Književne novine

BRO3 38

———— RNIIŽEVNE:NOVINE

[

IZLOZBA SREDNJOVEKOVNE UMETNOSTI NARODA JUGOSLAVIJE

(Nastavak sa prve strane)

kivanja (Nerezi), Bogorođica ima izraz divalj od bala ,bez nade u ·vaskmsenje, ona je žena koja jauče i tida nad telom: mrtvog sina čiji &0 život neće ponoviti, dat kao i svali život, Jednom i znuvek. Mileševski Isus, kog oplakuje ne mahje zemna majlta, liči na bok sera palog ma nekom ringu u borbi za bvetski, ne nebesli šampionat. Bogorodica koja umire ma svodu Sopoćama bleđa je, bolesna, i ima onaj ujaremi 1 strogi pogled tuberkulotika, a a&veci 1 anđeli, ili šta li su već sve one figure koje stoje olto njenog poslednjeg ležaja ne liče na ljude iskreno prožete “ saznanjem da je zemlja dolina plača sa koje je sreća otići u raj, pređ slavu božju, gđe je i mesto Majci Božjoj, alto je verovati Reči. Oči su svima oko nije, umiruće, Vrlo. žalosne, lica mrka i mračna i niko ne očeluje ništa posle te njene smrti do pustoš od kojje je sva– kog od njih strah jer će svako mreti. Ta subjelctivistička asooijacija na motiv sopsbvene smrti shvaćene Rhao de. finitivni odlazalh iz života prekimutog konačno, ta antimetafizika koju srećemo konstantno kroz sve vekove ma-– šeg crkvenog, po definiciji dakle, metafizičlkog slikarstva na svim našim freskama u Makedoniji, Bosni, Dalmaojji dli Srbiji, svedoče alto ne o proboju pučkih shvatanja, onda bar o izvanrednoj sposobnosti majstora da izraze lica wvojih savremenika sa svim što su nosila ispod lika. One đve šensice figure u drugom plamu levo, zalsta jecaju, a plač BRalkile (Markov manastir) tako je noejobovski neskrušem i krvav, njene su rule tako prazne i puste, a ipak reboelski grčevite u pokretu koji se otvara mad mrtvima, da se zaista mora zaključiti ili da je slikar zamislio Rakcil kao bezbožnicu kad se tako buni protiv božije volje, ili da se kod nas drugačije nije niko umeo odnositi prema ičijoj tuđoj volji, a. OM ni zavojevačkoj, ni velmoJ. Užasnuli bi se mrtvi mođeli i mrtvi mWikari da mas čuju. Nisu bili diplomati da ne misle što slikom kažu, niti je Kotoranin fra Vita ili Rađovan #1 ma ko od dvađosetorico velikih a~

. mefniia bio bezbožnik swvestam VOR bezbožničtva, Bili su pobožni to ljuđi, #44 au opservirali život i gledali na ži-

Ćenmima«, partizanima otišlim u Bosnu M ostavljenim u Morači, nabrajajući ih sve po imenima i uglavnom sličnim ili dstovjetnim odlikama. Uzgred napomenuše đa je potrebno sačuvati živote i da nije sramota biti oprezan, nego naprotiv.

Kađ pođoše, Ćetko Rađović reče đa mu se mjesto na kome sšu čini vrlo m o. Kompromitovano je, razglaMiće se, te bi bolje bilo napustiti ga prije nego đođe potljera i primora ih na to pođ težim uslovima.

»Sve ja te ljuđe pomajem«, reče Mijat. »Sigurmi su«.

»Sigurni?«, pripita Ćetko. »Tebi je još u glavi ono komitlovanje iz austriBkog vremena. Onda je bilo lakše izđaja je bila ružna stvar, a sad se legalizovala i bolje se plaća. Meni danas niko nije siguran — od ovih što sjede kod kuća i spavaju u posteljama; memi „u oni svi sumnjivi, neko manje, noko više«.

