Književne novine

France Bevk

„4

pe eđamnaestog septembra ove gođine slovenački narod proslal viće šezdesetogodišnjicu jedno____Bga od svojih najznačajnijih savreme___nih pripoveđača i zaslužnog borca za slobodu primorskih Slovenaca Trance Bevka. Od 1914 godine kad su u časopisu »Dom in svet« izašle njegove lirske pesme u kojima se manifestovala pesnička vizionarnost i odblesak nove, skoro futurističke, poetike, pa do svoje najnovije štampane e proze »Otroška leta« prevalio je France Bevk vrlo dugi razvojni put na kome se sve više oslobođavao pr. vobitnih uticaja romantike i raznovrsnih simbolizama i vidno se orijentisao u pravcu kritičkog realizma. Dečjom knjigom »Pastirci pri kresu in plesu«, koja je izašla 1920 g. počinje dugi niz izdanja njegovih knjiga, tako da je do 1950 g. izdato šezdeset knjiga i brošura što pretstavlja jedinstven primer bibliografije slovenačkih književnika. Po svome Kvantitetu Bevkova dela pretstavljaju izvanređan prilog slovenačkoj prozi, i ma da svi njegovi samostalno objavljeni spisi (mnogo štošta je još rastureno po raznim časopisima i listovima) nisu kvalitativno jednaki, ipak je umetnički i idejni značaj njegovih najboljih tvorevina toliki da Franca Bevka opravdano ubrajamo među naj„ Značajnije slovenačke književnike, a njegova prozna dela smatraju se kao najđragoceniji prilog primorskih Slo-

venaca slovenačkoj prozi.

France Bevk rodio se 17 septembra 1890 gođine u Zakojci pri Cerknem u pokrajini Gorica. Skromne' ekonomske prilike njegovih roditelja primorale su ga đa se u početku po-

sveti trgovini ,i tek u sedamnaestoj godini počinje posećivati Učitelisku školu, najpre u Kopru, a zatim u Gori-

ci. Od 1913 do 1917 nalazimo ga kao učitelja među primorskim Slovencima. Kad su posle Prvog svetskog rata njegovu zavičajnu pokrajinu stegle kan-

: dže italijanskog imperijalizma, prvo u nacionalističkom, a zatim u fašističkom obliku, bio je neko vreme novi-

nar, zatim direktor knjižare, pa opet urednik i izđavač novina koje su na-

3) stojale da kod našeg porobljenog na|___rođa u pokrajini Gorici očuvaju nacio-

naMhnu svest i da ga osposobe za j i

=, otpor protiv odnarođavanja. Kad se | fašistička cenzura pooštrila. osuđen je · Bevk, kao odgovorni urednik humori___Stičkog lista »Ćuk na palici«, na za3 tvor, a docnije su ga proterali iz Tri; sta gde je neko. vreme radio takođe :y kao novinar. Kađ su 1928 g. ukinuti svi slovenački listovi, Bevk je svoj rađ usredsredio na Gorišku MWMaticu, tađašnje najveće ognjište slovenačke e u tzv. Julijskoj Krajini. Go-

dine 1934 je bio interniran i tek na ___intervenciju međunarodnog Pen-klu___ba pušten na slobodu. Docnije je živeo u Gorici baveći se isključivo literarnim rađom. Društvena izolovanost, koju su mu naturile prilike u poroblje-

| nim krajevima, pofsticala je njegovu : literarnu delatnost i omogućila mu da ____sa velikom prilježnošću stvara literar____na dela i da se pomoću njih osvećuje .Di8e onoj nasilničkoj pesnici koja je ' fa__Šističkoj zemlji neumoljivo lebđela vu nad glavom slovenačkog književnika. | __ Odmah po ulasku Italije u rat, Bevk | __je konfiniran i slom fašizma ga nalazi u goričkim zatvorima. Na inter- venciju partizana odmah su pušteni h | na slobođu svi politički zatvorenici i RIP Bevk je bez oklevanja stupio u parti___Zzane, gde je postao pretsednik Po| __krajinskog Odbora Osvobođilne Fronte ža Slovenačko Primorje, a 1944 je izabran za pretsednika Narodnooslo| bođilačkog Odbora za Slovenačko Primorje i Trst. Posle oslobođenja ostao je dve godine u Trstu, a zatim je prešao u Ljubljanu, rđe u svojstvu potre{ Prezidijuma Narodne skupštine NR Slovenije i poslanika republičke skupštine i saveznog Veća | naroda, odlučno zastupa interese primorskih Slovenaca. Sem toga, posle smrti Prežihova Voranca, izabran je za prebsednika Ljudske prosvete Slove-

