Književne novine

BROJ 21

e ————

KRIJIŽEVNE NOVINE

STANKO VRAZ

(Povodom stogodišnjice smrti} ·

Kakve su pobude vodile Slovenca Jakoba PFrasa (Prasga), rođenog 1810 g. u Cerovcu, kraj Ljutomera, u Štajerskoj, a poznatog u književnosti pod imenom Stanka Vraza, da je stao pisati štokavštinom i najveći dio svoSOROOR posvetio hrvatskoj književnosti? Javljajući se u vrijeme ilirskog pokreta, Vraz je s oduševljenjem prihvatio misao ilirizma »o duševnom sjedinjenju« Južnih Slavena u jeziku i literaturi. On je isticao, da je na bazi književne sloge moguće osloboditi se slabosti »pokrajinskih« književnosti i ostvariti »đuhovno preporođenje« naših naroda. U strahu pred tuđinskim nasrtajima i u sumnji, da li je moguće stvoriti samostalniju i bo-

gatiju književnost na području, koje”

je — kako je Vraz razlagao — bez kulturnih tradicija, a »broj slovenski

govorećih tako malahan i opet u raz- |

rečja razkoljen«, Vraz je došao do zaključka, da je potrebno usvojiti DOglede, koje je u pitanjima jezika i književnosti iznio ilirskž pokret. On je o tome pisao u mnogim svojim pismima i člancima, a svome zemljaku Macunu on je 1843 g. ovako obrazlagao svoje stajalište:

»Što se tiče jezika, u kojem ste mi pisali, to me je vrlo obradovalo, tim većma, što vidim, da kod nas većina domorodacah goji nadu te će se moći naše narječje u stupanj književnog podići. Tašto pouzdanje... Nema drugoga izbora, negoli se složiti duševno (književno) sa jačimi bližnjimi granami, ili propasti u tuđem elemen+tu kao vlastit i značajan narod. A gdje imamo opet bližnjega i srodnjega elementa, negoli što su južnoslavenske ostale grane, osobito štokavska, koja je po broju, po dogodovštenih uspomenah i književnih dragocjenostih starih i novijih jaka.. Ilirska idea naš. je dakle temelj, na kojega treba da donosimo naše gradivo — kamenje — narodne ostanke, da si saziđemo obći hram, u kojem će maš duh preživiti u jakosti — sve bure vremena... « (Djela V, str. 329).

Teške političke i književne prilike, u kojima je živio slovenski marod u to vrijeme, nacionalno ugrožen naročito na sjeveru, utjecale su na Vrazovo opredjeljenje, On je bio uvjeren, da će se samo u južnoslavenskoj književnoj zajednici — s jedinstvenim Književnim jezikom „slovenski narod izbaviti »od propasti duševne i materijalne«. Takvo shvaćanje, koje je u stvari ugrožavalo budućnost slovenskog narođa i njegov pravilan kulturni razvoj,.nije uhvatilo dublji i širi korijen u slovenskim „krajevima. Tome je mnogo pridonio Vrazov prijatelji i, prema njegovim riječima, »svakidajni 'drug« za vrijeme boravka u Ljubljani, France Prešern, koji je branio 1 i primjeni dokazao ne samo opravdanost upotrebe slovenskog jezika u književnosti, već i velike mogućnosti za visoka književna ostvarenja, pa se oštro suproistavio Vrazovu stavu i nazvao svoga zemljaka u jednom epigramu: Stanko Slovencev uskok.

Tako je razvoj događaja opovrgnuo opravđanost puta, koji je Vraz predlagao, nesumnjivo je, da takva usmjerenost rađa nije potekla iz podcjenjivanja vlastitog naroda. Dovoljno je upozoriti na naveđeno pismo, u kojemu je poticao svoga zemljaka na skupljanje narodnog blaga. »Hvale dostojan je trud Vaš, što sabirate narodne pjesme i običaje — pisao je Vraz, — I ja sam to isto činio, dok” sam boravio među našimi Slovenci;

mogu reći đa sam mnogo dobra našao i mnogo se naučio, što mi sađa dobro dolazi...«