A ja ti kažem da oni špijune mrzo i sad kao što su ih i prije mrzjeli«, Meče Mijat. »Ovo je bistar narod, Ćetko; ovo su naši ljudi, jadan — bez što ih je našlo zlo pa ne mogu da maMmu. Ma primjer, Nedjeljka Boškovića — njega i četnici mrze i preziru; »Bpijunčina« vele, i on ti je najprezrenije stvorenje u Morači. Narod ne mi-

ja tažo lako ćud i prirođu, kao što misliše. :

Ćetko reče da je, ipak, Rakićevu

neko morao izdati, i to neko

od tog ı naroda, i da se to mora uzeti ·

u obzir, jer je skupo plaćeno. Zatim zapie Dragoja žta on misli. Bila je to . neka vršta preglasavanja, samo bezizglednog za Ćetka — jer je Dragoje, pored sve ljubavi za brata, uviJek bio na Mijatovoj strani. On reče:

»Meni je avejedno: snijeg je tamo kao i ovdje. Ali pošto svuda moramo držati vezu 8 narođom — što ne bi i tu ostali? Ovdje nas mogu izdati, a tamo zar ne mogu? .. Tzđao me ovaj ili onaj — isto mi se piše. Pa što onda đa 8e petljam i tršegam tamo-vamo? Bolje da se emirimo bar đan-dva na jednom mjestu«.

Tako cpet zanoćiše fu 1ored crvenog stuba vatre, obučeni, obuveni i uvijek spremni za pokret, pod pokrivačima eivim od inja, na tvrđim lcžajima od čvornovatih grana.

Spavalo se dđuboko i slatko, bez mnova i mjihovog opoja, u vazduhu prožetom očtrom vasionskom hladno-

OS LOĆČ SI a Crkva svete Maije na Birlinah u Ber mu — Pohod kraljeva, (detalj)

vot očima svoje sredine, i videli i osećali samo ono što je bilo shva{ljivo njihovoj sređini. U njihovoj recenziji, život je punokrvam, ali tu životnost im nije niko živ zamerao, jer su je tad svi tako osećali i kroz njen ukus poercepirali ovaj i onaj svet. Onaj se nije mogao razlikovati zato od ovog. Ali i pod pretpostavkom da su slikari, spiritualnosti, odstupjili donekle od svojih uverenja da bi ae približili puku u propagandističke svrhe, njihov nas realizam ne ireba da čuđi, Propaganda, kad je dobro shvaćena, uvek i realistička! Inače ne može da deuje, A delovati tad u onoj sređini, izražavajući opšti i lični prelom stvarnosti kroz svest i osećanje, znočilo je konkretno reći glasno | sa zidova hrišćariskih hramova jedno u sužtini Ppa-

Svrafišfe Sub love Diyo

gansko poimanje sveta. To paganstvo, taj latenimi, čak sebe nesvesni bumt,

protiv srednjovekovnog feudđalno-hi- ·

jerarhizitanog božamstvn, čak i kad nije učinjen u bogumilsko ime, evan= đelsko-komunistvujućih ideala, nego u ime nekakvog, recimo, pučkog pravoslavlja, vezuje i orođuje to ćrkveno slikarstvo, i ne samo vremenski, s anticrkvenom plastikom bogumila,

Pitaju se već neko vreme na taznim stranama šta je ta bplaštika? Je ]i njem koren u Altamiri, Dordonji, u propaloj afričkoj civilizaciji, u egipatskim već swtfilizovanim hijeroglifima, no koji pretpostavljaju preegzistenciju jedne umetnosti, u asirsko sumersitim reljefima? Ili je samoniko? Jesu li se apstraktni Kamdinski, Klee Pjmspirisali stećcima? Je li ih Juan Miro naslutio? Biće posao naučnika da dađu odgovor ili odgovore, a mi ostanimo tu pde stojimo, uzbuđeni poetskom slikom tako ekspresivno dignute sunčane ruke bogumila, pred rukom koju je umetnik napravio velikom kao šumce, s brštima koji se šire, moćni i životvomi kao prvi jutarnji zraci, To je poetska slika. Molim. Ali stećak iz Brofnjića, podeljen je kao šeks&pirdka scena, sa ženskim kolom u sredini na još dva plana, Između tragične vizije lova u apokaliptičkoj vehemenoiji krila koja dijagonalno seku skoro čitavu gornju plohu, i druge, donje, s dve košute i jelenom, tako bukolički mime 1 krotke u izrazu, kreče se žensico irol0o. I ne može se izbeći utisku da je umeinik namerno i voljno hteo tom 1 takvom scenografijom da izrazi životnu. simultanošt tragičnog, ljupkog i altyA hoćete komičnog. Ali stećak s prim:tivistički gracložnim poltretima košuta iz Uboškog i onaj stećak Kulina Baha, po fakturi i poštovanju pYoborcija reahlnosti sasvim već renesansan, nisu ni iz istog pefiođa, ni od muajštora približno jednalce vrednosti. No 6no čime