4 LE M 6

M POLa 6 je, u najkraćim potezima, bio| grafski okvir Bevkovog tako obimnog

:; stranog književnog rađa. U njegovih dosadašnjih spijiga sa sađržajem izrazite nalazimo i očigledne dokupiščevog života, spise koji su

kog: Životnog iskustva, iseč- ~

_ kao ključ za razumevanje velikog đe-

Božiaar BORK O

malno i tematsko traženje, osciliranje između uticaja romantike i naturalizma, odnosno ekspresionizma. Ali veliki pripoveđački dar i tesno saživljavanje s narodom izvođe pisca iz te česte na svetlu čistinu realizma, Bevkova delatnost obuhvata skoro sve književne vrste: on piše pesme, pripovetke, novele, drame. romane, pripovetke za decu, putopise, neguje seosku pripovetku (»Ljudje pod Osojnikom«, »Kresna noć«, »Hiša v štrugi«, itd.),o opisuje „građansko društvo i njegove životne probleme (»Muke gospe Vere«, »V zablođah«, »Julijan Sever«, »Gospodična Irma«, itd.), zalazi u istorisku tematiku (trilogija »Znamenja na nebu«, »Umirajoči bog Triglav«, »Človek proti človeka«, y»Burkež gospoda Viterga«, i dr,. Roman »Kaplan Martin Čedermac« je — kao i mnogo Bevkovo delo — izašao pod pseudonimom, jer je autor ove tople i ujedno optužujuće knjige živeo pod istim režimom koji je u tom romanu razgolićavao i optuživao. Slovenačka beletristička proza, koja je od svojih prvih početaka bila odđblesak borbe potlačenog naroda za svoju nacionalnu i socijalnu slobodu, tj. borbe slabih protivu jakih, uopšte nema dirljivijeg pripoveđačkog dokumenta o toj

· borbi od Bevkovog »Kaplana Martina

Čeđermaca«, iako se njegova radnja dešava na krajnjoj periferiji slovenačkog sveta. U

Razgovarali smo s Književnikom Bevkom o njegovom književnom razvoju ovih triđeset gođina koje leže između njegove prve i njegove do danas poslednje knjige.

— Unutrašnji nagon me je vrlo rano naveo na pisanje, — kaže drug Bevk. Počeo sam pisati još u dvanae– stoj godini kad još nisam pouzdano ni znao šta je literatura. Moji prvi književni pokušaji su, koliko se sećam, stajali pod jakim Cankarevim uticajem. Kađ sam početkom Prvog svetskog rata ušao u književnost, moje pesme i crtice, pored ličnih doživljaja, najjače mi je điktirao đuboki otpor protiv rata, Dve godine koje sam posle rata proživeo u Ljubljani nisu za mene bile plodonosne. Ali mi je pero ponovo oživelo kađ sam se vratio na Primorsko. Tadašnja kritika je, ne bez razloga, mojim rađovima prebacivala neđostatak iđejnosti, ma da nije dovolino uzimala u obzir prilike pod kojima sam živeo i radio. Živo me pogađala i bolela „socijalna: i nacionalna sudbina primorskog čoveka, ali kad bih se jasno dotakao ta dva problema ne samo da bih ugrozio vlastitu slobodu, već bih doveo u opasnost i izdavača a fime i slovenačku knjigu uopšte. Nama se išlo za tim da očuvamo slovenačko štivo i da ga širimo, zato sam «se ograničio na opisivanje· svakidašnjeg života primorskog, a naročito tolminskog čoveka u njegovoj borbi »za hleb i ljubav«, kako sam se jednom prilikom izrazio. Nacionalnovaspitni cilj sprovođio sam u istoriskim romanima i pripovetkama u Mkojima sam želeo pokazati čitaocima, na osnovu primera iz prošlosti, prolaznost vekovnih tlačitelja i wnesalomljivu snagu naših ljudi. U velikom broju dela koja su tada nastala ima mnogo prosečnog, ali se ipak ne stidim pripovedaka: »Ljudje po? Osojnikom«, »Krivda«, »Železna kača«, »Srebrniki« i istoriskog romana »Človek profi človeka«, kao što su mi drage i romantička »Kresna noč«, jezivi »Vedomeoc« i izvesne duže novele kao »Mati«, »Morje luči«, itd. U nekim novelama (koje sam skupio i koje će uskoro izaći u izdanju Državne založbe Slovenije) dotakao sam se, više ili manje otvore–no, izvesnih socijalnih i nacionalnih problema primorskog čoveka. U sluča-