Ono, „što je Vraz iznio o književnom jedinstvu na osnovi štokavskog narječja, proizlazilo je iz njegova «dubokog, poštenog i iskrenog uvjerenja, pa je prema tome usmjerio svoje djelovanje, kad je došao u bliži dodir s nastojanjima Ilizaca, On je vidio, kako se na hrvatskom području, koje je živjelo politički i kulturno rascjepkano, odigravaju velike promjene u pitanju jezika i pravopisa. Tako je usvajanje štokavskog narječja omogućilo okupljanje hrvatskog naroda na

· kulturnom polju, ono je u isto vrijeme predstavljalo doprinos široj i tješnjoj saradnji većeg dijela Južnih

Slavena, U ilirskom pokretu sudje-

lovali su mnogi hrvatski pisci, koji su

po rođenju kajkavci i čakavci, pa su morali učiti štokavsko narječje. Čuli su se prigovori, i to ne samo na hrvatskoj strani, da je Gaj »ime hrvat-

sko slavno saranio« (Ilir. ant., 58), S

usvajanjem štokavskog narječja došlo

jie do napuštanja duge tradicije inji-

Ševnosti na kajkavskom dijalektu,

Takvim pojavama suprotstavljao se i

jeđan dio hrvatskih kulturnih radni-

ka »braneći... tobožnu svetinju pro-

šlošti«, kako je pisao Vraz (Djela V.

108).

Sudjelujući aktivno i svestrano u - jilirskom pokretu naročito poslije 1838

pa do svoje smrti (20 maja 1851),

Stanko Vraz, »Ilr iz Štajera« stekao

je velike zasluge kao istaknuti liričar

i doba ilirizma, kao zaslužni organi- ,

zator i pokretač važnih pothvata na književnom polju, kao kritičar koji je s najviše književnog obrazovanja 1 pravilnog rasuđivanja prilazio razma· tranju književnih pitanja i ocjeni djela. Vrazova književna djelatnost započela je u godinama njegova boravka, na stuđijama u Gracu (1830—1838) ori~

ginalnim stihovima i prijevodima iz '

stranih književnosti, koji su bili spjevani u narječju njegova. rodnog kraja. To je bilo u vrijeme, koje je uglavnom prethodilo pokretanju književnog glasila Iliraca. Međutim, sudbina je toga rađa bila, da nije mogao ugledati svijetla u onim rijetkim slovenskim edicijama, kojima je Vraz nuđio svoje priloge (»Kranjska, čbelica«, na Ppr.), vjerojatno i zbog jezika svog užeg zavičaja, kojim se služio u tim sastavima, Njegova saradnja u

književnim listovima bila je omogućena tek 1835 g., kađa je u Zagrebu počela izlaziti »Danića«. Vraz je 1838 g. prešao u Hrvatsku i udomio se u Zagrebu, }

U razmatranju i ocjeni Vrazove plodne i raznovrsne književne djelatnosti obično su glavnu pažnju obraćali na zbornik, pjesama »Đulabije« (1840—1842), u kojemu je pjesnik izrazio svoja ljubavna osjećanja i mladenačka raspoloženja. Istina, u njemu su se očitovale osnovne crte Vrazove pjesničkog stvaralaštva. Služeći se mnogim izražajnim sredstvima narodne pjesme i oblikom tzv. krakovjaka, koji je preuzeo iz poljske književnosti preko Čeha, Vraz je u jednostavnim stihovima, protkanim ponegdje i reminiscencijama na dubrovač-

Stanko Vraz

ke renesansne pjesnike, pjevao svoje zanose i čeznuća,. Iznoseći svoje intimne doživljaje, Vraz je u izrazito lirsko djelo ljubavnog sadržaja unio svoj topao odnos prema prirodi, ljubav prema hrvatskoj i slovenskoj grudi i našim narodima. U ovoj poeziji izbija u pojeđinim strofama svježe i neposredno osjećanje, privlačno u svojoj bezazlenosti i svome čovjekoljublju. Međutim, promatrajući Vrazovu knjigu u cjelini, mora se primijetiti, da u njoj ima jednosličnosti u obradi osnovne feme, i nesigurnosti u ritmu, koja je vrlo često uslijedila zbog nedovoljnog poznavanja štokavskog narječja i njegova naglaska.

