Književne novine
BROJ 31
OSVRTI MA ENJIGC E
NOVELE MATE BERETINA ·
»Detinjstvo seoskog proletera i druge novele“, izdanje Matice Hrvatske, Zagreb 1948
Mnogo misli i asocijacija budi knjiga novela ovog novog pisca, radnika Mate Beretina. | |
Beretin, čija se prva pripovjetika pojavila red dvije godine, slika u ovoj svojoj prvoj knjizi dane djetinjstva i mladosti u austrijskoi Dalmaciji i staroj Jugoslaviji, zatim daje nekoliko priča iz vremena okupacije i narodnooslobodilačke borbe, i, najposlije, publikuje dvije novele iz perioda obnove i izgradnje naše zemlje.
U prve tri novele (»Djetinjstvo seoskog proletera«, »Mulac«, »Lekcija iz vjeronauka«) pisac je oživio tužnu povijest svojih dječačkih godina, put jednog vječito bijenog i gonjenog seljačkog djeteta iz Dalmacije kroz mrak bijede i predrasuda, Beretin nam u tim pričama pokazuje kako se neznatno malo bio izmijenio život dalmatinske seoske sirotinje otkako su austrijske žandarme smjenili iugoslavenski: u svojim kulama i »palacimax sjede još uvijek svi ti konti Berti, narod im radi zemlju »iz dijela«, odnosi vino iz svojih konoba njima i »ostalim gospodarima«, a don Viktorio ili don Ivo ili don Hortenzije govore njihovoj djeci na ispovijesti:
»Prva sveta pričest, to je djeco, prvi dan života čovječjeg, kako je rekao Napoleon Veliki, iako je čitav svijet osvojio...« (str, 35.)
Svoju misao o patnjama dalmatinškog seljaka, o njegovoi dugoj i tvrdđoj borbi protiv svih oblika robovanja a za jedan svijetli, slobodni život, Beretin je uspio odraziti najcjelovitije, najzrelije (snagom svojih sadanjih umjetničkih sredstava) u prve tri novele ove knjige. Tu je on — U likovima konte Berta ,njegovog sina i čitave te feudalne porodice, čije su pozicije već prodrmane ali koja još uvijek živi parazitski, zatim u likovima popova, u pojavi ·seljaka Mora, bjegunca iz austrijske vojske, slugu, seoskih žena i, naročito, djece koja su podvrgnuta surovom teroru katoličke crkve — pokušao da da realističku sliku svoga kraja, Na jed-
noj Strani on prikazuje” samožive, memilosrdne u svom žŽivotinjskom egoizmu i licemjerne gospodare, a
na drugoj još slabe, Kkolebljive, često anarhoidne figure boraca. U njegovom pričanju osjeća se duboko vjerovanje u moć narodnih masa, što ne može a da ne obogati svijest i osjećanja čitalaca.
Ali već i u ovim pričama ima otstupanja od idejne čistote, a još više, i nedostataka u izražajnoj, umjetničkoj strani djela.
Više nego drugdje, kođ drugih pišaca, vrijeđaju u Beretinovoj knjizi gnjile, bezidejne, frojdističke rečenice (str. 66., 67., 23., 8.) koje su se kod ovog radnika javile, očito, kao rezultat nedovoljnog otpora naše kritike prema nekim našim „dekadentnim i trulim knjigama, napisanim — kao što se to u svima takvim slučajevima obično govori — poodavno, ali štampanim, nažalost, nedavno.
Ima kod Beretina i udaljavanja od realizma, ima naturalističkih stranica, neosmišljenih likova i zbivanja, pokušaja animalističkog prikazivanja čovjeka i težnji koje ga pokreću, što je sve, takođe, znak „nepreboljenih procesa koji još traju u jednom dijelu naše književnosti, pa se, eto, odražavaju i kod mladih pisaca,
Uprošćavanje lika neprijateljevog, pomalo šablonsko, površno prikazivanje te važne figure (na kojoj se često može provjeriti piščeva snaga), »lijepljenje klasnog obilježja spolja, na lice» — i to je, idejno i umietnički, slaba strana Beretinova, i ne samo njegova, Beretin je, kako se čini, dugo promatrao, i izbliza, velik uticaj koji su katolički popovi vršili u našim primorskim „stranama na čitav narodni život. Pa ipak je lik sveštenika u mjegovim novelama „donesen naivno, uprošćeno (a da i ne .govorimo o tom da uopće nije individuali-# zovan, — sva četiri popa kojia se |avljaju u njegovoj knjizi gotovo se ni
po čemu ne razlikuju među sobom ——
nisu im pored zajedničkih, klasnih, osobenosti dodane individualne, one po kojima bismo ih mogli »prepoznati« među stotinama drugih Sveštenika), Iz ovih Beretinovih' popova nisu moEli izrasti oni čudovišni popovi-koljači koji su se kretali našom zemliom od 1941 do 1945 ma da su oni izašli Il iz tih malih Đeretinovih dalmatinskih sela. (Treba se, na primier, sietiti kako kod Balzaka, iako ie on bio vjeran katolik, kanonik Truber. potonji biskup Ijasent, zvjerski i do kraja, do posljednjeg daha, gazi kapelana Birotoa — pa da se ugleda primjer kako treba prodirati do dna jedne ovako-, ve »duše«, — »Turski popa«), Uopće, neprijateli je mnogo brutalnijii. rafiniraniji i podliji nego što je prikazan kod Beretina. Čak su i sime neprijateliske poluge i šarafići — kralievski jugoslavenski žandarmi — naslikani naivno. (»Neki su buntovnici podizali kamenje prijeteći žandarima a ovi su se opet grozili s puškama. na kojima su bili nataknuti bodovi«. str. 25 i dalje, isto, na str. 26.)