jevima kad sam otvorenije govorio morao sam pisati pod pseuđonimom. Tako jie izašao i »Kaplan Martin Če đermac«, delo koje, uz neke novele, smatram „svojom umetnički najdoteranijom tvorevinom. Ali mnogo toga, što mi je tada raspinjalo dušu, nisam zbog prilika mogao napisati«.

Na pitanje koji su mu pisci bili uzor i koji su mu danas najdraži, drug Bevk je odgovorio:

— Još u mlađosti rađo sam čitao Cankara, ma đa tada još nisam razumevao njegovu simboliku, ali me je snažno privlačila lepota njegovog jezika i doteranost umetničkog izraza. "U poeziji sam se zanosio Župaričičem, Keteom i Murnom, a mnogo sam Ččitao i Demela koji je tada bio u mođi. U vreme kad sam pisao svoje prve crtice, upoznao sam Gorkog po njegovim prvim novelama i pripovetkama, koje sam stalno iznova čitao u želji da pišem kao on, a istovremeno me sa istom mišlju privlačio i Čehov. Nesumnjivo sam stajno pođ uticajem. romantike i ekspresionizma, koji su u nekim mojim «delima ostavili svoje tragove, ali sam se sve jače naginjao realizmu. Verovatno je na to uticalo i čitanje francuskih i ruskih realista, kojima še vazda iznova vraćam, kao što kođ slovenačkih pripoveđača, pored Cankara najviše volim Tavčara u njegovim seoskim „pripovetkama, u »Cvetju v jeseni« i »Visoški kroniki«. Vrhunac pripovedačke umefnosti za mene pretstavlja Tolstoj na koga se

j stalno iznova ugleđam i učim.

Postavili smo drugu Bevku pitainje šta je za njega značila literatura u borbi za opstanak primorskog slove» 'načkog naroda, u borbi protiv fašizma i u Narodnooslobodilačkoj borbi? To pitanje činilo nam se osobito važno

la Bevkovog stvaralaštva. Odgovorio je sledeće:

— Kad su u Primorju zatvorene Slovenačke škole, prosvetna društva i listovi, jedini oblik kulturnog dđelovanja bilo je iadavanje i širenje knjiga, Srećna ideja da se 1921 g. vratim.

Na \

Hi . Š, ; Za 3 gi 8 | _ + ie si ovodom šezdesetogodišnjice)

u svoju užu domovini, đala mi je u ruke da rukovodim najvećim i najvažnijim primorskim „književnim izdavačkim pređuzećem »Goriška Matica«. Oskuđica u rukopisima prinuđa-

„vala me je da pišem jednu, dve, pa

i više knjiga godišnje, što je u velikoj meri ubrzavalo moj literarni razvoj. Ujedno sam, kao književnik, nreko granice mogao najuspešnije služiti svome narodu. Narođ je primao knjige kao jedino sredstvo čuvanja narodne svesti i maternjeg jezika. Da nije bilo tih knjiga, u kojima su ljudi

između redova čitali i ono Što nije .

bilo napisano, fašizam bi imao mnogo više uspeha sa sv jom politikom odnarođavanja i oslobodilačka borba ne bi našla u tolikoj meri pripremljene pesnice i duše Primoraca. Potrebno je i sa tog gledišta posmatrati svaku knjigu koja je tađa izašla u Trstu ili u Gorici.

