SRĐ

— 914 —

rica je po svo.j prilici sobarici baš u taj hip pripovijedala, što joj Bitić nucta; uvjeravala je da to nije šala, već gola i prava istina. Nu što odgovara obijesna luda djevojka? Grohotom se smije! — Pa cla ima punu ovu kuću zlata, ne bih uzela ono staro beclasto strašilo! Strašilo, strašilo! Bitiću se mozak vrti. Stap mu nije dosta cla se na nogama održi, rukom se naslana na zid. Beđast, star, plašilo! Pa to veli ona, ta opica, ta . . . . Bitić se osmuče držeći se zida do kućnoga praga, preko praga ode na ulicu, ulicom da|e kao da je pijan. 1 uvijek one gaclne rijeci sam sobom mrmjaše. Bitić nije tražio druge rađosti ovoga svijeta, nego je samo želio dobre pecenke i zgodne poslužbe! Pa za to bi dao što je imao; cinio što može ciniti čovjek, kakav je on. A što je za to postignuo? Cejad, koju je jubio, smiju mu se i rugaju. Jadan čovjek! Danas je vidio, da je uprav suvišan na ovom svijetu. Star, bedast, plašilo! V. Sahat je oclbio po ponoći; po ulicama bješe mračno, jer je o sutonu počela padati kiša, te je lijevalo kao iz kabla. A i svijetilke nijesu dobro svijetlile. Kod vrata velike kuće odmaraše se pod strehom drijemovan redar. Po kiši sluga zakona i javnoga reda nemadaše dosta posla; pa je bilo ugodnije pod strehom plandovati, nego tražiti po ulicama, je li što neuredno. Dok je redar drijemao, eto mu brzijem korakom dolaze clva kasna noćurka. Ugledavši nega ustave se, te mu jeckavo a brzo pripovijede, da onclje gore kod te i te kuće leži čovjek u vodi na pločniku tik ziđa, a ne miče se; može bit je pijan ili ubijen. Redar pokrti, jer pomisli da ga ona dvojica hoće za nos da vode, tim više jer je po nima poznavao, da clolaze od vesele kapjice. A napokon kad m'u se zagroze, da će mu ime prijaviti starješinstvu, redar ostavi svoje utočište i uputi se prama označenome mjestu.