K aditađ mi se sluči ispod debla sjesti, kroz #umračam život milost mi se javi:

.crpsti đianom s vrela, šumsku bobu jesti,

snl{vati pod zvijezdom, spavati u travi,

Tmaste »agonetne miljali umom vrve, poziv, da se pođam svojim bogovima; ovo bojno polje, gdje se sav đuh hrve, dugo vitko tijelo ispružiti tlima.

O1 1 ja sam biljka; lišen želje raBti. Oj i Ja sam život, cvasti ću u vrtu. Nemam biti veći, samo oči pasti 'Upiljene u ft zatravljenu crtu.

8vlađao sam, nebo, tvoje nepogođe,

buđi miran Dolkrov povrh zemnog loga. Pusti da se moja voća u snu rode,

pusti da me prožme iz ila strepnja mnoga.

Da je građski krevet, soba nema đabha, ovdje kose {rake urese mi vezu, Šaraju mi. pređu sitna zrmcea praha

i od skritog Biješsa ćutim prisnu jezu.

Talk shvaćam zemlju, vlažšnu gruđu smeđu, ja bez kraja nevin i tek s njome griješan,

I kad spustim vjeđu, kičmom alasti pređu, sutradan ću: biti svjež 1 žeđam, ješam,

Iu tvojem oluu, Zemljo, nisam smiješam,

ćom, tišinom 1 đivljim mirisom vječno-

sti. Buđenja su doduše bila česta, ali udešena nekim imutrašnjim mehani-

zmom ma razumme i potpuno pravilne razmalce, bez onih bunovnih prelaza đobro poznatih ljudima naviklim da do kraja zasite protivrječne prohtjeve tijela. S vremena na vrijeme ustao bi po jedan da podiari malaksalu vatru i po neizrečnim znacima određi koje je doba noći. Zatim bi se opet ispru-

žio po ležaju da, odbacujući nepotrebne sumnje, guvišna sječanja i neizvjesne nade. opet ufone u prohladmu idragu dubinu sna.

Pred zoru se probuđiše skoro istovremeno. Ćetko rasturi i ugasi vatru — da ih ne izda u opasne jutarnje časove. Istrljaše ruke snijegom, da se prekale za hladnoću: pročistiše grla rakijom, od koje im živnuše lica i upali se po mođar plamičak u svalom zglobu i svakoj žljezđi. Krepki i orni sačekaše svitanje i gledđahu kako se lagamo i sivo razdanjuje nebo — jarugasto kao zemlja, s brđima runjavih oblaka ispresijecanih dubolim pomorima. Pozelenje a zatim „mjestimično požutje snijeg: pod asvjetlošću, brašnjav, Irrupičav i ružan. Svjetlost se izjednači i pređe u dđosađnu bezbojnost jednog od onih mnogih dana što ne znaju šta kome nose, i koji će se, prazni i sparušeni kao mrtvo lišće, izgubiti u vremenu, bezlični i ničim neoznačeni u sjećanju živih. |

»Ima ponešto neobjašnjeno u ovom našem pokretu, reče Ćetko Radović, pokušavajući da bar malo prikrpi razopućen oparak na desnoj nozi. »Na primjer, evo slučaj tvoj, Mijate! Sjećam se kađ si prije rata stizao u Kolašin: na konju seđlaniku, zoran, Dpomalo ponosit, kao kakav napredan, republikariski spahija s kicoški nakrivljenom šubarom... Onđa sam mislio da nemaš djece, jer ljudi s djecom kod mas — obično se zapuste i uđronjaju. I mislio sam, iako sam znao da si opozicioner, da s nama nećeš poći ni dva koraka, nego naprotiv, —d da ćeš biti jedan od prvih protivnika koji će nam smetati svojim ugledom i bishinom | govorničkom sposobno-

