SRĐ

520

СРЂ. SRĐ.

napenje uho, osluhne, ali ne videći ni čujući išta, cijeni da mu se pričulo, ter prebaci iznova trsti i zapjeva: Slavičice mala, Svakom pokoj dala ; A meni junaku Tri tuge zađala. Tran, la, la, ne dovrši pripjev, er bistro iznad sebe zacu glas koji tiho veljaše : Pero I o Pero 1 — Hm ! ovo je uprav, rece sam sobom, pa bricnuto odjavi se: — Ko me zove ? — Ja sam, Pero ; potreba mi je od tebe — slijedi isti glas s istoga mjesta, — Ti si. . . . Ustavi se malo, ko da prebire po pameti čiji bi mogao biti onaj glas; pak na jedan put izdignuvši trst iz mora, siijedi: — Jesi li ti to, Marijano ? — Jesam. — Sto ćeš ? — Prije nego otideš doma, dodi u mene, oslavit ću ti dona vrata na špagu.* — Hoću li ončas ? — Sto možeš prije, er si mi od potrebe. — Evo me o ! nek skupim kalamucit** i prigazim. Glasa koji s njim govoraše već nestade, a i Pero umukne, nit pjeva nit ronioni, nego jedino što pamet razbija: černu Marijana dode ga tražiti u ono gluho doba ? Brže bolje omota žicu s udicom oko trsti, uzmakne gaće do više koijena, uzme košičić s uhićenijem ribama, stavi u nj crevlje, pak lagalmo sađe na lijevo s Puhala, zagazi u more, te od kamena do kamena ko da ima svijetnjak pred sobom, dogazi na žal, nazuje crevlje, pak putem sebi poznatijem uspenje se na Kolorinu i

* Špag - debela žica koja vezana za štenac od vrata, a kroz rupu vanka provučena služi obično po vrtaljskim vratima našijem, da ili čeljade može s dvora otvoriti, a da ne đozivjje kutnje. — (Op. pisca). ** Od calamus, tako obično u Dubrovniku nazvana ribarska trst.