Arhiv UNS — Stari listovi — Bivša Jugoslavija
Interno zakonodavstvo kolektiva
Piše:
IVAM PERIĆ
UNUTRAŠNJI AKTI PODUZEĆA POSTAJU ZNAČAJAN INSTRUMENT ZA FUNKCIONIRANJE SISTEMA RADNIČKOG SAMOUPRAVLJANJA
U svakom broju »Samoupravljamo« će donositi priloge naših teoretičara i naučnih radnika iz oblasti društvenog upravljanja. U ovom broju donosimo nešto skraćeni članak Ivana Perića, naučnog suradnika Instituta za društveno upravljanje u Zagrebu
pOD INTERNIM AKTIMA razumijevamo one pravne akte koji se na osnovu općih pravnih propisa donose u svakoj privrednoj organizaciji zasebno, koji se u njoj primjenjuju i ne odnose se na druge privredne organizacije i njihove radne kolektive. U ovom smislu podrazumijevamo pravila odnosno pravilnike privrednih organizacija koje reguliraju i iniciraju određene odnose unutar dotičnih radnih kolektiva. Pravni propisi sami po sebi ne stvaraju društveni odnos. Oni taj odnos sankcionira ju (ako je u praksi nastao) ili ga iniciraju odnosno omogućuju njegovo nastajanje. Zakon o radničkom samoupravljanju koji je donesen 1950. g. u izvjesnom smislu znači i jedno i drugo, U momentu njegova donošenja u jednom broju privrednih organizacija već su postojali radnički savjeti- Oni su se naime počeli formirati još u 1949, g. i u prvoj polovini 1950. godine. U odnosu na taj moment zakon znači potvrđivanje onoga što je u našem društvu već nastalo. Međutim, organi radničkog samoupravljanja i odnosi koji njihovim djelovanjem nastaju, tada nisu postojali u svim privrednim organizacijama. Kada se to ima u vidu onda donošenje zakona znači omogućavanje da društveni odnosi svojstveni radničkom samoupravljanju nastanu uglavnom u svim radnim kolektivima koji rade sa društvenim sredstvima za proizvodnju. Kažemo uglavnom, jer je radničko samoupravljanje na željeznici i pošti uvedeno nekoliko godina poslije donošenja Zakona o radničkom samoupravljanju . .. Na osnovu toga možemo zaključiti da opći propisi u našem društvu imaju ogromnu važnost. Oni omogućuju postajanje novih društvenih odnosa i djeluju kao jak stimulans njihovog razvoja i unapređenja. Ali u samom sistemu kojega takvi propisi omogućuju ujedno se nalaze i elementi koji ograničavaju njihovu efikasnost. Naime, sistem radničkog samoupravljanja koji djeluje u uslovima robne proizvodnje i koji se znatnim dijelom- i temelji na samostalnosti privrednih organizacija u pogledu privređivanja, zahtijeva različita rješenja za svaku privrednu organizaciju. Radničko samoupravljanje kao sistem ima svoje osnove i principe koji su jedinstveni za cijelu zemlju. Opći propisi u sebi sadrže ono što je zajedničko cijelom sistemu. Om i omogućuju da pravo proizvođača na samoupravljanje koje je opće 1 jedinstveno za cijelu zemlju bude jak element učvršćivanja i razvoja privrede kao i jedinstva radn cke klase. Upravo zato osnovni uvjet
da bi interni propisi mogli da dolaze do izražaja u smislu dubljeg i potpunijeg pokretanja procesa u izgradnji društvenih odnosa jeste, da imaju uporište u odredbama općih propisa. - Drugi važan uvjet za to da bi se interni propisi mogli ispoljiti kao činilac unapređenja radničkog samoupravljanja jeste osiguravanje njihovog provođenja. Oni od strane onih koji ih donose i primjenjuju ne bi smjeli da se tretiraju kao propisi drugog reda, nego da se smatraju kao i svaki drugi propis koji daje određena prava pojedincima, organima i si. i koji ih obavezuje na određene radnie i ponašanja. Interni akti pojavljuju se kao značajan elemenat radničkog samoupravljanja odmah u prvim godinama njegovog postojanja. Oni se pojavljuju kao izraz samostalnosti radnih kolektiva i kao sredstvo za ostvarivanje njihove funkcije samoupravljanja. Prvi značajni akti radnih kolektiva odnosno njihovih radničkih savjeta bili su tarifni pravilnici koji su počeli da se donose u 1952. g. i koji u idućim godinama doživljavaju interesantan razvoj .. . Privredni sistem koji se počeo izgrađivati 1952. g. omogućio je da se relativna samostalnost radnih kolektiva ispolji u funkciji organa upravljanja na području planiranja. Izraz te funkcije su društveni planovi privrednih organizacija koje
