SRĐ

— 274 —

— čula si me, reče Robert suhim i oštrim glasom; đvije ure nek budu dosta da isčezne svaki trag ovijem pripravama. — Do dvije ure naci ćeš me spravnu da pođem s tobom, reče ona potpuno razabrano i mirno. Iste večeri, obučena u putnoj odjee'i, pred tužnim ognem od zelena drvja, u jednoj goloj i tamnoj dvorani, u zabiti pustog jednog sela, čiju samotinu prekidaše samo urlik ledenog vjetra, te pred Robertom, koji mučaše, stajaše Kamila sanajući o sjajnim nakitima, o svjetlim dvoranama, o uđvaranu mladića, o zamamnoj glazbi; ali na nezinom licu nije se moglo ništa da opazi od svega toga, ne samo, već je onajoš nalazila riječi punih mija i lubavi, da razvedri naoblačeno čelo svojega muža, da razveseli ono smrknuto negovo liee.

3. Zadne kušne. I tri mjeseca prođoše u ovoj dremežjivoj jednoličnosti, u ovoj osamjenosti pustinačkoj, pod onim mrkim nebom. Zivot bi oni sprovodili ili sjedeći pred trpezom ili ćuteći u jednom kutu pred ognem: bilo je to i previše a da ne umreš od sičije. Nikada se Kamila nije potužila, nikada što drugoga zažejela, barem pred svojim mužem. Ali ta odanost, ta poniznost sve su više budile u Robertu jarost i nezadovojstvo. Imao je da se pomami. Jednog dana, kad termometar pokazivaše osam stupana ispod niš ice, prohtjede mu se da zajedno sa Kamilom pođe u lov na divokoze. Strastven lovac i neumoran u hodu, preskakivaše on hitro i vješto jaruge i međe, zavirivaše lako u grmje a da se ne obazre na Kamilu, kojoj trhe odiraše meke ruke i nežno lice. Jadna žena, tajeći svoju bol, nalazila je još načina da se našali o bolnim zgodam ove mahnite trke. Medoro, Robertov kučak, u nečem pogriješi, a gospodar ga oštro kazni. — Molim te, dragi moj, oprosti mu. Ovoj molbi zadovolji Robert još okrutnijim šibanem pasa. Kamila videći to, nije se više usudila da moli za Medora, u strahu da ga još gore zlo