'U svome manje poznatom ciklusu ljubavnih pjesama »Sanak i istina«, koji je od veće književne vrijednosti, Vraz je uspio iskazati svoja ljubavna čuvstva stihovima, u kojima je izraz sažetiji i zgusnutiji i oblik dotjeraniji. Prostodušno, djetinjski naivno i toplo kazivanje, koje karakterizira cjelokupno Vrazovo lirsko stvaralaštvo, ispoljilo se na taj način s novim i jačim književnim kvalitetima. Mjesto šesteraca i strofa 'sa po četiri stiha, kojima se služio u »Đulabijama«, u ciklusu »Sanak i istina« upotrebio je nove i teže lirske forme (sonet, gazela i dr.). Po raspoloženju pak zbornik je sumorniji i prožet u jačoj mjeri notama elegije i bola.

Međutim, Vraz se nije ograničio u svome pjesničkom rađu na iznošenje svojih ljubavnih osjećanja — kako se obično promatra poezija Vrazova. On je tvorac mnogih balađa i romansa 1 prevodilac, koga su privlačili pisci velike književne vrijednosti (Puškin, Bajron, Dante i dr.). On je pjesnik, koji je živio sa svojim vremenom, pratio književne ,političke i društvene prilike i u svojim pjesmama reagirao na njih. U njima se izrugivao mađaronima, žigosao ljudđe prođane savjesti, ukazivao na nezdrave pojave u ređovima ilirskog pokreta i u 'književnosti svoga doba, Za svoju satiričnu poeziju Vraz je u pjesmi »Stihovi čitatelju« s pravom rekao, da je slobodna, istinita i iskrena, da je dijete »značaja poštena« (»Komari i obadovi«). Ona je, istina, „ u mnogome nedotjerana. Međutim, ona izaziva našu pažnju iz više razloga. Ne osvjefljuje samo prilike davno minulih dana, već izražava Vrazove napredne težnje, U pjesmi »Tko je Uj-Horvat« Vraz je pjevao, da nije »brat, nije naš, neg je Uj-Horvat« onaj, »koj' se hvasta slobodu da cijeni«, — »svoga pako muža globi, plijeni«. .

Jedan dio njegovih šaljivih pjesama i sastava objavljen je za pjesnikova života u odjeljku knjige »Gusle i ftambura« 1845 (»Istina i šala«), a velik. broj duhovitih i oštrih. satira i epigrama iz ciklusa »Komari i obadovi« ostao je u rukopisu i objavljen je Uuglavnom poslije Vrazove smrti, .

Vraz je suđjelovao u mnogim književno-organizacionim „poslovima u doba ilizizma. U taj rađ on je unosio svoje poglede, koji su bili plod zrelog i ispravnog rasuđivanja o kulturmoknjiževnim pitanjima, Vraz se isticao među svojim savremenicima temeljitim poznavanjem naših i stranih književnih pojava, a naročito slavenskih.

Sve se to naročito ogleda u časopisu,

»Kolo«, koji je 1842 g. pokrenuo sa svojim prijateljima. Vraz je u njemu donosio uz beletrističke priloge i značajne osvrte iz slavenskih i južnosla-

| venskih književnosti. On je održavao

veze s Riglednim slavenskim žkulturnim radnicima, pa je neke od njih imao za saradnike svoga 'asopisa. Uređivanju »Kola« on je pristupio ozbiljno. Pri tome su došle. do izražaja misli, koje je iznio u članku o »Zori Dalmatinskoj«, da je dužnosti uređnika, đa »ne prima svašta i kojekako, već da bjelicu pšenicu kao golub odabire od kukolja« (Djela V, 108). Takav stav je priđonio kvaliteti zbornika, a »Danica« je prestala igrati ulogu, koju je dotada imala. Vraz je na

taj način postavio ozbiljne zahtjeve

pređ ljuđe, koji su se bavili pisanjem. U »Kolu« je započeo s obavještava-

njem i ocjenjivanjem radova, koji su se tada javljali, :

I u svojim kritičkim osvrtima i u dopisima s poznanicima Vraz je upozoravao na našu narodnu pjesmu i

isticao njezinu vrijednost. On se vrlo.

