Književne novine

STRANA

ostalo od jednog milenijuma koji je potonuo, razmišljam kako je ipak ostalo malo snažnih kulturnih i umet-= ničkih dela prohujalih ranih epoha, Pre nekoliko gođina uništena su bombarđerskim naletima širom sveta čuvena majstorska dela evropske kultu= re. T dok mladi naučnici rađe precizno

i sa mnogo ljubavi da otkopaju staro.

Slovenske grobove, mračne imperijalističke sile spremaju nova svirepa razaranja. v U rano jutro vozi nas auto i brzom vožnjom vodi kroz mesto Lesce, pa

preko maloga mosta brzog planinskog

potoka na zeleno polje koje služi kao letilište mlađim jedriličarima. Došli su iz fabrika, kancelarija, iz tehničkih škola da se uče letenju bez motora. Kurs je sad pri kraju i treba da izvedu svoje prve skokove s padobranom. Na zelenoj ravnici, na livadskoj travi, leže već lepo složeni padobrani. A u skupu omladinaca ističu se vitki, preplanuli major i njegov mlađi drug, komandant omladinskog logora. Avion je spreman, pilot se penje, propeler se pokreće, Motori počinju zujeći da pevaju pesmu svoju. Sad već mašina vozi prirodnom. orošenom pistom i polako, skoro oklevajući, aparat se odvaja od pouzdane zemlje. Mimo i veličan=stveno kruži on, a tamo gore mlađi ljuđi spremaju se za skok.

Za to vreme, major ukopčava automate za drugu grupu pađobranaca. Svaki od njih nosi još po jedan rezervni padobran, za svaki slučaj. A poređ ručice za otvaranje padobrana nalazi se automat za mehanično otvaranje, ako neko u uzbuđenju propusti đa na vreme otvori padobran,

- »To je rezervno srce«, kaže major navijajući mali automatski časovnik. »Ali teško da će ovđe biti potrebno. Hrabra je naša omladina. Skače ona, baš kao što rađi i uči, odlučno i oduševljeno«. Njegovo lice oštrih crta okrenuto je nebu. Crne oči je skupio posmatrajući ispitivački, napregnuto, malo nervomno broji on sada crne tačke koje se ruše, a onda odjednom cvetaju i kao beli cvetovi lelujavo spuštaju se u dubinu. »Bilo je to na Kozari«, kaže major. »Nas su opkolili. Prsten je izgledao neprobojan. Tađa sam iz sve duše mislio: »Kad bi sada mogao čovek samo da poleti.« Utisnula mi se misao u tim časovima u bolnom intenzitetu da Osetim jednom upravljačku ručicu aviona u svojoj ruci. Tek mnogo docnije, kada su opsada Kozare i mnoga druga opkoljavanja bila probijena, kada je fašizam pobeđen i zemlja oslobođe= na, kađa sam položio pilotski ispit, još đugo posle toga, dolazilo mi je ponovo u svest kađ je to u mome srcu uhvatila korena želja da buđem avijatičar«. Na prostoj đrvenoj klupi seđe padobranski aspiranti, čvrsto utegnuti, s velikim padobranom na leđima, i 8 manjim na grudima za rezervu. Mladići i devojke s energičnim licima, pocrnelim na vetru i suncu. Drugarica vojni lekar pipa im puls i gleda pritom svoj široki časovnik na ruci. Ko ima pulš veći od sto uđara, ne sme da skače. Ali broj otkucaja je mnogo manji. Najmanji dečak nema čak ni seđamdeset. Avion, koji se sve više dizao u vazđuh. nadleće sada u širokome krugu letilište, vraćajući se s planinskog lanca. »Osam stofina metara«, kaže mladi komandant logora. »Sada će skakati«.

Opet se otvaraju jedan, dva, tri, četiri bela padobrana.

»Zašto četiri?« pita mlađi komanđant logora i zabrinuto gledaju svi u plavo nebo. »Gdje je peti?«

»Skupi noge!« viče energično majot, kao da ga mogu čuti oni padobranci “koji se spuštaju ođozgo liuljuškani vetrom. Zadovoljni, još rumemi ođ napora, javljaju se jeđan za drugim.

»Druže komanđante logora, ispunio sam zađatak-«.

Mlađi komanđant gleda ozbiljno 1 svečano:

»Čestitam«, kaže on i pruža padobrancu ruku.

| »Zaš}o je samo njih četvoro skoči1o?7« Mlađa snažna devojka, okruglasta i zdrava, kao đa je svesna krivice, oborila je oči ispod svoje čvrsto zategnute avijatičarske kape.

»Da li se uplašila?« pitam ja.

»Uplašila?« — Ona sva blista od ži"wotne radosti. Ni traga nije bilo od straha. »Kakva je to sreća leteti«, veli ona.