šću«,

»Možda bi tako i bilo«, reče Dragoje, »da je pokret izbio pod nekim drugim uslovima a ne kao ustanak protiv okupatora, Oružje i borba — to je njega đovelo k nama. A kađ je jednom navalio, taj više ne popušta — i to ga je zadržalo. Bilo je još takvih, ali su se prorijedili — nije ni čudo«,

Tin UJEVIO

»Ima fu istine«, reče Mijat, pažljivo osmaftrajući snježnu „visoravam pred sobom. »Stvarno, prije tri-četiri gođine mijesam „mislio da ću biti komunista. To mi se činilo malo previše, previše — onako: nepristojno ža moje godine i 8tanje. Ustanak — jeste da me povezao i odlučio, ali ima i nešto prije toga: ona sluinja, a poslije i jasna svijest, da ova naša zemlja zarđava i propađa, da je zapala u neku mrtvu baru iz koje ne može da se . makne bez neke velike vučne snage. Onđa mi je sinulo — samo revolucija može je izvući i gurnuti maprijed. Čini mi se da se nijesam prevario...«

»I ja mislim, iako je sad teško«, reče Ćetko. »Ali glećaj s druge strane: Stanko Lakićević, niko i ništa, pa Nedjeljko Bošković, pa Blažo Janković, propalica ·— svi su oni protiv Das...«

»Mislim da je to bolje za nas«, pre"kide ga Mijaf. »Jer oni, čak i kad su hrabri kao Stanko i Blažo, ne mogu da izdrže poštenje — a to je mnogo gore nego kad pošten čovjek nema. hrabrosti. To je ta rđa — takvi iskvareni ljudi. Njih ?. zovem fukara,i jesu to. Na primjer: Nedjeliko Bošković — Da njemu je nasljedno đa bude špijuny i otac mu je to bio. A zamisli nešto: kad bi fukarstvo postalo nasljedna bolest... Više ne bi bilo nade. Mislim da bi se i 8amo zato isplafila revolucija — da se pročište, đa se ne ufukare ljuđi...«

Objutrilo je. Stigoše Barahi u list. Oni što su donijeli hranu, svratiše da posjede; oni drugi su im izđaleka čuvali stražu. Jedina novost koju ispričaše, bila je i njima samim smiješna: čdinici se hvale po selu da su u Vučju, u pečini, pronašli Mijata i opkolili ga 8 vojškom. Pozvali su ga — kaže priča dalje — da se preda, a on im odgo„Vorio da će radije sam sebi presuditi, nego da mu oni sude. Pregovori se nastavljaju, ali bez izgleđa,..

Dragoje se nasmija: ;

»Govorih li ja tebi, Mijate, da Be čuvaš pećinal A ti zapeo, ne đađe ti đavo mira, rego baš u Vučje. B sad eto pregovaraj i izvlači se kako znaš, dobro je fe i mene nijesi odvukao

tamo«,

Mijat se sjetno osmjehhu, a tek kad TBarani pođoše, roče:

»Ne dopade mi se ovo što sam čuo o Vučju«.

»Zašto?« upita Četko., .

»Zato što: gdje irava mrda, nešto

nas oba spblažnjuju to je jedimstvemo jedno, sasvim, alttivro i slobodno odra žajno reagovanje na stvarmost uprkos primitivizmu ili alktađemičnosti, da tako kažem. Imponuje to buntovno nepoštovanje, to večito maše bundžijstvo izraženo u umetnosti koja, verovafmo, bez ikakvih uzora nastaje u bosanskim šumama gde se nikad caru carevo nije bez nevolje đavalo. Ni bogu božije.