rano počeo baviti skupljanjem slovenskih narodnih pjesama, pa je jedan dio toga rađa objavio 1839 g. u pošebnoj knjizi (»Narodne pjesni ilirske«). kritičkom odnosu prema duglČuć,u8&« Vraz se suprotstavljao nedovoljno kritičkom odnosu prema dubrovačkodalmatinskoj renesansnoj književnosti i tražio, da našu literaturu pronikne »đuh narodnjih pjesamah«. U jednom pismu Vraz je pisao: »Ja priznajem cijenu i klasičnost Dubrovča-– nah... priznajem također, đa je moj vers mnogo njim držan; nu moje Dpočitavanje nije slijepi fanatizam, koji bi smatrao njih kao uzor izvrsnosti... najvolio bi(h), da se novoilirska literatura porodi iz pepela Dubrovčanah, napojena živom vatrom „pnarodnjega duha« (Djela V, 270). Čelakovskom je razlagao, kako se sam mora boriti protiv bezgraničnog hvaljenja i nasljedovanja Dubrovčana, »Nu ja sam sam samcat jošte — pisao je Vraz. Doći će vrijeme, gdjese i kodnas narodnje pjesme bolje gledale i cijenile budu, pa to ne će bez upliva za našu izobraženu poeziju ostati, a onda će se i moj glas jače čuti i bolje uvažavati« (Vijenac 1898, 394). !

U vrijeme, kada se »svaka nova, ta bila i najgora, knjiga hvalila« (Kolo 1842, I knj.), Vraz je započeo u svom »Kolu«, pod pseudonimom. Jakoba Rešetara, razmatrati domaće Wnjiževne pojave objavljujući sfaložene, obrazložene i najčešće kratke ocjene. Njegovi osvrti nisu predstavljali dotada uobičajene pohvale, pa je takvo pisanje izazivalo negodovanje, Međutim, značajno je, kako je Vraz znao pravilno da uoči djela od vrijednosti. Dovoljno je upozoriti na njegove sudove o Mažuraniću, Radičeviću. i Njegošu. On je 1847 g. pisao za Njegoševu »Luču« i »Gorski vijenac«, da su »pjesni pravog vrućeg poetičkog nađahnuća... pjesni, kakvih nema svakolika dojakošnja umjetna poezija naša«, i žalio se na nemarnost kritike, koja o tim djelima nije »ni jedne riječce« progovorila.

Vraz je s naročitim priznanjem Dpisao o književnom djelu Dositejevu i Vukovu i isticao značaj njihova rada za razvoj srpske kulture. Prof. Barac

je u zborniku posvećenom Vrazu (izd. Matice hrivalske, 1951) upozor:o na članak »Misli o književstvu«, koji je objavljen 1846 g. u »Letopisu Matice srpske (knj. 72), a koji nesumnjivo potječe od Vraza, U njemu je Vraz naglasio, da se naša kultura mora temeljiti na izražavanju narodnih težnji i narodnih potreba. On je u njemu odlučno ustao protiv onih srpskih pisaca, koji su se služili u svome pisanju jezikom nepristupačnim širokim narodnim slojevima. »Svrha svakog književstva jest i mora da bude — pisao je Vraz — silaziti k narodu, izkopati ga iz blata sinovosti i uzdići na svjetliji vrh izobraženosti, ili (prosto govoreći) prosvijetliti ga. A kako da se to učini sredstvom..."narodu i naravi njegovoj tuđim mrtvi, Dok budu srbski pisaoci pisali načinom dosadašnjim, jezikom mješovitim (da tako kažem), rusizmi pokvarenom... dotle će im zatvorena ostati vrata, koja vode doli među narod, a gori k ostalom slavjanskom. svijetu... A taj nenaravni način pisanja zavladao je i uvuko se (tako da kažem) u modu, a čisto je pisao samo onaj, koji nije umio ne znajući crkovnog jezika, I tako je to trajalo do vremena Dositeja Obradovića. Taj orjaški um, ta božanstvena duša — uvidila je domala, kakav se duševni zid podigo među narodom i spisatelji njegovim... (On) je uviđio, da se prosvjeta samo čistim narodnim jezikom dokučiti može... Međutim, oni, koji su došli poslije Dositeja, pozivaju se često na njega, ali svojom upotrebom vještačkog i knjiškog jezika pokazuju, da ne primjenjuju njegove misli«.

