Bitef

Janusz Głowacki, poljski prozni i dramski pisać, filmski scenarista, kritičar, roden je 1938. godine u Varšavi, u porodici inteiektualaca. Otac mu je bio pisac knjiga za djecu i omladinu, a majka radila kao urednik u poznatim izdavačkim kučama. Od djetinjstva neposlušan. Da bi ga ukrotili roditelji su se nosili mišlju da ga dajú u vojnu školu, da se bavi sportovima i na taj način disciplinuje sebe. Trenirao je plivanje i druge športové, ali uvijek kratko, u svákom slučaju o nekoj sportskoj karijeri nije se mogio govoriti. U školi ga je vec interesovala gluma. Od osnovne je bio je član recitatorske sekcije. Poslije gimnazije odlučuje da se upiše na pozorišnu akademiju, ali nije položio prijemní. Upisuje se najpre na istoriju, ali na njoj ne ostaje dugo. Upisuje se na filologiju - polonistiku. Ni tu ne briljira. Teško mu padajú siini ispiti iz istorije jezika, književnosti. Pada. Provlači se.

Jediná svijetla tačka na varšavskoj poionistici tih šezdesetih godina bio je Jan Kot, profesor zvijezda. Predavao je predmet koji se zvao prosvijećenost. Na izgled dosadan, kao i svi drugi. Međutim nije bilo tako. Nije, jer je Kot voleo digresije. One su ga toliko odvlačile od kursa koji je vodio da je rijetko uspijevao da ga tokom školské godine prijeđe. Jan je studente učio zato песет drugom slobodnom mišljenju. Bio je blizak sa studentima i poslije časova, iako to nije bilo u modi. Izlazili su, sjedili po kafanama i razgovaraii, odlazili u pozorište i o tome razgovaraii. Po svoj prilici upoznavanje sa pozorišnim svijetom mladog studenta Janusza Glowackog usmjerilo je u pravcu književnosti, pozorišta i filma. Najprije je počeo da piše pozorišne recenzije za radio. Na radio je došao preko veže, što je uobičajeno za to vrijeme i kasnije, preko majčinih veza. Čak su ga kolege sa studija zadirkivale da mu majka piše tekstove, a on ih samo potpisuje. Osim pisanja recenzija nastupao je kao igrač rokenrola u kabareu Klaps. Како je pisao “otvoreno' 1 bizo je izgubio posao na radiju. U to vrijeme izlazi Kotova knjiga Šekspir naš savremenik koja ga je za kratko vrijeme, zahvaljujući prevodima, preslávila u svijetu і on odlazi najprije u Englesku, zatim u Francusku i Ameriku, gdje ga zatice 1968. i zbog antisemitizma vise se ne vraća. Głowacki nema kod koga da piše diplomski. Piše o Stanislavu Pšibiševskom, brani kod profesora

Jakubovskog. Pośle studija dolazi vojska. Preko Ijekarskog uvjerenja uspjeva da je izbjegne. Počinje da piše reportáže. Putuje. Upoznaje život. Privlače ga životne margine. Taj svijet je i u književnosti u modi. Predvodi ga Marek Hlasko, na koga se nadovezuje Marek Novakovski, Januš Andermah, Iredinjski i dr. Píšu svojevrsnu književnost fakta, koja se u Poljskoj naziva "mali realizam". Sa reportaža prelazi na prózu, na price i romane. Za njih se interesuju režiséri što je takode u modi. Jer, dominira tzv. film moralnog nemira, takođe vrsta umetnosti fakta. Trajno saraduje u varšavskej kulturi, koja je okupiła niz mladih, talentovanih Ijudi, kóji pokušavaju da stvore nešto novo. Njihov rad ne izmiče najpoznatijim režiserima. I za Glowackog i njegove kolege interesuju se, uspostavljaju saradnju režiséri ptvog reda ili predstavnici tzv. poljske škole. Interesuju se i stariji pisci: Andžejevski, Ivaškjevič, Slonjimski, Bereza, rezultat tiri interesovanja su scenariji za Vajdu i Morgensterna, Lov na muve i Treba übiti ijubav. Saraduje i sa svojim školskim kolegom Marekom Pivovskim na filmovima Psihodrama i Rejd. Sa filmovima nije išlo lako. Zbog cenzúre. Šezdesetih u Poljskoj život, a izmedu ostalog umjetnika odvíja se u kafanama. U takve je spadala SPATIF, vrsta kluba pozorišnog í filmskog svijeta. U SPATIF pored Poljaka i umjetnika dolazili su i stranci, posebno Amerikanci, jer se u blizini nalazila njihova ambasada. Susreti sa strancima su bili úvod u "odlazak u inostranstvo", jer san svakog poljskog umjetnika zbog postojanja cenzúre bio je - otići na zapad. Za sebe Głowacki káže da je kasno otišao na zapad. Najprije u Pariz, pa u Švédsku. Тек 1975. u Ameriku. Putuje sirom Amerike, pokušava da uspostavi veže s poznatim piscima, režiserima, Holivudom. Ali, sve do početka osamdesetih iz solidárnosti duže ne ostaje. Tek tada kada se postavilo pitanje opstanka u Poljskoj, kada se nije mogio ništa raditi zbog cenzúre mnogi umjetnici odiaze iz zemije. Neki su se poslije 1989, kada je cenzura ukinuta, vrátili, a mnogi, kao Zagajevski, Baranjčak, Głowacki nisu. Nisu, jer su pronašli posao, odnosno mogućnost da rade. Głowacki se