Arhiv UNS — Stari listovi — Bivša Jugoslavija

PSIHOZA fiksnih zarada

HAS KOMENTAR?

jVTNOGI SU KOLEKTIVI pri izradi novih pravilnika o raspodjeli čistog prihoda upotrijebili sistem iz ranijeg perioda nagrađivanja po tarifnim pravilnicima. Te poznate svote primanja ugrađivane su u novi sistem raspodjele kao startna osnovica, pa je došlo do znatnih povećanja zarada u usporedbi s ranije ostvarenim primanjima. Očito je da organi radničkog samoupravljanja nisu uvijek dosljedno zastupali koncepciju većih zarada kroz istovremeno ostvarenje većeg obima proizvodnje, veće produktivnosti i potpunije realizacije robe na tržištu. To je slabost na koju je ukazano i na nedavnom zasjedanju Savezne narodne skupštine. Pred organima radničkog samoupravljanja ostaje dalje zadatak da provjeravaju koncepcije novog sistema raspodjele unutar kolektiva. Prema nekim podacima, dosadašnji rasponi povećani su na 5-6, a u nizu poduzeća prelaze i desetorostruku Vrijednost najniže zarade u kolektivu. Kako treba gledati na taj problem? Iskustva iz razvojnog puta nekih zemalja pokazuju da su rasponi veći što je privreda nerazvijeni ja, i obrnuto. U razvijenim zemljama rasponi plaća mnogo su manji nego što se obično misli. Veliki rasponi, dakle, nisu karakteristični za razvijene, nego, naprotiv, za nerazvijene zemlje. Naši su uvjeti specifični, ali ipak ne možemo potpuno zanemariti te činjenice. S druge strane, pošto smo toliko godina raspone ograničavali administrativno, sada, kada smo to potpuno prepustili kolektivima, razumljivo je da su u mnogim poduzećima izvršeni ekspanzionistički naleti na lična primanja. Tako je došlo do pojava da su tarifni stavovi nekih kategori} a povećani za trideset, pedeset pa i za sto posto u usporedbi s ranijim primanjima. Kolektiv, u kojem su pomicanja prema gore izvršena po najvišem ključu, u pravilu o tome nije suštinski odlučivao, već samo formalno. Ponovila se praksa da se kolektiv slaže sa. već gotovim i definitivno redigiranim prijedlozima. Sada bi korekturu valjalo shvatiti kao zajednički zadatak, jer od usvajanja nekih zajedničkih stavova zavisi dalje napredovanje svake radne zajednice. To se može postići ako se držimo principa da; ® prosječne lične dohotke rukovodećih i stručnih kadrova treba povezivati samo s postignutim rezultatima a ne iznad i izvan toga; ® treba se izboriti da o svemu odlučuje proizvođač i da se o svemu otvoreno i jasno govori pred kolektivom; # najviši lični dohodak mora postati dostupan svakome, ali ne kroz osiguranje visokih fiksnih primanja, nego kroz visoke lične i kolektivne rezultate; ® nivoima zarada neka se diferenciraju rezultati rada i zalaganja, razlike i vrijednosti proizvođača; ° osigurati takve demokratske oblike unutarnjeg izvještavanja i praćenja događaja u kolektivima, da će stvarno doći do izražaja interes i mišljenje ljudi. Ako ti principi dosad negdje nisu poštovani, trebalo bi da übuduće dođu do izražaja, a to znači da bi sindikalne organizacije i organizacije Saveza komunista morale o tome pokrenuti diskusiju Kako će kolektivi pristupiti reviziji internih akata raspodjele ličnih prihoda i čiste dobiti nije, dakle, više samo prakticističko pitanje, već odlučivanje o trajnom i čvrstom političko-ekonomskom kursu,