— A šta mislite o zađacima Književnika u današnjem društvu?

— Za mene umetnost nije, niti može biti, dnevna propaganda, već mora govoriti sadašnjosti i budućnosti, a da njena vređnost vremenom ne izbledi. Živi i posmatraj očima i srcem umetnika, opisuj što doživljuješ i Vidiš onako kako osećaš, iznesi pred nas život u svoj njegovoj širini i istinitosti — i ako si istinski prožet iđejom istine, pravde i napretka, koja nas je vođila u oslobodilačkoj borbi, ne možeš zalutati. Pomagaćeš stvaranje novog doba i novog čoveka, a Ujedno ćeš potomcima sačuvati neumrli lik vremena koje proživljujemo na prelomu dva sveta. Po mom mišljenju, to je dužnost književnika u đanašnjem društvu.

O svojim daljim planovima drug Bevk rekao je ovo:

— Pišem lične uspomene iz poslednjeg rata (internacija, tamnica, partivanstvo) i dečju pripovetku iz prvih dana oslobodilačke borbe u Slovenačkom Primorju. Želeo bih đa obe knjige izađu već u proleće. Da li da govorim o planu za veći tekst i o mnogobrojnim motivima iz vremena borbe i posle rata, koji u mojoj beležnici mirno čekaju graditelja? Dužnosti koje mi je naložilo vreme i koje rađo obavljam, vuku me na više strana, a ozbiljno umetničko stvaranje zahteva čitavog čoveka. Ali mislim i nadam se — ma da ne mogu obećati — da ću moći ostvariti bar deo svojih planova i ujedno doživeti celokupno izdanje odabranih dela kojima bih želeo dati konačni umetnički oblik.

KRJIŽEVNE'NOVINE

eportaža.

}

Metna noć na kamenitoj obali Kotorsškog Zaliva, Mirna ljetna noć složila svoju fišinu na” Si-

vom morskom laktu. Smireni sjedi-

mo — naslonjeni na široko palmino „

deblo, a tu, na domaku nas, more u svom vječitom nemiru, ritmički razbija sitne talase o kamene obline. More je kao strpljiv neimar: nastavlja svoje drevno udaranje talasima o obalu i nehajno podiže kamenje i kamenčiće, pokreće ih i oni su prinuđeni da glačaju jedan drugoga i Sstrpljivo podnose beskrajno morsko brušenje. U polumraku, sa njih do očiju se jedva probijaju sive obline, što poput plime i osjeke rastu i opadaju. Nozdrve zagolica slan dah mora, kao da ono i fime želi da te opomene na svoje prisustvo. Ono sitno pljuskanje što umiva kotorsku i prčanjsku rivijeru; bezazleni navori mora i oni oveći, rebrasti talasi što nečujno prilaze obali kao da se prikrađaju i na spiralne prstenove lome daleke tragove svetiljki što ih more prima s obale kao ukras; ono škoporenje i šuštanje pijeska što ga po koji jači zamah talasa izvlači iz školjeva i podlokanog sftijenja; dječji plač i smijeh ono dvoje zanešenih što su uđarili u ozbiljne ljubavne teme šetajući žalom; one dvije daleke ribarske lampe na izmaku suprotne obale što gore kao dvije jabuke u noći i crtaju krivudave, nevidljive tragove po nijemoj mirnoći bokeške noći ljetne; i ćuk'što svoja troma, lijenja krila premješta od

· zvonika do zvonika, koji su ućutali

po osamljenim bregovima, i svojom melanholičnom naricaljkom kao da se trudi da načne tu široku tišinu ZBUsnutu u Sivoj kotorskoj školici ljetne noći — sve to čini složenu simToniju života i prirode, ljepote i radosti, kopna i mora!