Svi ovi nedostaci izbijaju još jačd u ostalim pripovjetkama koje ispunjuju drugu polovinu knjige. U noveli »Propadanje« pisac nije uspio dva svoja. glavna lica, sestru usiđelicu i brata starog momka, koji drhte nad svojim' parama, da prikaže realistički, onakvima kakvi jesu, prljavi i neliudski u tom procesu prvobitne akumulacije. Nije uspio zbog toga jer je sam obesmislio njihove živote. nedovoljno i preslabo razotkrio sve ono jadno i podlo što živi u njima, što ih pokreće, što ih čini takovima, izgubio še u »maferijalu«, u činienicama i dao ih naturalistički, (»Čovjek loče, šdere, mokri, đubri, i to se zove život! Krasota!« str, 104),
U novelama iz narodnooslobodilačke borbe (»Majka Aneta«, »Komandir
Drvog određa«, »Pod zastavom«) i „e- ~
rioda obnove i izgradnje (»Oproštaj«, »Na mostu«) piscu je slabo pošlo za rukom da za te herojske godime i
ljude nađe vjeran umjetnički izraz. a i u samim svojim slikama dopustio je idejne griješke (prikazujući narodni ustanak kao »bježanie u šumu«, str. 112., 113., 115., 116., ili govoreći da su narodne borce Nijemci i ustaše »izazvali i natjerali u borbu«, str. 168) U pričama »Opreoštaj« i »Na mostu« niie ni dotaknut jedan od najvećih problema u zemljama koje grade sociializam, problem goleme, preobražavajuće moći rada koji pregrađuje liude, — i obje priče idu baš zbog toga u red najslabijih u ovoj zbirci (ma da su stavljene na tako istaknuto miesto kao što je kraj knjige).
Moglo bi se još dugo govoriti o nedostacima, propustima i griješkama mladog pisca, ali mislimo da ie potrebnije reći nešto o pomoći koiu mu je trebalo i koju mu treba pružiti, a koju on svojim falentom „zaslužuje. Pomoć je trebalo i treba đati ovom piscu, ukazujući mu ne na potrebu uprošćavanja, nego dubljeg i šireg zahvatanja u našu stvarnost, osmišljavanja životnih procesa koji u njoj teku, i, naročito, — ukazivanju na one koji se rađaiu i tek se naziru. Trebalo mu je ukazati na potrebu jače .i dosljednije idejnosti u svakom niegovom književnom radu. Bilo je DOtrebno pomoći mu đa se oslobođi frojdističkih i ostalih ·buržoaskih »ideia«. Veliku pomeć očekuje Beretin i u bitanjima jezika, u čemu mu je nepoznati ređaktor njegove knjige pomogao veoma malo (što se čak može vidieti i iz par citata koji su ovdje doneseni). 'Uopće, na planu književne pismenosti Beretinu treba pružiti mnogo. Nije na korist mlađom piscu ako mu se štampa sve što napiše, ili, još gore, ako se to poslije preštampava u Kkmiigu. A tako se često radi kođ nas. Ređaktor bi bio postupio mudro da je u ovoj zbirci đonio četiri ili pet nove-
la Beretinovih, ali da mu je istovremeno objasnio nedostatke u ostalima.
