Književne novine
bi
STRANA 2
Klaho slušam ražnordbto rađio e~
"misije »za Jugoslaviju«, 8ve češće se
sjećam onog oca Peraponta, koji je ut manijom da še u svakcm kutiću kriju mali i v#iveliki Nitko ih ne vidi osim njega, i zato je on pozvan da te zle duhove raskrinkava i istjera. Otac Ferapont ne zna mirnim glasom govoriki, uvijek je uzrujan, pšu»
je i viče hao u ekstazi, i nastoji da
zarazi cijeli svijet fantomima svoje bolesne i ogorčene mašte,
Kod Dostojevskoga taj je ortodoksni svetac stanovnik samostana. Danas se on udomaćio u raznoraznim radiostanicama, pogled mu je uperen na Jugoslaviju, bijesho viče i psuje i hoće da istjera đavla koji se zove čag »trockizam«, čag »buharinizam«, čas kombinacija obadvaju. Prilikom tih egsorcizacija retko da se zaboravlja atribut »nacionalistički«, i maravma nikad ne zaboravljaju na bratske, nježne. riječi kao što su »banda«, »izdajnici« i slične. I sve to u brzini za spas naše griješne duše,
Siromah Otac Perapont! On je vje rovao u đavla, više u đavla nogo u boga. Ali kako je s ovim današnjim Perapontima pred mikrofonom? U što oni vjeruju i čega se oni boje? Jer je jasno, da se oni boje, inače ne, bi toliko zvučno bjesnili. Šta će biti sa svim tim egsorcizatorima, kada se ispostavi jednom da ni su ni vjerovali u đavla i da su baš zato digli dan za danom takvu galaTu? Oni bi htjeli postići da drugi vje= nuju. ;
Šta se tu može? Da svečano objavimo, kako kod nas fakvih davola nema? Pa to je bezbroj puta učinjeno. Ali oni, naravno, moraju ds viču: vidite đavla koji ne će da prizna, sada je sigurno da postoji.
Dakle šta da se radi? Upravo ono što stvarno radimo, Odano, mirno i samosvijesno nastaviti naš veliki posao, dalje graditi novu zemlju, novi život koji se zove Socijalizam, Na kraju krajeva oči su ipak zato tu, da viđe, Što oči mogu vidjeti i ruke obpipati, ipak uvjerljivije govoti nego sve trube svih oceva PFeraponta. Ne, trubama še ne daju rušiti zidovi koji su solidno sagrađehnhi, A ovi Haši, bogami, jesu. Milijun sedam sto hiliada mrtvih, to ipak nije sitnica. Njihovim kostima i krvlju je sagrađen temelj te zgrađe,. TI s njima zhajeđno smo sagradili još nešto: dušu, švijest, smjelu, revolucioharnu samosvijest onih naroda koji sačinjavaju tu PNRJ..Ni takva duša, ni takva revolucionarna samosvijest nije sitnica. Nekima se čini da je sitnica? Naučit će da nije.
Kod nas se radi kao da še nije ništa dogodilo. Naš život je dobio movu patetiku. Ona se he jspoljava u frazama nego u prkosnoj i mirmoj odlučnosti, s kojom se nastavlja rad. Ne šame u ftvornićama i na poljima. Ni u našem kulturnom životu se ne može otkriti ni najmanji znak da bi 'se ma šta promijenilo ili poremefilo, Jedina je promjena, đa još više Vo* limo što smo uvijek voljeli: revolaci= odnarnu dolidđarnost, poštenje, istinu. I da je osjećaj odgovornosti još veći, da su naši zahtievi prema idejnoj čieloti još” porosli, Više nego ikad &vijesni smo toga da je ano što se fu u Ovoj zemlji stvara — slvaranje historije i da je borba te zemlje historijska. borba. Zbog Toga su oni koji su se nadali da će uspjeti dove= sti tu zemlju, „zemlju proleterske vjernosti, da nekakvog Koriolanskog samoubjlačkog ogorčenja, doživjeli razočaranje,
*
Ja volim da zamišljam „kako će historičar, tecimo, nakoh pedeset go= dina, fhravno savjestah historičar nakon pedeset godina valjda ne će biti drugih — savješsno proučaviati arhive, hovine, časopise, službene i neslužbene dokumente da bi stvorio &ebi istinitu sliku i da bi mogao na temelju te istinite slike suditi o stremljenjima, sukobima i borbi naših đana., On će pročitati i »historijsku« Rezoluciiu Informbiroa i; morat će, siromah, pročitati i &ve fe ferapontovske psovke ! kletve, upućene preko raznih listića, biltena, članaka i »haučnih« rasprava na adresu Titove Jugoslavije,
Volim da zamišljam tozz buđućeg historičara kao neumorhos, Bez ikakve zluradosti savjetujem njemu iz daljine od pedeset godina, da temeljito proučava tu Jedinstvenu »literaturu« koja se odnosi na ekskomunikucčiju Jugoslavije. ;
"Kađa še taj moj budući historičar bude nasitio tom lekfirom, n, bao nriepristrasan čovjek, morat co še Mbaviti proučavanjem toga Šta je stvarmo radila, šta je stvarno : šta je stvarno napravila, stvarno izvršila ta ekskomunicirana PNRJ. On naravno ne će moći zauzeti stav T'Bših suvrememnih »sthm"~ e, Jl,CJi Gdbijaju da dolaže ovamo ili da šhlju avBamo nfotine {i stoline rade čiih delegacija, koje bi se mogle uvjeriti vlastitim očima o ptavcu »vih naših fiastojanja i napora, o čitavoj našnj stvafnosil.
