SRĐ

— 703 —

I opet naokolo zavlađa tišina . . . melanhonična tajanstvenost. Crne oblacine skupjaliu se nad tim osam|enim mjestom, tom ogromnom nekropolom srušenih grobnili ploča i starili natpisa. Melanhonija rimske Kampanije đjelovalaje i na nervoznu Ivanovu maštu, te je on s nekim novim zanosom promatrao turobni izraz ovoga kraja. Zapoceti nacrt nije ga zadovo|avao, ved je tražio u onom obilu gradiva, koje se pred nim razvijalo, jepšu, harakterističniju tačku, te bi se sad zaustavio pred triumfalnom linijom isprekidanom vodovodom, sad pred tamno-žutim ziđinama stare Aurelijeve zgrade ili pred osamjenim ulomkom granitskoga stupa drevnoga Jovova hrama. I Lene je ostavila svoje vezivo i nepomična i zamišjena izgledala je kao kakav božičin kip među onim ruševinama. Dolaziio joj je na pamet ono, što joj je Cvijeta Zuzzeri u Firenci kazala, i to je uznemirivalo, jer nije mogla nikako doći kraja onoj zagoneci. Da joj je barem znala sve potanko pripovidjeti, ali ni Cvijeta nije znala sve. Promišjala je, da bi najbo|e bilo poći u Dubrovnik, pohoditi staru domovinu, tu bi ih najbrže mogli potpuno izvijestiti o nihovoj prošlosti, a možda i sudbinu im riješiti. Dok su se ovakve misli vrzale u nezinoj glavi, zvono zazvoni po drugi put; na taj zvuk Lene se prenu kao iz duboka sna. — Hajdemo, Ivane, reče polaganim glasom, hajdemo u crkvu, da se pomolimo Bogu. — Hajdemo, sestro, odgovori Ivan i zagrnu se crnim plaštem, a crvenu anteriju baci Leni preko ramena. Baš kad oni stupiše u potrijemak crkveni, svećenik bješe došao na vrata, da ih zatvori. — Zakasnili ste, reče svećenik; blagoslov je dovršio. Ivan mu pruži jedan srebrni novac; — Jednu misu za mrtve, reče. Svećenik otvori nekakav registar na stolu do crkvenijeh vrata. — Za čiju dušu? upita svećenik biježeći. — Za duše naših roditela., odgovori Ivan i primivši od svećenika blagoslovjeno vode okrene s Lenom brzijem korakom put Apijeve ceste.