»Jedva čekam da skačem, Ali pa"dobran se otvorio već gore u avionu, pre skoka«. ·

VI

___Prekođana je pađala kiša. Sad lebđi još gust veo magle između blagog -prvoga lanca bregova i onog sivoljubičastog iza njega, tako da izviruju samo tanki vrhovi, Ostrvce je utonulo u senku i ogleda se tamnozeleno u vodi. Ogledalo jezera blista olovno tamno. a po nebu skupljaju se sivi oblaci. Posle kiše iđemo ivicom šume -po svežem putu koji se tako meko 1} "čisto prilagođava nozi koja je naučila da gazi po gradu. To je miran put ol-

| vičen šumskim obrongima.

Tde čovek i uživa u mirisu zemlje i ma iskricama kišnih apljica. Usred "još mokre, tamnozelene brezove šume

čujemo onu čudno ritmičnu, đobro poznatu melođiju: kucanje pisaće maštne. Skoro nehotice zaostaju koraci ı · upućuju se tome zvuku. - Vođeni njim, otkrivamo veliku, lepu

il, s lepim izgledom na jezero, u ko-

joj slovenački književnici pišu svoje priče i pesme na čistom vazduhu. I pomislih, kako nema Više ZVOna, onoga zvona želja. Sam ću sebe gadužiti da kolegama kođ kuće pričam i da im stavim na srce da bi dobro bilo kada bi i književnici Srbije stekli skoro takav dom, šebi na radošt u

svojim delima na korist,

pi Ne

KNJIŽEVNE NOVINE w PITANJA ZA

| đ ı || | 2 Olbša

DISKUSIJU

| književnog Jezika

| Mihailo STEVANOVIĆ

Uviđajući značaj i potrebu raspravljanja pfoblema našeg savremenog jezika, Uredništvo »Književnih novina“, u svome listu, daje mesta diskusiji i o ovim problemima. Posle članka Radovana Lalića i moga »Književne novine« su, u broju od 24 avgusta 1948, objavile i treći članak »O· pitanjima našeg savremeno” književnog jezika« od Čeda Kisića, Kisić sam ne pokreće ni jed-

no novo pitanje, nego samo đaje kri- '

tički osvrt na ono o čemu sam ja u svome članku govorio. Što se on ne sla že sa mnom u shvatanju problema sa-

vremenog jezika — to nije ništa ne0-

bično, Ni ja se ne mogu složiti s nje~

' govim načinom raspravljanja ovih pi-

tanja. U Kisićevoj interpretaciji iskrivljen je smisao većine mojih zaključaka, a meni nije svejedno da li će ma ko od čitalaca steći krivi sud o mome shvatanju zakonitosti razvitka književnog jezika. Još više mi je stalo da obrazložim svoje zalaganje za principe po kojima, ja mislim, treba da se razvija naš savremeni književni jezik. Zato želim da se i ovde osvrnem uglavnom na ista pitanja i na moj i Kisićev način njihova raspravljanja.

Principi za koje se ja zalažem i koje branim su, istina, malo stari, ali nikako ne i zastareli; njima je nešto više od sto godina. Te principe je utvrdio Vuk Karadžić. Po njima se književni jezik razvijana osnovama narodnog jezika, iz narodnih govora u književni jezik ulaze one osobine koje su najrasprostranjenije u narođu, nove reči se mogu graditi samo na način koji je svojstven našem narodnom jeziku, a iz drugih jezika dopuštene &u pozajmice kada u našem jeziku nemamo reči za označavanje novih predmeta i pojmova. Kisić se okomio na ove principe, očevidno zato što su utvrđeni u prošlosti, i zamera mi što sam stao u »odbranu zakonitosti i formalnih principa koji su već davno određeni a u mnogo čemu se pokazali i pokazuju neprikladni«. Na rečima se on slaže sa mnom da anarhičnost iz književnog jezika valja otstranjivati. Ali dok ja smatram da je najsigurniji put za ovo — pozna– vanje osnovnih Vukovih principa, on kaže »da nešto što se nekada proglasilo za princip, u novim promijenjenim uslovima postane objektivna smetnja, kočnica razvitka, te prepona na putu pravilnog spoznavanja raznih pojava«. Valja imati na umu da ovo pravilo nije bez izuzetka; ono se bar nikako ne može primeniti na slučaj na koji Kisić hoće da ga primeni. Princip za čiju sudbinu sam ja, kako Kisić kaže, zabrinut daju široke mogućnosti za najsvestraniji, najpravilniji i najsavremeniji razvitak književnog jezika.

Kisić kao da ne shvata da se i nove pojave u jeziku ne samo mogu veći moraju objašnjavati zakonitostima njegova razvitka. Šta više, on to suvereno proglašava lingvističkim predrasudama. Dalje, ono što ja smatram neop= hodnim objašnjenjem pojedinih naziva »hladnim „registrovanjem« njihovim. A inasuprot tome što traži »sadržajniju i dužu diskusiju« pojedinih pitanja i »šire objašnjenje« njihovo, on diskutuje samo u opštim frazama, i, sem u jednom jedinom slučaju, objašnjenja nikakva ne daje.