Možda će se nekom učiniti zahtjevi koji se ovdje postavljaju Mati Beretinu u pravcu njegovog daljeg rađa, produbljavanja idejne strane diela, dostizavanja majstorstva umietničke riječi — suviše visoki i strogi prema piscu koji je tek stupio u kniiževnost i koji je još nedavno vještije baratao čekićem nego li perom. Ali stvar ie u tom, što mi ne želimo đa mijerimo njegova djela nekim nižim mierilom, kojim su nekad buržoazija i njeni sluge u literaturi mjerili »seliačke« ili »radničke« pisce, to jest književne sastavke potekle od porobljenih seljaka i radnika. Eto, zbog tog ovi zahtjevi ne mogu biti niži, niti se mogu odgoditi. I ne radi se ovdje samo o Beretinu. Njegov slučaj — pojava novih, sirovih „talenata koji đolaze u književnost iz narodnih dubina i traže pomoć, stvarnu i soliđnu. — bit će i mora biti sve češći, jer je uslovlien cjelokupnim „jačanjem i rasteniem naše zajednice koja gradi socijalizam. Zato pravilno postavljanje i rješavanje ovos pitania dobiv4 krupan značai za čitavu našu Julfuru. Beretin ne piše u staroj Jugoslaviji, on se pojavio u oslobođenoj zemlji gdie vlada narod koji iz svojih redova izdiže svoje majstore kulture.
I kao što jučeranji nepismeni seljaci prepleću danas našu žemliu Drugama, podižu električne centrale. upravljiaju složenim mašinama, fako i na polju kulture treba da se disnu maistori svoga djela iz dubina samog: naroda. A to je ono što obavezuje i sve te nove pisce,
Mate Beretin ie mnogim stranicama ove svoje prve knjige nagovjestio, da bi on, uz široku i pravilnu pomoć, mogao,da odgovori tom zahtjevu.
Marijan JURKOVIĆ
U nizu naših pozorišta, koja su otpočela svoju delatnost posle oslobođenja, Narodno kazalište u Dubrovniku zašlužuje naročitu pažnju. Osnovano u gradu koji je, u dalekoj prošlosti, imao svoju sjajnu pozorišno-umetničku tradiciju, regrutujući svoje članstvo uglavnom iz amaterskih i diletantskih družina, ono danas igra znatnu ulogu u kulturnom životu grada u kome su živeli i delovili Marin Držić, Ivan Gundulić i Ivo Vojnović,
Od svoga osnivanja u prvim danima oslobođenja do danas Narodno kazalište u Dubrovniku prešlo je težak i naporan put borbe od amaterstva do skromnih ali ozbiljnih umetničkih pregnuća. Na tom putu, koji je zahtevao uporan i predan rad, dubrovački pozoTišni trudbenici imali su, pored ozbiljnih umetničkih problema, i čitav niz teškoća materijalne,” administrativne i druge prirode, Prepušteni u znatnoj meri sami sebi, bez izdašnije pomoći bilo kakve vrste, oni su se, u objektivno teškim uslovima rada, snalazili kako su najbolje umeli i znali, rešavajući probleme prema trenutnim mogućnostima, nemoćni da temeljito i radikalno reše osnovne probleme svoje materijalne egzistencije i svog umetničkog poziva. Tako se i danas još, posle niza ozbiljnih uspeha koje je ovaj teatar pokazao, nameću izvesna osnovna pita– nja, kao što su, na primer, pitanja. izdašnije subvencije, prepravke pozornice, postavljanja/stručnog rukovodećeg kadra, naročito reditelja, stvaranje većeg i solidnijeg glumačkog ansambla itd. itd.
No i poređ svih tih i mnogih drugih nerešenih problema, koji svakako koče Svaki poletniji umetnički poduhvat, Narodno kazalište u Dubrovniku pokazalo je, u okviru svojih realnih mogućnosti, plodne rezultate u svom dosađa–
· Dokumentarn
FILM
!
i film o nastanku
Jednog spomenika
Naša filmska preduzeća, savezno i republička dala su niz dokumentarnih filmova, vipuska i mesečnih filmskim pregleda u kojima je prikakazana poletna izgradnja socijalizma u našoj otadžbini, revolucionarno menjanje lica naše zemlje i lika naših ljudi. U žumalima i mesečnicima ponekad je dotaknut i kulturni život naše zemlje (naročito festivali i sl.) Među filmovima koji obrađuju jednu oblast kulturnog života ističe se film »Muzički život Zagreba«, a u pripremi ja film »Likovna umetnost mnaroda Jugoslavije XIX i XX veka«.
