Književne novine

OMAN. Ž

1, |

RAI

- “JA BO } Lo Ak Va ale e “a MIJO SA

NIRANA

INF

takvu PO i ena iz svih međunarodnih organiza–

ĆORSOKAK

ORMBIROOVSKE

KAMPANJE

(Nastavak sa prve strane)

je pokazala ne samo revizionizam, koji Be pojavio u teoriji i praksi marksi=

zma-lenjinizma u SKP(b), ona je po-'

kazala i masu drugih negativnih strana u životu prve socijalističke države u svetu, sem neravnopravnih odnosa prema drugim socijalističkim državama, koje su nikle posle Drugog svet6kog rata,

Ciljevi te kampanje nedostojni jedne socijalističke države, njena bešprincipijelnost, nečuvena prljava gredstva i metođi borbe u njoj, sve ju je to dovelo, na kraju krajeva, u bezizlaznu situaciju. Pa šta se desilo? Očekivani rezultat ipak nije postignut. AA bilo je vreme, to je bilo u početku kampanje, kada su svi njeni organi. zatori vodili neku nazovi marksističku kritiku — tađa su sami organiza= tori očekivali i bili puni samopouzda= nja, da će pobeda biti laka, da je ona blizu. U tu blisku pobedu, veoma blišku, verovali su ne samo informbiroovci iz drugih partija, u nju su bili uvereni i neprijatelji „komunističkog pokreta i trljali su ruke od zadovoljstva. Sva ta uverenost bazirala se na potpunom nepoznavanju snage KPJ i njenog rukovodstva, na nepoznavanju moralne snage jugoslovenskih naroda, na otsustvu ikakve pretstave o iskovanom moralno-političkom jedinstvu jugoslovenskih naroda pod rukovodstvom KPJ na čelu sa Titom.

Najčudovišnije u celoj toj kampanji do danas — to je da je u borbi protiv rukovodstva KPJ bio izmišljen i organizovan čak i Budimpeštanski proces, pomoću koga je sovjetska diplomatija dala lekciju diplomatima svih zemalja narodne demokratije kako je moguće prekidati razne ugovore sa Jugoslavijom, pa čak i takve, koji su bili potpisani za obezbeđenje mira na rok od 20 godina. Najčudnovatije u ovom procesu je to, da se za špijuna žu optužuje ne samo grupa ljudi, ru kovodstvo KPJ, već se optužuje skoro cela partija, oplužuju se za špijunažu u korist Hitlera svi narodi Jugoslavije „čija se istoriska zasluga i sastoji u tome da su vodili borbu na život i smrt protiv Hitlera. Budimpe= štanska lakrdija ponoviće se i u Sofiji, gde će se veliki majstori provokacija, sofiski informbiroovci postarati da nadmaše svoje kolege, na veliKu radost svojih naredbodavaca·

Ali ni sofiska kao ni budimpeštanška lakrdija neće doneti koristi, neće dovesti ni milimetar bliže željenom cilju, obaranju rukovodstva KPJ,

Sve što su do danas informbiroov-= ski mudraci i njihovi zapovednici učinili za postizanje tog cilja nije donelo pozitivnih rezultata. Čak i čudovišni procesi, koji su ria drugom mestu stvorili masovnu psihozu panike, koji su pokorili tuđe volje ili ih doveli u podređeni položaj od volje pojedinih ličnosti ili grupe ljudi, u Jugoslaviji su se pokazali uzaludni. Sve klevete, sve izmišljotine, sve čudovišne laži, svi procesi, svi pogranični incidenti, ekonomska blokada, otkazivanje svih ugovora, sva zastrašivanja, sve klevetničke optužbe da Jugoslavija ne gradi socijalizam, da je ona prešla u imperijalistički tabor sve to ne samo što nije potkopalo au– toritet rukovodstva, koje je optuženo za sve smrtne grehe, već obratno, zbilo je još čvršće narod i partiju oko rukovodstva, i podiglo ga je kao granitni greben, o koji će se razbiti informbiroovska kampanja.

