SRĐ

ĐENEVRIJA.

519

VI. Ljubi, dušo, ko te ljubi, Ljubljenoj se predaj sreei, Er ko luđo ljubav gubi U vijeke je neće steći! Tran la la lera, tran la la U vijeke je neće steći! Ovom pjesmicom razlijegao se je mali zaton Kolorine oko ponoća neke noći pred Tomin-dan. Noć pomukla, er oblak jednak i gust zastire mjesečnu svjetlost; tiha onom zimskom tišinom, koja sluti na snijeg. More istom se čuje prelijevati malijem vaiom po žalu i stijenama svaljenijem u onaj zaton sa osovljenijeh hridi Danača i Vješala, koje natkapljene sa zapadne strane kako Lovrijenčev kuk s istočne, činjahu svu onu morsku provalu tako mračnu, da kada ne bi bilo onoga glasa, koji se Ijuvenom pjesmom razlijegao iz one dubine, žas bi te ophitila, zagleda li ti se u nju. Na jedan kamenomet od kuta Kolorine sa strane Lovrijenca zja u moru pećina. Na ušću joj proteže se kuk, koji dijeleći je u dvoje napravlja od tud i od ovud dvoje vrata, kroz koja kada juževina razdraži onaj mali zaton, more buca kroz jedna a izdušuje kroz druga. Od tuda onome kuku ime Puhalo, zgodan preko ljeta djeci da s njega kako njorci na glavu u more skaču ; a preko noći ribarima da ribaju na udicu. Na vrh Puhala sjedi momče. Kod njega ribarski košic, u ruci mu trst. Riba, i valja da mu nema nekoga lova, er često pripijeva sad ovu sad onu pjesmicu. Mrak brani da se razvidi ko je momče, nu po glasu i pjevanju Pilar je, vješt Puhalu i njegovu pristupištu; slobodan, kad sam u onoj provali, pred onom pećinom i s onakijem mrakom riba i pjeva, кб da je na svomu stanu. Nakon pjesmice koju smo ga pjevat čuli, bješe istego povećega lumbraka.* Smakne ga s udice, vrgne u košic, natakne mamu, i mahne trsti s gornje strane Puhala — kad učini mu se кб da ga je neko po imenu zazvao. Pogleda nada se piit nekijeh kućica, kojijeh krov virio je na more iznad samijeh žala Kolorine,

* Vrst ribe.