Vraz je s tog stajališta promatrao rad na kulturnom polju. Zbog toga je isticao potrebu, da se narođ uvodi u kulturu. U pismu od 1845 g. preporučio je svome prijatelju Kukuljeviću, da se zauzme. »da se u saboru zaključi uvedenje nar. školah barem u svakoj župi«, je? će se bez opće narodne prosvjete »odsad kao i dosad uđarati štapom po mraku« (Djiela V, 379), a u pismu Palackome Vraz je s negodovanjem govorio, kako u Hrvafskoj »grofovi još imađu čarobnu silu«

Vraz je poznat u brvom ređu kao liričar. Međutim. djelokrug njegova rada je mnogo širi, Upravo Ww tom svijetlu otkriva nam se puno značenje pojave Vrazove.

Vice ZANINOVIĆ

Zo tal patayo

(GAZEL A)

dral putuje k toplom jugu — u jeseni, A meni je put sjevera — u jeseni, Pastir čuva po planini krotka stada, Pa se pojuć vraća kući — u jeseni. Vrtlar kupi plod svog znoja, zlatne breskve I jabuk4 rumen–- voće — u jeseni. Što se ljeti trudio mnogo oko njega, Vinograđnik bere grožđe — u jeseni. Tako slatko kupi, bere i uživa U veselju plod svojih muka — u jeseni, A šta, Stanko, plod je briga , muka tvojih? Gorko voće, bol i suze — u jeseni.

Piše:

MARIN FRANICEVIC

avremena sovjetska književnost S zasnovana 'je — kao i propa-

ganda — na Gebelsovoj pretpostavci da laž koja 6e neprestano Dponavlja za mnoge ljude postaje istinom. Njezina je svrha idealiziranje jedne stvarnosti koja je toliko mračna i krvava da se idealizirati ne da. To nazdravičarstvo, tužno i bezizlazno u svojoj bestidnosti, i jedino spasavajuće glavoklimanje, i čovjeka nedostojno dodvoravanje nezasitnom čudovištu;: fo ponižavajuće nadničarenje i bijedno »književno« derenčenje i pasje mahanje repom sa čvrsto stegnuta lanca, to samodopadno metanisamje uz skupo zasluženu zdjelu leće — nema ,niti može imati bilo kakve veze sa životom i sa kmjiževnošću, baš kao što je nemaju ni najekstremniji dekađentizmi već gnjilog sloja kapitalističkog društva. I ulkoliko bi te hiljade vagona, ti milioni rizmi praznog, beskorisno utrošenog papira u SSSR-u 1 satelitskim zemljama mogli da imaju neku funkci-

OI ———

ju, osim Junkoije da postoje kao ka-.

Stanko VRAZ

kva takva fasada — fa bi funkcija bila uspavljivanje ljudske svijesti uopće. A to je ona ista ujoga koju su književnosti bili namijenili najreakcionarniji ideolozi buržoaske klase. Krajnosti koje se dodiruju? A po čemu krajnosti kad je zapravo jedina razlika u tome što je takozvana dekadentna” književnost često mnogo pismenija i ne rijetko neuporedivo duhovitija — i to je sve. A književnost u pravom smislu nije ni jedno ni drugo.

Neko će možda reri da se nas to

'može ticati samo teoretski, jer naša

današnja književnost nema fendenciju da we razvija po liniji tih tobožnjih ekstrema. Čini mi se da bi to bilo samo donekle {ačno. Tek je šest godina prošlo od oslobođenja. A šest je godina veoma kratki period sa stanovišta razvoja jedne Književnosti. Ipak i taj kratki period možemo podijeliti u dvije faze (svakako više po

·htijenjima nego po ostvarenjima). Pr-

ve {ri godine protekle su kod mnogih od nas u nastojanju da što više »naučimo« od savremene ruske književnosti. Slabosti smo te književnosti (više ili manje) osjećali, ali smo to osjećanje nastojali zatomiti, smatrajući apriori da sve što dolazi iz zemlje za koju smo vjerovali da prodire u socijalizam mora biti đobro i često okrivljujući sebe zbog »neshvaćanja«, U toj smo fazi ponekad nastojali da prihvatimo | najeklatantniji pragmatizam, pokušavali da progutamo svaku lošu deklamacijuia svaki nevješto složeni karišik parola, svaku beskrvnu limunadđu kao potrebu na toj etapi u razvoju nečeg što će zaista biti veliko i čemu treba da 6Wtremi či-

