Bitef

Postižući sve vece uspehe, DVB je počeo da stiže do većih lokacija i povećane gledanosti. „Dvorane postaju vece, karte postaju skuplje tako da sad izvodiš pred drugačijom publikom [od one] koja je dolazila u otreani studio. A mislim i da postoji pritisak da se uprošćava s povećanjem broja gledalaca. To nije samo DVB, mislim da mnogi igrački ansambli osećaju taj pritisak.“ Posle iskustva sa MSM na Vest endu, shvatio je da vrednosti i politika DVB nikad neće postati deo macice. „To i neću,“ rekao je rada, ~čak i ako to znači odreći se velikih svota novea za trupu i, možda, manje gledalaca. Milo mi je što ono što radimo ima oštricu: deio koje primorava na razmišljanje, uznemirava i stvara frakeije. Prikazivanje igračkog umeća prečesto nadvladava značenje, odriče neuspeh, pa znači i Ijudskost’. Borim se da sačuvam stvarnost kako je ja vidim u svetu oko sebe, pa ono što radim mogio bi da uznemirri ili povredi, pored drugih reakeija.“ Ali oštricu je sačuvao poboljšavajući profil trupe i željom da što više sveta vidi ono sto radi. Uživa u uspehu i ne podnosi da sala ne bude puna. Irska ga zabrinjava. „Nadam se da ćemo imati publiku ovde u Dablinu. Cuo sam da je Mark Moris (Mark Morris) bio ovde [na prošlogodišnjem Medunarodnom igračkom festivalu Irske] i predstava nije bila rasprodata. Kako je to mogućno? Zašto u Irskoj ne dolaze na pies?“ U ovom baru nema dovoljno džina ni za početak tog podužeg objašnjenja. Uspeh nije otupeo njegovu politiku. Ako su Dead Dreams bili reakeija na tačerizam, onda je Just for Show reakeija na blerizam. Kao i The Cost of Living, njegovo prethodno deio, predstava posmatra promenu naših vrednosti i sta smo spremni da prihvatimo kao istinu. „Svi lažemo. I svi prihvatamo laži od drugih Ijudi. Pa dokle? Sàmo pozorište je velika laž. Ono nije odistinski.“ Ili jeste? To je sivo područje u kojem Njuson uživa. Izvođači mogu da se sakriju na pozornici prostom medusobnom interakeijom i zanemarivanjem publike. U The Costs of Living postoji parodija na takmičenje u lepori, u kojoj se jedan od izvođača neposredno obraća publici i kaže: „Zovem se Pol i hoću da radim za dobrotvorna društva koja spasavaju ugrožene vrste“. Ali onda istupi drugi i veselo kaže: „Zdravo, ja se zovem Majk i stvarno volim da povredujem ljude“. Nešto kasnije treći kaže: „Zdravo, zovem se Josi i imam SIDU“.

„Možda govon istinu, a možda ne“, kaže Njuson. „Posle mi uvek dođu i picaju: ,Je Г rekao iscinu?“ Druga važna stvar koju želim da dovedem u picanje jeste čitav ovaj pojam tržišne vrednosci tela. Jedan igrač je bez nogu, drugi je star, treći gojazan. Kako ih procenjujemo? Da li ta tela posmatramo kao društvene neuspehe?“ Ta nit istine i pretvaranja nastavlja se u Just for Show. Da li je u našem površnom svetu dobar izgled važniji od dobrote? Baš kao sto se buni protiv preokupacije površinskom lepotom u umetničkoj igri, nelagodno mu je u društvu gde su teške vesti laka razonoda, a razonodu predstavlja reality TV. Kao i u drugim delima, i ovome je prethodio dugi period istraživanja i dugih proba, na kojima su izvođači razrađivali pokrete koji su iskreni prema njihovim telima umesto onih nametnutih zato što lepo izgledaju. Ono što vidite na pozornici jeste ono što se nudi, a to za izvođače može biti iscrpljujuće. „Posle Dead Dreams prišao mi je Najdžel Сашок (Nigel Charnock) i rekao: ‘Treba mi tajm-aut. Ne mogu da radim ovo sve vreme.’ Nije bila ree о fizičkom radu nego о emotivnoj predanosti iz večeri u vece. Ovo nije