Književne novine

ZAKLETVA

(Nastavak sa rF”ve strane)

Tek kad mu je mina raznijela obje noge i {oš nekoliko rana zadala zovBuo me, dao dokumenta i naredio da 8e kako zn..m izvučem, Poslije sam ja pročitaw šta je pisalo na onom listu i viđio dg su tamo riječi koje ie kome&ar izgovorio pred smrt... Ja sam bio nezaklet — ali sam se tada zakleo. Ja sam, druže komandante, razgovarao ovde sa ranjenicima i baš sam im govorio kako sam zakletvu položio.

— Ti nijesi mislio na sebe... postupio 6i kao komesar Maše, Vršeći zadatak borac ne smije biti kukavica, a on je junak kad ga griju i vode svete riječi vojničke zakletve. Eto. izgubio &8i nogu i ruku, ali da nijesi postupio onako Nijemci bi te uhvatili i saznali iz mog izvještaja komandantu divizlije gdje je neposednut prostor. tu bi gadovi probili i nanijeli nam teške gubitke. Poslije borbe zvao me komanđant divizije. čuo je za tebe i po6ćlao ti, evo, ovaj sat i pištolj na poklon. Znaš to je zaplijenjeno od po6ađe onog tenka koji je tebe jurio, A list sa zakletvom je tu. Na njemu su, kao što viđiš „tragovi krvi | raniji i ovi ođ krvi komesara Maše..,

— Znate, još je krv komesarova na njoj bojila moje prste kad sam je nosio u rukama... Čekajte. ovo su stari tragovi, ovi ivicom od komesara. a ovi... Je li još ko bio ranjen ili poginuo ođ onih koji su poslije mene no6ili zakletvu... Nije... E, onđa ovo najcrvenije mjesto ispod mog potpisa to mora da je kad sam ja bio ranjen...

Zatim je malo počutao pa, kao da 6e mučio, isprekidanim „glasom rekao: — Druže komandante, nešto ću vam reći, nešto što me boli više nego ove moje rane. Kad sam ono nosio vašu zapovijest, prije nego sam odlučio gdje da pređem drum, pročitao sam na ceduljici koja je bila u lisnici, pod zakletvom, komesarove riječi, Znam napamet svaku. A ceđuljica je ko zna gdje zagubljena. Evo šta je pisalo (i ispriča sadržaj cedulje). Sigurno ćete ispuniti zavjet druga komesara da se urami zakletva, da je uvijek svi borci brigađe mogu vidjeti. I ja vas to molim...

— Hoću, dragi Nenade, kako ne bih, To treba učiniti, Uvijek je on, naš Maše, tako mislio o drugovima. Nije dao da se zaboravi njihovo svje= no žrtvovanje Života. »Dati život &vjesno — to je kao ponovo se rođiti, jer takva smrt rađa stotine novih, svjesnih boraca« — govorio je on. Često je, naročito novim borciina koji su dolazili u određ „kasnije u brigadđu, pripovijeđao o prvim ustanicima, komunistima i vanpartijcima koji su rukovođeni Partijom i drugom Titom poveli Narodnu revoluciju, I nikad nije propustio a da im ne pokaže ovaj list sa zakletvom i ispriča o partizanu »Mineru«, o tome kako je on ispu– nio svoj sveti dug prema borbi.

»Miner«, skromni ozbiljni borac, znao je da se kađ-tad mora umrijeti

i on je bio načisto s tim da je dostojno pravog borca i čovjeka đa svoj život da junački — kad treba — bez kolebanja. Sutrađan po polaganju zakletve bili smo određeni nas trojica u nasilno izviđanje rađi hvatanja »jezi-

| Ka«, Iz sela u kome su bili već deset

dana Švabe su se povukli u obližnju varošicu. U selu se mogao kojekako uvrebati neki neprijateljski vojnik. Kako sad? Zar pokušati đa ga ukrađeš iz sred grada? A naređenje je bezuslovno trebalo izvršiti. Privukli smo se u bašte oko varošice. Svuđa su bili bunkeri, a na izlazima »blokovi« — tu #u straže kontrolisale stanovništvo. Cio dan i cijelu noć smo čekali puzeći na razne strane, ali ništa nijesmo primjetili. Ujutru nas pozva »Mi, ner«: »Slušajte, rekao je, ovako ćemo: vas dvojica se vratite i izvjestite ko-