U izloženim mulažima bogumilske umetnosti još više, neko li u crkvenom slikarstvu, značajnijem kao artistička realizacija, doživljujemo opet sebe, dakalo, sebe kakvi su nbm bili prec:, sebe, kakvi smo ostali da ličimo na njih. Karakter je sudbina čoveku. I narodu. I narodima. Recimo slobodno: u MNrajevima mastanjenim narodima Jugoslavije po zapovesti istorije, po nužđi geografije, po nevolji ratničke sudbine, što postaje lepota junaštva koji je prevazilazi, moralo se neprekidno boriti za pulni opstanak. Borilo se proliv Serenlesime i inkvi-

Stećalh »žLulina

zitora papinskih, protiv Dušanovih okdopnika i ugarshih konjanikg, protiv Wkrstaša i Barbarose, Pranaka koji šu hag civilizovali frengom i Volgara koji 8u nam ostavili više puta nož u leđa i Seldžuka Koji su bili perverzni murđari i mamunrne javašlije, i Jovana bez zemlje i Ričanđa Lavovog Srca. I nema značajnijeg regresivnog pa delimično i objelttivno progresivnog pot= hvata iu istoriji Bvrope koji je bivakovao u našim krajevima, da bivalkujući nije nallazio na ljuđe ljubomorne na nezavisnosk, ljuđe spremne da budu protivnici svalcom čalendžeru ha svetsko gospodstvo, ne kao konkurenti, nego kao branitelji 8voje nepovredive wlobode, Pobednici ili pobeđeni, Bvejedđno. Borci uvelt. I pobeđeni. Makar i se boriti kao što su se borili i protera će zavojevače i biće konačno slobodni. To mači spremni đa se ona opet brani. Jer iskustvo plaćeno krvlju na toj ratnoj vetrometini uči: nema Života pod sabljom osvajača. U to ovaj naš avet nije potrebno ubeđivati. Stalne borbe za mezavisnost, makar od Hrista na latinskom ili od Hrista na grčkom, doveli su Glagoljaše u sukob 8 Petrovom stolicom, doveli do bogumila lcoje je proganjao s Jednakom žestinom Dušamov Istok kao | Zapad DOTA kojih e od 804 do 1457 bjlo 6 dugim 1 bezizglednim u ratovima protiv Skjavona, u ratovima koji su za 650 gođina frajali ravmo 400 leta.

živo ima. Možđa je Rakić tamo otišao, il je nekog drugog zlo nagnalo u onu prokletu kapavicu. Po ovakvom vremenu nije se feško prevariti — kad čovjek nema kuđ. Jedva čehkam noć da izvidim tu stvara.

Ćetko reče đa bi se jednim iznenadnim noćnim prepađom, moglo pomoći čovjeku da izađe — alto već do sada nije svršio sa životom. Dragoje pogleda prema Vučju i uzdahnu:

»Daleko je, đavo ga proDpeo ondje! Ima čovjek da se opuči do onih vražjih krša, Ostaćemo bez obuće, a što je još gore — možđa je to neka četnička varka, izmišljena da nas pokrene ođavde...«

Još su raspravljali o tome, đa skrate dan, kad im stiže nova i neočikavana posjeta — djevojka iz Prekobrđa Jevrosima Kapetanović. Bila se strašno umorila pod onim bremenom brašna, pirinča i šećera, što ga je za njih skupila ili od svojih usta odvojila, Znojem slijepljenha kosa izvukla joj se ispod marame, pala na čelo i rasula se oko olcruglog lica. Ona zbaci vreću kraj ognja, „uspravi se, 1 8 urođenom ženskom fežnjom da se prije svega đopadne, đeianovima ukloni kosu 8 lica, pa se tek onda rukova, s rađošću koju je donekle smetao tih djevojački stid.

U razgovoru, iako nije imala đa kaže nešto naročito povoljno i dobro, pokaza se da je vesela i mila djevojka, jedno od onih dragih i vedrih stvorenja što umiju đa odbace brigu i vole da zaborave stravu, Cvrkutava, ličila je na neku od onih proljećnih ptica čija imena Mijat nika1 nije tačno razlikovao. Ipak, umjesto đa ga obraduje kao Rađoviće, taj njen dolazalc izazva kod njega čudnu nelagodnost, kao pređosjeć.,i ili bar nešto srodđno njemu, s puno nemilih misli o tom mračnom Prekobrđu iz kcga je došla.

»Šta je, Mijate?«, upita ga Dragoje, osjetljiv na sve promjene rašpoloženja. »Ne znam, boli me ”lava«.