Istina o uspešnoj izgradnji sšocijalim=ma krči sebi put među trudbeničkim masama van Jugoslavije, i one

„sve više i više uviđaju na čijoj je

strani pravda. Baš u vezi s tim, informbiroovski mudraci su došli do nove besmislice — »imperijalisti su se saglasili s fim, da Tito ostane komunist-nacionalist i da gradi socijalizam«, U {toj gluposti, koju šire štampa i radio u informbiroovskim zemljama, nailazimo stalno na takva priznanja, da se u Jugoslaviji gradi Sso'cijalizam. To priznanje se odražava i

u rečima Červenkova, da je i »Hitler

gradio u Nemačkoj«, koje je rekao da bi omalovažio izgradnju socijalizma u Jugoslaviji-

Na osnovu svega ovog jasno je, da s&u informbiroovci izgubili glavu, Nema štvari koju oni ne bi mogli izmisliti — i najgluplje, najneverovatnije stvari. Ostalo je još da se očekuje sada, kao što je nedavno ironično rekao Tito, da se izmisli i takva glupost, da je Tito sam obavestio Hitlera da pošalje na Drvar svoje gestapovce, da bi uništili štab Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije.

Sada majstori izmišljotina u Sovjetskom Savezu šire preko štampe i radija vesti, da u Jugoslaviji sazrevaju događaji, da raste otpor narođa protiv Tita, da će še sam narod obračunati ša Titovom klikom itd. itd. Sve te izmišljotine ponavljaju štampa i radio zemalja narodne demokratije. Treba hranitiljudđe iluzijama u informbiroovskim „zemljama, treba ih obmanjivati da ne izgube poverenje u nopogrešivost organizatora informbiroovske kampanje: Oni dobro znaju da u Jugoslaviji skoro nema mesta za »zdrave« elemente, oni takođe dobro znaju đa u Jugoslaviji nema za njih nikakvih perspektiva za uspeh, . Oni su bili uvereni da će se čitav posao

sa Titom i njegovom grupom obaviti ·

al nekoliko dana, ili maksimum za jedan mesec. Ali prošla je godina dana, skoro će proći i druga, a perspektive za pobedu nema pa nema. A najgore je to, što narodne mase počinju prozrevati 'strašnu istinu. Usled toga, oni ne dozvoljavaju nikakav konta, informbiroovske publike sa Jugoslovenima. Zato oni, pomoću svoje glasačke mašine — i oni takođe imajv { — nastoje da isključe Jugoslo-

cija, koje se nalaze pod uticajem or-

ganizatora. — informbiroovske kampanje. Oni se plaše kao od vatre da se svet ne upozna sa istinom u Jugoslaviji: I u tom cilju oni bezobrazno lažu. Tako, sovjetski pisac Fadjejev, iistupajući na kongresu naučnika u Poljskoj, nije smeo da kaže ni reči o učešću Jugoslavije u antihitlerovskom ratu. Manuilski nije smeo na zasedanju OUN ni pomenuti ime Jugoslavije i nazvao ju je »čudovišnom zemljom«. Tihonov, koji je krajem 1947 g. izdao zbirku .pesama posvećoenih Jugoslaviji i pisao ditirambe i hvalospeve Titu, posle rezolucije Informbiroa žuri se da izrazi svoje kajanje, Inače mogu da ga isključe iz partije, a mogu i nešto drugo da učine 5 njim, Kao i Tihonov, tako i Poljevoj, koji je u aprilu 1948 bio u SBeogradu i izražavao se samo pohvalno o Jugoslaviji, piše danas takve članke „kakve ne mogu da napišu čak ni korumpirani buržoaski žurnalisti. Oni, koji su ranije pisali hvalospeve o Titu, sada pišu gadne članke, pune. takvih epiteta, kakve je sramota čak i slušati, a ne pisati u »Literaturnoj gzeti«, U jednom članku Tihonova nači ćete "ovakve »bisere« autorove duše: Bandit, vrag, papagaj, majmun, dezerter, komedijaš, licemer, kukavica, dželat, izdajnik, trockista, provokator itd. itd, To su »biseri« najboljih propovednika informbiroovske pravde, Žalosno je, da pretstavnici sovjetske inteligencije imaju takav unutrašnji ideološki bagaž tako niskog kvaliteta! Zar sve to ne pokazuje, da su oni sami ljudi niskog kvaliteta? Pr-. ljavi ciljevi informbiroovske kampanje našli su sebi odgovarajuće zaštitnike, Pomislite samo — kakvim ročima nazivaju svi ti ljudi Tita, čoveka, koji je stvorio epohu u svojoj sopstvenoj zemlji ne samo zbog svoje ru-

