RTV Teorija i praksa

kaže o porušenim pravoslavnim crkvama na teritoriji Hrvatske, pri čemu se upozorava na stvarne razmere uništavajućih današnjih ratnih stratišta u Slavoniji, na Kordunu, u Baniji i u Sremu. Kao uvod u ta Utihla zvona, u ciglo dvadesetak sekundi, začuje se „džingl” koji prene slušaoca a i ostane mu u sećanju kao zvučno-muzički znamen uobličen da se otprve oseti i pojmi kako njegova funkcionalnost, tako i prave vrednosti njegovog sadržaja i poruke. JEDINA LAZINA KOMEDIJA Reprizno emitovana Gordana Laze Kostića i one obaveštenije slušaoce mora prinuditi na pomisao o ne baš slavnoj sudbini dela Laze Kostića i pored nepobitne činjenice da njihov sjaj nije potamneo ni u decenijama u kojima su i ne samo u književnom stvaralaštvu prave vrednosti potiskivane najezdom samozvanih i lažnih tvorevina. A što vreme, kako bi Stanislav Vinaver rekao, sve dalje i dalje „vremuje”, poezija Laze Kostića, na primer, sve je neodoljivija u svojim trepetima i značenjima, a odlomci njegovih drama ili delovi proznih i publicističkih tekstova ponekad blesnu nalik na svetlosni snop svetionika koji se namah ugleda uprkos beskrajne daljine kojom je odvojen od naših očiju. Zahvaljujući vidovitosti, pronicljivosti i trudu marljivih pojedinaca do nas dopiru i oni glasovi pevanja i mišljenja Laze Kostića koje ne samo da nikad nismo čuli, nego smo, u većini slučajeva smatrali - razume se, pogrešno - da će oni zauvek ostati utisnuti u požutelu hartiju rukopisa čije stranice više niko ne prelistava. A da nije tako, svojevremeno nas je u Dramskom programu Radio Beograda uverio i Miroslav Belovič kao reditelj koji je Gordanu Laze Kostića preobukao u radiofonsko ruho i to prevashodno radio-adaptacijom koja se odlikuje izuzetnom originalnošću i svežinom. Začudo, jedina komedija u Lazinoj literarnoj zaostavštini i poslednje dramsko delo koje je napisao, samo u svakom tridesetom ili u pedesetom redu podseća na tvorca koji je stihom umeo da se vine do

129