Svet

Za ono što su me hapsili 1978. godine, 1994. su mi dali stan. Znači, oisam ja tu bitan. Bitni su oni, oni se mijenjaju. Svaki intelektualac, ako se drži nekog svog doslednog stava, po zakonu verovatnoće, dočekaće da se nađe na liniji režima. Ako je pametan, iskoristiće taj trenutak. Ako nije - jebi ga. to će proći, a nikakva korist od svega. • Ti si svoj trenutak iskoristio. Nisam ja. Iskoristila je moja kćerka Ikonija, da se ne rodi kao podstanar. • Ali, time si postao nc samo najbolji nego i najskuplji srpski ratni reporfer. Pa, kad radim za najveće hajduke. Kada sam došao u Beograd, Miodrag Bulatović mi je rekao: "Slušaj Jevriću, za taj posao za koji se spremaš, potrebne su ti samo tri stvari. Potrebno ti je malo pameti. To imaš. Potrebno ti je malo duše, koje, takođe, imaš. Međutim, trebaju ti i muda kao dvije omanje zemIjine kugle ili dvije oveće pomorandže." Bez te Iri osobiue, čovijek i ne treba da uzima pero u ruke. Mada ja i to pero rijetko uzimam. I Vaiic Kapa, veliki šVjetski raiui rcporter. kad su ga pilali u čemu je tajna ujegovog ■.•: ц-ii.i. odgo\oriojc samo sa jcdnoni rečeuicom: Biltio jc primaći se dovoljno bhzu. Zatim, noviimr mora da sve što jc vidio ispriča kao majci na ispovijesti. i. na kraju. da zaštiti izvor informacija i svog sagovomika. Pravi novinar nikad ne nosi olovku i hartiju, nikad magnetofou. Ono što ne zapamtiš, ne zaslužuje ni da bude napisano. Vidis, ja sam postao novinar onog dana kad mi je u Divoselu, u jednoj kući, izgorio fotoaparat i kasetofon. Tada sam i olovku bacio uiza stijenu. Shvatio sam da ono što vidim a ne zapamtim i što ne ispričam, ne zaslužuje pažnju. Ja intervjue nikad ne bih pravio tako kako ih ti praviš, sa kasetofonom. e Ovako je sigurnije. Zašto sigurnije? • Zato što narocori ne mogu da kažu da nisu rekli to što su reklk Ne znam, ja sam sa najvećim razbojnicima razgovarao i nikad se nije desilo da neko od njih posumnja u istinitost mojih riječi. Ako do toga dođe, to se razrješava na drugačiji način. Pravio sam razgovor sa jednim akademikom koji je svojevre"meno bio član "Mlade Bosпе". On je očekivao da izvadim kasetofon a ja sam pred njega stavio bajonet sa M-48. Rekao sam; Ajde, pjevaj. Stigla je austrijska policija koju si čekao 70 godina. Čovjeku prvo ništa nije bilo jasno, da bi počeo da se smije. Shvatio je da se konačno pojavio neko ko s ujim neće da razgovara kao sa akadeinikom nego kao sa razbojnikom koji se spremao da otkine muda caru. Sve mi je otpjevo, gdje su se skupljali, kako su upadali u beograds-

кс stanove hercegovačkHi Irgovacai odnosili kese zlatnili dukala, Priznao je da se "Mlada Bosna" izdržavala od reketa, a sastajala n jednoj pijačnoj kafani. koja se danas zove "Zlatna шошпа" kod Zelenog venca. • Kako ti doživljavaš svoje pisanje? Kao huškanje па rat ili na mir? Prvo - ja sam profesionalni ratni huškač. Objasniću ti zašto. U vreme kad su Агkanovi borci ulazili u Bijeljinu, donio sam fotografiju Srbina kojeg smo, one noći dok su igrali Zvezda i Sampdorija, izvadili iz Save kod Bosanskog Broda. Inače, ja sam u Bijeljinu stigao četiri sata prije Arkana, ali sam produžio za Bosanski Brod. Ja uvijek idem tamo gdje je najteže. Zato sam otišao iz Bijeljine znajući da Srbima neće biti teško čim je Arkan došao. Kažem, iz rijeke smo izvadili čovjeka čije su ruke bile zavezane žicom, svi zubi i oči izvađeni, uši odsječene, da bi bio čak i odran. Tu fotografiju, koja je kasnije objavljena u Dugi, podijelio sam Arkanovim borcima. Njome smo Fikretu Abdiću, koji je nešto palamudio, začepili usta. Dakle, time što sam donio tu fotografiju, direktno sam učestvovao u svemu što se događalo u Bijeljini. Slično se desilo i na jednom drugom mjestu blizu Vlasenice. gdje sam donio fotografiju žene, majke dvoje djece, kojoj su nakon silovauja bajonetom izvadili polne organe. Dok rat traje, dužnost svakog srpskog pisca je da huška. Kad su mi zabranili da pisciu, štanipao sam letak na kojem je pisalo; Ja, Nebojša Jevrić, ratni reporter, huškaiu pri-