· Historičn~+ će ustanoviti, da u prvoj godini R-“uzolucije Informbiroa, u Drvoj godini svoga »prelaza ud imniperijalistički “abor«. Jugoslavija ni jedan jeđini put nije zauzimala drugi Slav prema imperijalističkim | zemljama, nego što je zauzimao Sovjetski Savez i narodne demokracije,
Historičar će ustanoviti, da u toj prvoj godini Rezolucije Informbiroa,
u prvoj godini svoga »izrođivanja. U
buržoaski nacionalizam«, Jugoslavija je stvorila više zadruga nego Sve Ostale neizrođene, pravovjerne narodne demokracije zajedno.
Historičar će ustanoviti da U | toj prvoj godimi Rezolucije Informbiroa, u prvoj godini svoga »antisovjetskog i antimarksističkog skrefanjać, Jugoslavija je imala hiljade i desetine hiljada kružoka, u kojima su se ljudi sastali da čitaju klasike marksizmalenjinizma i da Što temeljitije nauče marksistički-lenjinistički boriti še,
raditi i misliti,
revolucije i,
naših dana,
štampala,
đavoli.
Ervin ŠINKO
| Na osnovu takvih, točno utvrđenih činjenica budući historičar će stajati pred alternativom: ili vjerovati da je Rezolucija Informbiroa tačno po> godila namjere rukovodilaca «NRJ, pa će onda morati zaključiti da su ti rukovodioci PNRJ bili besprimjerno nespreini u ostvarivanju svojih kobnih kontrarevolucionarnih, izdajničkih, antisovjetskih itd. narajera, jer, evo, zemlja je išla, zemlju su vodili sasvim suprotnim putem, putem socijalističke Petoljetke, putem teme= ljite izgradnje socijalizma, ili vjerovati to, da su »historijska« Rezolućčija
Informbifoa i sve što joj je slljedilo.
bezprimjerni dokumenti svješne ne» istinitosti, dokumenti pokušaja organizirati laž, stvarati lažima takvu golemu i gustu mrežu, koja bi imala pokriti pred očima ostalog svijeta istinu čitave jedne slobodne zemlje. ı Ili-ili, treće mogućnosti nema,
. Stavljen pred fakvu alternativu, budući historičar će se jedva. kolebati u svome šuđu. Rukovodioci PNRJ, nazvani titovcima, bili su ·ti isti 1iući koji su organizirali narodn0-oslobodilački rat. Oni su bili ti isti, koji su doveli do kraja narodnu revoluciju, koji su prvi stvorili novi oblik diktature proletarijata, narodnu demokraciju. Ljudi su dakle koji držeći kormilo, uvijek idu upravo u pravcu za koji su se ođlučili. Budđući da je prva gođina Reoezolucije Informbiroa treća godina Petogodišnjeg plana, budući dakle da je“ prva godina Rezolucije godina najvećih napo ra i najvećih uspjeha u izgdradhji sOcijalizma iu PNRJ, historičar budućnosti morat, će doći do zaključka da je PNRJ izgradila socijalizam ne unatoč izadajničkih strasti rukovodioca PNRJ, nego da je izgradila zato što su rukovodioci FNRJ. bili stvarno ljudi naročita kova, ljudi koji znaju da ostaju vjeri svome uvjerenju i svojim zadacima, ciljevima revolucije i internacionalizmu i tađa, kada su to im toliko otežavali baš oni koji bi im morali najviše pomoći, đa se još više otežavati ne bi ni moglo.