Ja sam uzeo nekoliko jezičkih pojava koji, i pored toga što se, češće ili ređe, sreću kod pojedinih pisaca, nemaju rang osobina književnog jezika. I nisam samo po nekima od ovih pitanja odredio svoj stav, nego sam, mislim, objasnio prirodu svih tih pojava, posvetivši svakome od njih po jedan stav svoga članka. Kisić ovo, zacelo, zove »hladno registrovanje pojava, jer, reklo bi se, tako ne ocenjuje moje razlaganje o jedinstvu jezika i mišlJenja i o uslovljenosti jezičkih promena revolucijom i društveno-ekonomskim preobražaj:ma. On izjavljuje da iz moga čJanka može razumeti »mjesta koja su u punome skladu s osnovnim postavkama savremene lingvističke nauke«. Na to nadovezuje nešto što veli da nije razumeo, ali mu ovo ne smeta da svemu sasvim proizvoljno daje smisao. Ne upuštajući se u stvarno interpretiranje ovoga ili onoga pitanja, .on razlaže: »da je narodna revolucija obuhva– tila čitavu zemlju, da narodnooslobodilačku borbu svih naših naroda. karakterišu jedinstvena dsećanja, misli, parole,|poklici« (potcrtao sam K.) inastavlja dalje u ovome tonu, ističe ulogu Partije kao. predvodnika u borbi i »uticajno dđelovanje« velikog primera zemlje socijalizma, naglašavajući da se ovde radi o borbi novog protivu štarog, pa zaključuje da se ova borba »kao takva odrazila i u području jezika, a ne u znaku regionalnih i njima sličnih prevladavanja«. Iz ove stilizacije izlazi kao da sam ja tvrdio da se borba novog nrotivu starog odražava u znaku nekakvih regionalnih prevladavanja (ja bih rekao — preovlađavanja). I uopšte mi Kisić proizvoljno pripisuje »re= gionalni kriterijum kao glavnu pozicionu tačku u objašnjavanju i analiziranju novina u našem jeziku«. U stvari, ja sam smatrao da nije dovoljno samo u frazama govoriti o novome nasu-

prot starome, pa sam rekao da je novo, pre svega, to što su mase radnoga naroda postale, n samo vlasnikom mateTijalnih i· kulturnih dobara u svojoj

· domovini, već i suđeonikom, još više—

glavnim činiocem u daljoj izgradnji

_ svoje kulture, aktivnim stvaraocem u svim oblastima njenim. pa i u oblasti ·

književnoga jezika. U ranijim prilika-

· ma književnošću su se, recimo, mogli

baviti uglavnom inteiektualci u dva · glavna naša kulturna centra, u Beo-

štampa je bila skoncentrisana u ista ·

ova dva grada, te je književni jezik

sve više dobivao karakter jezika izv.

beogradskih, odnosno zagrebačkih, in-

telektualnih krugova, i njegova narod-

na osnova &e sve više sužavala., Danas se, nasuprot tome, »iz svih đoškora naj= zabačenijih i najzaostalijih krajeva nas še domovine i iz svih društvenih sre«

dina javljaju prosvetni i kulturni radnici, umetnici, književnici i žurnalisti, stvaraoci književnoga jezika. Oni govore i pišu o novome životu, o borbi,

O podvizima, o radnom elanu, o novim fabrikama i novim mašinama. I sasvim ·

je prirodno što se u književni jezik unosi ponešto novo iz svih krajeva i iz svih sredina«. Kisić se žali da mu ipak nije jasno na koje krajeve i društvene sređine mislim, iako je to izrično rečeno. Onda nije čudo kako može kazati da ja govorim O zakonitosti jezičkog razvitka bez »žive organske veze jezika s celokupnom stvarnošću i životom«. I &amo ono malo pre citirano mesto iz mo ga prvog članka. a može se reći i ceo moj članak, od početka do kraja, očevidan je dokaz da ja ovu vezu nikako ne ispuštam iz viđa. Da bi bilo.još jasnije, ovde ću dodati đa, pod krajevima i društvenim sredinama koje su ranije manje imale udela u stvaranju književnoga jezika podrazumevam one za= bačene, kulturno zanemarene i zaostale krajeve u kojima ranije na desetine i desetine kilometara nigde nije bilo jedne škole i na radničke sredine, o čijem kulturnom uzđizanju niko nije mislio. Sada je, međutim, teško naći i jedan kraj naše domovine iz koga nema po nekoliko novinara, ako u njemu nema i književnika. U mnogim i mnogim našim gradovima izlaze mesni nedeljni, pa i dnevni listovi. Listovi se izdaju.i na pomekim većim radilištima, u rudnicima i fabrikama, Iz ovih se, iz sredine radnih ljudi, svakodnevno šalju dopisi najčitanijim našim listovima, Dopisnici su često radnici i seljaci. Mnogi od ovih se izgrađuju u izvrsne žumaliste; iz njihove sredine izlazi sve više, katkada i vrlo dobrih Književnika. Prikazujući novi život i radni elan svojih sredina, oni obično pišu unekoliko jezikom tih sredina, u kome često ima dosta elemenata dosada nepoznatih našem književnom jeziku. I eto kojim putem, po mome mišljenju, ulazi najviše novina u taj jezik.

