Borba, 30. 03. 1994., str. 15

ida ska ja

BORBA SREDA 30. MART 1994.

РЕСЈТОМЈЕ

~

___K, ALFRED JODL: Zalim što su pravedn

a a

u opfužbu pomešali sa političkom propagandom

Vera U Hitlera, svađe sa Firerom

Piše: Ljubomir Milin

U zatvorskoj ćeliji general-pukovnik Alfred Jod! podsećao je na urednog malog čoveka, poput viktorijanskog. kočijaša u Ličovim karikaturama. Imao je svetloplave oči, crven nos i velike uši. Amerikanci su ga zvali „Sretna skitnica“, po junaku iz nekog stripa. Umesto generalske uniforme, imao je vojničku bluzu obučenu preko pantalona, a na nogama umesto sjajnih generalskih čizama — papuče od valjane vune.

Jodlov otac je službovao u drugom bavarskom poljskom artiljerijskom puku. Majka mu je poticala iz austrijske seljačke porodice s obala Dunava. Bili su katolici, ali nisu išli u crkvu. Jedan od stričeva bio je profesor filozofije, drugi komandant četvrtog bavarskog artiljerijskog puka, kome se Jodl pridružio kada je završio kadetsku školu.

Na početku Prvog svetskog rata, u činu poručnika, bio je ranjen komadićem granate. Već decembra 1914. godine vratio se u artiljeriju i borio se na ruskom i francuskom frontu. Za njega kazuju da je između dve bitke čitao istorijske, biografske i filozofske knjige. Veoma kritički se izražavao o kajzeru i bio protivnik monarhije! Bio je jedan od onih oficira koji su smatrali da Francuska i Nemačka moraju prekinuti tradicionalno neprijateljstvo, jer večni konflikti među njima vode u propast.

Posle 1918. godine postao jesocijalista, nadajući se da će Socijaldemokratska stranka Nemačkoj doneti jedinstvo. Više ga je od politike brinula budućnost vojske. Godine 1920. pridružio se tajnom generalštabu, poznatom kao Truppenamt, zabranjenom prema Versajskom ugovoru. Obreo se opet u artiljeriji, i od 1932. do 1938. godine radio u operativnim vojnim sekcijama. Od 1935. do 1938. godine bio je šef sekcije narodne odbrane pri vrhovnoj komandi. S položaja komandanta artiljerijske divizije u Beču pozvan jc avgusta 1938. godine u Berlin da postane šef

' operativnog štaba Vrhovne ko-

mande oružanih snaga (Oberkommando der Vehrmacht OKW.) Lojalnost nemackih oficira

Jodlovi dnevnici otkrili su klasičnu dilemu nemačkih generala. Kada su 21. marta 1933. godine u Potsdamu fon Hindenburg, predsednik Republike, i Hitler, predsednik Vlade, svečano proslavili rađanje nemačke nacionalsocijalističke države, Jodl je bio skeptik. Hitlera je smatrao šarlatanom, ali je bio svestan svojih vojničkih dužnosti. Drugog dana pošto je 1933. godine Hitler postao kancelar, Jodl je grupi oficira rekao da je Firer legalno došao na vlast (putem izbora!) pa bi zato kritika upućena njemu značila kritiku upućenu časnom Hindenburgu. Taj stav objašnjava zašto je Hitler dugo vremena uspeo da zadrži lojalnost nemačkih oficira. Drugi su razlozi bili njegove sjajne vojničke pobede u Poljskoj 1939. i Francuskoj 1940. godine, koje su fascinirale i tako uvažene oficire kao što je bio Jodl. lako su ga stariji oficiri smatrali za jednog od najboljih i najsposobnijih oficira u Nemačkoj, mnogi od njih sa njim su se razišli zbog njegovog disciplinovanog vojničkog shvatanja politi-

ke. Bio je više od drugih voljan da se složi sa ekstremizmom nacizma. Mnogi od njegovih kolega brzo su shvatili da će Hitler zemlju uvaliti u rat, ali je Jodl još 1938. godine: smatrao da se kritike na račun Hitlera ne mogu tolerisati. U svom dnevniku 10. avgusta 1938. godine opisao je kako je sa ostalim višim oficirima bio pozvan Hitleru:

„Posle ručka Hitler je gotovo tri sata govorio o svojim pogledima na neka politička pitanja. Posle toga neki oficiri su pokušali da upozore Hitlera da mi ni u kom slučaju još nismo spremni za rat. Bilo je to u najmanju ruku neumesno. Ima različnosti u toj malodušnosti koja je, na žalost, široko raširena među članovima generalštaba. Generalštab je, u prvom redu, opsednut prošlošću. Umesto da čine ono što im se kaže i da se bave svojim vojničkim poslom, generali | da su odgovorni та ронн-

u.