Prije petnaestak godina vratio se iz Amerike u Prekobrđe Tomaš Rahkočević, luckašst, nakrenut čovjek, i dovukao za sobom čitavu jednu modđernu štampariju, preko koje je htio da saopšti svijetu neke svoje naročite misli... Rastavljena u djelove, mašina je nekako stigla cestom do Kolašina, a onđa, pri prenosu za Prekobrđe, rasula se tako da se više nikad i nigdje

posle pet vekova poraza oni će

Tako je bilo, i, tako nažalost {li ne, ostalo,

A kađ je tako bilo, jasno je,'što je metafizičko poricanje sveta, moralo ostati sfraho ratnicima za slobođu sveta, vojnicima takve izdržljivosti, ali i tako fine osećajnosti za linije koje su sačuvale i obuhvatale pokrete ljudi, zveri i cveća,

A, kad je tako ostalo, ni umetnicima danas ne preostaje drugo, đo da oštrim okom rainika posmatraju švet oko sebe, ceo svet, đa bi odrazili meš svet i ostoli ne samo politički, nego i umetnički naši, a to znači — nezavisni ištiniti, Ne znaši to: zatvoriti vrata i začauriti se samoushićeno u sebe, Promaja im neće smetati đa izraze nas kojima je ambijent vetrometina.

A kad Je {ako bilo, a bilo je tako đa smo uprkos sredmjovekovnoj državnoj rascemnikanosti stvorili od Ohvida do Brema jedru zađivijujuće jedinstvenu umeđmost, umelnošt koja je, uprkos individunplnim Mlkama majstora koji

Bana« (deta!j)

suf'je slikali, jedinstvena i po jednom istovetnom uluumu sveta i života, šta može aprečiti naše umetnike dđa sad, kad smo poližički i duhovno ujedinjeni u savez feđerativnih narodnih republika, stvore našu jugoslovensku umetnost time što će prođužiti da odražavaju mpotpunije, snažnije i jače osnovna istorijski #} aktualistički naša mpolmanja i aošećanja stvarnosti: žeđ za nezavisnošću, glad za slobodom, afirmaciju materijalnosšti ovog i samo OVOg sveta.

A kad je tako ostalo, ova se izvanredna izložba javlja kao kultuma i umetnička šlcola jugoslovenskog bratstva koju otvara u Zagrebu jugoslovenski Sredmiji vek za Jugoslovene koji su to jedinstvo državmo i politički ostvarili, A poslednja. pouka o kojoj ćemo razmižljati i pošto napustimo ovu izložbu jeste misao o ulozi umetnika uvek preteče, uvek u neku ruku proroka. Jer između umetnikg i životne istine u trenutku njenog oživljavanja, nema velova i magli. Zato što je svoju stvarnost u stanju đa uoči do krajnjeg mogućeg kraja, što se ne štiti od nje predrasuđama čak i kađ su ulkus i uveronije sredine, umelnik je kađar da uoči bolje no iko smernice razvoja 1 da ih kaže čak i uz opasnost da ne buđe shvaćen ill što je takođe slučaj đa namemo buđe neBhvaćen. Primera je bezbroj. Oni 'nđirektno obavezuju. Oskar DAVIČO

BTRANA 3

BELESKE

PREMIJERA OPBRE »VESPLE ZENE VINDZOTRSIOB«

Posle duže pauze Beograđska opera prikazala je operu ođ nemačkog kompozitora Nikolaja »Vcsele žene Vindzorske«, Libreto za operu rađem je prema istoimenoj komedlji Viljema Šekspira, o:

U izvođenju opere učestvuju. ođ mladih članova Zorica Pilipović, Milica Miladinović, Sofija Stanković, Drago Starc, Miroslav Čangalović, Dragom!r, Ninković, Čeda Žarković i Mile Ivanović. Pored njih uloge tumače nica Stojanović, Ljubica Ljubičić ı Žark5 Cvejić.

Operu je režirao Josip Kulunđ?ić a dđiriguie Oskar Danon. Nacrt za dekor dao ie Staša Beložanski a skice za kostime daa Jo Sonja SŠSerbah.

...