Kisić i ja ne gledamo jednako ni na uticaj ruskoga jezika na naš. Za mene je to u današnjim kulturmno-političkim uslovima neminovno uzimanje reči (katkada i pojedinih obrta i celih fraza) za označavanje novih pojmova nastalih u borbi za oslobođenje zemlje i izgradnju socijalizma. Za Kisića — »prilog zemlje socijalizma kulturnoj izgrad nji zemlje na njenom specijalnom putu u socijalizam«. Ja ne mislim da ćemo jukoliko umanjiti ogromni prilog prve zemlje socijalizma kulturnoj izgradnji naše zemlje ako nastojimo da pozajmice iz ruskog jezika svedemo na najmanju meru. Naprotiv, mi ovim ne branimo samo jedan »davno određeni« već i poznati boljševički, Staljinov princip, po kome kultura svakoga narođa treba, dakako, da po:sadržini postane socijalistička, ali po formi svojoj valja da ostane nacionalna. A nacionalni karakter naše kulture biće utoliko čistiji ukoliko jezik njen (tj. književni jezik) manje bude imao elemenata iz drugih jezika. Ali to nije sve; ovo je samo jedna strana toga pitanja, a ostaje još da se konkretno, na primerima, pokaže u kojim se vidovima danas javlja uticaj ruskoga jezika na raš. Ja sam ovo i učinio. Kisić je to takođe bio dužan uraditi, pošto je našao da sam ja na pogrešnom putu, On

je, međutim, »ispravljajuči« me, u ma- ·

lo pre citiranoj frazi izneo samo uslove pod kojima se rečeni ruski jezički utinaj kod nas javlia, a ne i u čemu se on ogleda (skrećem pažnju čitaocima da

sam ja te uslove izneo u 4-tom stavu '

svoga prvog članka, i nešto podrobnije od Kisića),

Rekli smo napređ da se Kisić nerado upušta u konkretnu diskusiju pojedinih pitanja. Ipak je ovo učinio u jednom slučaju; on diskutuje pojav upo-

. trebe prideva izvedenih od ličnih ime-

na (odnosno prezimena) nastaVkom -ski. Ali ja njegovo tumačenje ne mogu prihvatiti. Umesto da svoje shvatanje, koje je uglavnom suprotno mome, potkrepi svim primerima koje sam ja za ovaj pojav naveo, on je neke od tih primera izbegao, — ja mislim zato što potvrđuju moje gledište. Mesto ovih primera navođi druge, čak i iz kategorije sasvim drukčijeg načina obrazova– nja. Teško je pretpostaviti da Kisić ne zna, recimo, da pridev u primeru marksistički pogled nije izveden od ličnog imena Marks, već od zajedničke imenice marksist i da, prema tome, nikako ne može ići s onima među kojima ga on navođi. Primerima: Staljinove (mesto staljinske) nagrađe i Lenjinove (mesto lenjinske) teze on ni s koje strane nije mogao činiti prigovore, pa ih je zato obišao. Međutim, u nekim slučajevima ovoga tipa obrazovanja pridđeva njihovo značenje se jamačno ose“ća i drukčije nego što sam ga ja protumačio, U takve slučajeve od navedenih idu staljinski ustav i staljinske pjatiljetke. Kisić je tačno osetio da ovde pridevi označavaju kvalitet, svojstvo; za atribut staljinski uz imenicu ustav kaže da se njim ističe snaga Staljinova ustava, »pjegove kvalitativne odlike. Ali je on pao u grešku što je ovo značenje izuzetnosti kvaliteta svojstvenog

· samo ličnosti s imenom u osnovi pri-

deva uopštio i proširio ga i na slučajeve u kojima se. radi isključivo o posesivnom značenju. A ovo se đanas dosta često sreće,i u praksi kod pojedđinih pisaca. Karakterističan primer za