. kovođeće uloge u narodnooslobodilač-

kom ratu, već i zbog svoje rukovodoeće uloge u delu izgradnje socijalizma u Jugoslaviji, čoveka, čija je slava prešla granice Jugoslavije, priznatog velikog čoveka! Sa tim čovekom ide danas cela zemlja, zbijena oko KPJ, ide u čeličnom frontu moralno-političkog „jedinstva naroda Jugoslavije. 'U to su uvereni i informbiroovci, zato ne dozvoljavaju nikome iz svojih zemalja da dođe u kontakt sa Jugoslavijom i da upozna jugoslovensku stvar– nost· Zato oni i čine sve što je moguće sa njihove strane da Jugosloveni, koji grade socijalizam, ne dobiju nikakve mogućnosti da kažu bar nekoliko reči na međunarodnim forumima

o izgradnji socijalizma u Jugoslaviji

Informbiroovska kampanja protiv KPJ i protiv naroda Jugoslavije nema nikakve perspektive za uspeh, ona je u ćorsokaku. Zbog toga, što se ona vodi za očuvanje neravnopravnih ekonomskih, političkih i kulturnih odnosa među zemljama socijalizma, za očuvanje ostataka kapitalističkog nasleđa, što hoće da povede socijalističku izgradnju nepravilnim putem, natrag u kapitalizam, što se ona pritom služi takvim metodama, koje su potpuno tuđe idejno-političkom i moralnom karakteru socijalizma, i koje ne olakšavaju, već otežavaju rešenje tako važnog pitanja, od koga zavisi buđućnost ne samo socijalizma, već i komunizma. Informbiroovska kampanja protiv Jugoslavije, uprkos velikih pretenzija njenih organizatora ,pretirpeče poraz i pobeda će biti na strani male, danas oklevetane Komunističke partije Jugoslavije i njenog rukovodstva, zbog toga, što se oni bore za pravednu stvar, a ona će uprkos svemu poboediti! .

—————— kNJIŽEVNENOVINE ·

0) časti, savjesli i 0 logi

"Todora Pavlova

Marijan JURKOVIĆ

Slom sv.h dosadašnjih napora na tegobnom poslu razbijanja jedinsiva naših narodnih masa, propast svih nastojanja da se prona'iu neke ozbiljnije »zdrave snage« u redovima naše Partije, unose sve vidniju nervozu i nemir u Pedove mosškovskih informbiroovskih dirigenata. Njihove ruke sve primjetnije drhte, njihov rječnik bogati se sve više gebelsovskim izrazima i tepminima. Mnogo oni hitaju i u toj hitnji ne biraju sredstva da bi se dokopali cilja. Čak i tamo gdje su u njih uprte oči cijelog svijeta, u Ujedinjenim Macijama, oni dopuštaju da im grube riječi, pogrde i psovke otkrivaju hjihovo uzbuđenje zbog OVOg neuspjeha. Iskoristivši, to jest uprljavši imena nekoliko istaknutih ruskih, ukrajinskih, češ”ih j slovačkih pisaca i javnih radnika (razumije se, uz njihovu dozvolu i njihovo pristajanje), oni su sada zaiskali pomoć i u bugarskog filozofa i književnog kritičara JHodora Pavlova. ;

"Todor Pavlov, poznat je u Jugoslaviji. OC kraja tridesetih godina pa sve do izbijanja Drugog svjetskog rata mnovzi njegovi, ,članci iz oblasti

filozofije i književne kritike pojavlji-.

vali su ee u naprednim beogradskim i zagrebačkin. književnim časopisima s kojima je on održavao redovan kontakt. Nekoliko njegovih manjih filozofskih radova objavljeno je bilo tih godina i posebno.