Mogućnosti filma za popularisanje umetnosti velike su, To dokazuje nedavno dovršeni film zagrebačkog preduzeća »Jađran« o nastanku. Augu&tinčićevog: Spomenika „zahvalnosti Crvenoj armiji kod Batine Skele,
. Augustinčićev spomenik značajan je koliko po temi i nameni, toliko po umetničkoj snazi, U čast Crvene armije, koja je uz sadejstvo naše Narodnooslobodilačke vojske, kod Batine Skele forsirala Dunav napredujući ka Beču, Augustinčić je sazdao monumentalno umetničko delo, značajno ne samo za našu umetnost, nego i za svet sku. No ovaj veličanstveni spomenik, kojim se naša kultura i naši narodi mogu pomositi, stoji na zabačenom, do sta nepristupačnom mestu, iako je to mesto, na brežuljku nađ Dunavom, vrlo lepo. Na ovom filmu stotine hilja-
e: KK —. —.——_J — —- | — bueno crumccncuer ez e__s
Ovih dana proslavlja se šest godina od osnivanja Ratne mornarice nove Jugoslavije, Zadojena novim duhom, očeličena u borbama protiv italijanskog i nemačkog okupatora, ona še oslanja na najpozitivnije tradicije našeg pomorsiva, koje zadiru u duboku prošlost, .
Na Jadranu, uz pomoć i naših pomoraca, slavnih po svojoj nauci, veštini i hrabrosti, učili su se nautici i pomorci drugih naroda. |
Perast i Boka potsećaju nas ovih dana na jedan značajan događaj iz prošlosti: 1608 godine u Perastu šesnaest plemića Petra Velikog počelo je kod naših pomoraca da uči »morski nauk i vlađanje«.
Prizivajući strance i strane stručnjanjake da pomognu koreniti preobražaj staroga moskovskoga carstva u modernu državu, Petar Veliki sakupio je oko sebe i izvestan broj Srba i ostalih Južnih Slovena. Među njima su neki zau– zimali najvažnije položaje u državnoj upravi i utićali na njegove reforme i shyatanja,
Takav je na primer, bio Sava Vladisavljević, za vlade Katarine I ambasador u Kini i u dru-
gim državama, koji je obaveštavao cara, pored ostaloga, o Balkanu i o prilikama na Sredozemnom Moru. On je, po izričitoj želji Petra Velikog preveo na ruski čuveno delo Dubrovčanina Mavra Orbina o Slovenima (»II regno degli Slavi«). Koliko je car davao važnosti ovom Vladisavljevićevom rađu najbolji je dokaz što je, usred ra–ta s Turcima, sa bojišta kraj Crnoga Mora, poslao glasnika Senatu s naredbom da požure štampanje ove knjige ·i, čim bude gotova, da mu je odmah pošalju. i Ceneći njegove usluge i savete. naročito u oblasti spoljne politike, Rusi su Savi Vladisavljeviću dali titulu »grafa Raguzinskog« (iako je bio Hercegovac, a ne «Dubrovčanin),
da naših ljudi može da sagleda to veliko delo u celini i ı đetaljma, i što je za široku publiku novina i najveći dožavljaj — može da prati stvaralački proces umetnika pri stvaranju tog velikog umetničkog dela. Moglo bi se pitati đa li je bilo potrebno film opteretiti hroničarskožurnalskim snimcima iz rata. Neki od tih snimaka istoriski su značajni, lepi i dobro su umonfirani (scene iz tek oslobođenog Beograda, posmrine Dpočasti koje palim herojima ođaju sovjetski i jugoslovenski vojni rukovodi oci), ali prevelika količina tih eleme-
„nata istoriskog žurnala danekle pri-
tiskuje glavnu temu: kako je stvoren spomenik, i 1 Nastanak" samog Sšpomenika prikazan je vrlo dobro, tako đa je to za gve gledaoce veliki doživljaj i obogaći vanje znanja o umetnosti. Pratimo ra-– đanje spomenika od prve male s6kice, preko maketa i defalja do konačnog monumenta koji se pojavljuje ispod srušenih skela, Vidimo koliko je rada i organizacije potrebno uz inspiraciju i veliku zamisao, Vidimo procese livenja, klesanja, vidimo dalmatinske majstore koji s ljubavlju klešu brački mramor svaljujući ploče ka moru, vidimo dragocene saradnike tvorca Spomenika, od drugova-vajara, među kojima tako značajni kao Kršinić i
Antunac, do livyaca, kamenorezaca i modelara čije muke doprinose stvaranju konačnog oblika.
Gleđaoci prate s napetošću, s uzbuđenjem postanak i rast spomenika, sastavljenog iz mnogih detalja a jedinmstvenog po koncepciji i ideji. Ono što je trajalo đuge i naporne mesece, na filmu se odvija za desetak minuta, i gledaoci imaju utisak kao da uzdržana daha prisustvuju čitavom procešu. Film omogućuje najširim_ masama da se upoznaju sa spomenikom, da zavire u radionice umetnosti, đa naz–ru veličinu stvaralačkih napora i organizovanog rada, da još više zavole umetnost.