A budući historičar ne mora biti ni genijalan, samo čovjek zdravog razuma, i on će uvidjeti i to, da rukovodioci, koji su u takvim okolnostima postigli ono što je tu postignuto, nisu bili veliki ali usamljeni pojedinci, nego, da su. utjelovili VO= iju i težnje revolucionarne klase, đušu i shagu naroda, koji se švojom revolucionarnom borbom uzdigao na iznimno visoki stepen političke švijesti, Predviđam ipak komplikaciju koja će malo zbuniti moga historičara. Pi'etpostavljam, đa će početi svoja istraživanja proučavanjem informbibifovskih ferepontijađa. Očima moje duše vidim kako jednom rukom drŽži tešku glavu a drugom lista, lista. i lista. Ogromna masa hovina, letaka i brošura na pisaćem stolu, on strpljivo sjedi i čita — i ne nalazi ono što traži, Naime prema »dokumentima« u Titovoj Jugoslaviji še nitša drugo ne đogađa, u njoj hitko ničim družim nije zauzet osim da kuje nacionalističke zavjere protiv ihternacionalizma i osim đa izmišlja razhe hiperlukave Smićčalice za prelaz ui tabor imperijalista. Radne brigade, potpuna likvidacija pyivatne trgovine nakon naćionalizacije privređe i kolektivizacija jedne petine obra iVe zemlje, koja je u trećoj godini prvog Petogodišnjeg plana već radna zadruga — o tome se nešto saznaje iz tih »dokumenata«, ali kao + nekom davanturističkom i originalnom načinu laskanja imperialistima.
Istina, istoričar. će naći u tim in formferaponfovskim izvorima vijesti o još jednoj karakteristici PNRJ. To su Vijesti o jahičarima, O njihovom feroru, koji je takovih razmjera, da jao onome u PNRJ tko nije kapita= list, Ktlak ili janičar. Nitko drugi tamo ne diše slobodno; dan i noć zatvaraju, gotovo ništa drugo ne rade nego samo zatvaraju patriote a u prvom redu sve one o kojima se sazna. da gaje ma kakve simpatije prema internacionalističkom radničkom pokretu, a posebno prema Sovjetskom Savezu. {LOA
storičar će uzalud tražiti drui GINU života, Postojale ga mćCGUOArodne. konferencije, Kongresi, na n)ima ni traga od FNRJ — i ne BTO da na njima nema FNRJ, nego TOO. PNRJ ni na nevinim međunarodnim šporiskim priredbama, Da li JVOCOŽ živi i od čega živi takva zemlja? { sim toga što su terorizirali narod kovali zavjere a Usput grožničavo
i ali lju imperijalistima rasprodavali zemil di —K morali su i tamo nešto proizvoditi da bi mogli živjeti. U životu jednog naroda mora Se i nčšto drugo dogođiii osim tajnih pregovora 48 Caldarisom ili Trumanom. Možda su ipak i tafno išla djeca u Školu, možda su i tamo štampali knjige, dava– li su možda i tamo kazališne izveđbe — histotičar pita sve to uzalud, O tome ništa Više ne može saznati iz te ogromne ferapontovske literature o FNRJ, Ta se zemlja pretvara pred historičaromi u neki fantomatični pojam, njegovi Stanovnici &u takođe fantomi — fantom i fantomi, koji ništa drugo ne rade, nego samo stalno hrle u zagrljaj imperijališta,
*
Suvišno bi bilo, da iz te neskrom~ .
ne udaljenosti od pola stoljeća go“ vorim budućem. historičaru o našoj stvarnoj stvarnosti. Suvišno bi bilo da mu nabrajam te pruge, te puteve, sva ta industrijska postrojenja, zadružne domove, škole, stanbene zgra+ de koje su tu nikle i tu niču. Suvišno bi bilo da mu govorim o onome štu je još ljepše od svih tih vrlo lijepih Stvari: o našemu čovjeku, o našim radnim ljudima. Njihova djela, čitava naša PNRJ tu je i osiaft će tu i govoriti će uvjerljivije i ljepše i bolje, nego bi mogle riječi,
Više volim da govorim budućem historičaru o relativno sitnim siva rima, Takve relativno šitne stvari ne
'
tim .
4 07 u
UI a i. M NyA «| a i ~... i e ) al
; ulaže u povijest, ali često su dPaBok p
cijeni podaci za historičara, koji ćd, kao ovaj moj nastojati da nakon pedeset godina rekonstruira današnj. život, đuh i raspoloženje naše zem· lje.