Sve to potrebno je reći danas, poslije objavljivanja jednog članka 'Po-

dora Pavlova napisanag za neli bijedni listić samovanih jugoslovenskih politemigranata, Dodu-

še ovonije prva riječ ı Todora Pavlova o Rezolu-iji I. B.: još 1948, on je pokušao da čitaocima bugarskog časopisa: »Pilozofska misao« prevede sadržaj Rezolucije na »filozofski« plan, pišući o nekakvoj socijalističkoj planini na koju se penju razni narodi stazama tačno označcnim, planinarski markiranim i odobrenim od nadležne &trane, samo su Jugoslaveni, eto, izmislili da udare nekim svojim putem. Već u samom članku, Pavlov je priznao da mu analogiju baš nije sretna ali ipak... članak je štampao.

Od tada proteklo je mnogo vode, a još više prljavštine kroz stupce informbiroovske štampe. Bilo je potrebno da i Todor Pavlov snizi svoj akadomski ton i pusti nešto, više prljavštine u svoj tekst, kako bi bio na visini »omigrantske« štampe i kako bi ga mogao prenijeti — Radio Buđimpešta, čiji spikeri kad pomenu riječ »banditi« vjeruju da to još nije dovoljno, jer

se odnosi na Jugoslaviju, pa naročito

STUDIJA O FREDERIKU ŠOPENU NA SLOVENAČKOM JEZIKU

Slovenački književni zavod u SVOjoj ediciji »Majstori i uzori« izdao je, povodom stogodišnjice Frederika Šopena, biografsku studiju o slavnom kompozitoru od poljskog pisca Jaroslava Ivaškievića (prevod MBožidara Borka). Ivaškiević, jedan od najistaknutijih „savremenih pisaca Poljske, prikazuje u ovoj stuliji, koja je izašla povodom Šopenovog jubileja, život i delo velikog muzičara, u prvom ređu na bazi kompozitorove korespondencije, dosad slabo poznate u inostranstvu.

.—-- —___---__ __________ ___________________ _____ ___ __ __ __ ——— ——-–-–— –—-C-—-_-- –——-- RR KK —

Ljubica Đukic: Ortea

. na liječenju (a, možda, i na

svaki put još podignu glas i približe se mikrofonu.

Paviov je pristao, Bilo je to u doba kad se nalazio van granica Bugarske, »liječe-

nju«?) Razmišljao je aa Foga da udari, a onda je odlučio da se baci blatom na svog tarog prijatelja Ognjena Pricu koji već više od osam godina leži u šumi maksimirskoj strijeljan od ustaša, kojima su ga pređali 1941, zajedno sa drugim komunistima, Maček i Šubašić, I Pavlov piše, kako je Ognjen Prica »ubijen u vrlo sumnjivim okolnostima«, praveći gnusnu i podlu aluziju ha moskovsku kordonsku tezu o gestapovcima u vrhovima naše Partije, o likvidiranju najboljih komunista od strane takve Partije. Napadažući ono što je bilo najšvetije Ognjenu Prici — naše partijsko rukovodstvo, čitavu oslobodilačku borbu naših naroda kojoj je ono stajalo na čelu — Todor Pavlov pokušao je tako da pljune na 6vijetlu uspomenu jednog jugoslavenskog revolucionara, po zahtjevu svojih informbiroovskih gospadara. Pavlov je dolazio u našu zemlju nekolikc puta poslije oslobođenja, ali tek sada on se sjet:o dđa napiše ove riječi o »vrlo sumnjivim okolnostima« smrti O,.ajena Price.

