Učitelj

ideju celine svodi se u krainjoj liniji suština radne škole i leđinstvene škole, po autorevom shvatanju, i ona određuje nastavu, koja na svima stupnjevima škole mora biti ukupna nastava. Dve strane celine (integritas) su: momenat socijalni i momenat individualni, koji ne samo da sebi ne protivreče, već se uzajamno uslovljavaju; ukoliko se više načelo celine ispoljava u unutrašnjoj strukturi razreda ili svega školskoga sistema u celini ili u organizaciji nastave, utoliko je življi paralelni proces socijalizacije i individualizacije strukture razreda, školskog sistema i nastave. Hesenovu pedagogiku mogli bismo nazvati i integralnom pedagogikom i njena razlika od totalitarne pedagogike je u tome, što on celinu shvata kao unutrašnju formu, ili strukturu obrazovanja, a ne kao gotov pogled na svet, koji polaže pravo da udari pečat obavezne iednoobraznosti na svekoliki sadržaji obrazovanja. Uostalom, u specijalnom ispitivanju autor otkriva duboku razliku, koja postoji između pogleda na svet i ideologije, koia ie dvojnik ili mehanička obrazina pogleda na svet. Pogled na svet izopačava se u ideologiju tada, kad se odvaja od načela ličnosti s kojim je ona suštinski slediniena, i mesto da bude izraz ličnosti u njenoj težnji ka istini, pogled na svet postaje oruđe vlasti. Priznajući, da je svako obrazovanje izraz i otkriće gledišta na svet, autor odlučno odbacuje svako ideološko vaspitanje. Ideološko vaspitanje prestaje biti duhovni proces obrazovanja ličnosti i postaje socijalni proces obrade mladeži prema obrascu, koji odgovara interesima grupe a koja teži da učvrsti svoju vlast.

Utvrđujući da je vaspitanje u višem svome sloju duhovni proces obrazovanja ličnosti, Hesen ne odriče niže slojeve vaspitanja, tj. očvršćivanje psihofizičkoga organizma, kao i obradu čoveka kao člana društvene grupe. Međutim vaspitanje tela i duše u čoveku nije samo čisto »fizičko« ili »psihičko« vaspitanje, već je prožeto višim zadacima, koji se u njemu »provide«, tj. određuje se u svome karakteru ciljevima društvenim, privrednim i naučnim, kako je to posazao Đentile i još pre njega Lesgaft. Tako isto i obrada individue u društvu, koje je dostiglo izvestan stepen kulturnoga razvića, nije nikad čista njena obrada u interesima društvene grupe, već se prožima zadacima obrazovanja ličnosti tj. ukopčava se u kulturne vrednosti, jer svaka društvena grupa — stalež, klasa, država — stara se da svoje sopstveme interese zasniva i opravda kulturnom tradicijom, koja pretenduje na nadsocijalno (nadstaleško, nadklasno, naddržavno) važenje. Zato društveno vaspitanje (»obrada individue«) dobija karakter pravnoga vaspitanja, jer pravo je taj elemnat uz čiju se pomoć duhovno biće providi u društvenom biću. Ukoliko je snažnije u datom društvu naprezanje duhovnoga stvaralaštva i ukoliko je bogatija i životnija niegova kulturna tradicija, utoliko pravna organizacija društva udara jači pečat na društvo kao na duhovnu zajednicu, koja nije sjedinjena samo cementom vlasti, već i zajedničkim kulturnim vrednostima. Otuda to veliko značenje pravnoga vaspitania, koie mu Hesen pridaje, i koje je po njemu suština pravilno shvaćenoga državnoga vaspitanja.

yYunTeJb i 38