Rađi se ipak 0 jednom narođu koji je za vrijeme rata dao izvjesne ne. obično opipljive dokaze da nije be: kičme i kuraže, — ima dakle neštc zagonetno u tome đa taj isti narod koji se nije dao uplašiti od' čitav Hitlerove evropske tvrđave, ni od mnogobrojnih motoriziranih i nemotoriziranih divizija, kako je to, da ovaj isti narod foliko nemoćno kukavički podnaša teror i iždaju gvega onoga, što je tako teško izvojevao? - |
Ispričat ću malu priču, isječak iz našeg života, iz te prve gođine na–šeg »poznatog prelaza u tabor imperijalista«. Možda će koristiti bidu-· ćem historičaru, Rađi Be o Majskom festivalu Narodne omladine Zagrebačkog sveučilišta,
Čini mi se da je zaftimljivo saznati kakvim problemima su 8e borili, kakvim stvarima su se zanimali naši studenti u prvoj godini našeg »poznatog prelaza u imperijalistički ta< bor«. Moram citirati što sum gore napisao: radili 8u kao da se nije ništa dogodilo. Program Majskog festivala još nikad nije bio tako bogat i raznovrstan kao u tih jedanaest mje“ seci od objavljivanja Rezolucije, Dramske izvedbe, veče vokalne liri« ke, veče kompozicija studenata, veče komorne muzike, izložba studenata likovne „umjetnosti, veče #foklora, predavanja naučnih radova Studerna= ta svih fakulteta, književno #eče, fiskulturni slet — evo programa feštivala u glavnim crtama,
Društvo za naučno uzdizanje studenata još na početku školske gofline raspisalo je nagradni konkurs ža ižzradbu tema za Majski festiv&al. Kakvi radovi su bili nagrađeni u' prvoj godini našeg »prelaza u zagrljaj imperijalistas? Evo fi, moj historičare, naslovi: Uloga FNRJ u borbi za mir i međunarodnu sigurmost; Pitanja jugoslavenskog patriotizma; O riješenju nacionalnog pitanja u Jugoslaviji; Mijehjanjem vanjske sredine: mijenjamo prirođu organizma.
Studenti su sve te rađove pročitali pred građanstvom u dvorani Narod“ nog Sveučilišta. Njihovi sa kolektivni radovi bili: O nekim novijim istra– živanjima kozmičkih zraka; O pro blematici savremene arhitekture u fazi raspadanja „Rkapitalističkog i stvaranja socijalističkog društva,
Zanimljivo bi bilo nabrajati mnajc manje naslove Wvih predavanja stu“ denata tehničkog, „farmaceutskog, medicinskog, pravnog, ekonomskog, poljoprivrednog, prirodoslovno=-matematičkog, šumarskog i veterinarskog fakulteta, Zanimljivo bi bilo zato, da se dokaže·kakvom mirnom ozbiljnošću se sprema naša Sveučilišna»omladina na veličanskven pošao jzgradnje socijalizma. Ali ne ću uma= rati buđućeg historičara. Samo spo-= minjem nekoliko u političkom smislu karakterističnih a naučno ozbiljnih radova filožofskog fakulteta: Francuska književnost kođ nas ođ oslobođenja do današ; Radništvo u francuskoj književnosti Poema »Lenjin« Majakovskog:; Pregled književnih časopiša između dv3 rata,
.·Na kraju ipak da spomehem još jedno predavanje: Poslijeratno žaoštravanje opće krize kapitalizma i »Maršalov plan«. |
Pilo je i književno veče stuđenata. Ne tvrdim da će pjesme, novele, odlomci romana i drame, koji su famo pročitani, šigurno obogatiti našu književnost, ali svi su bili sa manje ili više falenta, prožeti duhom borbe za Bočijalizam.
Da ne buđe nesporazum između mene i buđućeag hištoričara:i ovaj Majski fegtival nije bio nekakva ile« galna manifestacija štuđenata žagrebačkog sveučilišta, Na raznim igved“ bama Majskog festivala prišutni Bu bili rektori, dekan, dapače i hajođ-
„govorniji rukovođioci FNRJ, član po-
litbiroa OK KPJ, članovi politbiroa CK. KPH, pPretsjednik Sabora, članovi vlade Hrvatske, prefstavnici JugoSlavenske Armije i fako dalje, , Majski festival je završeh sa maskeradom studenata zagrebačkog sveučilišta. Žalim „buđućeg historičara što on io ne će moći vidjeti. Kroz maskeradu su sfudenti na ulicama Zagreba „karikirali rame huškače, imperijaliste i njihovu atomskobombašwu mudrost, no nisu pošteđeni bili ni autori informferapontovske radioemisije klevete i psovke. Maskerada je krenula našim glav“ nim ulicama, s obje strane 8# izlozi“ ma naših mnogobrojnih knjižara, U tim izlozima osim knjiga naših rukovodilaca, osim „domaće beletristike najviše mjesto zauzimaju prijevodi sovjetske Književnosti i, u naročito lijepim izdanjima, prijevođi djela Marksa i Engelsa, Lenjina i Staljina. Studenti su nosilj natpise raznih novina, u kojima se dan za danom piše da kod nas nema slobode, nema prijateljstva prema Sovjetskom Sa“
vezu, nema sovjetskih knjiga, nema.