svake godine donose radnički savjeti. U tim uslovima društveni planovi predstavljaju značajni interni akt svake privredne organizacije u kojem se ogleda njena politika privređivanja. Zakon o radnim odnosima koji je donesen pri kraju 1957. g. dao je poticaja za potpunije reguliranje unutrašnjih pitanja u radnim kolektivima putem donošenja niže intern’.h akata kao što su pravila privrednih organizacija, pravilnici o radnim odnosima, pravilnici o higijensko-tehmčkoj zaštiti i drugi. lako su slični akti u privrednim organizacijama donašani i prije spomenutog Zakona, može se reći da je Zakon omogućio jak razmah aktivnosti u radnim kolektivima u pravcu razvoja tzv. unutarnjeg zakonodavstva. Povoljniji uslovi za jaču društvenu ulogu internih akata u razvoju radničkog samoupravljanja stvoreni su općim propisima koji su doneseni početkom 1961. g., a koji se odnose na raspodjelu i radne odnose. Donošenjem novih propisa privredne organizacije, u cjelini uzevši, došle su u položaj da mogu sa više samostalnosti razvijati svoju privrednu i društvenu aktivnost. Naglašena je njihova samostalnost u vezi sa određivanjem osnova i mjerila za raspodjelu čistog prihoda. Odnosi privredna organizacijazajednica na području raspodjele u ovim propisima određeni su samo u globalu. Raspodjela dohotka u cjelini, a osobnih dohodaka posebno, nije više predmet reguliranja općih propisa nego internih akata. Opći propisi doneseni početkom 1961. sadrže osnove za različita kretanja u smislu reguliranja unutarnjih odnosa. Kao i svi dosadašnji propisi tako i ovi sva osnovna ovlaštenja u vezi sa raspodjelom i uređivanjem unutrašnjih odnosa daju radničkim savjetima. Ali u njima je istovremeno sadržana mogućnost da radnički savjeti mogu vršiti tzv. »decentralizaciju« tih ovlaštenja. Spomenut ćemo samo neke od tih mogućnosti. U odredbama Zakona
o izmjenama i dopunama zakona o sredstvima privrednih organizacija sadržano je više mogućnosti za nivo formiranja i raspodjele čistog prihoda a time i za »decentralizaciju« ili »centralizaciju« ovlaštenja u upravljanju. Jedna je da se čisti prihod u cjelini formira i dijeli samo na nivou privredne orgairzačije. Druga je mogućnost koju ti propisi dozvoljavaju, da se čisti prihod formira i dijeli u ekonomskim jedinicama. U ekonomskim jedinicama može se formirati : dijeliti samo dio sredstava čistog prihoda koji je namijenjen za osobne dohotke. Pored toga u tim ieđimcama može se samo jedan dio čistog prihoda dijeliti na fondove itd. U novo nastalim uvjetima interni akti u privrednim organizacijama u osnovi imaju zadatak da reguliraju niz pitanja koja su od bitne važnosti za privređivanje i upravljanje. Primjena internih akata kojima se regulira raspodjela i uslovi proizvodnje ima za cilj potenciranje materijalnog interesa pojedinaca i grupa za proizvodnju i poslovanja privredne organizacije. Jače potenciranje tog interesa ujedno znači stvaranje uvjeta za jaču aktivnost proizvođača, za učešće u upravljanju, prvenstveno u užim organizacionim jedinicama, a zatim u privrednoj organizaciji kao cjelini. Zbog toga je neophodno da norme sadržane u internim aktima omogućuju da se funkcije upravljanja premještaju od radničkih savjeta prema dolje. Prema radnim mjestima i snagama koje čine kolektiv. To ujedno znači stvaranje čvršćih osnova za ostvarivanje principa koji je istaknut u Zakonu o radničkom samoupravljanju iz 1950. g. da privrednim poduzećima kao općenarodnom imovinom, u ime društvene zajednice upravljaju radni kolektivi.
1. MAJ 1962.
9