mandira kako steji stvar. Ja u se

presvući u građansko odijele i peku-

šaću da uđem u grad. Imam ovakav plan: tamo poznajem jedmu debmu drugaricı — objasniću jei da treba đa mi pomogne, Ona bi izašla prodvežče i izmamila mekog švapskog »firerčića« u park: taman kad bi je Švaba bonu= dio da sjednu pojavljujem še ja sa sjekirom preko ramema, Oma šapuće: »Bruđer, bruder« (brat. brat).. Švaba se snebiva „najradije bi me ubio, ali tu bi mu »umakla prilika«; mene »sestra« zovne i ja zamolim Švabu da pođu njih dvoje sa. mnom do poeteka da uberem jedno drve. jer — »zmate, nema drva „a djeca..« „Uglavmom da ga ja do» poteka izmamim., besle je moj.

»Plan je dobar, smiem. Ali peskiraš glavu. daj meni, ja zmam belje nje“ mački, a i fizički sam jači«.

Ali »Miner« nije hteo da šuje za ovaj moj drugarski zahtjev.

Shvatajući bemuslovnost naređenja »Miner« je uradio pe svojoj zamisli. I uspio je. No, kad je već bie u prvom selu od varošice maiđoše njemački »Meseršmiti«, alarmirani „mestankom zamenika kemandanta garmizena (takvu je pticu bio ulovie), Kao da su primjetili baš njih dvojicu počeše da sipaju okolo. Švaba je divlje zverao lijevo-desno, Take su mu ruke bile svezane mogao je u evom paklu pobjeći, »Miner« izvadi nož, otsječe veči komad užeta sa bmna | njim za stablo priveže njemačkog oficira. Taman je završio posao kad prolete iz, nad drveća »Meseršmit«. Ispođ samog srca hrabrog partizana prešišta metak iz avionskog mitraljeza, Posle jedno dva sata došao sam ja sa de. setinom. Švaba je bie sav zapenio i oznojen. Naprezao se da se oslobodi. Mrtvog »Minera« ponesesmo u odred, Uzeo sam njegov dnevnik, u koji je on uspio da zapiše samo jeđan dan: polaganje zakletve... Ovo je taj list koji je Maše otada stalno nesio... Odmah ćemo ga dati da se uramj«, završio je komandant.

Tek tada se Nenađ nrenuo. Svi ra= njenici su slušali njegov | kemanđdantov razgovor. Oni koji su mogli bili su &e popridigli u posteljama... Viađao je tajac. Duboko poštovanje nadah” nulo je &ve njih. Svaki je imao isto

osećanje: »Razbiti ove gipsane omote,

još traje borba... Nikad se tako bolje, tako svjesnije ne bih tukao kao šađa... Mogao bih i bez ruke i nege... i oka... sa polomljenim rebrima... samo dok mi srce bije kao kod Maše komesara...« — Drugovi ,regruti, ja sam vam izašao u susret, ispričao sam vam O zakletvi sa stranice dnevnika. Veruj te, ia sam i prije to pričao nekim drugovima, ali nikad nijesam još toliko duboko osjetio.. Zamislite, na takve borce, herojske sinove naših naroda, na njihovu krv, na plamene riječi njihove zakletve, na slavme maše ratne zastave pod kojima mi danas vršimo svoju vojničku dužnost — bacaju ljagu baš oni čiju smo berbu mi najviše pomogli.

U stavu mirno, vatremim, punim ljubavi pogledom vojnici ispratiše pr voborca,

Mihailo STANIŠIĆ

Io —— S RIA—.

ea ——————

»Buji, paji, čedo! Šta u slami šuška? U staji se ovce komešaju, bleje... Belega na čelu tvome kobna stoji,

a lice ti u snu jezivo se smeje.

KARLO 1

U šumi, u bednoj kolibi ugljara, kralj sedi, bol mu je ispisan u liku; sedi uz kolevku ugljarevog sima, ljulja ga i peva pesmu jednoliku:

Buji, paji, čedo... Mačka mrtva leži... Na čelu belega tvome kobna stoji... Jednom bićeš čovek, uzmahnućeš bradyom eno, hrast u šumi drhti, već se boji,

Nema više stare vere kod ugljara, ; | i ugljarsku decu sad bezverje kalja;

ne veruju više ko nekad u boga,

buji, paji, čedo — još manje u kralja.