Mi smo dosad već imali niz dobrih dokumentarnih filmova i vipuska, Međutim, sem kad jie reč o đugometražnim filmovima, bioskopi te kratke filmove daju kao anonimni dodatak ispred velikih umetničkih filmova, tako da publika ne zna kad se i gde se koji kratkometražni dokumentarni film da_ je.. Trebalo bi naznačiti u programima i te kraće dokumenfarne filmove, naročito kad je posredi kulturni film od velikog značaja,
| JP.
ovek * IA JB IVA WO i : · Dubrovačko kozalište treba podići
na viši nivo
— KNIŽEVNENOVINE a ===
ar BOZ.O,RJ Š:IT E
šnjem radu, Sa svega 13 profesionalnih i nešto amaterskih glumaca, uglavnom nestalnih, i jednim jedinim rediteljem, ono Je samo u protekle pozorišne sezone dalo 16 raznih komada, od toga 12 premijera. Na domače autore, starije i novije, otpada 9, na pisce bratskih slovenskih narođa 3 i na ostale 4 komada. Vođeći' računa o materijalnim, pozorišnim i umetničkim mogućnostima, uprava pozorišta stavila je na svoj prošlogodišnji repertoar sledeća dela: »Noć u Glubokom« Mateja Bora, »Ekvinocio« Iva Vojnovića, »Pionir Grujo« Vladimira Nazora, »Prst pred nosom« Jože Horvata, dramatizaciju »Pop Ćire i pop Spire« Stevana Sremca, »Veliki korak« Iva Ćaće i »Naslednik« Maksima Gorkog, »Bez krivice krivi« N. Qstrovskog, »Dani odmora« Valentina Katajeva, Šekspirovog »Otela«, »Ana Kristi« O Nila, »Nauk od mužova« Molijera (u prevodu Tudizića) i »Cvrčak na ognjištu« Čarlsa Dikensa. Mnoga od tih dela, razume se, nisu mogla biti izvedena s potrebnom stuđioznošću, kreativnošću i potrebnim sredstvima, kao što je pokazala diskusija vođena povodom premijere »Otela«; ali su zato neka druga, za koje postoje mnogi potrebni preduslovi, kao što je na primer Vojnovićev »Ekvinocio«, pokazala solidnost u rađu i visoko shvatanje umetničkih zadataka.
Baš na osnovu takvih rezultata, Narodno kazalište u Dubrovniku zaslužilo je da mu se od strane nadležnih činila-
ca ukaže veća pomoć i u ljudstvu (pr- -
venstveno u rediteljima i glumcima), i u finansiskim sredstvima, i u čisto umetničkom pogledu. Ako se ima u vidu da je samo tokom jedne pozorišne sezone ovo pozorište posetilo oko 75.000 gledalaca, među kojima i velik broj stranaca koji će po svojim utiscima iz OVvVOE pozorišta suditi o našim pozorišnim stremljenjima; ako se ne zaboravi đa je ovo pozorište, sem foga, dalo 42 pretstave u Cavtatu, Korčuli, Blatu,. Veloj Luci, Hvaru, Metkoviću, Gružu, Lastovu, Komiži itd., da je dakle postalo kulturnim centrom za celu jednu oblast, onda potreba takve pomoći izgleda sama po šebi prirodna i razumljiva. Rezultati koje je ovo pozorište postiglo, u svojoj maloj ali ukusno opremljenoj pozorišnoj zgradi, rezultat su predanog i upornog rada pozorišnih trudbenika Dubrovnika, od upravnika, tajnika i reditelja, do glumaca, električara i razvodnika. Kada se ima u vidu da se radi o neverovatno malom kolektivu, bez potrebnog tehničkog i rukovodećeg umetničkog kadra, onda izgleda skoro neverovatno da je ovo pozorište za deset meseci rada održalo 389 proba i da je skoro svaki glumac nastupao oko 100 do 130 puta u jednoj se=zoni. No baš te cifre, rečite same po sebi, živi su svedok poletnosti i ljubavi dubrovačkog pozorišnog ansambla.
Narodno kazalište u Dubrovniku ušlo je u novu sezonu s novim rađnim poletom i realnim planovima za uzdizanje teatra na viši nivo i proširenje delokruga njegovog uticaja. Za novu sezonu predviđeno je, pored obnavljanja prikazanih dela, i 9 novih komada: »Skup« Marina Držiša,· »Ljubovnici« nepoznatog domaćeg pisca, »Svet« Branislava Nušića, »Rusko pitanje« Konstantina Simonova, »Otok mira« Bivgenija Petrova, »Za one na moru« B. Lavrenjeva, »Sat na Kremlju« A. Pogodina, »Duboko korenje« d'Asoa i Džemsa Goua i »Mirandolina« Karla Goldonija. Ovako sastavljen repertoar, koji pokazuje da rukovodstvo vođi računa o sposobnosti i prirodnoj naklonosti ansambla (»Skup«, »Ljubovnici«) i o potrebi društveno-političkog dejstva pozorišta, moći će s uspehom ispuniti svoju kulturnu ulogu u društvenom životu Dubrovnika.