IZLOŽBA POSVECENA USPOMENI BORN STANEIOVIĆA

ti prostorilama Knjižare »Prosveta« otvoreha je izložba posvećena uspomeni 8IDpskog YTealiste Bore Stankovića,

Izložbu je otvorio Književnik Milan Bogđanović %koji je tu svom Kratkom govoru dotakao Život i rad pisca romana »Nečista Krvi«, Izložba je otvorena u prisustvu mnogih kullurnih i Javnih radnika 8% Beograda,

...*

BNIMANJE PRVOG UMETNICROG FILMA U BOSNI I HERCEGOVINI

Pređuzeće za proizvodnju filmova »Bosna film« u Sarajevu završilo je smimanje BVOg prvog umetničkog {filma »Major Bauk«. Him je rađen po scenariju Branka Ćopića sa motivima iz NOB, Film {e režirao Nikola Popović, snimatelj je bio Mihadlo „Ivanjikov a muziku je dao Fran Lotka, Tehničia oprema filma završiće se sredinom maja, i gledaoci će prvi put videti umetnički film izrađen u Sarajevu,

Glavne uloge tumače: Marijan Lovrić, Carka „Jovanović, Nilhola Popović, doza Gregorin, Dragutin Telba, Vaso Kosić, Vjekoslav Afrić, Delan Dubajić, „Frane Novaković, Aca Stojković i drugi,

NAJNOVIJI EROJT ČASOPIBA »KNJIŽEVNOST-

Najnoviji broj časopisa »Književnost« do-. nosi priloge: Velibora GliForića — »Pozorišta u Srbijl«, Riste Ratkovića — »Tri rastamka« (pesma), Gviđe TTartalje — »Moj san« (pesma), Josipa mBarkovića — »Gušter«, Verkora — »Ćutanje mora«, Miloša Đorđevića — »Jesenja noć«e | »Trešnja u beharu« (pesme), Branka Đukića — »Čarolije« (pesma), Bogdana Čiplića — »IspoVvesta, Artira Remboa — »Pijani brođ« (pesma u onrevođu Ivana V. Lalića), Lava Žaharova — »Gogolji i Nušić«. U rubrici Muzički pregled Pavle Stefanović piše: »Novo delo Stanojla MRajičića«, »Dirigent Huan Hoze Kastro« »Dva kamerna koncerta« i »Homcert hora CDJA«. U rubrici Beleške časopis donosi priloge: Tanasija Mladenoviča — »Nefcoliko misli o poežiji mladih«, Dušama Kostića — »Najnovija knjiga Eriha Koša« Riste Raftkovića — »Todor ToŠIĆ: »Tamnica 1 proleće« FP, V. — »Smtt Sinkler Luisa i G. T. — »KR. Golđoni: Mi-

ramdolina« U rubrici Stvarnost i iluzije časopis donosi nekoliko „ijnteresanimih osvrta. ay

...

NAJNOVIJI BROJ »LETOPISA«

Izašao je iz štampe martovski broj »Letopiša« koji donosi priloge: Mlađenn Leskovca — »Stodvadđesetpetogodišniica Matice srpske«, Milana Petrovića — »PBeograd il! Zagreb?«, Miroslava Antića »Septembar--oktobar~novembar« { »Beleška« (pesme), Vladimira Čerkeza — »Zar poštasmo sfiranel jedan aruečom« i »Bodna me zemlja odnjihava« (pesma), Riste Ratkovića — »Sfinfa« (pesma), Čedomira Brašanca »Pulover«, . Petar S, Petrović — »Limeni sanđuci«, Živojina mĐoškova — »Sterijina Laža 1 pnralaža« Sl. A. „Jovanovića »Bemar Šo« U rubrici Književni pregled časopis donos! prikaz Velibora Glimorića »Pripovetke Jovama Popovićnm« U rubrici . Beleške časop!s đonos! priloge Ž. Milisavca — »Sretem L. Popović »Putovanje po novo] Srbijl«, L. Zaharova — »Aktovke ruskih autora« 1 »Basnme TI, A. Krilova«, Živka Bekarića — »Pabirci 1z Bajronn«, Boška Novakovića — »Gogoljeve Ukraiinske pripovetkce«. R. Ratkovića — »Kipling: Knjiga o džungil, Branka Vraneževića — »Iz= ložba Novi Sađ. kroz istoriju« i R. M. Kovačevića — »Proslava 19%-podišniice Matiće 1 Letopisa«, LiPcovni prilozi su od Steve Tođorovića i Bogdana Šuputa.