Mačka mrtva leži, miši kolo vođe... Moramo propasti, dan nam se već gaši buji, paji, čedo, — bog na nebu gore

i ja, krali zemaljski koga kruna krasi

| Hrabrost, me ostavlja, srce mi je bolno, sve slabije kuca, više snage nema... Buji, paji, čedo!... Ugljarskoga sina, znam, za mog dželata da budućnost sprema.

Moje je opelo tvoja uspavanka! « Buji, paji, čedo! Moje sede vlasi

~

odrezaćeš drsko sa zatiljka moga,

pre no što mač zvizne da život ugasL„

Buji, paji, čedo! Šta šuška u slami? Ti si celo carstvo osvojio moje,

8 ramena si glavu smakao mi rusu... Mačka mrtva leži, miši se ne boje...

Buji. paji, čedo! Šta šuška u slami? Ovce čudno bleje u ponoćne sate... Mačka mrtva leži, miši kolo vode..,

Spavaj, spavaj mirno, moj mali dželate.«

(Preveo Dragoslav Ilić) 0

___ ____ __O ______ —<——

Hajnrih HAJNE

KRJIŽEVNEINOVINE | —=—=

(„TPFBA DA SANJAMOM)

»Treba da šanmjamo!« Napisao sam te reči i uplašie sam se. Učinile mi se da sedim ma »kamgrešu ujedinjenja«, maspram mene sede redaktori i saradnici »Radničkog dela«, I gle, ustaje drug Martinev i obraća mi se stregza lica: »A dozvolite da vas zapitam, ima li još autonemna redakcija prave da sanja ne pitajući prethedno komitete partije? A za njim ustaje drug Kričevski i (filozofski produbljujući druga Martino ı, koji je već o-

davna produbio druga Plehanova) na- ,

stavlja još strožeg lica: »Ja idem dalje, Ja pitam: ima li uopšte prave da sanja marksist koji ne zaboravlja da po Marksu čovečanstvo uvek postavlja sebi ostvarljive zadatke i da je taktika proces rastenja zadataka koji rastu zajedno s partijem?«

_"eć ed same pomisli na ta strašna pitanja mene podilaže žmarei, i ja same gledam — gde da se &akrijem. Pekušaću da se sakrijem iza Pisareva.

»Ima neslaganja i neslaganja — pisaa je povodem pilanja o neslaganju smova i stvarmosti Pisarev. — Moji emovi mogu ići ispred prirodnog toka degađaja, ili oni mogu udariti sasvim u stranu, onamo kuda nikakav prirodni tok događaja nikad ne može dovesti. U prvom slučaju snovi ne nanose nikakve štete; oni čak mogu pomagati

i jačati energiju radnog čoveka... U takvim snovima nema ničeg što bi izopačavale ili paralisalo radnu snagu. Naprotiv. Kad bi čc ek bio potpuno lišen sposelresti da taka sanja, kad on ne bi mogao pomekad istrčavati napred i u svojoj fantaziji posmatrati potpunu i završenu sliku ene tvorevine koja tek počinje da se formira pod njegovim rukama, — u tom slučaju ja apsolutna ne nogu zamisliti koja bi to pobuda gonila čoveka da preduzima i dovodi d> kraja zamašne i zamorne rađove na polju umetnosti, nauke i praktičnog živeta. Neslaganje snova i stvarnosti ne nanosi nikakve štete, samo ako ličnost koja sanja ozbiljno veruje u svoje snove, ako pažljivo posmatra Život, ako vredi svoja opažanja sa svojim kulama u vazduhu i uopšte savesno radi ma estvarenju svoje fantazije. Ako postoji neka dodirna tačka između snova i »ivota, onda je sve dobro«,

Takvih snova, na žalost, ima odveć malo u našem pokretu. I krivi su za to najviše pretstavnici legalne kritike i ilegalnog »prirepaštva«, koji se razmeću &vojom frezvenošću, svojom »blizošću« »konkretnem«,

(Lenjin: »O Kknjiževnosti«, izđanje Kultura, 1949)

a ———

LENJIN ı GORKI

(Crtež P. Vasiljeva)

KULTURNE VESTI IZ INOSTRANSTVA

MUZEJ FRANCUSKOG POKRETA OTPORA

U istoriskom muzeju u Montreu, u kome se čuvaju uspomene na četiri francuske revolucije, neđavno je Otvoreno odeljenje posvećeno francu= skom Pokretu otpora, Ove odeljenje ispunjavaju mnogobrejni predmeti po= ginulih heroja pokreta kao i leci, fla: galne publikacije, fotografije i dr.

