SRĐ

850

СРЂ. — SRĐ.

Smatrao sam se već tada vezanim, a valja da za uvijeke. Kada promislim na izvor i na narav one sveze, dolazi mi na usta gorak osmijeh: žalim onu gospođu; sažaljivam i smijem se sebi samom. O ovoj je svezi svijet govorio, ali krivo; a nije za gore da ja ovdje o njoj nješto pišem. Znate da sam ja od mnogo vremena poznavao onu krasnu i inteligentnu gospođu, o kojoj je svijet kazivao, prvo neg naši odnošaji postadoše tjesniji, da ima njekog ljubovnika. Išao bili kadgod u nje, a češće bismo se susretali u društvu. Mišljah da sam joj sasvim ravnodušan, te joj jednakom ravnodušnoše'u odvraćah; ali malo bi tko kao ona pobudio u mene žicu sarkazma. Jedne većeri u teatru, dva puta moj se durbin sudari s njezinim, na mene upravljenim; a drugi put ona podnese nekoliko časova moj pogled prije nego ga je drugamo obratila. Mišljah da me je u srce malko dirnula; nego valjda bijahu živci znatiželjnosti i taštine, koji bijahu pobudili u mene tobože njeki trepet srca. Čekah, i docekah često još koji njezin pogled; kasnije posjetih gospođu u njezinoj loži. Ona se prama meni počela sasvim drugačije da ponaša, te mi, u nazočnosti drugijeh osoba, podade tako očitijeh znakova naklonosti, da me stavi u nepriliku. Uobrazih se, vraćajući se kući, da sam u nju zaljubljen, i u isto doba da joj to moram ispovjediti. Ispunih ovu silnu dužnost dva dana kasnije. Radilo se o udatoj gospođi, a moj je grijeh tim veći što tada podlegoh ne sili prave ljubavi, nego praznoj sjeni Ijubavi. Ona mi odgovori da vrlo žali moje riječi. Nastavi, na moje veliko čudo, da se je bila odavna dosjetila ovoj simpatiji, da mi nije mogla zatajati njeku naklonost, ali da bi bila voljela da o tom među nama ne bude nigda govora. Ona bijaše odlučila da se ne iznevjeri svojim dužnostima. Prije bilo bi moguće vidjeti se češće i intimnije, kao prijatelji; sada, ni promisliti na to. Posavjetova me da ugušim ljubav, koja ne će biti još uhitila duboka korjena; tako da bi mi bilo moguće, za nekoliko doba, uživati u miru blagodati čistog i intimnog prijateljstva, čega smo oboje valja da trebovali. Tad se dosjetih bolno, da je ni malo ne ljubljah; toliko me ohladile ove njezine besjede: rekoh sam sebi da sam ludo upao u mreže bezdušne vijoglave, ali ipak radi krivog osjećaja svoje časti, lagah; ne prihvatili ishodište, koje mi je ona