Tragično je što Firer uz sebe ima svu naciju osim armijskih generala. Po mom mišljenju, sada se samo akcijom mogu iskupiti za svoje greške — nedostatak karaktera i discipline. Taj problem istovetan je onom iz 1914. godine. U celoj vojsci samo su generali nedisciplinovani. U krajnjoj liniji to je posledica njihove drskosti. Nemaju ni discipline ni poverenja jer ne mogu da spoznaju Firerov genije. To je svakako posledica toga što na njega još uvek gledaju kao na kaplara iz Prvog svetskog rata, a ne kao najvećeg državnika posle Bizmarka.“

Jodl je pisao o onim generalima koji su nepromišljeno govorili o svom strahu pred izgledima rata i o svojoj zabrinutosti zbog neadekvatne nemačke vojne spreme.

Posle osvajanja Poljske i Francuske, Jodl je verovao da je Hitler „najveći vojskovođa svih vremena“. To je uverenje postepeno slabilo sve dok bi nakon

_ Staljingrada nije postao uveren

da je rat izgubljen. Ali nikad nije izgubio veru u Hitlera, iako se često svađao sa njim. Bio je jedan od retkih koji se usuđivao da se odupre Hitlerovim iluzijama kada je znao da donese pogubne vojne odluke.

Hitler je odlučio, avgusta 1942. da na Jodlovo mesto postavi feldmaršala Paulusa, komandanta bitke kod Staljingrada, čim grad bude osvojen. Razmišljao je i o vojnom sudu, ali, kada se ohladio od sukoba nastavio je saradnju sa Jodlom, mada je odbijao da se sa njim rukuje!

Jodl je pokušao da spreči smenjivanje general-pukovnika Franca Haldera, načelnika generalštaba kopnene vojske i, na kraju, člana Pokreta otpora. Ali je i dalje verno služio Hitleru. Bio je užasnut kad je 20. jula 1944. godine zavera protiv Hitlera umalo uspela. Nikada nije potpuno izgubio poverenje u nacionalsocijalističke doktrine, niti je razlikovao istinu od propagande. U istrazi u Nirnbergu rekao je da je mislio kako je misija Nacionalsocijalističke stranke bila da izbavi Nemačku od dominacije Jevreja. Stranka se borila protiv komunizma i protiv Versaljskog: ugovora i imala podršku 96 odsto nemačkih glasača. Na sudu je do kraja opravdavao nacističku državu. U sudnici je rekao da su Jevreji „želeli

-da unište Nemačku“.

Jodl sebe ni za trenutak nije smatrao ratnim zločincem. Bio je duboko uvređen postupkom kada su ga prebacili u istražni zatvor. Sve do tada Amerikanci su se prema njemu ponašali korektno, čak su vojnici držali puške na pozdrav u trenutku kada je napuštao Olensburg gde se pridiružio „vladi“ admirala Denica, i pošao u Nirnberg. Kada je stigao u Palatu pravde, rečeno mu je:

Маје зеђе зтатао модтсет

„Više niste general-pukovnik Jod već ratni zločinac Jodl“. Jodl je inicirao nekoliko nezakonitih naredaba, poput one koju je 13. maja 1941. godine izdao Kajtel, a naređivala je da se bez suđenja streljaju civili okrivljeni za napad na nemačke jedinice. Sproveo je u život naredbu za pogubljenje komandosa i složio se sa tim da se radnici za prisilni rad u Nemačkoj „regrutuju“ u Belgiji i Francuskoj.

Naredba o streljanju komandosa pobudila je u Nirnbergu najviše ogorčenja protiv njega. Znao je da mnogi britanski komandosi nisu postupali u skladu sa međunarodnim ratnim pravom, ali je znao i to da je Hitler nameravao. da pogubi sve komandose uhvaćene na teritorija– ma koje je okupirala Nemačka. Na sudu je rekao da je prigovorio toj naredbi ali se ipak pobrinuo da se ona razdeli.