'to nalazimo kod samoga Kisića, baš ta

mo gde tretira pojav o kome govorimo. Zalažući se za široku slobodu upotrebe

| priđeva izvedenih od ličnih imena na-

stavkom -ski zbog punoće njihova sadržaja, on u svome izlaganju na jednome mestu kaže: »da opet istaknemo jednu staljinsku misao — da ono što je ostvareno u SSSR-u može biti ostvareno i u drugim zemljama«, Ovde še postavlja pitanje čija je ovo misao na koju se Kisić poziva. Narod, za koji on bvrđi da značenje ovih reči oseća kao ij 6n sam, zaključiće da je pisac ovde

kazao Jednu sVoJu misao koja je po tačnosti i snazi, po kvalitetu uopšte. ravna Staljinovim mislima. Ja lično mogu verovati da Kisić nije toliko neskroman, da bi svoju misao tako okvalifikovao, a jasno mi je i za kakvu se proizvoljnost on u ovome pitanju zalaže, Ali prema tumačenju koje je, s obzirom na prirodu našeg jezika, ovde jedino moguće, Kisić je zaista nešto ispunio sadržajem, samo to nešto nije pridev staljinski, nego njegova misao koju je ovim pridevom okvalifikovao, ·— ako je, upravo, to njegova misao. Ako je pak naveo Staljinovu misao, zašto je onda tako nije i nazvao, zašto nije upotrebio atribut u obliku koji isključuje svaku mogućnost dvojakog tumačenja. — Možda mu smeta još jedan stari princip u novim uslovima i promenjenoj stvarnosti. Najzad se može dopustiti đa je citirana misao nekog od Staljinovih sledbenika koji je dorastao 'da staljinski kaže jednu misao. U ovo-= me slučaju ta misao je opravdano nazvana staljinskom, ali je, pored toga, bilo neophodno reči i čija je to misao.

Ne može biti primljeno ni Kisićevo tumačenje kako je atribut-priđev izveden od imena tvorca Sovjetskog ustava dobio kvalitativno značenje, koje jedino opravdava upotrebu ovoga prideva u obliku s nastavkom -ski, On to objašnjava činjenicom što ovaj pripada samo vođi-tvorcu već i narodima koje vođi (sigumo vođa, a nc ustav-M.S.), rađnim masama sveta i progrešu čovečanstva, Ima i drugih velikih dela koja pripadaju mnogim narodima, radnim masama i progresu čovečanstva, pa opet ne prestaju biti dela svojih tvoraca, i syakad se označavaju oblikom prideva koji kazuju pripadnost, a ne kvalitativne odlike tih dela. Primera rađi uzećemo veliko delo Karla Marksa, koje je poznato pod ime nom Marksova (a ne marksovskog ili marksističkog) Kapitala. Ne radi se o tome kome je ustav namenjen, kome on pripada kao stvoreno delo, već ko je njegov tvorac. A tvorac je njegov to i Kisić nekoliko puta naglašava Staljin. Taj ustav je ozakonjenje Sovjetske stvarnosti za koju narodi Sovjetskog Saveza i celo čovečanstvo naj više duguju velikim vođama, Oktobar= ske socijalističke revolucije, ali i mnogim njihovim značajnim saradnicima; on je, dakle, delo jedne velike, najveće istoriske epohe, koja nosi pečat nauke, ogromne političke delatnosti, velikog đuha Staljinova — epohe koja je i Staljinova i staljinska u isto vreme. I otuda je objašnjivo što se za ustav u kome se ova epoha tako verno ogleđa kaže da je to staljinski ustav. Slično tumačenje se može đati i za staljinske pjatiljetke.

I pored toga što nalazimo objašnjenja za mogućnost upotrebe prideva na –ski i u primerima ovoga tipa, ja sam se u prvome svome članku zalagao da se atributi u ovim slučajevima upotrebljavaju samo u obliku s posešivnim nastavkom. A evo zašto to. Ovo je nov pojav u našem jeziku đobiven kao jedan od vidova uticaja ruskog jezika. Dosađa se u ovakvim slučajevima .pridev upotrebljavao samo u obliku s nastavkom -ov (odnosno -in). Dušanov zakonik i Napoleonov kodeks, recimo, takođe pripadaju svojim epohama i nose njihova obeležja (i s te strane mislim đa možemo sebi dopustiti ovu ana-– logiju). Istina, ovi zakoni se pripisuju nosiocima svojih epoha zato što su ih oni kako se ranije govorilo »dali narodu«, a ne zbog toga što su iukoliko učestvovali u njihovu kodifikovanju. Staljinu se, međutim, Sovjetski ustav može pripisati kao stvarnome tvorcu, jer je ono što taj ustav sadrži zaista delo velikog Staljina više nego svakog drugog pojedinca, Za osećanje ogromne većine naroda — označavanje Sovjetskog usta– va atributom u posesivnom obliku ovaj *demokratski ustav ne lišava nijednog

AV GE

nju našeg. savremenog ·

ustav ne ·

— O — I—–—C—C—:SKKco—<——'