DIREKTOR društvenih radnika

ZA ILI PROTIV

OBRAZOVANJE RUKOVODILACA u privredi, a osobito vrhovnih rukovodilaca direktora, ponukala je jednu grupu stručnjaka koji se bave tim problemom da razmotre položaj direktora ne samo u privrednoj organizaciji nego i u društvenoj zajednici, odnosno u sredini u kojoj oni žive i djeluju. Poznato je, naime, da u uvjetima društvenog samoupravljanja u našoj zemlji direktor poduzeća nije samo opći rukovodilac nego i aktivni društveno-politički radnik. Njegove društveno-političke funkcije proizlaze iz samog sistema društenog samoupravljanja, odnosno iz sistema socijalističke demokracije, koji predstavlja, u krajnjoj liniji, učešće svakog građana u upravljanju društvenim poslovima. Sistem socijalističke demokracije ima vrlo složenu strukturu najraznovrsnijih organizacionih oblika, koji širinom i raznolikošću obuhvaćaju gotovo svakog člana naše društvene zajednice. U nizu napisa koje ćemo donositi pokušat ćemo dati pregled o društveno-političkim zadacima koje obavljaju i inače prezauzeti rukovodioci privrednih organizacija. Prema jednoj anketi kojom je obuhvaćeno oko 700 aktivista, društvenih radnika, koji zauzimaju položaj direktora, došlo se do zaključka da se ti ljudi još uvijek preopterećuju raznim dužnostima i sastancima. Pokazalo se da neki rukovodioci (direktori) imaju u prosjeku 8,9 raznih funkcija. Takav raspored dužnosti izvan poduzeća zahtijeva mnogo vremena, sastanaka, konzultacija, studiranje.materijala i tome slično, što sve opterećuje jednog rukovodioca. Mnogi rukovodioci izjavljuju da su njihove dužnosti u mehanizmu socijalističke demokracije heterogene, da nemaju međusobnu vezu i da prema tome ne mogu temeljito izučavati neka kretanja u vezi s postavljenim zadacima i funkcijama koje vrše u društvu. Jagma za privrednim rukovodiocima (direktorima) kojima se često i protiv njihove volje, znanja i pristanka podjeljuju društv'ie funkcije i zaduženja naročito je velika u provinciji, što neznači da toga nema u istoj mjeri i u velikim industrijskim centrima, jer mnogi tako žele stvoriti »najkompetentniji« tim za rješavanje problema. Nije nepoznato i to da takva »rješenja« kadrovskog sastava odbora, komisija, predsjedništava itd. proizlaze iz krive kalkulacije da će se netko od rukovodilaca koji su »regrutirani« lako angažirati i kao podupirajući član (jasno sredstvima svoje privredne organizacije). Tako se onda grade i dograđuju igrališta, podiže nogometni tim kupovanjem igrača itd. Negdje je to uspjelo, negdje nije, ali osnovno je da suština politike »odabiranja« poznatih ličnosti i vrhunskih rukovodilaca u razne odbore (ako ima takvu pozadinu) nije u skladu s našim željama. Kadrovska politika mora da se osloni na mnogo šire slojeve nego što je uski krug rukovodilaca, ona mora pronalaziti najsposobnije, mlade, korisne i perspektivne ljude bez obzira na položaj koga trenutačno zauzimaju. Podizanje takvih ljudi, znači ustvari jedino pravilnu kadrovsku politiku. Jasno je, a to je pokazala i anketa, da su oni rukovodioci koji su imali manje zaduženja izvan svog poduzeća procentualno više zadovoljavali i na jednom i na drugom području svoga djelovanja. Oni koji su u prosjeku imali više zaduženja izvan privredne organizacije imali su manje vremena za lično uzdizanje, pa ukoliko su uspješno obavljali svoju društvenu funkciju izvan kolektiva, oni su to učinili na štetu onog fonda vrenema koji bi im bio prijeko potreban za stručno usavršavanje, studiranje problema, kontakte u vezi s problematikom privredne organizacije, za koju su prvenstveno odgovorni. Prema tome, nameće se i potreba revizije i usklađivanja zaduženja nekih privrednih rukovodilaca, i raskid s praksom lančanog povezivanja funkcija u društvenom mehanizmu socijalističke demokracije s položajem u privredi.

6

1. MAJ 1962.