duha revoluicje, nema i nema i ne= ma...
To je ono, što historičar treba da zna: u jedanaestom mjesecu »histo= rijske« Rezolucije, u jedanaestom mješecu „neobuzdane ferapontijađe protiv Titove Jugoslavije i jeremijađe nađ Tifovom Jugoslavijom, glavni grad Narodne Republike Hrvatske, Zagreb se smiia0, smijao se zdravo i snažno nad svim onima Koji misle da više ne važi što je jednom Staljin poručio sovjetskim Kknjiževnicima kao majvišu zapovijeđ: »Pišite igfinu«! -
Na kraju ove moje poruke budućem historičaru hoću da kažem samo još ovo: znam da će taji budući historičar ipak imati manje težak posao, jer će se napredno čovječanstvo do tađa već uvjeriti o istinl., i budući historičar će imati samo muke da nbjasni šebi ta pojavu ferapontijađe u međunarodnom radničkom pokretu.
- KRJIŽEVNE NOVINE
_Poruka budućem historičaru ~
Ms. Puškin . | EHO"
Biom revne wver zad nekoj srt,
iP tfubi rog, il grmi grom,
il! moma pee v fatkov dom,
na sekoj vik ti v odziv prakaš ronliv zvon. · niš topol 'Miih,. :
Od gromoj loviš tatnež Wtran,
i glas od buri, zvuk na bran,
i vik na ovčar v časot ran | i prakaš ti i :
vo odziv stih vo srce zbran.. . Ti, poet'si!
Prevel; Srbo IVANOVSKI
BALZAKOVA GODINA
U narednoj godini celi kulturni svet a
naročito „Prancuska slaviće jtopajcaStu godišnjicu Balzakovog rođenj togo+ dišnjicu njegove smrti. U Ovoj »Balžakovoj godini« održaće se veliki broj svdča« nosti u celoj Francuskoj. ~
Niz ovih „komemorativnih „svečanosti
otbočeo je u HBaizakovom rodnom mestu, tu Tur-u, sa »Velikom Balzakovom nedeijom«. Povodom ove nedelje OtVofena je il gradskoj kući Ovoga grada Izložba, gde su sakupljene uspomene koje se odnose ha Balizaka, na njegovu porođicu i nhjegove prijatelje. Između ostalog tamo se može videti rekonstrukcija jedne Sobe, u kojoi je Balzak živeo za Vreme svog boravka u dvorcu Soše. Zatim je otvore= na u Umetničtom muzeju istoga grada izložba sa sličnim. materijalom, proširanim nekim rukopisima, retkim izdavahjima i ikonografskim materijalom,
Balzakovu uspomenu slavili su meseca maja i u Alansonu, gde su se 14 i 15 maja održali sBalzakovi đani« Ovoj su BVečanosti prisustvovali neki članovi Francuske akademije, Akađemije Gohkuf, S8veza književnika i drugi. I u Alansonu priređena je izložba. ·
Majzađ ha dan Balžahovog tođenja, 20 maja, otvorena je u Parizu izložba sa Ootiginalnim „dokumentima, slikama crtešima, predmetima koji su pripadali Balzaku, rukopisima itd.
U toku idućih mešeda održaće se vellki broj sličnih svečanosti širom čitave Franćuske od kojih su najznačajniji izložba u Narodnoj biblioteci, otvaranje jednog stalnog Balzakovog muzeja u njeBovoj kući u Ulice Renoar, i najzad »Balzakovi dani« koji će se održati na Sorboni i završiti sa jednom svečanošću u Pale de Šajo.
