SRĐ

24

срђ. — srđ.

Zaslugom se ovih i drugih ljudi naš jezik konačno udomi u našoj gimnaziji. Iz gimnazije se razmaha u građanstvo i u birokraciju. Tako nakon malo godina nastade doba, kad prijašnja Srpčad i prijašnji mladi Hrvatići počeše se odasvuda javljati i preduzimati na svoju ruku poučavanje naroda pretječući donekle svoje starije učitelje. Prilike slične ovim, kao i sam svoj rad na svakom polju, pripovijeda pokojnik u ovim svojim Zgodama i Nezgodama. Zgode i nezgode. I. Godine 1846 negdje po Vodokršta u kući nekoga Antuna, trgovčića u Cavtatu, neobično kretanje i rasvjeta u gluho doba noći po prostijem prostorima' njegova stana. Kad se u jutro svane, po susjestvu se prosu glas da je Mare Antunova povila sina. To bješe baš na osvijet dana 15 januara 1846. Eto ti ženama zabave; ostavljaju i obične posle a kreću u babine da porodilji čestitaju; ali praznoruka nijedna ne dolazi. Tu se nakupi mantale, kotonjate, kolačića, jabuka, naranača, mjendela, oraha, smokava i svakoga blaga božijega, a sve se polaže na postelju porodilje, kao prinos prijateljski. A to nije nego zajam, jer se u prigodi povraća. Antun je od radosti izvan sebe. Eno ga već je izašao, a nije se dobro ni razdanilo, Ali kami da se razdani, kad je sve oblačno i tmušavo, a sitna rosica prši, što je znak snijega na brdu. Ali što će, zimsko je doba, pa sve za zemanom. Eno ga živahno trholi put župnikove kuće, da јзо običaju javi gosparu parokn srećni događaj u svojoj kući i da primi naputke. Netom prispije pred parokovu kuću, živahno zakuca na vrata, a glas ženski iznutra javi se : Ko je ? Prijatelji — odvrati Antun. Eto me ončas — prihvati Marija, službenica dum Iva župnika. I što bi dlan o dlan udario, eto ti je, otvara vrata, a Antuna odmah pita za gospara.