Premještamo se i tražimo ljepša mjesta na šalu. Otpočinuli smo na stepenicama što najnižu od njih valovi kvase i prenose prijatnu, skoro rošljivu vlagu i na one gornje. Čini se da to neprestano burkanje i pljuskanje mora potstiče maštu i misao, pa se prepliću i smenjuju dnevne impresije. Misao se vraća tragom minule šetnje obalom.

Perast, kao skrhah i okamenjen galeb, svojom šrednjovjekovnom arhitekturom i ljepotom njenih linija i nijansa još se brani i ne da se da ga zastre veo zaborava. Njegove oveštale fasade i njegov tamni lik umorno se ogledaju u modđrom morskom oku ispod njega kome zenicu čini krasni spomenik slikarske umietnosti iz

Ljubica Sokić: Dubrovnik

bjegavaju uvježbavanje dječjih

uloga, ako opera zahtijeva djecu pjevače., Opere »Carmen«, »Boris Godunov« i neke druge imaju u svom sadržaju skupinu dječaka koji pjevaju zbornu pjesmu. U operi »Carmen« naročito se ističe zbor dječaka koji se ispred kasarne igraju vojnika stupajući i pjevajući dopadljivu i poznatu koračnicu. Dirigent i redatelj, ako im je moguće, izbacuju mjesta u kojima djeca nastupaju, U operi »Carmen« to nije moguće, jer je koračnica dječaka vrlo efektno mjesto u operi i nije silnica bez koje izvedba može biti, a da se ne poremeti ljepota djela. Zato umjesto dječaka obično slušamo s09pranistice iz opernog zbora, omalene rastom, obučene u dječačka odijela. Poznata je stvar da ljubitelji opernih izvedaba, očekujući novo uvježbanu operu »Carmen«, ističu kao osobitu novost đa će u toj operi ovaj put pjevati zaista dječaci, što znači da će se opera izvoditi upravo onako kako to zahtijeva libreto i kompozitor, Muzički kritičari ističu i priznaju dirigentu i ređatelju uspjeh i trud što su na pozornici zaista bili dječaci koji su svojim svježim dječjim sopranima dali ono što kompozitor u svojoj operi traži. Koliko je meni poznato, Zagrebačka opera je prvi put u novo uvježbanoj operi »Carmen« imala na pozornici dječake pjevače, članove odličnog pionirskog pjevačkog zbora XV sedmogodišnje škole, :

Izostavljanje ili mijenjanje ovakvih mjesta u operama lakše se oprašta

Oe: kazališta još i danas iz-

nego u dramskim izvedbama. Redate-.

ljima zadaje mnogo muke drama u kojoj je pisac uz odrasle stavio i ulogu djeteta. Dosad se događalo obično ·tako da se dječia uloga u dramskom igrokazu uvježbala na par dana prije premijere, Uloga ovog djeteta odigrana je, n najviše slučajeva, neprirodno,

aa ——

DJECA GLU

Mato LOVRAK

u nekom nemogučem deklamatorskom tonu. Takva uloga bila je blijeda, beživotna i doimala se gledaoca kao nešto posebno, silom nakalemljeno, bez duše, kao da sa živim stvorovima igra slaba lutka iz marioneftskog kazališta. Ovakva neprirodno izvedena dječja uloga smetala je i redatelju i gledaocima. Kvarila je realističnu kvalitetu izvedbe, i ništa se drugo nije moglo poželjeti, nego da se zamoli redatelja ili autora drame da izbaci dječju ulo-

_ gu iz komada. Oni su to učinili kada

je bilo moguće, ali ima drama u kojima upravo u najvažnijem momentu dolazi dijete koje se ne može brisati. Ono ili zaoštrava, ili rješava krizu u obitelji, i slično.

