SRĐ

— 1085 —

67

— Da, ja. Znaš li onu historiju? Bio sam ja, a ne topnički časnik. Reci mu to, reci prečasnome. Neka zna! Sto mi je stalo? Sad mi više nije stalo ni za šta, ni za šta. Pak i pravedno je. Reci mu u ime moje, ako mu majka nije kazala; jer čujem da se vratila iz pakla ona vještica. Do onomadne mu za stalno nije bila rekla. Jelena pokrivaše lice dlanima. Bješe zacuđene, nijema strahota, tegobna žeja da odmali ode daleko, silno opirane neke tajne sile u nezinoj duši. — 01 o! Kakav utisak! reče polako barun ironičkim otezanem glasa. Plače se! Jadni rođak! — Ja ne plačem, odgovori Jelena ponosito, otkrivši i podignuvši lice. Lijevom rukom uredi kose na čelu i pogleda muža u oči. — Trpim, ali ne plačem. Barunovo se lice steže, neko muklo režane izađe mu iz usta: — Pa da ne vjerujem da ti je Jubavnik? Ona ne poniče, ne mače trepavicama. Oči joj bijahu staklene, tijelo kao ukočeno, kada ispod glasa odgovori: — Ne, nije istina. Za nekoliko časaka gledahu se nepomično u oči. Di Santa Giulia iznenada pršte u bijesne pokrete i glasove: — Grospodar sam vjerovati da je istina, gospodar sam ti reći, hoću da ti rečem. A sada idi s bogom, idi kud hoćeš, idi s kim hoćeš! Hajde s bogom! Imam prijateja bojih od tebe u ovoj sobi; imam prijateja koji će me boje od tebe pripomoći, koji će me časkom osloboditi od tebe i od Ovdje očita niz živinskih psovaka proti svijetu i proti Judima. Jelena u toliko bijaše predobila vlast nad sobom. — Otići ću, reče, ali ne prije nego ispunim svoju dužnost Spopade je žestoko drhtane, diže joj za čas riječ. Morala je sjesti, počekati da se malo umiri. — Obećala sam, nastavi, da ću ti biti vjerna, i što god ti rekao, što god ti mislio, ja sam nakana da ti budem vjerna do cijka. Ti si mi pisao u Čefalu zloslutnih riječi, a sad čujem sličnih iz tvojih usta.