Optužbe koje su ga teretile da je sudelovao u zaveri za vođenje napadačkog rata odnosile su se na njegove bliske odnose sa Hitlerom. Bio je optužen kao član Odbranbenog veća nemačkog Rajha. Američka optužnica ga je opisala kao jednog od najznačajnijih vojnih stručnjaka bez koga nacisti nikad ne bi mogli vojno delovati. -

Po britanskoj optužbi bio je kriv što je odigrao glavnu ulogu u ponovnom naoružavanju Nemačke, te da je preduzeo prve korake za ponovnu okupaciju Rajnske oblasti i okupaciju Austrije. Tome su sledile okupacija Čehoslovačke i napad na Poljsku. Njegova se odbrana uglavnom zasnivala na tome da nije bilo planova za invaziju tih zemalja, već da su to bili „Hitlerovi kockarski potezi“. Nemačka vojska u to vreme, po njemu, nije bila spremna za rat tako širokih razmera, pa čak ni za invaziju Poljske.

Sudije mu nisu poverovale, iako se čini da JodlI ne bi bio osuđen na smrt da se proces držao koji mesec kasnije. Drugi generali, jednako tako duboko upleteni u izdavanje zločinačkih naredbi bili su osuđeni mnogo blaže, uključujući i fon Manštajпа, Кезегтра, ра сак i Bah-Zelevskog koji je ugušio varšavski ustanak 1944. godine.

Sa zavidnom mirnoćom Jodl je primio presudu.

„Moram pogledati sudbini u oči“ — pisao je svojoj ženi. „Ovo je sud pobednika i kao takav je politički instrument. Uvek će imati privid pravde, ali ima zadatak da kazni glavne ratne zločince.“ A doktoru Džilbertu je napisao na poleđini optužnice:

„Žalim što su pravednu optužbu pomešali sa političkom propagandom.“

Sufra: VILHELM КАЈТЕ!: Ха vojmika розћој; зато: патедепје izvršenje Najava međunarodnih foruma da će ratnim zločincima za zločine u ratu na tlu bivše SFRJ biti suđeno pred međunarodnim tribunalom izazvala je, prirodno, sećanje na nirnberški proces, odnosno podsećanje na veliko suđenje nacističkim zločincima. U moru špekulacija koje se, gotovo obavezno, javljaju ovom prilikom, svodeći se uglavnom na propagandističke efekte tekućih „diplomatsko-političkih igara oko jugoslovenske krize, vredi se, istine radi, vratiti izvornim detaljima nirnberškog procesa. „Borba“ to i pokušava ovim feljtonom o likovima sa nirnberške optuženičke klupe.

eret savesti

Britanski glavni tužilac ser Hartli Šoukros definisao je, u završnoj reči, „zakonitost rata“. „Ubijanje vojnika u ratu opravdano je i u međunarodnom i municipijalnom (građanskom) pravu samo ako je rat legalan. Ako je rat nelegalan, ako je rat počeo ne samo kršenjem Pariskog ugovora nego i bez ikakvog upozorenja ili javne objave, onda nema ničega što bi moglo opravdati ubijanje, i na ta ubistva se ne može gledati drugačije nego na ubistva bilo koje pljačkaške bande...

Može biti istina da suverena država sama može da odluči preti li joj neprijatelj, pa da se zbog toga posluži oružjem. Može, takođe, biti istina da je po međunarodnom pravu odluka da se krene u rat delo države, a ne zločin pojedinca. Ali prema Povelji ovog suda planiranje, pripreme, pokretanje i vođenje agresorskog rata ili rata koji povređuje međunarodne ugovore jeste zločin, a Jodl i drugi počinili su taj zločin. Nisu uspeli dokazati da njihov rat nije bio agresorski rat, niti da taj rat nisu izazvali kršenjem ugovora.