KOMEMORACIJA PISCIMA UČESNICIMA POKRETA OTPORA

Nacionalni savez intelektualaca pri, redio je 28 oktobra u Parizu svečanu komemoraciju svojim članovima, koj su pali u ratu protiv fašističkih agrcsora, kao borci Pokreta otpora. Na sastanku, kome je pretsedavao Luj Marten Šofjie „govorio je niz naprednih francuskih pisaca, a zatim je izveđem kratak literarni i muzički program, IZLOŽBA POSVEĆENA USPOMENI ŠOPENA

i Nacionalnoj biblioteci u Parizu otvorena je nedavme izložba po svećema Prederiku Šopenu prilikom preslave stogodišnjice smrti ovog velikog poljskog „kompozito= ra. Izložba 'je priređena s ciljem da' evocira čitav život slavnog umetnika, Između ostalog, tu su izložena mmogobrejna originalna izdanja, portreti, pisma i originalmi rukopisi, kao »Oproštajni valcer«, »Druga balada«, »Tarantela« itd. Prikazan je i jedan salom onog vremena i oko Šopema vidimo lica njegovih roditelja, prijatelja, Žorž Sand, Gutmana itd. Kayvakteristična je jedna beleška na kojej je Šepen zapisao: »Pošto će me eva zemlja ugušiti, ja vas preklinjem da otverite moje telo kako ne bih bio sahranjen živ«. Čitava prepiska Šopena, kao i eva pretsmrtna beleška, pokazuje da je Šopen bio autentičan pisac.

ČETRDESETOGODIŠNJICA

SMRTI ŠARLA LUJA FILIPA

Krajem decembra navršava se 40 godina od smrti Šarla Luja Filipa, ko ji je, pomed Žila Renera, bio jedan od najizrazitijih pretstavnika progrešivnih i realističkih' tenđencija francuskog romana u doba baresovske reak cije. Ova godišnjica već je obeležena nizom manifestacija, a predviđene su i druge, pored ostalog i jedna pošebma rađio emisija koja će se održati 21

decembra, Njegov roman »Bibi sa Monparnasa« preveden je pre rata i na naš jezik.

AMERIČKI FILMOVI U SOVJETSKOM SAVEZU

Kako javlja filmski list »Dejli film renter«, Erik Džonson, pretstavnik američkih filmskih kompanija, uspeo je za vreme svog boravka u Sovjetskom Savezu da sklopi ugovor za prikazivanje 24 američka filma. Glavni uslov Džonsona prilikom sklapanja ovog pošla bio je taj, »da se ne dopušta ni u kom slučaju bilo kakva 1 dđejna promena na ovim filmovima«. Američki filmovi, koji će se jedđan za drugim prikazivati u sovjetskim bioskopima, biće ovi:

»Maskirani bodđež«, »Smak sveta«, »Sablast u obliku ruže«, »Uvek sam vas voleo«, »Crni labud«, »Ali Baba i 40 hajduka«, »Ana i sijamski kralj«, »Kavalkada u džungli« »Pevajući se lakše pomaže bližnjem«, Blago Sijera Madre«, »Zapadna složna zajednica«, »Ulica Madlen broji 13«, »Bledoliki«, »Gospođa Kiri«, »Džonsova priča«, »Ja i moja pobuna«, »Odlazak na Zapad«, »Doživljaji Marka Tvena«, »Farmerova kći«, »Idući svojim putem», »Nova vera«, »Plava rapsodija«, »Uređena država« i »Drhfava romansa«. STRANI FILMOVI UT TTALIJI

U prvom semestru kinematografske sezone u Italiji, to jest od 1 oktobra 1948 do 28 februara 1949 u Italiji su prikazivana 302 filma. Od toga 244 američka, 893 talijanskih, 15 engleskih, 9 francuskih i 1 ruski, Prosječno su se u špomenutom semestru filmovi pbrikazivali: američki 8,1 dan, talijanski

7,3 engleski 6,8 dana.