· tavo čovječanstvo. Istina je da naša '

književnost nije nikada stigla na tu etapu »razvoja« na koju je stigla ruska, ali ipak su se takva shvaćanja odnosno nastojanja (koja su bila i 'skrena i poštena) odrazila u našim djelima. No postoji bitna razlika, Mi smo se Stvarno borili za socijalizam i onda kad smo deklamirali, a oni su deklamirali i onda kad su se naoko borili — što dakako za književno ostva–Tenje kao ostvarenje ne mora biti presudno, ali je potrebno da se naglasi. : ;

· Svečana akademija

u čast stogaišniga smrli | |

Laza K, Lazarevića

Sedamznaestog maja u Beogradu, u dvorani Kolarčevog narođnog univerziteta, održana je svečana akademija u čast stogodišnjice rođenja Laze K. Lazarevića, Akademiji su prisustvovali pretsednik Saveta za nauku i kulturu FNRJ Rođoliub Čolaković i pretsednik Saveta za prosvetu, nauku i kulturu NR Srbije Mitra Mitrović.

Akađemiju je otivorio pretsednik Udruženja književnik „Srbije Milan Bogdanović, v

U ime Srpske akademije nauka govorio je profesor Milutin Milanković u imo Društva književnika Slovenije Janez Gradišnik i u ime Matice srpske Živojin Boškov. Zatim je književnik Milan Bogdanović govorio o književnom delu velikog srpskog realiste IL,aze K. Lazarevića.

»Kada je Yveč.o Lazi Lazareviću, rekao je između ostalog Milan Bogdanović — meni izgleda da še hišta Ozbiljnije ne bi moglo u ovom trenutku učiniti nego pokušati da se utvrde neke netačnosti ili nepravde koje je kritika i istorija književnosti govoreći o ovom zhamenitom piscu učinila, i da se dađu sugestije, ili bar neke osnovne linije, po Wojima bi i na osnovu kojih bi te nepravde i te netačnosti mogle da se kariguju.,

Lazi Lazareviću je kritika u prošlosti mnogo šta vrlo široko priznala. Skoro bez izuzetka, svi kritičari koji su o Lazi Lazareviću pisali i istoričari naše književnosti koji su ga uvrstili u red velikih pisaca epohe realizma, slažu se u nekim stvarima jednoglasno. Svi se, naprimer, slažu da je Laza Lazarević za tu epohu, i kroz čitavu našu literaturu do top vremena, najviše umetnički orijentisan pripovedač, pisac sa najviše umetničkih, što će reći estetskih kvaliteta, izvan= redan majstor kompozicije, izvanredan majstor stila... Ali meni se čini da ne bi bilo nužno danas insistirati na onome što je, kad je reč o Lazi Lazareviću, priznato i kao pozitivno utvrđeno, i da bi | » mnogo pravilnije i mnogo bolje uočiti šta je o Lazi T,azareviću neđovoljnmno tačno rečeno, šta je o Lazi Lazareviću nedovoljno uopšte rečeno, šta je rečeno pogrešno i, što je najgore, šta je rečeno ne-

,

pravedno«.

U svom daljem izlaganju Milan Bogđanović se osvrnuo na glavne momente u negativnom „precenjivanju Laze Lazarevića, na njegov tzv. idealizam, na njegovo duboko osećanje patrijarhalnog života, koje ga je tobože određivalo više za staro nego za novo, na kult porodice koji se javlja kao neka tiranija prema čoveku i njegovom individualnom „opredeljenju, na njegovu ravnodušnost prema socijalnom fenomenu i na oktsustvu 'kriličnog uočavanja društvenih stanja. Priznajući da u ovim kritikama ima ponečeg što je konstatacija i tačno, Milan Bogđanović je pokušao da dokaže da su one ustvari nepravilno i neopravdano generalisane i da se otuda došlo do nefačnih sudova o fobožnoj regresivnosti Laze Lazarevića kao pisca. Nasuprot tome Laza Lazarević se i kao ličnost i kao pisac progresivno, iako ne·i borbeno, određivao što pojačava i definitvno utvrđuje čisti realistički kvalitet njegovog književnog dela.

