem o borbama i žrtvama žitelja panonskih podnebesja za slobodu vere i jezika, zabrujao je u svom radio-dramskom preobraženju i kao olujnom snagom dočarani letopis o bunama, pogromima i svakojakim carstvima mraka, i kao legenda o stradanju čoveka i sveta sredinom prošlog veka u atarima buduće Vojvodine. Odmerenim i, bez ikakvog pogovora, doslednim rediteljskim postupkom Bode Markovića i ton-majstora Aleksandra Stojkovića, a prvenstveno zahvaljujući ovećoj grupi beogradskih glumaca-izvođača, u kojoj je Gojko Šantić uzorito ukazao stilski besprekorno tumačenje teksta čija sazdanost podrazumeva ritam, tempo i gradacije ponikle u velikim monolozima antičkih tragedija spomenuta premijera Dramskog programa Radio

127