Student

SUSRETI

CRNI ČOVEK

ZA.BELEŠKE IZ ENGLESKE

Kaanen i bronza su pomogli Ijudima da progovore. Ali, vaj, ako se samo jednom izraziš u- njima opda to ostaije. Ako je to uteha, onda se brzo pronađe i nedostatak. Ko 'bi se toga setio. Toga sam se i onako trebao da setim ovde. Slabost je propinjati se nad vremenom, nad prolaznošću. Јет da bi uzbuđivalo ostvarenje i samo mora obećavatl svoju prolaznost, imati konstantu emanacije. Ona ne može biti isto što i cigla po glavi prolaznika, ona mora biti određena strukturom, trošnošću, ona mora nuditi opasnosti slične želji Ijudi koji su osvajall nebo. Ostvarenje mora nuditi sopstveni zaVršetak. Da se oseti da je reč opet o improviziranju. Da uzgred i sami postajemo nešto đrugo. To je vrhunac. Тоше se treba približavati, da bi naš jerik b'io uzbudljiv i blizak, da bi se naslutili. Kome razmišljanja o životu nešto znače, srećan je, t neka se prošeta alejama groblja. Nači će mir. Radijacije ovđe počinju. Smrt i život, jedinstvo suprotnosti, dva vida univerzalnosti, postojanja, kretanja. Evo i detalja. Na ovom groblju sahranjen' je Kar! ■Marks. Rečeno mi je da je ovaj novi spomenik skoro pod'ignut uz pomoć priloga članova KP ovoga Ostrva. Na mermernom paralelopipedu *je postavljena bista a ispođ nje »Karl Marks«, nešto niže »Proleteri svih zemalja ujedinite se«,, 1 poznata Marksova misao: »Filozofi su samo objašnjavali svet na različite načine. Pitanje je, međutim, kako đa se on promeni«. Dva venca, već sparušena, 1 jedna saksija, na rubu. samo što nije spala i otkotrljala se. , Razgovor sa Hindusom U Lonđonu se verovatno brže nego ma gde oseti da se ovaj trenutak, ovo sad, nikada više ne može ponoviti, da se više nikada ne možeš ponoviti. Postoje đve 111 tri mogućnosti koje možeš učiniti u slobodnom vremenu. Postojalo je u početku mnogo Više. (London ima oko 9 miliona stanovnika, i ti si očekivao da se to neće tak© brzo da iscrpi). Pretpostavljam da ovđe mora da ima mnogo više neizvesnih sudbina, gluhih, zaboravljenih mesta, gde neko otpočinje, Ш završava život. Sve se to de&va iza nekih vrata, iza zidova, posle stepenica, posle udaljenosti. Ti misliš o one dve ili tri mogućnosti. Ti si srećan, dmaš o čemu da mlsliš. Nisi sam. Nemaš ispod ruke devojku. Makar da si mislio đa ćeš je ovde lakše naći. Razumeš zašto je nemaš. Misliš, postoje Ijudi kojima se nešto u ovom gradu dešava. U svim izdanjima novina se može naći o tome (i sam mnogo novina svakodnevno čitaš), a ti ništa ne vidiš i đa nepostoje novine ništa ne bi znao, teb! se ništa ne dešava. Ti Cak i ne razgovaraš sa Ijudlma. Nisi ti kriv. Ne poznaješ ionako mnogo sveta. Za tebe ne postoji mnogo mogućnosti da ga upoznaš, One tri mogućnosti rešio si da čuvaš za rezervu. Srećan si ako se možeš negde svratiti. A kako bi živeo ovde duže, na primer sa neizveenošću. Ako znaš đa ćeš se vratdti, onda i nisl u položaju da osetiš najtežu prazninu. U tom slučaju i kada si sam kažeš: ovo je samoća, londonska, a ti si samo u Londonu nekoliko meseci i ti opet doživljavaš London. To I nije pustoš, to je sadržaj, ti si jak da to podneseš. Ti ćeš posle toga biti jači. Mnogi Ijudi biće tl bliži. Među mogućnostima ti Cuvaš želju za riemoguće. Još si novajlija. Uskoro ćeš uvideti