VEKOVNE V EZE JUŽNIH SLOV ENA S RUSIMA
POVODOM DVESTA PEDESETE GODISNJICE POMORSKE
SKOLE U BOKI KOTORSKOJ Božidar KOVAČEVIĆ
Petar Veliki ga je najzad uveo i u svoju najužu okolinu. Kao i Mihaila Miloradovića koga će sa svojim manifestom slati kao izaslanika među Crnogorce; kao Matveja Zmajevića koji će kao admiral njegove baltičke flote izvojevati u ratu sa Karlom XII sjajnu pobedu nad švedskom morna–ricom... Vladisavljević je još pre nego što se nastanio u NRusiji počeo uticati ma spoljnu politiku Petra Velikog. Već kao trgovac u Car:gradu on je tajni savetnik ruskoga poslanika, preko koga obaveštava cara ne samo o alttuelnim. događajima, nego i o prilikama, mogućnostima i ljudima u našem na-
"rodu. On je prvi na savremeni način,
ne kao zaluđeri koji su dolazili u Rušiju po crkvene knjige i priloge, uputio cara u naše probleme, ukazao na Srbiju, crnogorska plemena, Kotorski Zaliv i tako dalje,
- Godine 1697 Petar Veliki, polazeći u Holandiju, poveo je sa sobom pedeset mlađih plemića radi obrazovanja. Dvadeset i dvojica ostala su u Holandiji, a dvadeset osmoricu uputio je u Mletke. :duće godine, pošto su naučili nešto italijanskog i matematike, od ovih poslednjih izdvojila se grupa od šesnaestepitomaca i otišla u Perast.
Tamo je živeo i radio Marko Martinović, jedan od najboljih pomoraca, o čijem su ga znanju i sposobnostima obavestili njegovi južnoslovenski izveštači, a Vladisavljević ga toplo preporučivao da će biti dobar učitelj u pomorstvu ruskoj vlasteli. S tim se složila i mletačka vlađa, pa je Martino'vić 1698 u svojoj kući u Perastu (koja je zbog toga prozvana »Nautikom«) otvorio pravu pomorsku školu za ruske
· plemiće, poučavajući ih “teoretski i · praktično, na brodu i u plovidbi, avi=
ma znanjima potrebnim za pomorsku veštinu,
Martinović je godine 1698 bio u najboljoj snazi: imao je triđeset i pet godina, a kao pomorac uživao takav glas da mu je mletačka vlada poveravala komandu nad ratnim brodom. Poređ stručne spreme i velikoga znanja u ePzaktnim naukama, izgleda da je imao smisla i za umetnost, kako svedoči jedna njegova zbirka bugarštica.
Njegov naštavnički posao trajaće sve do 1711, gotovo četrnaest godina. Za to vreme, sa prekidima i u više navrata, on će poučavati rusku vlastelu i tako doprineti organizaciji i razvoju ruske mornarice. Učio ih je, svakako,
ne samo u Perastu, nego i ploveći 8 ·
njima po moru. Jedno takvo putova-
· nje bilo je i ono na kraju njegovog
nastavničkog rada kad je sa svojim učenicima preplovio Sredozemno More i iskrcao se u Čivitavekiji, pristaništu Papske Države, odakle je suviri otišao u Mletke i tamo se oprostio sa svojim učenicima.
'wU opštinskoj dvorani građa Perasta nalazi se jedna vrlo interesantna slika za koju .se misli da ju je radio slikar Trifun (Tripo) Kokolja. Ispod ove slike je natpis: Marko Martinović učeći prinčipe (kneževp) i gospodu moskov-
sku fu umenovanu na morski nauk i,
vladanje.
Na slici je prikazan učitelj Martinović kako sedi za stolom, na kome je globus, i tumači kosmografiju petorici Rusa u kaftanima i kapama onoga Vremena. Iznad njihovih glava ispisana je u potpunosti duga carska titula Petra Velikoga i imena učenika: Knezovi aliti prinčipi su desno od velikoga grba sa đvoglavim orlom, a vlasteli aliti bojari levo. Među kneževima su nabrojani: Boris Ivanović Kurakin »pa=
tri Galicina: Jakov, Feodor i Dimitrije, docnije čuveni državnik; Tri Iljkova, zatim Ivan Danilović (Menšikov?) i Andrija Ivanović Repnin. Među bojarima pomenuti su: Avram Feodorović, »brat carice moskovske«; Vladimir Šeremetev, »brat generalov«; Ivan Rževski, »sin velikoga blagodržatelja« (državno– ga blagajnika), Mihailo Rtišev, Nikita Ivanović, Georgije MButurlin i Mihailo Matuškin — sve ljudi koji su ostavili traga u ruskoj istoriji.
