RTV Teorija i praksa

Beograda pamtiće se dugo, uz moje čvrsto uverenje da je moraju čuti mnogi, uverenje podstaknuto opravdanom željom da se i reprize te emisije oglase na radio-talasima što je mogućno pre. ZNAK RASPOZNAVANJA Pažljiviji slušalac radija, što će reći neko ko stalno prati jedan ili više radijskih programa - sopstvenim željama, ukusima i kriterijima opredeljujući se za pojedine emisije i cikluse, a i izvesne priloge i numere u tim programskim radijskim tokovima - odavno već razaznaje i prepoznaje pojedine emisije po tome kojim se početnim zvukom ili rečju one inače oglašavaju. Znak raspoznavanja mnogih emisija i njihovih delova, takozvana „muzička špica” ili, najuobičajenije, „džingl” (reč je engleska, u približno najvernijem prevodu značila bi zvek, a onda i - pesmica ) pomaže slušaocima višestruko. Podržava „uslovni refleks” njihove svakidašnje navike slušanja određenih deonica radijskih programa, a tu je i da ih iznenadi, obavesti, usredsredi. Što je, dakle, taj „džingl” samosvojniji i nezaobilazniji, to je i njegova udarnost znatnija a dejstvo na slušaoce jače i neodoljivije. Zato i ne začuđuje činjenica da muzički urednici i saradnici dugo tragaju dok ne pronađu i ne stvore „džingl” koji pojedine emisije i preporučuje, i čini ih u isti mah poznatim i rado slušanim. Ponekad, posredi je neki izrazit motiv u kome su naglašeni melodija ili ritam a odsvirani na jednom ili na nekoliko muzičkih instrumenata, pokadšto je splet raznih zvučnih efekata, a najčešće, „džingl” nije ništa drugo do uspešan montažni sklad najraznovrsnijih muzičkih oblika koji deluje kao svojevrsno zvučno obeležje. U poslednje vreme i Magazin 439 Prvog programa Radio Beograda - onaj koji se emituje utorkom privlači pažnju „džinglom” kojim muzički urednik Milena Cvetković ukazuje na neke od neograničenih mogućnosti znalačkih izbora i oplemenjenih maštovitosti. Naime, tokom novembra i decembra 1991. u Magazinu 439 emituju se Uiihla zvona, potresne

128