O By,

v

od njegovih izvanrednih svojstava, jer

se sva ta svojstva sadrže u imenu nje- , gova velikog tvorca, ı ime nije u OVO-~-

me ili onome nastavku, već u osnovi prideva. Međutim, ne možemo reći da se, opet po osećanju većine koju uzimamo u obzir, tvorac jednoga dela ne lišava autorstva ako se to delo. označi pridevom izvedenim (od tvorčeva imena) nastavkom -ski, I mnogi naši pisci zato u slučaju o kome govorimo upotrebljavaju prideve isključivo s onim drugim nastavkom. Između ostalih ijedan naš veliki znalac i jezičkih zakona i jezičkih principa, odlični poznava– lac i književnog i narodnog jezika, piše Staljinove »pjatiljetke«, a svi kažemo samo Titov (nikad titovski) Petogodišnji plan. Osim toga proširivanje ove kategorije prideva s nastavkom -ski i na slučajeve koje priroda našeg jezika ne dopušta (ukazujemo na malo pre navedeni primer — staljinska misao) i navođi nas da se zalažemo za ograničenje proizvoljnosti te upotrebe. Ovo ograničenje, istina, ne sme kočiti bogaćenje našeg jezika novim izražajnim formama ukoliko su one u skladu 8 prirodom njegovom. Ali to nikome ne može dati za pravo da sve ranije utvrđene principe oglasi za »smetnju punome razmahu našeg jezika, književnosti itd.« Napadom na te principe se, svesno ili nesvesno, zalaže za dopuštenost kopiranja svojstava drugih jezika. I ta-

ko se dolazi do apsurđa da se poštova– |

nje najdemokratskijih principa, koji su pre sto godina značili, a i danas znače, najveću dosad poznatu kulturnu revoluciju oglašava za žrtvovanje bogatoga sađržaja formalnom principu, a kopiranje tuđih principa — prog?es!

Ja sam nastojao đa Kisića u potpunosti shvatim, ali mi ovo svakad nije polazilo za rukom. Ne znam recimo šta su to đelikatna, značenja reči i problematične konstatacije; za semanfička značenja bi se moglo reći semantička semantika ili značenjska značenja, ma da bi i to bila besmislica. A pitamo se u čemu je sadržajem bogatiji oblik glagolskog priloga očekivajući, koji K.

upotrebljava, ođ oblika očekujući, koji,

se dosad smafrao pravilnim, i za koji se ja zalažem (vidi pretposlednji stav moga prvog članka). Tako isto ne nalazim da će se išta od sadržine žrtvovati ako se, kao što još uvek tražimo, u književnom jeziku bude pisalo done= sen i spasen, a ne donešen i spašen; ili mi bismo rekli, a ne mi bi rekli; ili s Turgenjevom, a ne s Turgenjevim; ili (da dodam i neke primere kojih nema u mome prvome članku) prvi put, a ne –po prvi puta; s obzirom na to, a ne obzirom na to; Došao je trenutak koji smo očekivali, a ne koga smo očekivali; ceo ili celokupan, a ne celovit; sjediniti i ujediniti, a ne objediniti, zakonitost, a ne zakonomernost itd.

Ja ipak ne tvrdim da neki od navedenih primera u dogledno vreme neće biti uopšteni i primljeni u naš književni jezik. Znajući dobro da ono što je nekađa važilo.kao pravilo u jeziku danas može biti najgrublja greška u njemu, ja, kad tretiram pojav upotrebe primera tipa donešen i preporučujem donesen, kažem »zasad očevidno tako valja da budđe«, ili za slučaj upotrebe oblika potencijala, kao u primeru: Hteli bi đa se provučemo, velim da »ne može biti primljen dok ga pretežna većina pisaca ne bude tako upotrebljavala«, Baš zato za normativnu gramatiku našeg jezika mislim da »treba đa bude izrađena prema iscrpno pregledanom materijalu naše nove i najnovije književnosfti«, pa nalazim da će se pri tom »utvrditi ponešto drukčije od onoga što se danas normom smatra«. Mi i ovde idemo za Vukom Karadžićem, i ne prisvajamo sebi pravo đa unapred dajemo bilo kakve jezičke recepte, ali smo svesni svoje obaveze đa — kako je ne= davno rekao sovjetski akađemik Obnorski misleći na ruski jezik — čuva-– mo čistotu ı.ašeg jezika, starajući se, u isto vreme, đa ga podignemo na veću visinu.

Iskopavanje staroslovenskog groblja na Bledu

Prošlog proleća, dok su pripravljali teren za podizanje iedne zpPrade, radnici na Bledu naišli su slučajno na ljudski skelet. Oni su odmah obavestili Narodni muzej u Ljubljani, koji je razgledan teren i izvršio probna iskopavanja. Otkriveno Je nekoliko skeleta i kod jednog pronađeni nesumnjivi staroslovenski arheološki predmeti.