da se nemoguće može samo usput, na putu da dogodi. Nikako na mestu, nikako na jeđnom mestu. A za opet propuštenu prillku mislićeš, ako zapravo pogledaš razumno, naći ćeš da želja slabi, đa prestaješ đa veruješ u nju. Da onda svaki novi put, ako je to prorez na telefonu übacuješ novčiće јег je to pravilo 1 navika. Znaš unapred kako se to sve završava. Postoji 1 drugi kraj, neka đruga slušalica, neko ko će je podićl, takva je mehanizacija. Ti ćeš reći želju, onda ćeš opet čekati. Postojl više mogućnosti posle toga. Postoji mogućnost da se to ponovi još jednom đocnije ili drugoga dana. I ti to Ciniš. Ili đa ti se učini da pored savremenih mehanizama postoji i drugi kraj, nešto na đrugom ‘kraju nali kna tebe, ti to tražiš. To' je nažalost slično đobitku na lutriji. Vrlo brzo ti ćeš potrpšiti mnogo više. Mnogo više nego što je zgođitak bio, nego što si imao u džepovima. To je nemoguće? Zašto ne? Izgubićeš pouzdanje. A to je užas. Treba čekati kraj. Negde ćemo se nasukatl, nešto će nam se desiti, I mi ćemo reći to je kraj. Verovatno je to iznenađenje. Karte važe do te stanice i službenici koje viđamo svakoga dana, obični službenici, u običnim undformama kazaće; VI više ne možete dalje sa ovom kartom. Oni to govore svakoga dana, ali vi to niste primetill. Tai dan je vaš ređ. Crni čovek Sa Cering Krosa polaze vozovi u svim pravcima. Seđeli smo u jednom kupeu, jedan naspram drugoga. Samo je on govorio. »Menl ne treba svetlo kad spavam. Ti bi hteo đa te Izveštavam o svemu; ko si ti? Nijedan čovek pojedinačno, ali ipak postojiš. Samo si' ti rešen da me obavezuješ, da levo oko rezervišem za tvoje ciljeve. Pod tim uslovom ćeš me pustiti. Pa zar-ti nisam bio jasniji. Mislio si da ću baš tako đa čihim. Kao da ja to mogu. Sva tvoja uputstva sam zaboravio: Prosto kao da ih nisam slušao tollko gođina, posle toliko ponavljanja. Ja ne kažem ostavi me. Ja znam da nisi toliko velikodušan. Pa Ipak ne bih se lako rešio da te izostavim sa spiska đosađnih poznanika. Nisam siguran da te ne bi neko zamenio. A sem toga, đa ima stvari kojima se ne može ništa, kojima se ne može odoleti. Prema njima smo osetljivi podjednako. Naravno'đa ti moram nešto uzvratiti za naklonost. To je pravilo. Ali ti uvek insistiraš na istom. Hoćeš đa od mene napraviš kukavlcu, čoveka koji se boji đa spava u sobi bez svetla. To je najteže što nam se može đesiti. Posle toga stvar. gube značenja. Postoje dve mogućnosti; đa se igramo, i da ja budem odličan fuđbaler recimo, l da te priznajem za vo’đu puta. Da te podrazumevam. Druga mogućnost je vremena odreći počasti, ill ćeš me zateći na delu. I onda đa se varamo, pa ili ću ja zadovoljiti I posle izvesnog ćeš imati puno pravo da se obračunaš sa mnom. Imam to na umu, .ta mogućnost mi je očigledna. Izabrao sam ovo drugo. Spreman sam đa se varamo. Cilj je zarađiti u međuvremenu toliko para da bih u nekoj neutralnoj luci mogao kupiti ulaznicu za neutralni brod, kome bi ta ulaznica bila dovoljna potvrđa moje ispravnosti. Cilj putovanja je nepoznato. Sta je najnepoznatije? Smrt. Očigledno. Eto ona bi bila cilj. Glupo, zar ne? Pa to mt 1 ti nuđiš. ako samo otkriješ moju zaveru. I šta će ml sve ovo onda. Ako baš volim toliko smrt, to znači ne možeš mi ništa. Ali nije

