SRĐ

NAD GROBOM FRANĆESKA PETRARKE. * * * Giosue Carducci * * * (svršetak). Preveo Špiro J. Gerun.

Ali kasnije se pokaza, da je tribun nmogo slabiji, nego li što to zamišljaše on i nade prijateljeve a gospodari Italije prodavahu i davahu u zamjenu one gradove, koje su, po mišljenju pjesnikovu, morali osloboditi i ujediniti, gomilahu oko sebe tuđinske plaćenike, koje su morali složno odagnati a na glasove o miru dužd Dandolo odgovaraše ispravljajući geografsku pogrješku građaninu-govorniku. Genova odgovaraše novim bitkama. Zato Petrarka u zrelim godinama, gotovo ne pouzdavajući se u gospodu talijansku, polagaše nade u cara Karla IV. i nastojaše oko povratka papa u Rim. Već se mogahu Crkva i Država idealno istisnuti iz Ustava Italije; ali Petrarka opet, pišući Karlu opomene i ukore, sjećaše ga, da je Italija velika i da će takova i bez njega ostati, a o povratku svete stolice govoraše kao o ponovnom spojenju Rima s Italijom. U ostalom Svojim proročanskim okom on gledaše duboko u budućnost: „dvije svjetske svjetlosti — piše on — car i papa već se gase; dva mača već se lome." Međutim nastojaše, da u času, kad sete dvije svjetlosti gase, što više podigne ime i ideju Italije. Ko posmatra Italiju u XIV. vijeku i Italiju, kakvu zamišljaše Petrarka u budućnosli, može slobodno da se posluži ispoređenjem, divnom slikom stone crkve u Milanu, koju je osnovao opet jedan prijatelj pjesnikov, Giovanni Galeazzo, prvi od gospodara koji pomisli na krunu italsku: šuma šiljastih stupova, koji i ako su u različitim položajima u veličini i visini, a svaki sa svojim podnožjem, svojim ćivotom, svojim ukrasima i svojom svetinjom, ipak se slažu u nekom raznolikom, živahnom, fantastičnom jedinstvu; poviše svih nadvio se vitak i sjajan zlatni stup, koji drži Bogorodicu, koja onima, te su u blizini, ne izgleda da se uzvisuje nad ostalima, dok onima, te je iz daljega posmatraju, izgleda kao