Sem ovih učenika zna se i za druge Ruse onoga vremena koji su, zanimajući se pomorskim pitanjima, dolazili u Perast. Među njima je .i čuveni Petrov ministar Petar A. Tolstoj koji je, bo jednoj vesti, sa svojim drugom konačio.u kući Zmajevića. Možda je otuda potekla veza koja će nešto docnije odvesti u Rusiju Matveja Zmajevića, pobedioca švedske flote kod Ganguta i Velikoga admirala cara Petra, . š
Ovo bavljenje ruskih plemića po svoj prilici nije bilo samo rađi izučavanja pomorske veštine, nego je svakako deo opštega plana Petra Velikoga i značajan detalj u n 'govoj 8poljnoj politici. , Ruska vlastela dolazi u Perast baš u onom trenutku kad se patrijarh Arsenije III \Čarnojević obraća Petru Velikom da se zauzme kod bečkoga ćesara za srpske privilegije i da zaštiti srpski narođ od nasrtanja jezuita. Petar je to i učinio,
Na konferenciji mira u Sremskim Karlovcima (1699), patrijarh i njegovo priđvorno osoblje vratili su ove usluge svojim posredovanjem između ruskih i turskih izaslanika. Malo docnije stvaraju se isto tako prisne veze i sa Crnom Gorom,
Bavljenje i učenje ruskih plemića u Perastu bilo je samo jedna od onih mnogobrojnih veza koie je Petar Veliki zasnivao i produbljivao u svojim
odmosima ša južnoslovenskim mnaro. Šenoh carev«; Jakov Ivanović Loban; dima, . va fo: NM
STRANA 3
/
Da bi Narodno kazalište u Duhrovniku moglo izvršiti svoju društvenu misiju s umetničkom merom koja odgovara građu sa najstarijim pozorišnim tradicijama i velikim brojem domaćih i stranih gostiju, potrebno bi bilo uka= zati mu ozbiljnu pomoć i svesrdnu drugarsku pažnju. Po svom dosadašnjem radu, po svojoj ulozi u društvenom životu Dubrovnika i okolnih mesta, po sVom reprezentativnom karakteru pred inostranim gostima, najzad po samopregornom i poletnom radu svojih
trudbenika, ono je to u punoj meri zaslužilo. .. .. Knjige za talijansku „ .. manjinu
Neđavno je u Zagrebu održano savjetovanje talijanskih prosvjetnih radnika, učitelja, nastavnika i profesora talijanskih manjinskih škola u Narodnoj Republici Hrvatskoj. Na savjetovanju istaknut je pravilan stav jugoslavenske narodne vlasti prema svim nacionalnim i kulturnim potrebama talijanske manjine. Pravilan stav odražava se ne samo na području školstva koje danas ima pored većeg broja osnovnih škola još 13 sedmoljetki, dvije potpune gimnazije (Rovinj i Rijeka), jednu nepotpunu (Pula), zatim talijansko odjeljenje na gimnaziji u Zadru, učiteljsku školu na Rijeci i veći broj raznih stručnih škola – već i na svim drugim sektorima kulturnog i javnog života (talijanska drama na Rijeci, klubovi kulture itd.). Sem toga, na talijanskom jeziku jzlazi jean dnevnik, jeđan omladinski i jeđan pionirski list na Rijeci, jedan radnički tjednik u Zagrebu, đva mjesečnika na TMijeci. Prije kratkog vremena počeli su na talijanskom jeziku da izlaze »Slbužbeni liste i »Narodne novine«, u kojima se objavljuju svi važniji zakoni, uredbe i odluke Savezne vladđe u Beograđu i republičke vlade u Zagrebu. Dalji znak pravilnog o1nosa prema talijanskoj nacionalnoj manjini u Jugoslaviji pretstavljaju »Obvezatne upute o upotrebi talijanskog jezika•, koje je potpisao pretsjednik vlade NR Hrvatske Vladimir Bakarič, Tim uputama nalaže se organima državne uprave, njihovim ustanovama i državnim poduzećima na području Istre, Rijeke i Zadra đa je u saobraćaju s pripadnicima falijanske manjine obavezna upotreba talijanskog jezika.