Šta oni pokušavaju? — zapitao je Šoukros. „Odreći sudu nadležnost?“

„Pravo na samoodbranu ne smeju zloupotrebiti ni država ni pojedinac, a država, jednako kao i pojedinac, odluku da deluje tako donosi na svoj rizik. Samo prvi čovek koji je bio optužen za ubistvo mogao je prigovoriti da sud nikada ranije nije presudio u takvom slučaju. Jedina novost koju je unela Povelja suda bila je da osigura isuviše zakasneli mehanizam za sprovođenje već postojećeg prava. Što se tiče dela pojedinaca, oni poput gusara, špijuna ili krijumčara mogu biti kažnjeni po međunarodnom pravu.“

„Ako država — naglasio je Šoukros — „pošalje svoje ljude na teritoriju druge zemlje da pljačkaju i ubijaju, može li bilo ko pobiti činjenicu da svaki pojedinac takve grupe neće biti kažnjen samo zato što je postupao u ime Države.“

Zatim je Šoukros prešao na kritiku odbrane koja se pozivala na „naređenje pretpostavljenih“.

„Po članu Povelje suda kazna je mogla biti ublažena ako je neko radio po naređenju pretpostavljenog, ali nije bilo pravila po kome se neko ne bi mogao kazniti zato što se podvrgavao naređenjima u suprotnosti sa nacionalnim pravom iz koga se razvilo u međunarodno pravo, čak ako je takvo naređenje u skladu sa zakonom zemlje u kojoj je izdano. Ako međunarodno pravo treba primeniti na sve, ono u tom pogledu mora biti jače od municipalnog prava.

Po međunarodnom, po opštoj savesti, po elementarnoj čoveč-

ACB.

Tel\faxz. 334-652 '

GENCIJSKI CENTAR BORBA

ROMET NEKRETNINAMA ( А

nosti — naređenja koja su izdavali Kajtel i Jodl bila su protivzakonita. Ti su ljudi uspostavili diktaturu iza koje sada pokušavaju da sakriju svoju odgovornost. Čak i da su, kao što je rekao Jodl, bili hapšeni zbog svoje „neposlušnosti“, ne bi li to bilo bolje nego što su sprovodili takva naređenja? Ali jednako kao što su ih sprovodili, oni su kovali te planove. Bili su iznad svih, mogli su savetovati, ograničiti ili zaustaviti Hitlera umesto što su ga ohrabrivali“.

Na kraju izlaganja, Šoukros je zamolio Sud da pomisli na više od deset miliona mrtvih u Evropi i na smišljen pokušaj da se unište celi narodi i rase. Istakao je presedane na temelju kojih sud optužene može proglasiti krivim.

„To su naši zakoni“ — uzviknuo je. „Neka oni pobede!“

Završne izjave dali su optuženi 31. avgusta 1946. godine.

Gering je govorio prvi. Rajsmaršal je zauzeo pozu državnika i štratega, ali ne više samouveren kao u prvim danima procesa. Podsetio je na svoju zakletvu na vernost Hitleru: „Poistovećujem svoju sudbinu sa vašom i u dobru i u zlu. Sebe posvećujem vama i u dobrim i u lošim vremenima, čak i u smrti!“

Niko tada nije znao da je već planirao da umre od vlastite ruke. Ribentrop je upozorio zapadni svet na opasnost od Sovjetskog Saveza i poželeo mu bolju sreću u odnosu sa komunistima od one koju je imao kao nacistički ministar spoljnih poslova. Nije se osećao krivim; još je verovao da je Hitler čovek mira.

Kajtel je pročitao napisani

tekst: „Možda sam počinio mnogo pogrešaka i možda sam bio slab, ali me za jednu stvar ne možete optužiti: da sam bio kukavica, nečastan ili nevernik.“ · Kaltenruner je, posle dva moždana napada u toku zime, izjavio da nije odgovoran za koncentracione logore i streljanje Jevreja! Ustrajno je tvrdio da je „neko iz njegovog ureda“ oponašao njegov potpis. Po njemu, krivi su bili Himler i Miler, šef Gestapoa. Himler je, na sreću, bio mrtav, a „Gestapo-Miler“ bio je nestao!

Rozenberg je rekao da mu je savest čista, ali ne može da se nada da će preživeti.

Frank je teret svoje savesti prebacio na katoličku crkvu.

Frik je bio još jedan čovek sa „čistom savešću“, ali nepopravljiv nacist.

Štrajher je, okrivljujući Hitlera, osudio ubijanje Jevreja.

Jodl je postupao po višim naređenjima. Sajs Inkvart je bio ponosan što su Anšlusom Nemci bili ujedinjeni u jednoj državi.

{Nastavlja se)