Drug koji me je upoznao prvi put s Vladimirem Ilićem rekao mi je da je Ilić — učen čovek, dačita isključivo naučne knjige, da u životu nije pročitao nijeđan roman, da stihove nikada nije čitao. Začudila sam se. Ja sam pročitala u mladosti sve klasike, zn“-.la sam napamet „malte ne čitave Ljermontova itd; pisci kao što su Černiševski, L. Tolstoi, Uspjcnski ušli su u moj život kao nešto od velikog značaja. Čudnovato mi se učinilo dž, ete, ima čoveka za koga sva to nimalo nije interesanino.

Potom, na radu, ja sam blisko upoznala Ilića, doznala njegove ocene lju di, posmatrala njegovo uporno udubljivanje u život, u ljude, — i živi Ilić potisnuo je lik čoveka koji nikada nije uzimao u ruke knjige koje gevore kako žive ljudi.

Ali život se tada formirao tako da nekako nismo stizali da porazgovara– mo e toj temi. Kasnije već u Sibiru, doznala sam da Ilić nije ništa manje od mene čitao klasike, da je ne samo čitao nego čitao po nekoliko puta, na primer, Turgenjeva. Ja sam donela sa sobom u Sibir Puškina, Ljermontova, Njekrasova. Vladimir Ilić ih je stavio pored svoga kreveta, uporedo s Hegelom, i stalno i pročitavao posle večere. Najviše je voleo Puškina. Ali on nije cenio samo formu. Na primer, on je voleo roman Černiševskog »SŠta da se radi« uprkos njegovoj maloumetničkoj, na vnoj formi. Čudila sam se kako je on pažljivo čitao taj roman i kako je zapazio najfinije crte u tom romanu. Uostalom, on je voleo čitav lik Černiševskog, i u njegovom sibirskom albumu bile su dve sličice tota pisca, jedna s natpisom Ilićevim — godina rođenja i smrti. U Ilićevu albumu bile su još sle FEmila Zole, a od ruskih — Hercena i Pisareva. Pisareva je Vladimir Ilić u svoje vre. me mnogo čitao i voleo. Sećam se, u Sibiru je takođe bio i Geteov »Faust« na nemačkom jeziku i sveščica Hajneovih stihova.

Po povratku iz Sibira, u Moskvi,

Vladimir Ilić je išao jednom u pozorište, gledao »Kočijaša Henšela«, a zatim govorio da mu se jako svidelo. U Minhenu, od knjiga koje su se đo padale Iliću sećam se Gerhartoveg romana »Bei mama« (Kod mame«) i »Buttnerbauer« (»Seljak«) od Polen-

ca.

Zatim, kasnije, u drugoj emigraciji, u Parizu, Ilić je rađo čitao stihove Viktora Igoa »Chatiments«, posvećene revoluciji 48–e godine, koje je u svoje vreme Igo pisao u izgnanstvui koji su 6e tu„jno ubaciv-li u Francusku. U tim stihovima ima mnogo ne= ke naivne visokoparnosti, ali se u njima ipak oseća dah revolucije. Ilić je rado odlazio u razne kafane i pozorišta u predgrađu da sluša šansonete revolucionarnih pevača– koji su u rad ničkim kvartovima pevali o svemu, — i o tome. kako podnapiti seljaci biraju u skupštinu agitatora koji je tuda proputovao, : o vaspitanju dece, i o nezaposlenosti itd. Naročito se svi= đao Iliću Montegi. Sin kemunara, Montegi je bio liubimac radničkin kvartova. Istina, u njegovim improvizovanim pesmama — uvek s izrazitom bojom života — nije bilo neke određene ideologije, ali je bilo mnogo iskrenog ođuševljenja. Ilić je često pevušio njegov pozdrav 17-om puku koji je odbio da puca u štrajkače: »Salut, salut š \Vous, soldats du 17-me«*. Jednom, na ruskom večeru, Ilić je razgovarao 5 Montegiom, i, čudnovato, ti toliko različiti ljudj Montegi je, kaca je potom buknuo rat, otišao u tabor šovinista — počeli &u da maštaju o svetskoj revoluciji. Tako biva ponekad — sretnu se u Vvagonu malo poznati ljudi i uz lupu točkova razgovaraju o najsvetijem, o onome što ne bi kazali nikada u drugoj prilici, potom se raziđu i nikada se više u životu ne sretnu. Tako je bilo i ovde. Uz to, razgovor se vodio na francuskom jeziku — na stranom jeziku lakše se glasno mašta nego na maternjem. Dolazila nam je na nekoliko časova Francuskinja-čistačica. Ilić je čuo jednom kako ona pevuši neku pesmu. Tc je bila nacionalistička elzaška pesma. Ilić je zamolio čistačicu da mu je otpeva i da mu kaže reči, i potom je čisto i sam pevao tu pesmu.