tako. Malo je zaista čudnovato i priznaj nije übedljivo, ali nisu to iste stvari. Smrt na putu je daleko privlačnija nego ta koju mi ti nudiš. Smrt na puju, u bežanju od smrti, smrt po sopstvenom izboru. To je najveći poraz koji . sam uvek u mogućnosti đa ti nanesem. Znači mogu tft Szigrati kad god mi se svidi. Onemogućen si. Gleđam te kako se smeješ. Ništa ti od svega nije jasno. Zacenuo si se zapravo od smeha. Misliš da si me zatekao i već skrojio zaVršetak priče. Ti zapravo, je li tako, već sumnjaš, tih sumnji bil oje i ranije, i sasvlm je očigledno da to nije bezrazložno. I sasvim si siguran da ćeš me stići. Ti nosiš čizme od 7 .milja. Važno je da me već imaš u vidu. Znači d:gra se nastavlja. Okolnosti su poznate. Igra se završava propašću i mene i tebe. Ja ću uživati da propoadnem u igri. Ti ćeš uživati jureći mp, a propast je već toliko jaka da prevazilazi svaku mogučnost doživljavanja. Pa ipak nije to kraj koji najviše volim. Voleo blh kad bi bilo još alternativa. Kad zatvorim kapke, topot nogu pretvori se u pljusak, u vrelu kišu, pljusak zvezdane prašine, koja se hladi, isparava, i od koje postaje zagušljivo. Zagledaš se u lica. Ргоlazimo istim putom. To je put do cilja. Ponadaš se da ipak nemaš mnogo zajeđničkog sa njima, ali neka sirena oglasi da je vreme za sve. Možđa smo 1 mislili na taj početak. ZaJeđno se nadali kraju, opet vrela kiša i nada da se može negde otići, da se može nešto kupiti. ALi što duže ostaieš sve se više privikavaš da budeš bez toga. Pored mene radi Patrik, mlad Trac, sprema se za Master Sajans titulu. On je dobar drug. Voli operu. Ima i ploče nekih ruskih autora u Izvođenju naše opere iz Beograđa. Evo šta ml je ispričao: »Kad bi se svi Irci vratili u Irsku naše bi ostrvo potonulo«. »1830 nas je bilo osam ipo miliona, a Engleza deset ipo miliona, trebali smo Ih onda napasti«. Poll je tek u đvadesetej. Trenira džudo sport. Pokazala ml je neku brošuru o tome, a pre neki dan je uganula članak. Poljak Jozef, Ш tako već, zovu ga Džo, skinuo je sa koverte poljske marke da ih pokloni •čoveku, filatelisti do njega. * e Pre toga razgovarao sam u biblioteci sa neklm Rusom iz Kurska. Pokazao mi je na globusu, blizu Staljingrada. Davno je on otišao iz Kurska, ali svaki nerv njegov zađrhti kad kaže Kursk. Ko zna kakvi Ijuđi žive sad u Kursku. Nikada ga možda pe bi priznali za svoga. Seća se još фсе nemačkih činovnika, kojih je bilo po Rusiji. seća se kako zapravo nikada ni®u uspevala đa usvoje ruski akcenat. I onda je pokazivao na primerima šta im • se dešavalo. Drago mu je što smo normallzovali odnose. »Pa mi smo najbliži jedni drugima«. A u svim tim događajima ni pre ni posle on nije učestvovao. Mastionica služi još samo za ukras. Jeđan ugao stola zabio mi se u stomak. Nemože se tako nađoknaditi večera. Gledali su 1 đrugi koske, katance, stavljali cigle pod glavu, ali tako ne ide. Ogledala su okrenula leđa već odavno. Zurio sam se uz vreme zalaska sunca da se presvučem, da otkrijem đa naše sunce iako nije pravo može sasvim da odigra svoju rolu. \ * Jadranka Jeđnog trenutka hteli smo đa se sleđeće subote sastanemo u Nešenel Galer! kraj Renoarove slike »Kišobrani«. Posle Je rekla đa odlazi, da ne može ni trenutka dalje ostati, pa ipak dugo sam je još mogao posmatrati kra* nekog nepoznatog čoveka. Govorili smo o Beogradu i Zaopet o Velikoj Renoarovoj slici poređ koje je verovatno dugo stajala pre nego Sto je pomenula. Ispričao sam Joj da sam je zapravo prvi put video u muzeju, ne toliko staru kao one slike, i ne u ovim godinama Ali njenu sam mladost rekreirao. Ona je potvrđa da sam bio zaista stvaralački nadahnut. Ona se nije smejala., Ne. ona je vrlo učtiva. Ja sam kao onaj čovek u Kopeliji. Volim Siguran sam da će sve bolje razumeti kad joj ispričam šta sam sve morao učiniti za njeno ostvarenje. • * Osećam je kao umor, kao strah, oći su mi u sove Imam 800 godina. Zeleo bih da svaki minut koji satna kazaljka napravi buđe I praćen kao zvezda repatlca koja se više neće vratiti iz vasionske daljine. Da svaki sat bude parće sunca. Da svako sunce bude samo fenjer kome možeš po volji odvrtati i zavrtati fitilj. Da sam đogorevaš sa suncem I da se ne ugasiš. ne pretvoriš u gorka usta. nego u kađa se sunce ugasi, Ш umori, Ш prizna đa Je bilo lažno sunce. đa te je možđa provociralo dok si ti zbog želje za, njim plakao. Kaži mi gde si bila, kako izgleda to mesto gde ostaješ noću, možda ću prepoznati, ili kaži mi, možda će mi trebati to tvoje priznanje Ш izmišljotina? U blizini Ambasade. (Kad god sam je tražio telefonom objašnjavala je da produžuje pasoš).