U svojoj knjizi »Lči v preizpodnjata«, koja je izišla u Sofiji krajem 1947, (izdanje »Narodna kultura«), svega nekoliko mjeseci prije Rezolucije I. B. Pavlev naziva druga Tita »legendarnijat Tito« (str. 12). a danas potpisuje upravo objavljeni informbiroovski ukaz o gestapovskom rukovodstvu naše Partije.

Pa, šta je to?

"To je — savjest jednog filozofa.

Na čast mu takva savjest.

Danas opet da bi posvjedočio 8VOju vjemopodaničku odanost, Pavlov, govoreći o nekim piscima Jugoslavije koji su vjemi svom narodu, posipa svoju sijedu glavu pepelom i kaže: »Umjesto da ih drugarski kritikujema, mi smo ih ma za što trebalo ili ne trebalo hvalili i isticali za primjer. Treba da priznamo otvoreno: pogriješili smo...«

Vraćajući se nedavno iz inostranstva Todor Pavlov se spustio na zemunski aerodrom, ali nije našao u sebi toliko hrabrosti Polika bi trebalo da je nađe bar kao filozof-materijalist, da ne govorimo o marksistu —d da se zadrži: u našoj zemlji kako bi na stvarnosti provjerio svoja najnovija »uvjerenja«, Mogao je da razgleda naše nave fabrike, socijalistički sektor našeg sela, Novi Beograd, mogao je da pogleda radosna lica desetina hiljada brigadista na gradilištima naše Petoljetke. Mogao je da posjedi koji sat s našim piscima i drugim kulturnim radnicima.

Sve to Tcdor Pavlov nije poželio da učini — jer informbirovcima, čak i onđa kad su filozofi po profesiji, ni kakva provjeravanja nisu potrebna.

Leteći nad Beogradđom i Jugoslavijom, on je radije pokrio» svoje oči člamkom koji je bio napisao.

»Naše simpatije 6u sada usmjerene prema novoj, ilegalnoj marksističkoj partiji Jugoslavije i prema svim čagnim „marksistički-orijentisanim intelektualcima...« Sunce sija nad socijalističkom Jugoslavijom, Todor Pavlov, kao stari Diogen iz Sinore, sa svijećom u ruci traži ilegalne marksiste...

»Nemoguće je da oni ne pobijede... jer su na njihovoj strani SKP(b) i svi komunisti, progresivni ljudi u svijetu, na čelu sa dosada nepobijeđenim i nepobjedivim ... « itd. kako već treba da se dovrši rečenica po informbiroovskom protokolu.

Ali stvar baš i jeste u tome što je ovo jedna iluzija "'odora Pavlova, jedna od onih iluzija koje čovjeku u afektu, naročito u strahu, teško deformišu stvarnost. Iluzija je đa su &vi progresivni ljudi u svijetu, svi komu– nisti itd. na strani jinformbiroovske laži. Stari filozof ne bi trebalo da potpisuje ovu klišetiziranu frazu.

Naprotiv. Sve više slobodnih ljuđi u

svijetu, sve više komunista vide u če-

mu je spor i gdje je istina. Sve jašni-'

je sagledava cio svijet đubcku principijelnost naše borbe i njen ogromni moralni značaj. i

Zaludu inform,biroovske radio-stanice neprestano povećavaju broj svojih emisija n. jezicima jugoslavenskih naroda — nikakve koristi, gospodo, od svega tog posla nema i neće biti,

Zaludu i pozivi Todora Pavlova i svih njemu sličnih, Bilo bi im korisnije da porazmisle o tom šta će reći sutra kad pobijedi istina u cijelom socijalističkom svijetu? :

To, da su se bojali za sudbinu socijalizma u SSSR, niko im neće vjerovati, jer taj socijalizam stoji i niko ga nije ugrozio, S .

'Moraće —,nema se kuda —-priznati da su živjel' drhteći, kao onaj Ščedri-

nov krkušan-pjeskar, koji je živeći

negdje u rupi na dnu rijeke dočekao sto godina.