Docnije je Narodni muzej sondirao teren i ustanovio postojanje velikog staroslovenskog groblja. Posle temeljnih priprema počelo se 18 juna o. g. sa planskim iskopavanjem. Radovima rukovodi: dr Jože Kastelic, direktor Narodnog muzeja u Ljubljani, tehnički rukovodilac je Rudolf Berce, preparator Narodnog muzeja, a antropološke radove vrši »sistent antropološkog i anatomskog instituta ljubljan= skog Univerziteta. Radnu ekipu sačinjavaju uglavnom studenti univerziteta. Iskopavanje je već dosad donelo veoma značajne rezultate. Dosada je iskopano 188 grobova. Pošto je sloj zemlje veoma plitak, grobovi su bili usečeni u živu stenu ' pretstavljaju tip grobova dosad nepoznat na slovenačkoj teritoriji. "amo gde je sloj zemlje deblji, nađeni su grobovi u kojima su pokojnici počivali u sanducima. Nekoliko većih ostataka sanduka sačuvalo se do našeg vremena. Većina grobova, po starom slovenskom običaju, okre= nuta je prema Istoku, no đošad je neobjašnjen primer niza grobova koji su okrenuti ırema Severu. Groblje pripada ketlaškom tipu, karakterističnom po tom što se u njemu nalaze naušnice u obliku. polumeseca, gravirane ili emajlirane. Mnoštvo arheoloških pred meta, među njima velik broj 6rebrnih,

svedoče o blagostanju nekadašnjih

bledskih stanovnika. Tipologija gradiva koje je nađeno i na drugim mestima po Gorenjskom dozvoljava već danas zaključak o posebnoj gorenjskoj varijanti — i veoma je verovatna pretpostavka da su na Bleđu, u to vreme, postojale već” radionice za umetnički obrt, koje su svojim „produktima snabdevale celu Gorenjsku. Pored tipičkih staroslovenskih nalazaka vanredno su lepi i dragoceni nalazi Karolinškog izvora, kao što je jedinstvena okrugla kopča sa dvojnim prepletom, okrugla kopča sa iranskoskitskim motivom kruga-vatrenog kotača, kopča u obliku poluge sa dva lista lipe, emajlirana okrugla kopča sa panterom u trku, kopča u obliku štitaste osmice itd. Kontinuitet sa starijim kulturnim nasleuem svedoči nalazak fibu'e, koja je produkt rimske provinciske umetnosti iz drugog stoleća. Ne manje je zanimljiv grob žene, u

kome je nađena ogrlica sastavljena iz,

23 primerka rimskog bronzanog novca Konstantinove epohe i nekoliko srebrnih naušnica izrazito belobrdskog tipa, što daje mogućnost pretpostavci o·vezi sa starohrvatskom kulturom. Groblje datira približno od 750—1000 godine. Za tu hronologiju govore razni oblici grobova i još više slojevi u kojima leže skeleti. Interesantan je primer groba u kome je pored skeleta nađen krstić iz rane romanske epobe, što već dokazuje širenje hrišćanstva na slovenačkoj teritoriji. Pod istim

' skeletom otkriven je stariji primer gde

je nađen tipičan paganski amulet veprov očnjak. Tako u tom jednom primeru imamo dokaz da groblje obu= hvata period od nekoliko stoleća.

.Oo književnosti

.

BROJI ,

300 090244 -__ BI-BI-SI U DEJSTVU

Dvadeset trećeg avgusta nemački slušaoci engleskog radija imali su prilike, na svoje veliko iznenađenje, da još jednom čuju preko etera već davno zaboravljeni glas vođe hitlerjugenda Baldura fon Širaha. Preko engleskih radio-talasa ponova su se čuli zakletva koju je, u znak svoje odanosti, Baldur fon Širah položio Hitleru i njegov poziv omladini da ostane verna idealima nacističkog razbojništva »za čitav budući život«. |

Izgledalo je, po završetku rata, da postoje svi uslovi da čovečanstvo neće morati da sluša glas toga hitlerovca bar dvadeset gođina: naime, na toliko godina zatvora osudio je Baldura fon Širaha, kao jednog od glavnih ratnih zločinaca, Međunarodni raini sud u Nirnbergu. Ali taj rok bio je za Bi-Bi-Si i suviše dug. Politički mračnjaci iz Britanske ~ radio-kerporacije brižljivo su tragali u zaplenjenoj na= cističkoj filmoteci za snimljenim govorima nacističkog banđita i ponovo ih pustili u eter pod firmom emisija za nemačku omladinu.

Bi-Bi-Si je u tu emisiju montirao citate Širahovog jskaza na sudu u Nirnbergu. A izabrana su baš ona mesta iskaza, gde se taj zločinac razmeće rečima o svetosti zakletve koju je dao »fireru« i gde se kune đa »nije bio saputnik« nego »nacional-socijalista iz uverenja od najmlađih dana«.