Zlosrećni dokumenat koji se zove Rezolucija Informbiroa značio je zaoštravanje maše borbe za socijalizam — on je podstakao u izvjesnom 6mislu preokret i u našem gledanju na književnost. Svoja smo stanovišta nastojali formulirati na drugom kon·gresu, u diskusijama oko materijala sa kongresa, i kasnije. Ta nastojanja nisu dakako bila definitivna, a nisu ni mogla da budu, jer se život razvija i jer je marksistička estetika tek u nastajanju, i još će se voditi mnoge »plodne« i »neplodne« rasprave s područja ove problematike.

Međutim čitajući i slušajući te diskusije dobija se ponekad utisak da kod nekih ljudi ipak ta dva »ekstrema« o kojima je riječ još žive negdje ispod kože i da se to zapravo između njih vodi borba. Našlo se, naime, kod nas ljudi (možda više izvan redova književnika) koji su “#teoretski i praktički uvjereni i izraziti antinformbiroovci, i koji se iskreno bore na liniji marksizma, ali koji po zakonu inercije, i to u praksi, na književnost gledaju pragmatistički pod aspektom parole dana. I ta gleđanja od vremena do vremena prokljuju, a nedavna prošlost pokaže svoje papke. Na drugoj strani izbijaju i takva shva ćanja prema kojima bi trebalo da prestane svaka veza književnosti sa životom u kojem egzistiramo i u kojem We konačno za nešto borimo s više ili manje svijesti i savjesti. Svrha cvrkutanja bila bi, dakle, samo cvrkutanje kao takvo, zato što je to cvrkutanje relativno mnogo lakše i nesumnjiv dokaz talenta ili zato što je to najsigurniji način suprofstavljanja rečenom pragmatizmu. Prvi misle da su književnici najobičnije dangube, jer nisu opjevali udarnike u toj toj tvornici, ni »irudodđane« u toj i toj zađruzi. Drugi opet da je 6va naša književnost, parolaška i deklamatorska i dosadna i — pustite ih kako oni hoće — da pjevaju o zlatnoj ribici i plesačici koja ee kupa u šampanjcu, | ,

Znači li to da bismo m+i htjeli neku zlatnu sredinu? Ne, mi hoćemo nešto što nije ni jedno ni drugo, nego treće. I politička literatura u najužem „smislu, ako je zaista literatura i

Nikola Rajser: Crtež (Likovni prilog najnovijeg broja »Republike) .

PREMIJERA NOVE DRAME MIRKA NOŽIČA

Pre nekoliko dana izvedena je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, premijera nove drame Mirka Božića »Skretnicać. U drami je prikazana ilegalna bor. ba protiv okupatora za vreme Narddnooslobodilačkog rata, U glavnim ulogama nastupili, su Božena Kraljeva, Mira Župan, Veljko Maričić, Emil Kutijaro, Dorivoj Šembera i Svem Lasta. Delo je režira• Mirko Perković,

POSETA SLOVENAČKIH KNJIŽEVNIKA NOVOM MESTU

Grupa slovenačkih Wnliževnika ođazvala se pozivu Narodnog univerziteta u Novom Mestu i nastupila u okviru književne večeri koju je organizovao Univerzitet.

Uvodnu reč o literaturi i umetnosti održao je kritičar i prevodilac Josip Vidmar, a zatim je pesnik Pavel Goliz recitovao tri svoje pesme. France Bevk je pročitao »Pismo« potresni „dokument iz vremena prisilne đenacionalizacije slovenačkog življa u Primorskoj, između dva svetska rata. Dva prevoda Puškinovih pesama i dve izvorne besme pročitao je Mile Klopčič, a odlomke iz sVOg Sscenaria »Nadđ ziđanice« i »Agrarna reforma« pripovedač Janez Potrč. Mate} Bor pročitao je nekoliko pesama iz oslobođilačkog rata.