'crne vunjene pređe,

neće sastaviti. Najteži dijelovi ostali su da trunu u IMKolašinu, drugi rđaju po

Morači, nešto se izgubilo putem i oko ·

puta. A nešto prije te čuvene štamparije, o kojoj zna čitava Crna Gora, stigao je u Prekobrđe Kapetanović iz Bosne, gonjen neznanom sudbinom, i umro oštavivši za sobom dvoje siroča•di, Jevrosimu i njeno? brata. Ostavio ih je među onim naveđenim, divljim i hvalisavim ljudima, uvijek ornim da navale na nejač. Zato nije čudo da je ova djevojčica, bistra kao što se vidi, našla vezu s Partijom koja brani nejače, ali se ne može reći đa je ta veza došla u najsrećnije vrijeme.

_ Mulno i s čudnim bolom osjeti on neku nejasnu 6ličnost između one razdešene mašine 1 ove nezbrinute djece: ni za jedmo ri za drugo, ustvari, nije bilo ni mjesta ni prilike u Prekobrđu. Ima tu neke grube igre, kao svjesno smišljeme, i čija se pravila možđa nikada neće objasniti ljuđima...

Gleđajući njenu jaketu, ispletenu ođ tu jeđinu haljinu njenih radnih i svečanih dana, iznošemu i izblijeđelu, Mijat je zažali i s čuđenjem osjeti kako se to žaljenje širi, raste i prelazi u oštar fizički bol pod srcem. Istovrememo — kao đa je neki njegov pogled, izuzetnom snagom i slučajnom stranputicom, „prođro kroz tmuše buđućnosti, u đane kađ će njegova bistre oči biti već odavno zatvorene, i sagledao šta sve čeka u životu ovo nezaštićeno mlado biće bez iskustva i čvrstine. Ništa jasno, a ipak kao da je uz munjevit bljesalk vidio sve — ona mučenja u zatvoru i ponišenja pri progonu, uzaludna nadanja 1 onti kobnu vjeolomnu ljubav koja će

je ubiti... On klonu glavom i dlanovi-

ma pritište sljepoočnice.

»Protrljaj mi vratne žile, ama dobro!«, reče Dragoju. »Došla mi je neka slabost«.

Osvježen snježnicom i „rakijom, on se brzo povrati i uspravi. Onda uze da zatura razpovor i zbijse šale, osjećajući još uvijek wu duši hladan trag od onog što je iznemađa đošlo i još nije minulo. j

Dan se nagnu kraju. Zviždđukom se javi n. ćnmi vjetar dolazeći ukoso preko visoravni da protrese i k zemlji svije gole grane u čestaru. Dim se sklupča nad ognjištem i poče da do•

sađuje očima. Sivi suton s pramenjem snijega povuče se nebom i zemljom.

Dragoje Radović predloži da djevojka pođe na konak u Kulu Mukovića, kod Mijatovih rođaka. Do tamo će je oni ispratiti, a uzgred će prenijeti namirnice, da se ne vlaže i štete tu na snijegu. Usput će se raspitati o suđbini onog još neznanog čovjeka u Vučju, i doznaćo ima li nade, izgleđa i razloga da se ide gore.

Granjem pokriše spakovane ponjavne pole, da ih ne zaprskuje mnijeg. Polazeći, mabaciše na osmjište plasu snijega, đa se vatra ugasi. Pomuti na „nizbrđici, pođoše s oružjem i rancima, a onda se, pedesetak koraka dalje, zaustaviše i okrenuše prema izmenada buknulom ognjištu, ođ loga je neđaleko poctvenio snijeg i zaljuljale se čudne sjomke, Bi im jasno: vjetar je razbacio snijeg sa ognjišta prije nego se vatra ugasila i varmicom upalio prošušene lisnike. iže se brz, iskidan lepršavi plamem. Dragoje ljutito podiže pesnicu:

»Eno nas raskući, ubio ga bog!«

Rezervna mumicija, zahvaćena Dpla-

menom, zaprašta razbacujući naokolo.

rojeve crvenih, ljubičastih i zlaimih iskara. Gonjeni vjetrom, plameni jezici dvaput optrčaše krug oko ognjšta i slegoše se u crven prslen koji poče da gasne na pocrnjelom snijegu. Siv i garav od dima i pepela, vjetar 8 te strane đonese odvratan zađah izgorele vune, ·

,