»Sve je drhtao, šve drhtao... samo.

drhti i jednu misao misli: Slava bogu! Čini mi eda. sam živ.

| »,.,I adjedared izgubi se. Šta li se tu dogodilo — da li ga je štuka, pro"gutala, da 1" ga je rak zdrobio klještama, ili je pak umro svojom smrću pa isplivao na površinu — svjedoka se nije našlo. Najvjerovatnije je da je umro sam od sebe, jer kakva li je to slast za štuku da proguta oboleštenog, 'umirućeg krkušana koji je još uza sve to — premudatr«

ci

tj;

Broj 46

ro je František Halas prijatelj naših naroda

Andrej DEBENAK

ĆCoeška litežatura izgubila je 27 oktobra vernog svedoka narodnih patnji za vreme okupacijei petomajškog ustanka, jednog od najistaknutijih pcsnika i đoslednog borca za sovijalizam, Františeka Halasa. Na preiomu starog od mladog. reakcionarnog od naprednog i protivnarodnogp od denio

Prantišek Halas

krafskog, na pragu novog sveta, u borbi češkog naroda za slobodu i brat sku ravnopravnost naroda umro je jedan velik i iskren prijatelj nove Jugoslavije.

František Halas pretstavnik je one generacije, koja je sa Jiri Wolkerom nastupila posle Prvog svetskog rata, dakle u vremenu, koje je u čoški politički i kulturni život donelo mnogo novih ideja, otpora protiv krutog na. sjilja kapitalističkog sveta, vreme Uustalasano od postanka samostalne države Čehoslovačke, odnosno od Velike oktobarske revolucije.

Kao većina tađašnjih mladih proJeterskih pesnika i Halas je bio radničkog porekla, sin tekstilmog radnika. Kao komsomolac, sa drugim članovima Rkomsomolske omladine, Ha= las je bio jedan od onih, koji su polagalj temelje današnje KPĆ u brnskom okrugu. U godinama 1922—-24 Halas nije samo jedan od majaktivnijih članova okružnog komiteta Saveza komunističke omladine, nego je borben, pun poleta takođe i u svoj m pesmama, koje su onda bile potpuno u znaku fadašnje proleterske Dpoczije. Tih godina Halas vaspitava mlade radnike, upoznaje ih ša socijalizmom i neumorno organizuje ilegalne t#astanke i posle raspuštanja Saveza komunističke omladine, kada še bori sa policijom tadašnjeg buržoaskoagrarnog državnog sistema. Već tu se on izdiže iz svoje sredine i kao takav je potreban centrali, u Pragu, gde gOdinama sazreva u velikog pesnika, borca.

Kasnije je Halas kao mlad pesnik mekc vreme prešan ka poetizmu, koji je bio odraz opadanja posleratnih revolucionarnih talasa u Ćeškoj i koji nije bio značajan samo za njegovu poeziju, nego za Svu posleratnu češku literaturu. Mnogi su se češki pesni ci tada povukli u svoj lični svet. Za Halasa je to u to doba razumljivo, jer je on bio u svojoj suštini jedna osetljiva, suptilna narav pa zato još iz prvih zbirki pesama, tamo iz 1930 izbija neka fiha elegičnost, moeditacija i beznadnost. Ali uvek sa takvim pesmama ima i onakvih, koje su po sadržaju povezane sa duboko narodnim i progresivnim tradicijama, i istovremeno su revolucionarno borbene, jzražavajući jasno svest pesnikove klasne pripadnosti. Pesnik je čvrsto stajao na pozicijama, sa kojih je otkrivao težak život češkog radnoy čoveka pa zato on u pesmama i oplužuje ali istovremeno ukazuje i na nov put i izlaz. To dokazuje njegova zbirka pesama »Dokoran« i njegovi tako poznafi pesnički komentari prilikom ustanka bečkog proletarijata i borbe španskog naroda.

