Jugoslovenski Rotar

dudaraju. Oni su postali jedno u svakom pogledu. Nema više razlike izmedju jednih i drugih. Sve je to naš svet. koji se u „znoju lica svog” bori za bolju budućnost. za veći zalogaj hleba. 1 Jedni ı drugi šalju svoje sinove na srednje škole u Suboticu. kasnije će i jedni i drugi na fakultete, pa će se izravnati u borbi za lepše. za plemenitije ideale. Bićemo jedno opet, kao što smo nekada u davnoj davnini bili.

Studirao sam prilike na našim kolonijama i konstatovao sam da niko ne vodi brigu o njima. Najmanje oni koji su pozvani. Učitelji su Jedini koji se brinu o njima.

Naše kolonije nemaju lekara, nemaju ni babice. nemaju policiju. ni žandarmeriju. najbližji veterinar stanuje 10—50 kilometara od kolonije. U ovom pogledu naši su se kolonisti potpuno izravnali sa starosediocima. koji ni za 500 godina života na salašima nisu mogli da osiguraju svoja elementarna prava. Stotine i stotine majki radjaju decu bez ičije pomoći. Nema ko da uputi ovaj svet, isto kao ni ostale salašare. na higijeničan život. nema kao da im protumači prednosti velikih naučnih i tehničkih pronalazka na raznom polju čovečijeg: života. Novine su im slabo pristupačne zbog loše komunikacije i njihova duhovna hrana se svodi u najviše slučajeva samo na — kalendar. Po nekad se nadje koji Javni radnik, koji zaluta medju ove plemenite ljude. medju kojima ima vrlo darovitih. dobrih i junackih srdaca, i koji nastojavaju da sruše sve one veštačke ograde, koje Je stvorila gipka i uspešna propaganda protivnika našeg ujedinjenja... To je sve...

Biće možda preterano da se stavi u okvir ovog članka. ali ја ću ipak učiniti ove predloge:

Bilo bi dobro kada bi merodavne vlasti obavezale svakog: samoupravnog lečnika da svake nedelje bar jedanput pohode ne samo naše kolonije, već svaku subotičku pustaru.

Bilo bi dobro da Gradsko veće učini raspoloženje da se nadje na okupu veći kadar prosveinih radnika, koji bi svake nedelje redovno održavali predavanja u Narodnom univerzitetu na svakoj koloniji i na svakoj drugoj pustari u provinciji Subotice. |

Bilo bi dobro kada bi naša samouprayna tela stvorila ispostavu syojih zyanja na suboti¢kim pustarama, pa da na taj natin omoguće seljacima da se na licu mesta obraćaju {im činovnicima za savet, da poesvršavaju svoje poslove na licu mesta.

Neminovno je poirebno da naša samoupravna vlasi postavi ne samo na kolonije, veé i na svaku pustaru po Jednu babicu. po Jednog lekara sa apotekarskim pravom. Neverovatno veliki mortalitet dece. koji je utvrdjen prošlogodišnjim statističkim podacima. zahteva to.

Još nešto o našim kolonijama i našim kolonistima: Uverio sam se o tome da niko ne voli toliko naše starosedioce od ovih vrednih i роštenih seljaka iz drugih krajeva. Uverio sam se da su oni spremni da sa istom odanošću brane ovu zemlju kao i oni, koji je uživaju petstotina godina. Ne treba dakle da bude razlika izmedju jednih i drugih. Ne sme da bude. To je interes naše budućnosti. Medjusobnim poštivanjem tradicija i običaja jednih i drugih stvoriće se zajednička narodna svest koja će biti produktivna i stvariće blagostanje i toliko žudjeno Jedinstvo.

wl e bo