SRĐ

— 1082 —

blijesak straha; ali prođe odmah i čovjek nastavi put ne misleći o drugome. Uđe u jednu malu kavanu u ulici „ delle Muratte", malo koraka od negove kuće, i zakuca jako na sto, jer je momak spavao prekrštenih ruka. U dučančiću, osim Di Santa Giulia, bio je samo još jedan stari pop, lica i ruku kao od voska, koji je obično pio tu čokoladu prije ponoći. — Mislite li baš, prečasni, upita ga barun kao iz neba, da ima života nakon smrti? Stari ga pop pogleda u lice i odgovori mirno: — Ne, gospodine. Za tim razastre svoj mrki ubručić, pogleda ga sa svake strane, otr usta, složi ga opet s velikom pomiiom, i stavivši ga na kojena reče svojim mirnim slatkim glasom: — Ne mislim, znam. Nije se više čulo ništa već žubor vode Trevijske. Barun uze čašicu ruma i izađe ne pozdravivši. Negovi su prozori bili rasvijet|eni. Zašto? Kao da je na bližnem tamnom prozoru bio neko, koji se odmah povukao natrag, kada se Di Santa Giulia, došavši do vrata, zaustavio. Na stubama nađe gazdaricu koja ga čekaše sa svijećom u ruci. — Zašto je svijeća u mene u sobi? reče on. — Jedan posjet, gospodine senatore. Jedna gospođa čeka Vas od sedam ura. Barun pomisli odmah na svoju ženu. — Ko je? reče gnevno. Trebalo joj je reći, da se ne ću vratiti. — Ali je gospoda barunica, gospodine senatore. — Ah! odgovori on, kao da tim hoćaše reći: kad je tako učinili ste dobro. Ali naglasak i lice mu kazivahu, kako mu je posjet neugodan. Ode u svoju sobu uzbuđenim koracima, psujući iza zuba. Druga tanka prilika bijaše ondje, uspravna usred sobe, kraj stola na kome goraše velika svjetilka bez štita. — Ti ovdje? reče on zaustavivši se na vratima. Što hoćeš? Nezina leđa poskočiše od živčane trzavice. Počeka časkom, pa zatim odgovori mirno: — Da ti napomenem da sam živa.