Halasov unutrašnji preporod došao je najjače do izražaja 1938, kada je pravilno ocenio da je došlo presudno vreme ji kada je najdublje osetio veliku moralnu odgovornost pesnika. Duboko ogorčen igrom Zapada i domaće reakcije, Halas poziva na altivan otpor, na oružani ustanak, u kome, kako kaže 1943, bajonet treba da postane sudija fašistima. Njegovi sti hovi organizuju unutrašnji front protiv okupatora. Pesnik oseća, da je politička „potreba svakidašnja borba protiv sve više nastupajućeg fašizma i novog rata. Zato su i njegove pesme »Torzo nadeje«, izdate već 1938, koje spadaju među najlepše, odraz OScćanja narodnog kolektiva u tragičnoj 1938. U njima je pesnik izrazio dramu češkog naroda i okupaciju Praga hitlerovskim horđama:

Ted'krokem zbrojnym verši muj pochođuj Ono što je tih dana češki narod osećao, to je Halasu kidalo dušu iako je Karl Čapek tada napisao: » Umro mi je svet. Nemam više zašto da Dpišem«. Mnogi koji bi trebalo da Budu sa

"narodom, bili su tada u Londonu ili

Moskvi. Ali Halas je ostao veran svom proleterskom poreklu i borbi. Ostao je sa narodom, jer je znao, da je mnogo veća odgovornost umetnika u fakvom „presudnom distoriskom vremenu. Sa pesmama, koje su tajno kružile, oživljavao je husitsku tradiciju češkog naroda i pozivao ga na jedinstvenu narodnu odbranu zemlje. U to vreme izdao je zbirku »Naše pani Božena Nemcova«, pesme, kojima je proslavio, u najtežim danima okupacije, Boženu Nemcovu, čiji je istoriski lik bio snažna moralna podrška hiljadam., i hiljadama u onim teškim danima borbe češkog naroda protiv izđaiz domaće buržoazije i protiv zapadnih spletkača, izdajnika i pođupirača hitlerizma, .

Dani petomajske prevolucije, kad je bio ustanak praškog stanovništva | kraj načističkog jarma, inspirisali su Halasa za ciklus pesama

»Barikada«, od kojih su osobito poznate »Budujeme«. Komponirani tekst »Budujeme« osvojio je čitav Prag i tako je Halasova pe.ma postala svojina najširih narodnih slojeva.

Oslobođenje je probudilo ogromne stvaralačke snage u češkom | slovuačkom narodu. Halas se sada predaje radu bilo to u prvom parlam-ntu ili tamo, gde je bilo potrebno uključiti kulturu u službu naroda, na poslovima u ministarstvu informacija ili kao pretsednik sindikata čeških književnika, U to vreme takcđ.- prevodi iz ru= ske i jugošlovenske književnosti a kao retka umetnost njegovih reči i tehnike stihova izašao je prošle godine prevod poljskog klasika Adama Miczkiewicza, veliki doprinos brate skom zbliženju poljskog i češkog na= roda.

Halas je umetnik, koji je ceo svoj život posvetio preporodu češkog naroda u duhu istinskog socijalizma i koji je kao takav bio uvek u prvim redovima ne samo zbog svoje pripadnosti tome {rontu, nego i sa svojom umetnošću, koja nosi u sebi svuvopšti, sveljudski karakter socijalističke buđućnosti. Poslednji događaji kod k'iće i u sve tu — koje ćemo još na kraju spome= nuti — duboku su se urezali u pcesnika. Osim toga sve više se javlja teška i nezadržljiva bolest. Razočarani pe= snik se je posledriu godinu svog života potpuno povukao među svoje knjige i u samog sebe te je još napisao pesmu »A co basnik« i jedinu svoju prozu »Ja se tam vratim« iz koje zrači tuga za njegovim rodnim krajem.

Sahranili su ga ovih dana u Kun= štatu na Moravi.