Ona se svršavala rečima;

Vous avez Ppris Elsace et la Lorraine,

Mais malgrć vous nous resterons franGais,

Vous avez ' '1! germaniser nos Dplaines,

Mais notre coeur — VvOUs ne l'aurez

jamais!*

Bila je to 1909 godina — doba reak• cije, partija je bila razbijena, ali njen revolucionarni duh nije bio slomljen, 1 ta pesma je odgovarala Ilićevu raspoloženju. Trebalo je čuti kako su pobedonosno zvučale u njegovim Uu stima reči pesme: »Mais notre coeur — Vous ne Taurez jamais!«.

•*Vi ste uzeli Elzas # Loren, ali uprkos vama mi ćemo ostati Francuzi; vi ste mogli đa ponemčite naša polja, ali naše srce — njega nikada nećete imati.

Domaije (1808—1879, P rancuska): Pelivan

1

ŠTA SE DOPALO LENJINU IZ LEPE KNJIŽEVNOSTI

U tim najtežim godinama emigracije, e kojima je Ilić uvek govorio s nekom gorčinom (već kad se vratuo u

'Busiju, on je još jednom ponovio ono.

što je više puta govorio ranije: »I Z7što smo mi samo otišli onđa iz Ženeve u Pariz?), u tim teškim godinama on je upernije nego ikad maštao, maštao kada je razgovarao s Montegiom, ka da je pobedonosno pcvao elzašku pesmu, kada se u besanim noćima zaboravljao čitajući Verharna.

Potom, kasnije, za vreme rata, Vladimir Ilić se oduševljavao Barbisovom knjigom »Le feu« (Oganj«), pridajući joj ogroman značaj. Ta knjiga je jako odgovarala njegovom tadašnjem rasboloženju.

Tietko smo odlazili u pozorište. Dešavalo se, odemo, ali su ništaynost komada ili pogrešna igra uvek jako nervirale Vladimira Ilića. Obično, odemo u pozorište i posle prvog čina odlazimo. Smejali su nam se drugovi, uzalud bacamo novac. ·

Ali jednom je Ilić ostao do kraja, bilo je to, čini mi se, krajem 1915 go» dine, u Bernu — davali su komad 1. Tolstoja »Živi leš«. Ma da je komad izveđen na nemačkom jeziku, glumac koji je igrao kneza bio je Rus i umeo je dati zamisao L. Tolstoja. Ilić je napregnuto i uzbuđeno pratio igru

I, naposletku, u Rusiji. Nova umet. nest izgledala je Iliću tuđa, nerazumljiva. Jednom su nas pozvali u Kremlj na koncert priređen za crvenoarme)ce. Ilića su odveli u prve redove. Glumica Gzovska recitovala ie Majakovskog: »Naš bog je, — marš, srce — naš bubanj« i išla je pravo na Ilića, a on je sedeo, malo zbunjen od iznenađenja, u nedoumici, i uzdahnuo je sa olakša=njem kađa je Gzovsku smenio neki glumac koji je čitao Čehovljevog »Zlo činca s predumišljajem«.

