SRĐ

— 990

Ona ne odgovori. Nakon malo zamoli ga da se ne muči stojeći ondje s nom, kada može ostati posve dobro sama. U to uđe T. Kontesa Tarkvinija bješe u hodniku gdje čekaše svoju keer. Jelena oskoči s divana, stiže kontesu koja iđaše ispod ruke sa senatorom Clenezzi i regbi jedva se držaše. — Oh Bože, Jeleno, reče ona, ostavjaš me u ovakom stanu! Hajdemo kući, zaklinem te. Ja nemam više dalia, nemam noga: ne mogu činiti ništa, ne mogu stajati ovdje! — Ohrabri se, mamo, odgovori Jelena. Sađa ne ću. Doći ću docnije ako uzmogu; kada se vidi kako je bolest okrenula. Pa ću se vratiti, naravno. Ja sam jaka, mogu ga vrlo dobro dvoriti. — Oh Bože, a sada ne ćeš? — Ali ne, sada molim senatora da uzme kola i da te povede u hotel. — Promislite, promislite! ponavjaše senator sa svojim poštenim ozbi|nim licem, punim bola. Raspolagajte. Ja ću otpratiti kontesu kući, pak ću doći po Vas, ako lioćete. — Ne treba, žurno odgovori Jelena. Ja Vam sada baš tačno ne mogu kazati kada ću doći. — Mislim, šapnu senator, približujući lice nezinom, da će do koji čas banuti gospođa koja je jutros stigla, Jelena se uprepasti. — Ne znam, ništa ne znam, reče ona. Ja ću se vratiti za stalno ovdje na svaki način. — Jeleno, Jeleno, zajeea joj majka, promisli da ni ti nemaš zdravja na odmet. Jelena se namrgodi, sleže prezirno ramenima. — Sađa idem, reče ona, i šmignu s bogom, iščeze u predsobje. Cas docnije ušu}a se za nekim poslužnikom u bolesnikovu sobu. Izađe nakon dvije ure, sveđ veoma blijeda, ali mirna, zadrža se s nekim časnim članovima predsjedničkog ureda, koji joj ponudiše s najvećom uslužnošću što god bi žejela; uvjeriše je da će se učiniti sve moguće za Cortisa, o kojemu govorahu s najživhm poštovanem i simpatijom. Izraziše pak svoje čvrsto uvjerene da se može smatrati da je bolest već savladana puštanem krvi koje je odmah izvršeno. Jelena zaiska samo da