JUS standardizacija

STANDARDIZACIJA

121

mehanička svojstva. Francuzi naprotiv ovu pojavu nazivaju »maturation« dakle »dozrijevanje«, što daleko bolje odgovara pojmu te pojave. Pofrebno je dakle da u jednom slučaju primijenimo naziv »staranje«, a u drugom naziv »dozrijevanje« i eto opet pravilne diferencijacije. Ne smije se dakle slijepo prevoditi jedno nazivlje, nego konzultacijom raznih nazivlja pronacči najbolju pojmovnu determinaciju u našem jeziku.

Savezno s pojmovnim načelom mora se, svakako uvidjeti da se me će moći uvijek udovoljiti u svim konsekvencijama ovom mačelu. Gornji primjer pokazuje kako to nije provedeno mi u drugim jezicima u svakom slučaju, ali ipak treba nastojati da se provede, gdje je god to moguće. To je potrebno zato, što nam pojmovno površno odabrani naziv smeta kasnije kod daljnjeg traženja naziva za slične pojmove, time što je meki naziv iskorišten pogrešno za neki pojam, pa nam Taj naziv nije onda više slobodan za neki drugi pojam, kojemu bi bolje odgovarao, a koji se može kasnije pojaviti kao potrebam.

S tog gledišta standardizacija mora nastojati da materijal sređuje uvijek u skupinama, a ne pojedinačno, jer će jedino razmatranjem čitavih područja moći nazive ispravmo pojmovno odabrati.

Provedbi toga u krajnim konsekvencijama bit će zapreke nazivi, koji su već opće prošireni, a. koji pojmovno mne odgovaraju; Takve nazive ne će se uvijek moći zamijeniti. Tu treba dakle primijeniti dva postupka. Nazive, koji su već zaista prošli u svakidašnju upotrebu. ne {freba dirati, ukoliko ne predstavljaju veliku smelnju za standardizaciju kao cjelinu. Nazive — naprotiv — koji su tek uvedeni u ovo ili ono službeno, stručno nazivlje, ali još nisu. sveopće prošireni, moraju se odbaciti, ako pojmovno ne odgovaraju, te ih treba zamijeniti takvima, koji će pojmovno bolje odgovarafi.

Odstupanje od mpotbpunog pojmovnog odgovaranja naziva u gore označenim slučajevima, vjerojatno i u još nekim, koji će se tokom standardizacije pokazati potrebnim, dopustivo je, jer je pojmovno podudaranje samo jedmo pomoćno sredstvo za lakše proširenje odnosnog naziva i za lakše sporazumijevanje u prvom početku dok se maziv sasvim ne uvede. Kasnije sama upatreba daje nazivu povezanost s odmosnim pojmom, bez obzira ma iskomski smisao same osnove. Načelo pojmovnog slaganja naziva s objektom koji označuje, predstavlja dakle načelo kojemu treba težiti, a ne načelo, koje se mora održati u svakom slučaju.

| Kao zaključak u pogledu pojmovnog načela imamo dakle: a) Kod mwodabiranja i stvaranja movih maziva

treba težiti da nazivi pojmovno odgovaraju objektima, koje označuju i da te objekte što jasnije međusobno diferenciraju, bez potrebe pobližeg opisivanja.

b) Stare nazive, koji su sveopće uvedeni ne treba mijenjati i u slučaju da pojmovno ne odgovaraju, ukoliko to ne predstavlja u nekom području csnovnu zapreku standardizaciji.

c) Stare nazive, koji su samo djelomice uvedeni, na mpojmovno osjetljivo ne wodgovaraju, pa smetaju standardizaciji odnosnog područja, treba izmijeniti. Ovdje treba elastično izabrati sredinu između stupnja uvedenosti i stupnja smetnje.

d) Staudardizaciju treba provoditi za cijela šira područja odjednom, a ne za pojedine pojmove ili. za uže skupine pojmova.

e) Standardizacija se ne smije. provoditi jedmostavnim | prevođenjem iz jednog stranog nazivlja, Dego Širim ispitivanjem pojmovne postavke u jezicima naroda, kod kojih je tehnika najviše uznapredovala. Cc. Stilističko-gramalićko načelo. S gledišta ovog načela standardizacija mora uskladiti stanovišta filologije s praktičnim potrebama fehnike. Pilološka pravila moraju biti elastično primijenjena uvažavajući da su mmoga od njih nastala u doba, u kojem su vladali sasvim drugi odnosi od odnosa, koji vladaju u današnjem vijeku tehnike. Ovo je stanovište usvojeno ı u tehničkim nazivljima drugih naroda,

kod kojih se zbog olakšanja tehničkog sporazumijevanja odstupilo od gramatičkih i stilističkih pravila odnosnih jezika. Na pr. u romanskim jezicima ispušta se kod tehničkih naziva upotreba spolnika, koja je inače jedma od osnovica tih jezika. -