PRVA OSTVARENJA RUMUNSKOG FILMA
Prvi pokušaji stvaranja rumunskog {ilma učinjeni su tek po svršetku rata, Pošto do rata u Tanji nije uopšte postojala filmska „ndustrija, trebalo je početi sasvim iz početka, U prvi mah počelo se sa snimanjem filmskih žurnala, a zatim i sa snimanjem Hraćih dokumentar= nih filmova, kao »Omladinski kongres«, »Kongres irntelektualaca« i dr,
Danas se već proizvode i dramatizovahi dokumentarni filmovi. Od ovih filmova završeni su! »Grad nikađ ne spavax* 1 »Na obali Pruta« U prvom se prikazuje
noćni rađ u rumunskoj prestonici a u drugom sve ono što je narodna demokratija „stvorila na dosad neobrađenom zemljištu kraj Pruta, U pripremi su još dva velika dokumentarna filma. Jeđan obrađuje seljački problem i rigonače klasnu borbu ria. selu, a drugi film, »Tačno vreme« ukazaće na ogromnu ekonomDi, VTadBDBU vremena u izdHradnji novog
rustva.
Naizađ se počelo i sa snimanjem prvog rumunskog umetničkog filma »Odjek u dolini«. Ma da radovi teško napreduju, jer je tehnička oprema mlade rumunske filske industrije loš slaba, ipak Be računa da će se do kraja leta završiti,
_ ONO ČMPLINOVE NEZDESETOGOĐINNJICE RODJENJA
Čarli Čaplin navršio je 16 aprila šezdeset godina, Tim „povodom napređni frahćuski filmski kritičari Otvorili su ponovno kampanju đa se ovogodišnja Nobelova nagrada «šž3za mir dodeli velikom filmskom umetniku. To pitanje je još 19926 pokrenuo francuski kritičar sjen Val. Avgusta prošle godihe Prancuska asocijacija filmskih Kkritičara objavi* la je jedno otvoreno pismo u kome istiće da Čaplinova dela nesumnjivo iđu u brilog mira.
Franchtiski književni list »ILe letr fransez« i filmski časopis »I” ekram franse« objavili su članke u kojima se francuski filmski kritičari pridružuju zahtevu da se Čaplinu dodeli Nobelova nagrađa za mir. Žorž Šadul, na kraju svog članka pod naslovom »Čarli Čaplin u svojoj šezdesetoj godini freba đa dobije Nobelovu. nagrađu ža mir«, potseća na jedan stari francuški Stih upućen na adrest Francuske altadđdemije koja u svoje vreme nije htela da primi Molijerha za člana Akađemije. Stih glasi: »Nje> govoj Slavi ništa ne fali, a vašoj slavi neđosštaje on.« Sađul taj stih sađa duhovito pripisuje onima koji uporno odbijaju da Nobelovu nagradđu za mir dodele Čaplinu.
U francuskom filmskom ičasopisu »L ekran franse« Vlađimir Pozner u ime francuskih filmskih tadnika takođe iznosi zahtev da se Čaplinu dodeli Nobčlova nagrada, y
U Americi, međutim, volstritsk krugovi otpočeli su a novom kam“ panjom protiv Čaplina.
Prema pisanju strane štampe, u Kongresu je neđavno republikanski senator Kain optužio čuvenog filmskog ređitelja i glumca zbog »aktivnosti u korist komunista« | zahtevao njegovo proterivanje iz» Amefike. Ovaj novi napad na Čaplina dovođi se u vezu sa pozdravima koje je on uputio Svetskom Kongresu pristalica mira u Parizu. ·
I tako Čaplim, na pragu starosti,
posle pedeset i dve godine svoje
glumačke aktivnosti i posle trideset .
i šest godina rada u Holivudu, koji
se obilno koristio njegovom. slavom .
da bi stekao svoju, danas stoji pred proterivanjem iz Amerike, kao živi dokaz volstritskog shvatahija kratije. Ne treba se čudđiti ako veliki umetnik koji rugajući še nasilju i njegovim nosiocima, kod publike izaziva suze ed smeha ne dobije »marša> lizovanu« Nobelovu nagradu za mir, VT.
odine -
đemo~-
vi #P ep
Nedavno, 19 maja, sasvim iznenada, umro je na svojoj dužnosti kul-
· tummog atašea u Moskvi poznati če-
„»Komađ šećera«, u i
hoslovački književnik Petar Jilemnjicki, P. Jilemnjicki, osvedočeni pri«
| jatelj naših naroda, boravio je kao · član SvešsIlovenškog komiteta 1947/8
godine u našoj zemlji, u Beograđu te je uspomena na hjega ostala draga svima onima koji 8šu ga za to vreme upoznali, Naša -· čitalačka publika upoznala se s njegova dva najpozna=tija romana »Neorano polje«, koji je izdala „Prosveta prošle godine,
. anju „Matice hrvatske (1D4d). Smrt Jilemhjickog je težak gubitak za češku i slovačku književnost, za češki i šlovački ma rod, kojima je on nepodeljeno pripadao, Čitavog života, u svem svom političkom, . kulturnom, književnom radu, Jilemnjicki je bio bor.c za novi | bolji društveni poređak; borba i rad za socijalno oslobođenje čeho&lovačkof čoveka daju osnovni fon njegovom književnom delu. .
