Topola

mir, da su to naredbe pametne; jer kako neobične tako su i štetne ženitbe neslične . . . ni ,se muž i žeha ugadja, kad su oba razlika plemena, imanja i doba . Zatim. Ljubmir i Brštanko provode domjenak o tom, da povreda onoga zakona o ženitbi uzrokujemazne mane družtvenoga života, i to upravo one iste, koje smo vidjeli da se u drami prekoravaju. Sto Gundulič u riečih Brštanka i Ljubmira kazuje o starili pametnih naredbah za ženitbu, to poviest potvrdjuje. Filip de Diversis piše sredinom 15. vieka, da se je već onda smatralo za stari običaj i zakon dubrovački, da je potrebna jednakost muža i žene u vladanju, dobi, vrsti, liku i imetkm. U »Zrcalu poviesti dubrovačke« od Matije Bana čitamo, da je vec u sredini 14. vieka bilo dubrovačkih zakona o ženitbi, koji su smjerali na što savršeniji sklad muža i žene; koji su uredjivali kolicinu i porabu miraza tako, da nitko nije radi miraza mogao odabirati ženu; koji su štitili osobnu slobodu i naravno pravo žene; koji su po tom svem nastojali oko toga, da osnov ženitbi bude jednakost i zamjenita Ijubav. \ idimo dakle, da je Gundulić imao na misli sbiljne dubrovačke prastare zakone o ženitbi, kad je prikazivao onaj domjenak Brštanka s Ljubmirom, i kad je prikazivao, kako prisiljenu, nenaravnu vjeritbu Dubravke s Grdanom zaprieči bog Ijubavi i učini, da se vjere Dubravka i Miljenko, koji se Ijube te su kao slika i prilika. Vidjesmo prije, da je Gundulić imao na misli dubrovački prastari zakoniti običaj svakogodišnje svetkovine sv. Vlaha kao zaštitnika

XXXIII