vaiiio po kućama, prvi čas bešplatau. Zaštitilc vašu mušku đjecu od pacifističke propagande da пе biste morali da im kupujete podvezice i svilene čarape. Moj broj telefoua je 1778ПЗ. Javite se." • Kakav jc bio odziv? Zvali su i dolazili Bosaaci i Krajišaici da čuju šta ima u njihovim zavičajima. Pošto nisu smjeli ići kučama a televizija im ništa nije javljala, dolazili su kod mene da im pričam. Svaki razgovor sam počinjao kao i vojvoda Đujić, sa: "Braćo Srbi, stoko jedna, mene ste pozvali da vam pričam kako vam je kod kuća. Pička vam materina, štp se ne spakujete pa ne idete tamo. Sram i stid da vas bude.” • Osećaš li se odgovornini za posledice tvog ratnog huškanja? Vrlo sam ponosan na to što sam čitavo vrijeme rata radio posao koji treba da гаdi svaki srpski pisac. • Ponosan si šfo si nagovarao Ijude da idu da ginu? Ja nijesam nikoga nagovarao da ide da gine. • Nego da übija? Ne, pisao sam o truleži, o raspadanju i jadu i bijedi u srpskom narodu i srpskoj vojsci. Ne postoji ništa što sam prećutao. Ko je prvi pisao o silovanjima: Rej Gatraen ili Nebojša Jevrić? Ko je prvi pisao o pljačkama, " Vreme" ili Jevrić? Ko je ргvi pisao o trgovini Ijudima, "Naša Borba" ili Jevrić? Ništa nisaui sakrio. Ratno huškanje jeste kad donesem fotografiju Srbina Pere Makića čija je glava nabijena na vile i cigara mu stavljena u usla. To uazivaju ratnim huškanjem i taj dio priznajern. To

jcsiuii radio i za to sani sprcшап da odgovaram prcd svakim sudom istorije i pred Bogom. Za sve posledice toga osećam se odgovomim. I opet bih to radib. Nck se stide oni koji to nisu raclili. Svaka odsječeua srpska glava koja je prećutana progovoriće prije ili kasnije. Ргеćutkivanje zločina je - zločin. Srbi. kao JevTeji, ne

"Od Čovićs sožt? dobio sfan. U fe vršleme sam dobio nagradu kao najbol|i srpski rafm reporfer. T© je bifo prije blokade na Dršni. Vlasf fada [oš nije imala nišfa profiv nas nacionalisfa. lašte [ednom piscu fedan gradonačelnšk ne bi dao sfan?"

smiju dozvoliti da ijedna njihova žrtva bude zaboravIjena. * Ima li poncka tvoja žrtva? Jesi li übio nekog Hrvata ili muslimana? Nisara vidio da sam übio. • Pucao jesi? Jesam, i to puno puta. Ako hoćeš da sc primakneS dovoljuo blizu, moraš da nosiš oružje sa sobom. Ja sam uvijek išao tamo gdjeje bilo najteže i gdje se ue idc bez

oružja. Bio sam u Tenji, Neđaridirua, Gospiću i Bosanskom BtikJu. uvijek kad su Srbi stradali. Samo sam na dubrovačkom ratistu bio kad su naši pobjeđivali. Preživio sam iako sam staino upadao iz opasnosti u opasnost. Bilo je gadno, ali valjda me čuva neko. Cuvaju me molitve moje majke i moje žene. suze kćerkine. • Jesi li nekad pomišIjao na samoubistvo? Jesam, jednom na Dobrnji. Kako obično biva, pustili su nas iz Srbije da idetno naprijed. Rekli su uam: "Da biste ođržali položaj treba da zauzmete onu zgradu." Nismo imali pojma o čemu se radi', namjestili nas domoroci. Kako smo roknuli naprijed, oni su pohapali ono što su htjeli (neka aata i slično) i povukli se. Muslimani su nas opkolili sa svili strana. Čita\' dan smo proveli u toj zgradi, da bih se па kraju jedva izvukli. Tad sam pomišljao na samoubistvo, inače ne. Da ja tebi nešto kažem... • Reci. Pitala me neka novinarka, tako pametna ko i ti, zašto idein na ratište. Rekao sam joj da Hrvati imaju 120 odsto ratnih reportera. Znači. 100 odsto hrvatskih uo\ inara plus 20 odsto onili koji nisu novinari. Muslimani imaju 180 odsto ratnih reportera. Srbi, od preko 10.000 novinara, nisu sakupiii više od pedesetak nas koji smo išli na ratišta. Pa, ti vidi kako mi možemo da dobijemo medijski rat. • Kažeš da sn ti zabranili pisanje. Ko to? Nisu mi zabranili pisauje. nego su mi rckii da piSem o Stevanu Raičkoviću.

Dobro. mogu i o kruiupirinia... Mpgu, ali neću. Olišao sain u plauinu i lamo pisao knjigu. PisaJu iti još. Mogu da ili napišeiu коГко god hoćeš. bnani sio pcđesct godina života iza sebe. • Ne sarno što si napisao, nego si ''Srpstd rulet' шогао da sam izdaješ. Nflco drugi nije htio. • Sto ti nije izdao BIGZ? Kažu da nemaju рага. Kada oni nisu imalrpara, u novinama sam napisao; Вгаčo Srbi, pošaljite mi koji dinar da štampam ovo što sam napisao. Potpuno nepoznati Ijudi. moji čitaoci. poslali su mi раге od kojih sam stampao "Srpski rulet". Koliko srpskih pisaca može da se svojim čitaocima obrati ua takav način? Koliko bi se čitalaca javilo nekom postmodemisti? lako niko o toj knjizi danas пе piše, Ijudi je kupuju. • Kako niko ne piše kad sam videoMa, niko o knjizi ne piše. Objavljivali su njeue delove zato što im trebaju tekstovi. Ko ne bi objavljivao moje tekstove? Svima trebaju шоje priče. Bolje i da me ii uisi zajebavao nego da si me pustio da ti pričam to što sam \idio. • Sfa bi ti sam sebe pitao? Pitao bih se kako izdržavam sve to? • Reci: kako? Kako izdržavam? Lako, idem tamo gdje je najteže. Kad eitav život ideš najtežim putem, uevolja koja le ne slomi - očeliči te. Sa svakog iskušenja vrađao sam se jači. Kad gledam vas, beogradskc novinare, smiješuo mi je zbog čega se sekiraic.

16

NEBOJŠA JEVRIĆ

25.12.1995. Svet