Za novu Jugoslaviju pesnik Fran= tišek Halas ima posebno veliki značaj i to ne samo kao iskren prijatelj i kao književnik nego kao pravi borac, koji je iz svog bogatog iskustva i širokog svetskog horizonta i po marksističko-lenjinističkoj literaturi znao sam sebi odrediti mesto onda, kada je bila naša zemlja, naša slavna Partija i njeno rukovodstvo s ·drugom Titom na čelu, kada su naš narod i sve njegove žrtve obasipane bestidnim lažima i klevetama. Posebno teško bilo mu je onda, kada je vi deo da su i neki njihovi pretstavnici vlade i propagandnog aparatc otpočeli da se bacaju blatom na narode Jugoslavije. Koliko se sve to usadilo u hjega, koliko je zbog toga i zbog raznih događaja u svojoj zemlji patio ,;o zna samo onaj, koji je imao prilike videti se sa njime, pnrazgova– rati i izmenjati misli. Svakog puta, kao da se izvinjavao: »Nije to češki narod, kažito &vakome kod vas, da mi dobro poznamo vašu herojsku bor bu i da znamo koliko je sve to što se događa štetno za međunarodni radnički pokret i kakav je to udarac socijalizmu u svetu. Sve se to srozalo k nogama! Tako je lepo počelo to novo bratstvo — kako će moći naši jednog dana da poližu sve što su Dpopljuvali. Stidim se, duboko se stidim, ali to nije narod, to nije češki narođd...« Za vreme okupacije pesnik Halas je oko tri godine prevodio na češki jezik naše narodne epske pesme i to grpske, makedonske, slovenačke i druge, u n meri da ih izda pod naslovom »Južnoslovenska epika«. Posme su bile opremljene i sa mnogim prekrasnim ilustracijama, koje su bile pravo umetničko remek-delo i zbog kojih je umetnik 'listrator smecijalno sštudirao našu istoriju, folklor, oružje i tadašnje doba. Trebalo je da pesme prema unapred određenom pro gramu iziđu prošle godine, ali je njihovo štampanje posle famozne rezolucije Informbiroa bilo odloženo za 1949. Čitava stvar oko tih naših pe-

gama se ođugovlačila sa ra:.im izgo-

· vorima i neprijatno Je bilo mnogim

ljudima, jer je Halas jedno od najave“ tlijih imena u češkoj javnosti. Najzad še uvidelo, đa je ovđe po sredi kampanja odozgo protiv &vega što je jugoslovensko. Tako je bilo odlučeno da ELK (Evropski literarni klub) izda prevode sproleća ove godine. Najzad 6proleća ove godine, štampanje jugoslovenske epike definitivno je za= pranjeno.

Kada je pesnik već bio teško bolestan, kada je Halasovo lice imalo već qumnjivo rumenilo, u jednom momentu umorno je pokazao na svoju biblioteku: »Pamo su, tamo neka O08%tanu, doći će vreme kađa ć» one izaČi..«. Mislio je na naše pesme. Hteo je da se podigne i da pristupi k njima, ali više nije mogao. Samo je umoran osmeh preleteo njegovim licem. Kada su izvesni češki književnici i umetnici na poziv i pod pritiskom sindikata književnika potpisali onu sramnu izjavu protiv nas, František Halag je nije potpisao.

Treba spomenuti još jednu stvar, koja jako karaWterife velikog pesnika. Ove godine bili su isključeni iz Saveza sindikata književnika dvojica od najpoznatijih pesnika i to Sejfert i Holan zbog svog držanja (oni takođe nisu potpisali) u vezi sa rezolucijom Informbiroa. Halas je iako težak bolesnik, kada su ga prilikom reorga* nizacije sindikata književnika po?7vali da ispuni prijavni:u, izjgvioi »Dok ne budu natrag primljeni Ho lan i Sejfert, ja neću stupiti u sSindikat književnika«. I tako je i ostalo, a nekadašnji pretsednik čeških književnika oktao je.van Svoje organizacije i postao tek u poslednje vreme u danima pre svoje smrti njen počasni član. |