P. Jilemnjicki bio je Čeh koji je
Pisao slovačkim jezikom; građu i te.
matiku za švoje pripovetke | romane
uzimao je iz slovačkog narodnog života, pa je zato i pisao na slovačkom jezfku, Rođen je u Kišperku, u še. veroistočnoj Češloj, 1901 godime, u gitnoburžoaskoj porodđići, Posle žaBe vršene srednje poljoprivredne škole otišao je u Slovačku, gde je još svršio učiteljsku Školu i postao učit lj. služio je najpre u brđovitom najši. romašnijem „kraju severožapadne=
Slovačke, u „Kisucama, gde je zem- ·
lja iako slaba i posna, da stanovnici 8 rije moraju ua traže hleba po
. svetu, i ranija vremiena kao »dro-
tari«, a u kasnija, kao radnici«ise= ljenici po Americi i drugim zapadnokapit.lističkim zemljama, odnosno u moravško-ostravskim rudnicima 1 fabrikama. Posle toga, Jilemnjicki “*upoznao život seljaka u južnim krajevima, u ravnici Podunavlja, u »Donjoj zemlji« I tu je, naročito u doba privredne krize, život poljoprivrednog radnika, sluge 1 nadničara, i siromašno seljaka neizdrživo težak, jer jih pritiskuju eksploatacija i konkurencija krupnih zemljoposednika, koji raspolažu tehnički na pređnijim i jevtinijim načinom proizvodrnije. Slovačka, kavku nam je prikazuje Jileminjicki, nije zemlja blagostanja i seoske idile, kako ju je nekađa slikao, na pr. Martin Kulkučin, nego zemlia feškog i ručnog šeljačkog života, nezaposlenosti i gladi, Slično kao { u delima napređ« nih čeških proznih pisaca — Olbrah* ta, Majerove, Vančure i dr, — vidimo i u delima ovog pisca, u slovačkom okviru, naličje „čehoslavačke građanske demokratije jzmeđu dva nata: stvarna vlast je u rukama Vla dajuče buržoazije, a radnik i siromašni seljak ftavore dane u bodi, zaostalosti, Flađi...
Već 2d svojih prvih reportaža i crtica u malom „provincijalnom listu »Iština sWitomaštva« (1924),, koji je sam uređivao, Jilemnjicki načinje socijalnu problematiku slovačkog soela. U to je vreme — zajedno s pesnicima Lacom Novomeskim, Janom Robom Ponjičanom, pripovedačem P. Kraljem — član Rknjievne grupe »Dav« (> muaša), koja je, s hnaprednih društvenih pozićija, postavljala
. književnost i umetnosti borbene dru-
štvene i ideološke zadatke. Posle toga je Jilemnjićki proveo dve godine u Sovjetskom Savezu, gde je pratio čehoslovačkte · jseljenike radnike u Kirgiziju, u Sibir, a zatim je neko vreme studirao na novinarskoj školi u Moškvi, Plod toga boravka je knjiga reportaža »Dve godine u zemlji Sovjeta« (1929), Vrativši 8e nafrag u zemlju Jelemnjićki radi kao komunistički novinar u Moravskoj Ostravi, u ftom džinovskom središtu rudnika, željezara, čeličaha, fabrika, glavnom osloncu kapitala krupne buržoazije u prvoj Republici. Tu je Jilemnjicki onako dobro upoznao sistem eksploa= tacije radnika, i snagu i slabosti radničkog pokreta, koje će prikazati u »Neoranom polju«.