Događali &u se i drugi slučajevi u dramskim izvedbama u kojima postoji i dječja uloga, Ako je uloga djeteta bila velika, ako je dijete moralo živo sudjelovati u radnji komađa u sva tri čina, ređatelji su te uloge davali odra–slom glumcu koji je bio nizak i slabo razvijen. U tom slučaju glumac je imao stotinu muka glumeći dječaka.

Nije nepoznata činjenica da se redatelj, koji uvježbava dramu, ne prima rađo posla, ako u drami postoji i dječja uloga, On se ne boji najtežih i komplioiranih mjesta. s odraslim glumcima. Odbija ga drama koja ima dječju ulogu, Ne prima je lako ni od srca. Ako je primi na uvježbavanje, uoči premijere odbija od sebe eventualni neuspjeh dječje uloge ili izjaviuje kako mu cijela drama nije zadala toliko posla i muke, koliko samo uloga djeteta koja u jednom činu ne traje možda dulje od, dvije minute.

Dramska kazališta još mogu prona– ći djevojčica za ulogu djevojčice, Teži, im, je slučaj, ako..drama bea

Mirko | VUJA ČIC,

prvih decenija procvata grada Skrpjeska gospa, U njegovom zaspalom lijevom predgrađu, gledajući 5 mora, osamljena i osirotjela kula sa divno isklesanim portalima samovoljnog peraškog viteza Vicka Bujovića. Skoro prije četiri stotine godina, nad tim arhitektonskim simetrijama | bokeški majstori ,vidi se, ulagali su svu svoju snagu znanja i talenta, Po ovim tvrdim i lijepim zidovima danas ra> stu zeleni lišajevi, a oko prozora gljivice; — mrtva je palača viteza Bujovića i natpis koji glasi kako ju je podigao u jeku svoje vlastelinske slave

(Crtež Petra Lubarde)

za ugodnost svoju i Svojih prijatelja. Godine su je skoro potamnile i obložile kamenim lišajem. Gore, pri peraŠkoj stijeni, kao okamenjen stražar koji želi da čuva sve te uspomene iz doba kada je Perast imao preko šezdeset brodova i toliko smjelih kapetana, mnogo vještih lađara i mornara, i dvanaesti grbova plemićkih porodica — stoji oštar zvonik, kao bajonet izrastao iz kamenite obale, a bršljan se godinama svojim „tenmkim i gustim pipcima penje uza nj da ga je Skoro sasvim obukao otvorenom modrinom. Mnoge palače i danas stoje tako solidno, da su po vječnosti srasle sa vremenom. Sav je građ skoro samo spomen, muzej — i ništa više. Prolazniku, htio ne htio, javi se misao narodnog s&tihotvorca o vaktima što kule po Primorju grade i razgrađuju. Jako je građ mrtav — u nekim predgrađima bez zvuka i života — on se ponosi što su prije četiri stotine godina ovdje živjeli preci naši koji su

imali svoju nautiku, pomorsku ala '

demiju, matematičara i učitelja smjelih moreplovaca, Marka Martinovića.

Nekoliko baečica, nagrezlih i nestabilnih, jedva bokovima odolijevaju večernjoj plimi i česti talasa, jedva uspijevajiz da nas prenesu do perašlog školja i poznate crkvice Gospe od Šlompjela, što više ničim ne živi Osim snažnom kičicom slaloženih boja i znatna talenta slikara 'Tripa Kokolja koji jeza dvađeset godina, na domet turskog oružja, od vrata do oltarskog svoda, sve pretvorio u živu umjetničku građu. Kada se uđe unutra, ima se utisak da čovjek nije u crkvici, već pred jednom „ogromnom „složenom kompozicijom. I za čudo, poslije toliko godina boje i situacije složene njima djeluju svježe, a kerubini su dati kao živa djeea u pokretu — graciozna, stvarna. Čini se, kad se maijstoru dosadilo da pravi ozbiljne figure svetaca, blažene Marije i raspeća da se njegova kičica rado prihvatala teme razigrane djece u vidu kerubina, Sviđala mu se ta dječja bezazlenošt i krhkost njihovih tijela. Slikar je za relativno kratko doba mnogo uradio: napravio mmoge freske i portrete, mnoge obijesne vlasteline, gOspe i svece, a za sebe se nimalo nije pobrinuo: na krnjem, crvotočnom Kkomađu: daske, kao da je risao vježbe radi, u peraškom muzeju stoji njegov, jedva vidljiv, izblijedio autoporiret. Ali ta mu skromnost ništa nije