To ne znači da standardizacija smije sasvim zanemariti filološku stramu i bezobzirno nagrditi naš jezik. Ona mora poštivati osnovna filološka pravila, a osobito treba paziti na duh našega jezika. Ne smije, međutim, ovo provoditi u krajnjim konsekvencijama, zbog kojih bi bio oštećen razvoj praktičkog tehničkog nazivlja, čija je osnovna svrha da olakša sporazumiJevanja među tehničarima. Kao prve posljedice ova-

_ ko određene svrhe slijedi da nazivi moraju biti što

kraći. U načelu moraju se sastojati od jedne riječi ili najviše od dvije riječi. Iz toga dakle slijedi, da kod naziva za koje se moraju meminovno upotrebiti dvije riječi, jedna bude glavna, a druga opisna. Prva dakle imenica, a druga pridjev. Ovako je olakšanma upofreba u rečenicama, jer se izbjegava nagomilavanje genitiva. Upotreba pridjeva uostalom odgovara duhu našeg jezika.

Da bi se, međutim, moglo šlo rjeđe pribjeći upotrebi naziva sa dvije riječi, treba prvenstveno iskoristiti široke mogućnosti, koje naš jezik pruža upotrebom kovanica. Pod tim standardizacija mora, naravno, obuhvatiti zaista kovanice u pravom smislu te riječi, a ne i »zavareniceć«, koje su strane duhu našeg jezika. Standardizacija mora dakle graditi i odabirati yiječi kao: kovač, kovkost, potkova, otkovak, kovačnica, ili kao: ogorina, odljevak, pnriljevalk i t. d.. a ne riječi kao: kolodvor, nogostup i sl. To znači riječi treba izvoditi iz jednog Rkorijena ili jedne osnove pomoću dodavanja različitih dočetaka ili prijedloga, kako je io općenito u našim jezicima provedeno, a ne spajanjem samostalnih imenica, što se u narodnom govoru pojavljuje samo iznimno. Po analogiji iz strojarske tehnike mazvali smo prve izvednice, one dopustive, kovanicama, a druge, one s kojima se standardizacija ne smije služiti, zavarenicama. Vanredno široke mogućnosti, koje daje upotreba kovanica, prema gornjoj definiciji, pravi Upotrebu zavarenica sasvim suvišnom.

Zbog wsvestranije primjene pojedinih izraza mora standardizacija kod odabiranja i stvaranja izraza također voditi račun o tome da se iz istog korijena ili iste osnove mogu proizvesti i pripadni pridjevi i pripadni glagoli, koji će u većini slučajeva biti u tehničkom sporazumijevanju potrebni, na Pr. kovač, kovački, kovahti.

Kod upotrebe kovanica dodavanjem dočetaka i prijedloga, treba se držati određenog sistema, a ne postupati nasumce. Ovo je u prvom redu u duhu samog jezika, kod kojega su dočeci također sistematski primijenjeni, iako opet ne u svim konsekvemci-

jama, što pokazuje da je jezik nešto živoga, Što se,

na ustuk mekim filolozima, ne da sputati u čvrste verige. Pri standardizaciji i organiziranom pronalaženju novih izraza treba, međutim, težnju k sistematskoj upotrebi dočetaka, koja postoji u samom jeziku, provesti što dosljednije, jer će to olakšati osnovnu svrhu, t. j. tehničko sporazumijevanje.

Kovanice, koje su do danas uvedene, ne pokazuju međutim neku sistemafičnost, što. je jasmo obzirom na njihov stihijski postanak. Na primjer kad kažemo »sjekač«, nije jasno dali se radi o alatu ili o čovjeku, isto kod naziva »nosač« nije jasno dali se radi o traverzi ili opet o čovjeku i t. d.

Da ovakvu meizvjesnost uklonimo polrebno je kod samog početka standardizacije dogovoriti OSnOVno načelo za upotrebu pojedinih dočetaka uvijek u određenom smislu. Za ovu svrhu može kao. osnova služiti Maretićevo djelo: Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika, drugo izdanje, 1931 godine. Iz toga se djela vidi u kojem je smjeru pojedini dočetak u narodnom govoru pretežno primijenjen, pa ga prema tome ireba upotrebiti i u standardizaciji ;

'Po se naravno mora odmositi samo na naZIVe, koji će se novi pronaći, ili najviše još na nazive, koji su već u upotrebi, ali nisu mnogo prošireni, Nazive,