Jilemnjicki. je počeo 8 crticama i pripovetkama, da bi uskoro potom prešao na roman, Prvi roman »Pobedonosni Bad« (1929) otvara nam Dpo-
ŠROJ 23
| Smrt Petra Jilemnjickog Wap i · (1901 —1949)
gled na siromašno kisucko selo, ah pisac još ne vidi sve pojave u O, voj društvenoj uslovljenosti i pove-" zanosti; glavna ličnost romana, seljake · Mato, naslikan je s izvesnom dozom lirskog romantizma. Njega ima još š u idućem romanu »Korak tutnji« (1980), s gradjom iz života čeških na seljenika pod kavkaskim planinama, · Glavna pak dva romana Jilemnjic“, kog — »Neorano polje« (1932) i »Komad šećera« (1934), prikazuju Slovačku u doba privredne krize, obustave rada u fabrikama i pilanama, otpuštanja. radnika i nezaposlenosti, obarahja cena poljoptivrednim proizvodima. U prvom romanu prikazan je ođraž krize u siromašnom kKisuckom kraju, u drugom, odraz krize
· među krupnim i sitnim proizvođači“
ma repe. Plan prvog romana obuhva=tio je kako bedno i zaostalo planin= sko selo — to veliko neobrađeno polje politički i kulturno neorano i mrtvo koje ireba b djiti i podizati, da bi jednom, socijalno osvešteno, povelo oštru borbu protiv zelenaša-kulaka i njihovih saveznika klerikalaca, — ta= ko i sresku varošicu, šola u malom, pretstavlja sliku političkih i druškve= nih prilika u građanskoj Rope Krupnom kapitalu u Moravskoj O-. stravi suprotstavljena je sve jača snaga radničke klase, kojoj pripadaju i proletarizovani seljaci-radnici . iz kisućkog sala, Pod rukovodstvom Komunističke partije, nastaje sablja-
· nje u jedan froht radnika 1 široma=
Šnih seljaka, i njlihovo kolektivno demonstriranje protiv bede, nežapoSlenosti i egrekućija. Ošvešteni proletarizovani seljaći poštaju novi ora či koji će povući prve brazde na ne= granom polju slovačkog sela, U dru“ Bom romanu »Komad šećera«, takođe se Stvara zajednički front radnika ee apale pih u industriji šećera i na poljoprivrednim Imanjima, i sitnih proizvođača repe, tako đa fabrikanti moraju đa ustuknu pred mwjihovim zajedničkim zahtevima za povećanje radničkih plata i otkupnih ćena šećertne repe. Osnova ideja i jeđnog 1 drugog romana jeste ukazivanje ha
snagu kolektivnog nastupa i borbe ·
radnika i siromašnih &eljaka, |
Roman »Kompas u nama« (1937) prenosi nas jednim svojim delom + Sovjetski Savez, u vreme kađ su čehoslovački iseljenici osnovali u kir= Hijskoj &tepi koloniju, izgrađili fabt!ke i kombinate, stvorili nov život, u kome nemn eksplomtacije i nezapo= 8lenosti. Drugi deo romana prikazuje život radnice, kćeri češkog šeljaka= kulaka u kavkaskoj oblasti; treći deo, fiezaposlenost ciglar8kog radnika u Slovačkoj. Graditelji socijalizma u Kirgijshoj našli eu sreću u dalekoj azijskoj stepi; oni Bu srećni zbog svojih uspeha, svoga stvaralačkog ra. da, zbog toga što slobodno mogu da razvijaju svoje sposobnosti, um, Bnagu. U njima nije umrla čežnja za če= hoslovačkom domovinom; ali oni ne žele da je vide onakvu kakvu su je oštavili, pod vlašću kapitalisšta,; oni žele da ona postane «socijalistička. Takva domovina — za njih {e san budućnosti!
Pošlednja knjiga Jilemniickor je »Hronika« (1947), delo o slovačkom, ustanku avgusta 1944 Hod. Pisac nije u njemu učestvovao, jer je bilo u koncentracionom logoru ti Nemačkoj; ali je ipak živo prikazao odjek u stanka u jeđnom malom planinskom selu. »Hronika« je logičan nastavak stvaralačke linije P, Jilemnjićkog: tu ranijim delima prikazana je borba za socijalno oslobođenje, u »Hronici« borba za oslobođenje ispod fašizma, ispod vlasti izđajničke buržoazije, borba za novu Čehoslovačku, 8 novim
· ekonomskim i društvenim poretkom.
Likovi boraca za takvu Čehoslovačiku nalaze se u svim delima Jilemnjickog. On nije samo kritičar starog i preživelog, nego gleda u buđućnost, bori se i stvara novo. Zato ime Petra Jilemnjickog iđe u isti red s imenima Stanislava Nojmana, Julijusa Fučika, Bedžiha „Vaclaveka, prvoboraca za novu šocijalističku Kknjiževno8#b | us metnošt, boraca za Socijalističku bus dućnost češkog i slovačkog „narode, K, G.
· Informbirovski dokaz
— Jasno je da Jugosiavija ima meki ugovor o prijateljstvu, uzajamnoj pomoći i sa radnji sa montrhofašistima čim je i oni napadaju na granic” ;