Žž!

dječaka. U takvom slučaju redovno daju djevojčici ulogu dječaka. Dječak i djevojčica od osam do četrnaest, godina tako se razlikuju fijelom, kretnjama, glasom i izgovorom, da je na pozornici opasno prerušavati djevojčicu u dječaka, Zagrebačka drama je u dramatizaciji »Ane Karenjine«, a Ovaj igrokaz se još i sada izvod povjerila ulogu dječaka Karenjin jednoj djevojčici. Sreća je što ova dječja uloga dolazi samo u jednoj slici, i to kad Ana Karenjina prodre u dom muža i u spavaonicu svoga sina da se vidi i izljubi s njim, Djevojčica u „ulozi dječaka ima dugu spavaćue košulju, tijelo je skriveno,.majka grli dijete tako čvrsto i s tolikom ljubavlju, da je zaista teško primijetiti kako je to djevojčica u muškoj ulozi. Sama scena, susret između majke i sina, tako je dirljiva da izaziva suze i publika je potresena, te se gubi dojam da je spavaća košuljica pokrila tijelo djevojčice a ne djeačka. Publici je svejedno u tom momentu da li je to sin ili kćerka. Prosječnim gledaocima je važno da je to njezino dijete, ali gledaoci

koji dobro poznaju roman o Ani Ka-

koji očekuju sina kojeg Tolkao originalnog smeta im

renjinoj, | stoj opisuje u romanu dječaka, nisu zadovoljni,

već to što, iz, programa znadu unapri-

jed da će to, biti djevojčica. Naročito 'm smela kada mali. Karenjin progovori majci nekoliko riječi glasićem djevojčice, eo. :

U dramskoj literaturi malo je komada u kojima je napisana i dječja uloga. Upravo se čini tako kao da sami pisci znadu koliko bi muke zadali ređateljima oko uvježbavanja dječjih uloga. pa ih:ne unose U svoje drame kao da djece u životu nema,

Operni dirigenti izbjegavaju djecu pjevače, jer uvježbavati djecu u zbornom pjevanju nije lak pošao. Neki

smetala da ga i dan danas vidimo u svoj njegovoj ljepoti, od portreta koje je radio za peraške gospare do onih kompozicija što nam ih je dobro osigurala od vlage i vremena ruka majstora zidara. Ovdje je i ona mnogo hvaljena Gospa ođ Škrpjela što su je Peraštani od građa do ostrva pomno prenosili preko sedam stotina puta uz zveket oružja i miris tamjana. Nekoliko vjekova, na račun te srebrne že' ne sa djetetom u naručju koju je vješto napravio možda neki venecijanski majstor, prilikom svakog prenošenja »svetog lika«, Gošpine kase punile su se blagom.

Dokoni njemački artilerci vježbali Bu svoje streljačke sposobnosti i pogođili svod oltara škrpjelske crkve, No REDA nije slučajno „napravila mnogo štete. U strahu da se partizani i iz mora ne pojave, Italijani i Nijemci i za vrijeme rata osiguravali su ovaj vještački pedalj zemlje u našem južnom moru. (Peraška vlastela brodovima je donosila kamen i napravila ostrvo). Crikvica im je služila kao sklonište od nevremena. Nekom njemačkom vojniku koji je, možđa, stotinu noći kapao stražareći na ovom pustom osltrvcu, kome se ništa ne primiče osim riba i galebova, pošto se dosadilo vječito čuvati mrak, osamu i Škrpjelsku gospu (koja mikuđa neće pobjeći), palo je na um da nad jednom slikom valjđa poslije dugog razmišljanja, (Fric se ražalostio za svoOjom domovinom i svojima) napiše čitko i u stihu? »Koliko sam puta ovdje stajao i razmišljao: koji me đavo donese u Crnu Goru?«. Izgleda da su se Nijemcu jako dosadile crkvičke kiše i da su mu uši ogluvile od plotuna crnogorskih partizana preko Katunske Nahije.

