Ženski pokret

katastrofama pišu pesnici, o tim bezbrojnim krvavim dramama. Zakonodavci ne čuju pucanj revolvera i jedva misle na reformu razvoda braka a ne samog bračnog prava. Teško čovečanstvu koje puni sudnice i čeka da njihovo pitanje reše paragrafi koji služe da hrane advokate ali od kojih oni ne može očekivati dobro ni sreću. U prirodi postoje parovi, naročito kod tica, ali su to retko doživotni parovi, većinom sezonski. Prava bračna veza postoji između majke i njene rođene i nerođene dece, bračna veza postoji između spermatozoida i jajeta ali ne između nosilaca tih ćelija, između Adama i Eve čija je svađa biblijska. U prirodi je opšte pravilo promiskuitet, jer se razmenom samo unrapređuje rasa. Promiskuitet postoji kod životinja, a brakorazvodne parnice dokazuju da postoji i među ljudima. U svakom slučaju "deca ljubavi“ su istog kvaliteta kao bračna deca, a promiskuitet ako je i preporučljiv ne znači da se mora uvek njega držati i da dvoje, po slobodnoj volji, ne mogu celog života živeti zajedno. On hoće samo da kaže da civilan i crkveni brak ne odgovaraju materinskom duhu, a da svaka žena ima pravo na dete što je osnovna zamisao materinskog socijalizma. U ovome poslednjem naš mislilac ima sigurno pravo, ali ideja odbrane promiskuiteta je za mene nešto tako novo da još ne mogu bez kritike da je primim. U prirodi skoro i nema „bračnih parova“ za ceo život, ali ih ima ito ne treba smesti s uma. Zatim broj muškaraca i žena je približno jednak, a ti budući supruzi dolaze stalno u dodir, te je sve drugojače nego kod nižih bića, kad se vodi računa o potomstvu, onda se razboritije stupa u brak. - "Drum prüfe wer sich ewig bindet" - što mlade devojke često čine lakomisleno, i u tom slučaju otac dece ne mora da se menja svaki čas. U svakom slučaju potrebno je ne samo izmeniti bračno pravo nego i vaspitati drugojače čovečanstvo u kome će svaka žena imati pravo na dete i u kome će biti nepoznate tragedije neudate majke i vanbračnog deteta. Kapitalizam treba da bude u rukama žena što je jedna velika novina za feministe. Bergman nalazi da se kapitalizam zato i napada što je u rukama pola koji se njime luksuzno razmeće za svoje prohteve, a nije svojina žena koje hi izvršile pravu socializaciju dobara. Osnovna zamisao jedne dobre socijalne politike bila bi ova: milioni koji se bacaju nezaposlenima među kojima ima 40% lenjivaca, treba dati ženama koje očekuju dete bilo da je otac zakonit bilo da nije. Radenica dobija 6 meseci odsustva a potom svakih 3 sata po sata radi dojenja. Treba

osnovati pri fabrikama obdaništa gde bi se deca čuvala, na koji bi se način povećao broj rađanja. Meni izgleda da se u Sovjetskoj Rusiji danas tako izvodi zaštita matere i dece i da se u toj zemlji čiji sistem pisao tako oštro kritikuje približuje tome da se majka ponovo postavi na svoj presto. Tamo je i prostitucija sada skoro iskorenjena, ili bar se na tome radi, što sve zajedno čini da se s interesovanjem može pratiti njihov rad i razviće života. Bergmann malo suviše oštro napada maltuzijanizam, savetujući da će kulturni narodi izumreti ako se pruduži ovim putem. Ako se vodi računa. da kvalitet podmlatka bude sve bolji i njihova zaštita sve jača, onda nije potrebno da njihov broj bude veliki i da žene ne budu ništa drugo no mašine za rađanje kao što neke ženke u prirodi to moraju. Vaspitanje treba organizovati sa idejom buduće podele rada i poziva što se već slaže i sa nejednakim razvićem fizičkim i umnim devojčica i dečaka. Odmah posle osnovne škole treba diferencirati nastavu. Ne treba slati žensku decu u muške gimnazije nego u njihove škole gde će program biti specijalan i koji će biti izveden sve do najviših studija koje im ne treba uskratiti. Ne preteruje li možda ovde naš pisac? Niko ne spori seksualni dimorfizam, a i svaki razumni ženski pokret priznaje ga. Možda je dobro još više ga podvući i više voditi računa o biologiji, ali je malo smelo toliku krajnju diferencijaciju već u vaspitanju izvoditi. Žene već instinktivno biraju pozive koji su u skladu sa njihovim karakterom i pozivom. Bez ikakvih specijalnih programa u ženskoj gimnaziji one najvećim procentom idu u nastavu posle mature već same po sebi. Neće nikad biti veliki broj žena istraživača severnog pola. Često tako ima muškaraca sa socijalnim instiktom i ljubavlju prema detetu. Prema tome stvari mogu dalje ostati kakve su, po našem mišljenju, samo sa većim učešćem žena u javnom životu koje će više voditi računa o svojoj prirodi a ne produživati u parlamentima tradiciju muške politike. Treba više misliti na podmladak nego na nas same i u tome je najpozvaniji materinski duh. U svakom slučaju Bergmannove ideje u njegovoj tako svežoj knjizi punoj cvrkuta ptica, zujanja pčela i mirisa livada ostavljaju dubok utisak i jedan optimizam da feminizam nije došao u "ćorsokak" nego nas pobuđuje na dalji rad imajući pred sobom pravilo da se nikako ne udaljujemo od majke prirode, no da joj svesno pomažemo u radu. Beograd

Vera Kićevac

N'OVEMBAR—DECEMBAR 1933

ŽENSKI POKRET

109