SA TRA'FALGAR SKVERA

U blizi Ambasade, nekakav lokal, ređala je šoljice po stolovijpaa, U Kolidž Holu ne bi smeli đa znaju za to. Zaneo sam se unazad, pružio ruke da pokažem da noć nije nepoznata mepi, da se dobro snalazim, da ću već izron'iti negde, a ustvari bio sam pripremljen da prihvatim njene ruke, umorne. I ona ima oći kao sova. Ona nema 800 godina kao ja. Ona dh ima tek veoma malo, Nije se usudila da igramo naše uloge zajednički. Ja- • sno, nije to bilo sasvim ukusno kad sam predlagao. Ti već igraš daleko ozbiljniju uiogu > nije fi stalo do pesnika kada se jedva stoji na nogama. Siguran sam, sve je to zanimljivo što ti govorim, samo da si ti odmorna. Znam, pesnici su za to da zabave, da ispare u zabavi, ali no nisu isto toliko pogodni da bi neko živeo sa nj'ima. Zažto te toliko mućim? Mislila si samo još iza ovoga ugla i već si u krevetu, I već je noć prošla, i cilj koga se tako čvrsto držiš je već bliže. Nisi pretpostavljala ovaj_ prepad, ovu zasedu. Mućim te јег neko mora da zna da postoje pesnici. Јег želim još nešto đa dodam remek delu. Stvorlš ga, a ono dobije noge i ode. Pa to je jedina srećna okolnost. Pitaš se kako je to moguće. Odakle ovoliko nesebičnosti. To znači da »ivot stvaramo, da nam se mlađunci živi rađaju. Možeš misliti đrukčije bi bila smrt. Ne, neću te više tražiti. Ostala sl mi nepoznata, nedokučlva kao sve što je ušta se može verovati. Obična devojka koja se snalazi u životu, proizvedena u sveticu. Ponekad, učini mi se da je to užasno teško podneti, i đa više ne mogu sve to još jednom ponovitd. Ali ona je blla umorna. Da, samo tek sam joj se tađ mogao približiti. Рге toga ona je taj umor htela, јег oh je na putu do njenog cilja. Džefri Pansion u kome sam na početku stanovao vođe dve sestre Meri i Džin. Sa Džin vrlo često razgovaram. Meri je danas izvršila velike pripreme, i kao da ništa nlje interesantnije nego učestvovati u vežbama »Civil Svakoga đana jedna je dežurna u kući, a druga se negđe izgubi. Tu su još đva Engleza i Nemac Petar, zovu ga Piter. Pokušao je kao da mi objasni njegovu filozofiju koja sjedinjuje đarvinizam i religiju. Primetio sam da je Izraziti romantičar. On priznaje đa je tako i da će mi sa vremenom objasnitl. Naravno đa mi je jasno šta ima na umu. Prvi Englez me je pitao za Dražu Mihajlovića. Drugi, zove se Džefri, završio je prava, uči španski, tamo će ove gođine da provede odmor. Kada se uveče raziđemo u njegovoj sobl sluša lekčije sa pjoča. Prihvatio sam njegov poziv da jeđno veče zajedno odemo na koncert u Rojal Festival Hol. U zamenu sam mu dao jednu figurlnu naše seljanke. Svaba je pitao da li sam je kupio u Londonu, ili sam je zaista doneo iz Jugoslavije. Nešto đocnije Džefrl je pređložio đa jedan vikend provedemo zajeđno kod njegove kuće na selu. * Prvo pre pođne. Vreme do ručka proveli smo u salonu. Napolju je padala kiša, ne mnogo, l moji su prijateljl sa strahom pogleđali kroz prozor. Ovo je isti onaj salon u kome je sinoć služen Caj, samo sinoć čini mi se, tek je polovina bila osvetljena. Bio sam preokupiran drugim đetaIjima. Prišao sam policama sa knjigama. To je bio doživIjaj za sebe. Prvo sam primetid u jednom kraju: Turgenjev, Tolstoj, čak I Gorkl. I vrlo brzo otkrlvao sam srodnosti. Mnogo kurioziteta: od »Korana«, đo Sartrovog »Egzistencionalizam je humanizam«. To su Kafka, Fokner, Kami i drugi. »Proces« Kafkin je bio povod za našu đlskusiju. Rekao sam mu za razmimoilaženja oko Kafke kod nas. Sa interesovanjem jc slušao kad sam mu govorio o birokratizmu kao najvećem zlu danas. On je očekivao o hriščanskom moralisanju. Pokušao sam đa' objasnim đa zaista postoje kvalitetne razlike, da soc'jalistički Covek podrazumeva više slobođe, više mogućnosti da se svet doživi na humaniji način. Više uzajamnog razumevanja među Ijudima. Covek K. je blizak јег je on najmanje postojao, ako nlje Još živ među nama. Onda je on sadržaj naš kao i ono što Je čovek u međuvrertienu uspeo da po-< pravi.

Danilo VITOROVIC