Bitef

daje neko tu, postaje važno za pojedinca. Premijere su sve više sive. Taj se Berlin odlikuje time što svako postaje srecniji tek onda kad onog drugog ekonomski upropasti do stanja identičnog sopstvenoj krizi. Pravimo premijere, pravimo ih sa zadovoljstvom, sa glumcima izmedu dvadesete i osamdesete. Produkcija, druženje, rad, poznavanje istih pesama, iste književnosti, odatle proizlazi povezanost koja dañas nedostaje u društvu. Kad odlazim na neku premijeru, kad vidim koliko kritičara sivo sedi u svom parterskom konc-logoru, kako uvek nanovo moraju da pišu o nečemu što sami mnogo bolje poznajú, koliko malo možda zaraduju, koliko ih je malo prihvatila i kulturna politika, a možda je, naproste, i mala nagrada u iskustvu i zadovoljstvu, onda je to tužno. Od toga se moramo braniti. To je situacija berlinske kulturne politike, za koju su mnogi krivi. Christoph Marhaler je izuzetak, dobitak. On ima snage da dugo izdrži, dovoljno je strpljiv da se dugo, veoma dugo ne predaje! Ne moram da podsečam na rane kritike, možemo da zamislimo kakve su bile. Svako ponavljanje nagraduje se kategorizacijom dosade: sve nam je to več poznato, odavno videno, ma znamo šta hočeš da kažeš... Ne, nista nismo saznali! Jer tek nam dužina, vreme, muzikalnost predočavaju nešto što nikada nismo istinski preživeli. Kad sam video prvi rad Christopha Marthalera u Bazelu, "Kada alpska truba porumeni, übija...", bilo je to veče vojničkih pesama, bio sam iznenaden što prvi put vidim nešto što nema nikakve veze sa performansom, muzikom, pozorištem. Čini mi se da su ljudi sedeli nekih petnaestak minuta (na zidu se nalazio sat), to su bili vojnici švajcarske armije - a mogli su isto tako nositi nemačke ili ruske uniforme - čačkali su nos, i posle dugog vremena, najzad, oslobadajuče podrigivali... Tuje več bilo toliko humora, a onda se začulo: "Resma! Resma! Pesma!" i zapevali su Noči kraja nema", i to se onda pevalo, i pevalo, i pevalo, i pevalo bez kraja. A u jednom trenutku je taj

početak, koji je trajao tridesetak minuta, Licio na opijenost. Tada sam shvatio: ta švajcarska armija se mora samo vrlo, vrlo precizno posmatrati, i onda postaje jasno daje svaka armija prilično apsurdna i da se može ukinuti. To je bio politički čin nekoga ko odbija da bude uvučen u politiku ili ideologija. Marthaler nema nikakve veze sa ideologijom ili Lažnom svešču. Kod njega se može posmatrati pojedinac u scenografijama veličanstvene Anne Vierbock. Ljudi sede, i sede, i sede; u torn anonimnem, preterano konkrétnom prostoru nikada se neče osečati kao kod kuče. Sede, uvek uz silnu čežnju za slogom, ali se stalno osečaju i kao strand. Ta podvojenost, to drugačije a ipak pripadajúce, to predstavlja nešto važno. Jedan zemljak Christopha Marhalera, Ludwig Binswanger, koji se bavio analizom postajanja, napisao je študiju pod naslovom "Tri oblika neuspelosti - uvrnuti tipovi, maniristi i oni skloni preterivanju". Tu on skicira nešto što, čini mi se, uvek iznova prepoznajem i kod Marthalera: ljudi čija je psihologija pomalo produžena - ljubavlju, spokojstvom, preciznošču, možda i vivisekcijom. To je bolno, ne samo za onoga ko to mora da učim', več i za onoga ko to doživljava, za gledaoca, koji to mora da izdrži. Mislim da smo svi mi, ako pomalo radikalizujeme svoju psihologiju, uvrnuti, maniristi ili skloni preterivanju. A to zapravo pripada nečemu stoje mnogo više ljudski od hitrih ideoloških, istorijskih, političkih analiza. Binswanger na jednom mestu piše: "Preterivanje kao disproporcija izmedu širine iskustva i višine problematike ljudskog postajanja. Ili, da se poslužimo Ibsenom: nesrazmera između višine graditeljskog umeča i sopstvenog umeča penjanja. Za uvrnutost bi, medutim, mogla da bude karakteristična nesrazmera između profanih deiktičkih veza u smislu oprečnosti. Za manirizam se bitnom ispostavlja strahom ispunjena, očajnička nemogučnost da budemo ono što jesmo sjedinjeno sa potragom za osloncem o neki uzor i prenaglašavanjem