Jedne večeri hteo je Ilić đa vidi ka= ko živi omladina u komuni. Odlučili smo da posetimo našu vhutemasovkut — Varju Armand. Bilo je to, čini mi se, na dan sahrane Kropotkina 1921 godine. Bejaše to gladna godina, ali kod omladine je bilo mnogo entuzijaz” ma. U komuni oni su spavali skoro na golim daskama, hleba nisu imali »zato imamo prekupu!« — s vedrim licem je izjavio dežurni član komune vhutemasovac. Za Ilića su skuvali od te prekupe »besnu« kašu, ma da je bila bez soli. Ilić je posmatrao omladinu. Vedra lica mladih umetnika i u metnica koji su ga okružili — njihova radost odražavala se i na njegovu lieu. Oni su mu pokazivali svoje naivne crteže, objašnjavali njihov smisao, zasipali ga pitanjima. A on se smejao, izbegavao odgovor, na pitanja odgovarao pitanjima: »Šta čita= te? Čitate li Puškina? — »O, ne lupio je neko, — paon je bio buržuj! Mi čitamo — Majakovskog!« Ilić se o” smehnuo: »Po mom mišljenju, — Puškin je bolji«. Posle ovoga Ilić se malo odobrovoljio prema Majakovskom. Pri tom imenu on se sećao vhutemasovske omladine, pune Života i radosti, spremne da umre za sovjetsku vlast, omladine koja ne nalazi reči u savremenom jeziku da izrazi sebe i koja traži taj izraz u malo razumljivim stihovima Majakovskog. Kasnije Ilić je pohvalio jednom Majakovskog za stihove koji su ismejavali sovjetski birokratizam,

Odlazili smo nekoliko puta u Hudožestveni teatar. Jednom smo išli da gledamo »Potop«. Iliću se strašno dopalo. Hteo je da sutrađan opet ide u pozorište. Davali su »Na dnu« od. Gorkog. Alekseja Maksimovića Ilić je voleo kao čoveka prema kome je ose« tio bliskost na Londonskom kongresu, voleo ga kao umetnika, smatrao da Gorki kao umetnik može mnogo razu meti i u pola reči. S Gorkim je govo= rio naročito otvoreno. Otuda je, sa“ mo se po sebi razume, Ilić bio naro= šito strog u zahtevima kada su igrane stvari Gorkog. Nepotrebna teatralnost režije nervirala ie Ilića. posle tog gledanja »Na dnu« on je zadugo prestao da ide u pozorište. Otišli smo jednom još na Čehovljevog »Ujka Vanju«, Đopalo mu se. I, najzad, poslednji put smo išli u pozorište 1922 godine da gledamo Dikensovog »Cvrčka na og” njištu«. Ilić se već posle prvog čina o• zlovoljio, počela je da ga nervira Di” kensova malograđanska sentimentalnost, a kada je otpočeo razgovor između starog majstora igračaka i njegove slape kćeri, Ilić nije izdržao, O> tišao je sa sredine čina.

Poslednji mesec Ilićeva života. Po njegovoj želji čitala sam mu beletristi ku, obično uveče, Čitala sam mu Ščedrina, čitala »Moje univerzitete« Gor= koga.

Dešavalo se, čitam mu štihove, a on zamišljeno gleda kroz prozor na sunce koje zalazi. Sećam se stihova koji su se završavali rečima: »Nikada, nika= da komunari neće postati robovi«.

Čitam, i kao da ponavljam zaklet• vu Iliću, — nikađa, nikada nećemo dati nijednu tekovinu revolucije...

Dva dana pred njegovu smrt čitala sam mu uveče pripovetku Džeka Lon= dona — ona i Sada leži na stolu u njegovoj sobi — »Ljubav prema životu«. Veoma jaka stvar. Kroz snežnu pustinju, u koju ljudska noga nije stupila, probija se ka pristaništu veli” ke reke bolestan čovek koji umire gladi. Njegova snaga slabi, on ne ide, već puzi, a uporedo s njim puzi i vuk koji takođe umire od gladi; među njima se vodj borba, čovek pobeđuje — i polumrtav, poluizbezumljen do“ stiže cilj. IHću se ta priča neobično dopala. Sutradan ie molio đa mu dalje Čriam pripovetke Džeka Londona, Ali se kod Džeka Lendona jake stvari smenjuju s veoma slabim. Desilo še da je sledeća pripovetka bila potpu& drugog tipa — prožeta buržoaskim moralem: nekakav kapetan obećao je sopstveniku lađe koja je bila naftovarena žitom da će povoljno prodati tovar; on žrtvuje svoj život samo za” to da bj održao reč. Ilić se nasmejao *'i rnahnuo rukom. e

Više nisam imala prilike đa mu čitam... 1 ByyreMac — HBcepoccMMCKMoc XJ“ mozsxecrnerrbre MacrepckMe — ATEJEO JODMROBHTX yverHMica, — IIPp eB.

N. K. KRUPSKA