Gledišta

Uvođenje prava veta značilo bi i institucionaliziranje delegacija republika. Delegacije bi morale nastupati 1 glasati kao cjelina, jer inače ne može funkcionirati institucija veta. Cini nam se da institucionaliziranje republičke delegacije ne bi bilo u interesu ni društva kao cjeline, a niti republika. Tu se ne bi smjelo zaboraviti da određene raznolikosti i suprotnosti interesa mogu postojati ne samo između pojedinih republika već i unutar jedne iste republike. Naime, razlike u razvijenosti, interesi za favorizovanjem ove ili one privredne grane, ovih ili onih institucija, službi itd. postoje ne samo u zemlji kao cjelini več i između pojedinih regiona i gradova jedne iste republike. To implicira da interesi tih krajeva i njihovih predstavnika ne moraju biti identični. Naprotiv, konkretni interesi nerazvijenih ili razvijenih u raznim republikama mogu biti bliži, i zajednički, jedni drugima od apstraktnog republičkog i nacionalnog interesa. Ako bi, dakle, republička delegacija nastupala kao cjelina, ti posebni interesi ne bi mogli dolaziti do izražaja ili ne bi u dovoljnoj m]eri bili respektirani. U takvoj situaciji ne bi bila isključena ni mogućnost da se kao prijedlog i interes republike pojavi ono što je u interesu tek jednog kraja, a ne republike kao cjeline. U takvim uvjetima bio bi idealizam očekivati jedinstvo stavova i interesa ne samo u federaciji već isto tako i u republici, a tc znači i glasova. Zato nam se čini ,da je najbolje rješenje u _ demokratskoj, slobodnoj i argumentirano j diskusiji u demokratskom konstituiranju odluka. Zatim, ako se u određenim slučajevima nakon svestrane diskusije i borbe mišljenja, i argumenata pro et contra, donese odluka većinom, zašto bi to trebalo biti nedemokratski i loše? Ili, zašto bi to trebalo biti gore nego eventualno onemogućavanje vetora donošenja odluke koja je dobra? Zar je moguče da u jednoj zaista samoupravnoj i demokratskoj atmosferi socijalističkog društva, jedan mora da se brani vetom od presizanja većine? Danas je praksa jednoglasnosti donošenja odluke uopće napuštena. Mislimo da je za takav način donošenja odluka potreban mnogo veći stupanj homogenosti društva nego što je to danas kod nas. Mi smo još uvijek klasno društvo. U uvjetima suprotnosti takvog društva, rješenja karakteristična za društvo na višem stupnju kohezije nisu adekvatna i za prvo. Dakle, samo ravnopravna demokratska i argumentirana borba mišIjenja i u republici i u federaciji, jednako kao i u komuni i radnoj organizaciji, u skladu je sa stupnjem razvoja našeg društva. Mislimo da bi ovo trebalo dopuniti i korigirati time što bi se u najznačajnijim i u Ustavu taksativno navedenim slučajevima odluke donosile kvalificiranom većinom.

1558

DR BORIVOJE PUPIĆ