SRĐ

GDJE SU NESTALE (копас)

novela K. Klostermanna.

Minu godina otkad je bilo nestalojadne Lujize; nesretnim je roditeljima vrijeme prolazilo tužno u bolovima, koji su se neprestano obnavljali, u nesnosnim dusevnim mukama i neprestanim tuženjem na sebe; svaka radost života bješe im iščezla, i u ovoj je žalosnoj atmosferi rasla njihova mlađa kćerka RoseMarie. Bila je, ako je moguće, još ljepša. i čilija od svoje starije sestrice, koje bješe nestalo, ali je ujedno bilo oeevidno da je ona stradala u sjetnoj okolini, koju joj je sudba bila odredila. Nigda u sve ovo vrijeme ne cu vesela smijanja, dosjetljive prijatne rijeci. Mucke i ozbiljno vršili su otac i majka svoju radnju, mučke vodila ju je majka na školu s dana na dan, dok joj je bilo dvanaest godina, i s dana na dan bješe ona svjedok, da bi majka drhtala kao prut, kad bi prolazila mimo mračnu tamnicu La Roquette ugledavši crne zidove, koji bjehu na nju djelovali onako tužno one žalosne večeri. Netom bi kucnulo беtiri časa, stajala bi majka ispred škole i тибке bi je docekala. Siromašno dijete, koje nije poznavalo nikakve radosti, pritisnuto, slomljeno, nije možebit ni razumjelo bujno veselje svojih drugarica, ma da je po prirodi samo bilo puno života, ma da bi kadgod usplamtilo u njenim očima nešto kao svijetla sunčana zraka. Kad Rose-Marie ostavi školu, pođe na nauk u neke cvjetarice; ona je to zaželjela, a majka, koja bi je naj rađe bila držala doma kod sebe, bila je nerado popustila kćerinoj volji, kad je ova izjavila da za ništa na svijetu ne će raditi škatulje. I kad je dijete hodilo u svoje majstorice na učenje, ne prestade majka da je u jutro prati, a u vecer da je dovede; nije ipak mogla zapriječiti da je majstorica katkad pošalje gdjegod. Djevojčica bi rado hođila, ali je majka bila vrlo nemirna s takova hoda i preklinjala je često da se ne druži s nikim, i da se čuva od svakoga, opominjući je da je svijet opak i da mladim