I u Zagrebu posvećuje se naročita pažnja talijanskoj nacionalnoj manjini na području kulturnog djelovanja. Dosađa je objavljen niz kjniga i udžbenika na talijanskom jeziku, a još veći broj nalazi se u radu ili u štampi. Između c.'alog, poslije oslobođenja, u :*qrebu su izašla za Talijane dva prijevoda iz naže literature: Nazorovo djelo »Medvjeđ Brundo« i izbor Šimunovićevih novela. Danas već imamo pređ sobom čitavu zbirku knjiga i knjižica, koje pretstavljaju značajnu bazu, na kojoj će se sve uspješnije moći dalje građiti.
Ovdje na prvom mjestu spominjemo prevod Ustava FNRJ i prevod Ustava NRH. Od zakona, koji su posebno otfštampani i prokomentirani navođimo Zakon o izboru narodnih odbora, Zakon o zabrani širenja nacionalne, rasne i vjerske mržnje, Zakon O braku, zakone o invaliđima, Zakon o zadrugama, Zakon o štampi, Zakon o agrar– noj reformi itd.
Na ovu vrstu publikacija mogli bismo nadovezati niz većih edicija kao što je na primer Zakon o petogođišnjem planu FNRJ (II piano quinquennale), sa govorima, kojima je taj zakon bio propraćen u Narodnoj skupštini. U posebnoj su knjižici (La riforma agraria nella R. P.F. đdi Jugoslavia) objašnjeni principi na kojima je sprovedđena agrarna reforma u našoj novoj državi. U jednoj knjižici, sličnoj ovoj, (Liberta di culto nella R. P. F. di Jugoslavia) izložena su načela na kojima jc uređeno vjersko pitanje u Jugoslaviji.
Dvije knjige u toj đrugoj seriji i 1anja zaslužuju naročitu pažnju. U jeđnoj od njih, pod naslovom »Gli Ttaliani. nella R. P. P. di Jugoslavia«, prikazan je život talijanske manjine u Istri i na Rijeci. Prikaz obuhva– ta i događaje iz vremena narodnooslobodilačke borbe, kao 1 đanašnji život talijanske manjine. Ta knjižica može, i poređ nekih nedostataka, poslužiti kao interesantno vrelo informacija o životu i položaju riječkih i istarskih Talijana. Knjiga prmža, u prvom ređu, uvid u stanje talijanskog školstva, a zatim i u ostale različite grane kulturne i umjetničke aktivnosti na Rijeci, u Puli i drur m centrima. Posebno je prikazano stanje na području štampe, a izražena su i nastojanja i svi đotađa postignuti rezultati na modručju izdavačke djelatnosti. Druga je knjiga »Almanacco 1947« kako po svome opsegu (240 str. velike osmine) tako i po svom djelomično literarnom karakteru pretstavlja ozbiljno djelo. . U alma= nahu ima, pored informativnih članaka 1 bilježaka, akttuelnih reportaža i historijskih osvrta, kao i izvjestan broj priloga literarnog karaktera. Inače, ovaj almanah rlječkih i istarskih Talijana, po velikom broju suradnika obiju narodnosti — hrvatske i talijanske — uvjerljiv je dđokaz o novim odnosima koji vladaju između Talijana i Hrvata u našoj novoj državi.
U posebnoj seriji knjižica (to je treća vrsta izdanja), pod naslovom »Piccola biblioteca di cultura« izišlo je đosađa 11 svezaka. To su prevodi poznatih naših i sovjetskih hutora, štampanih u okviru izdanja Male naučne knjižnice Hrvatskog prirođoslovnog– društva. U ovoj zbirci objavljeni su u poslijednje vrijeme i ovi rađovi i prevod \nji žice Voroncova-Veljaminova »Eroi e martiri đella scienza« (Heroji i mučenici znanosti), Gabrijella Divjanovića »La Terra e l'Universo« (Zemlja i svemir) i Grđenićeva knjižica »Atomi e molecole«.
Toj vrsti knjižica odgovaraju slične edicije (četvrta vrsta) iz serije »Piccola biblioteca politika«, u kojoj je đosađa štampano sedam svezaka. Nedavno je izašao prevod rasprave Borisa Ziherla: »Alouni probilšmi della lotta per una nuova Jugoslavia« (Neka pitanja borbe za novu Jugoslaviju).
Najveći dio sviju naveđenih „Knjižića
štampan je u Nakladnom zavodu Hrvatske, nastojanjem Ureda za informacije pri Pretsledništvu vlađe NRH u Zagrebu i E suradnju Unije istarskih i riječkih Talijana.
U okviru izdavačkog pođuzeća »Glas rađa«
izašla je nedavno jedna brošura, ' su, na talijanski prevedeni, referati, gojnim i kulturnim zadacima di vezi s Petogodišnjim plano lik liudi i njihova djel e INO SO) aaa
Opri ene. e: b onarđda da Vincia i H.
i aaa o -__A LOOP Ce
#780