Emisija londonskog radija ne može đa se oceni drukčije već kao pokušaj rehabilitacije Baldura fon Širaha. Izvesni engleski i američki krugovi pokazuju u poslednje vreme neobičnu nežnost prema tom hitlerovskom ban= ditu. Po naređenja američke vojne uprave, Širahovoj ženi vraćen je dvorac Kohelze, koji joj je bio oduzet na o· snovu presude Međunarodnog suda.

Časteći Nemce dugim odlomcima iz pogromskih Širahovih govora, londonski radio napomenuo je 923 avgusta da tim pasusima komentar nije potreban. Ta otrcana formula prikriva ustvari samo činjenicu da gospodari Bi-BiSi-a nemaju ni reči ni želje da osude hitlerovsku politiku moralnog srozaVva= nja nemačkog naroda.

Ali za tu emisiju engleskog radija može se doista slobodno reši d·. joJ opširan komentar nije pcireban: cna se ne može drukčije kvaljiikovati nego kao još jedan prilog raspiriva:ju fašističkog raspoloženja u Nemačkoj.

Slikarska menažerija

Kako saopštava ilustrovani nedeljni časopis »Time« (»Tajm«), američki »stručnjak za slikarsku umetnost« Mičel Vilder došao je na ideju da priredi izložbu radova koje su muzeji u Sjedinjenim Američkim Državama kupili u toku poslednje dve godine. Izložba ji doista otvorena pre mesec i po dana u »Centru za lepu umetnost« u Koloradu. |

Vrednost tih radova može se najbo-= lje da proceni iz sledećih reči organizatora izložbe Mičela Vildera: »Neki muzeji stekli su možda utisak da smo · mi hteli da izložimo njihove &like samo zato da bismo ib ismejali. Ali mi nismo imali takvu nameru. Šta više, bili smo veoma obazrivi,«

Da bi protumačio kriterij po kome američki muzeji otkupljuju slike i da bi opravdao izgled svoje izložbe (slike, koje prikazuju stare lokomotive sa irvasovim rogovima na dimnjaku i slično), Vilder se poslužio ovin. &likovitim poređenjem: »Mnogi muzeji „kupuju slike po istom principu po kome zoološki vrtovi nabavliaju slona ili lava.«

Hitlerovac — urednik časopisa

U Majncu, u francuskoj zoni Nemačke, pojavio se nnv književni mesečni časopis pod nazivom »Das Ufer« (»Obala«). Vlasnik je ~voga lista — dr Ginter Kaufman, koji je za vreme Hitierovog režima, sve do.sloma Nemačke, bio vođa državne propagande nacističke omlađinske organizacije »Hitlerjugend« i glavni urednik nacističkog časopisa „»Macht und Wille« (»pSnaga i volja«).

Maršalov plan na području engleske književne produkciie

Pod naslovom »Maraalova kultura« engleski napredni list »Aur Tajm« donosi noticu u kojoj se upozorava na porazne rezultate 'Maršalovog plana na području engleske književne produkcije, Američka izđavačka pređuzeća s nestrpljeniem čekaju đa zemlje uključene u Maršalov plan prime kredite, za koje. će morati kupovati i američke knjige. To važi u prvom ređu za Englesku. Poznavajući loši kvalitet američke književne produl:cije, engleski kulturni krugovi s pravom su zabrinuti zbog ovakve perspektive. Poznato je da povišenje troškova oko izdavanja knjiga u Americi vrlo loše utiče na kvalitet literarnih đela. Da bi se izdanje neke knjige isplatilo pottiebno je da se knjiga štampa 1 proda, u najmanje 10.00 primeraka. Ovako visok tiraž mogu đa postignu samo

' velika izdavačka pređuzećn. Kako je pisci-

ma data n.ala mogućnost da kod ovih izdavačkih pređuzeća plasiraju ozbiljna dela, oni su prinuđeni da pišu jevtinu semzacionalnu literaturu, kojom je danas preplavljena američka književna pijaca.

Onemogućavanje rada književnicima-crncima u Americi

Langston Hjuz, američki pesnik — crnac „Već godinama održava pređavanja po gradovima SAD. U vreme ređovno se događa, naročito u državama Ilinois. Kalifornija i Ohajo, da se njegova pređavanja otkazuju, i to na taj način što se protiv njega organizuju. klevetničke kampanje. Ove kampanje počinju sve na isti način:

poslednje

lokalne novine objave "lIanke u kojima se pesnik proglašava za komunistu i ateistu, zatim se nađe neki građanin koji traži od ređivača da se njegova preda' a spre“ „ i najzađ .atu se ushkraćoaje iznajmljiva~

nje sme. i ; a ir da aki 858