Noć svojim crnim plaštom sve više oblači »nevjestu Jadrana«, ribarske avjetiljke iščilile put dalekih luka, a trudbenici poslije dugog plivanja krijepe već snagu za sjutradan.

Moj drug baca kamenčiće u more, a onda sagiba glavu — valjda bi htio da razabere krugove što se šire po smiremoj vodi. I more je postalo sanjivo. Samo rijetko po koji talasić, možda pokrenut većom barkom ili vjetrom nemoćno pljesne uz obalu. Moj drug kaže kaka priroda, makar woliko imala čara i ljepote, može da bude dosadna, tuđa i nijema. To je on doživio. Nedaleko se naziru kotorski bedemi ukrašeni mletačkim lavovima (koji se, naravno, noću ne vide), a ispod njih rđa stari kotorski zatvor, potamnio od. vremena i robijanja ljudi u njemu otkako je sagrađen do onoga dama kađa su mu rešetke slomile ruke boraca naše oslobodilačke vojne.

— Jedanput nedjeljno mogao sam da. pogledam kako proljeće zeleni Vrmac i slušao valove kako peru obalu. Nebo je bilo kao i danas: vedro i pitomo, ali moja osjećanja bila su i gluva i nijema za sve to. Jer kad jedno manjka, ne pomaže ni nebo, ni more ni proljeće, kad manjka — Sloboda. Carobna reč

Kađ podiže glavu s grudi: nebom sivim osmeh sinu,

ruj zaruđi ~

iznenada

krilom ptice, stenjem golim...

Da 1 ne reče ti to tada:

Volim! M. PANFC-SUREP

»preozbiljni« ljudi ne mogu zamisliti bilo kakav posao s djecom, a najma-– nje na umjetničkom području rada. Oni djecu mogu zamisliti samo u rukama službene školske pedagogije. Pedagoški rad kao naučni rad im je nepoznat i odbija ih. Poznavanja djeteta i dječjih psihičkih mogućnosti u njih nema uopće,

Disciplinirani pjevački zbor dječaka za operu »Carmen« za njih je nešto nedostižno. To je za njih nešto što se samo može zamisliti, a nikako o” ·stvariti. No, bilo je već i prije rata nekoliko dobro uvježbanih dječjih pjevačkih zborova, a sada takav zbor ima u Zagrebu skoro &vaka škola i danas dirigentu opere »Carmen« u Zagrebu nije teško doći do dječačkog pjevačkog zbora, jer ga može dobiti iz škola na kojima postoje prvokl pionirski pjevački zborovi koji su kao pravi pjevači u zboru disciplinirani i s razvijenim smislom za zborno pjevanje, te s uvježbanim dječjim sopranima, da im je lako, da im je naprosto sitnica uvježbati ovu koračnicu za operu »Carmen«,

Ni za dramu dječja uloga nije više težak i nerešljiv problem. Danas, u socijalističkoj izgradnji naše domovine, svakim danom &ve više otpadaju teškoće koje su prije ometale napredak na području umjetničkog rada.

Prije rata, u bivšoj Jugošlaviji, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu izvodilo je u svojem godišnjem repertoaru jednu ili dvije potpune prelstave za djecu. Igrani su komadi, realistički pisani ili dramatizirani, s temama iz života. U igrokazima, uz odrasle, bilo je više ili manje i dječjih uloga, Našlo se u Zagrebu redatelja (Alfons Verli, Ferdo Delak i drugi) koji su se prihvaćali režiranja ovakvih komada i s uspjehom uvježbali žive, prirodne dječje likove, Po uzoru na ove pretstave počele su i škole

i druge ustanove prikazivati igrokaze u kojima su djeca realistički glumila svoje uloge. Prije toga, na školskim svečanostima, bili smo navikli gledati isključivo djecu u ulogama Sta"