IZLOZBA RADOVA STUDENATA PRIMENJENIH UMETNOSTI U BEOGRADU

U Umetničkom pavili{onu na Malom Kalemegđanu otvorena je prva izložba radova studenata Akademije primenjenih umetnosti. Stuđenti su izložili svoje radove iz oblasti dekorativnog slikarstva, plastike, primenjene grafike, unutrašnje arhiteWture, keramike itd. Izložba će biti otvorena do 4 juna,

NAJNOVIJI BROJ »REPUBLIKE«

U svom najnovijem broju »Republikas donosi priloge od: Marina Franičevića »U borbi za mir i slobodu«, Vladimira Kovačića »Zimski crteže 1 »Scherzo« (pesme), Slobodana Novaka »Vodić bezbrižno reče: »Sedamnaest tona kose«4, »Vodič značajno reče: »Ošvienčim — to je groblje Auschwitza« i »Vodič pokaza peći: »Seđdamsto leŠina dneVno« (pesme), Duška Ćurčije »More, draga i ja« i »BagremovVix (pesme), Ervina. činka »Gyorgy Kosma«, Slavka Vukosavljevića »Na polovini dvaestog veka« ı »Prošla je jedna žena« (pesma) Milivoja Slavičeka »Pjesma o Zvonaru« (pesma), Vlatka Pavletića »Pod teretom uspomena«, »U čas radosti« (pesme), Naska Aganova »Mlađice u oluji« (pesma), Cvita Fi. skovića »Rađovan«, Jakova Tvaštnovića »Zaljubljen mlađić na sastanru s đevojkom« i »Danas su sjene igrale kolo« (pesme), Zlatka Tomičića »huža« i »Uveče« (pesme), Iva Banka »Banak staris« (pesma), Ivana Mišea »Monte Vipera« (pesma), U rubrici Dokumenti i komentari čas pis donosi članak Ante Fiamenga »Borba za humanistićke, a proliv inkvizitorskih metoda u odnosu premd4, ljudima«. U rubrici Osvrti časopis donosi nekolixo interesant. nih prikaza od Jure Kaštelana, Milana Selakovića, Ive Pilipović&, „Augustina Stipčevića 1! Ive Hergešića. Likovni prilozi od Nikole Reisera.

A KWJIZEVVOST VWIJE MI JEBĐMO MM DRUGO

može biti toliko siromašan da ne, bi u datom momentu mogao doživjeti i tu nesretnu kitu cvijeća na kakvom stolu ili u ruci djevojčice. A biti aktuelan ne znači uvijek pisati o čovjeku za strojem jli za traktorom, premda je on veoma važna komponenta — baza na kojoj se konačno taj život i izgrađuje. Ta se baza, dakle, ne smije mimoilaziti. ali se ne smije ni idealizirati. U krajnoj liniji — to je opće poznato — svaka Kknjiževnost, a i neknjiževnost, ako hoćete, govori nešto o životu, pa čak i oha savremena ruska koja htijući protivno, otkriva nakazne oblike žiSONI u toj nesretnoj i mukotrpnoj ze-

ji, .

Ali nezavisno od takve širine koja nam je takođe potrebna, naša kmnjiževnost Treba da kaže svoju riječ o posebnim, njim oblicima života. To je rečeno apstraktno i nije ništa noVo. Ali su zato novi oblici života, Još se ima koješta reći o hiljadđi godđima tog našeg kretanja na ovom vjetrovitom prostoru na kojemu smo često bili stavljeni pred razne dileme gdje se »treće ne daje«, a mi smo htjeli baš to treće, naša književnost još ima mnogo da kaže o krvavom trajanju (i kretanju) onoga što se naziva bivšom Jugoslavijom, o borbi za stvaranje nove — ali o svemu što Dproizlazi iz naše današnje pozicije u svijetu, iz posebnog vida borbe između starog i movog, iz konstaninih opasnosti koje se obnavljaju u kaljužama starog ili pseudonovog i s kojima se svakog dana hvatamo u koštac.

poezija o zlatnoj ribici ili kiti cvijeća, jer današnji naš čovjek nije i ne

Prema tome aktuelna književnost, da

još jednom upotrebim taj prilično kompromitirani izraz, nije ni idealiziranje ni samodopadno ovrkutamje. Ona freba da otkrije najčovečnije elemente naše današnjice. Ali to je samo jedna strana medalje; druga je (i ostaje) kritika — kritika svega onoga što po našim iskustvima može smetati da čovječje u čovjeku dođe do punijeg izraza. I u tome je prava šiTina, a to se u diskusijama dosta često zaboravlja, pa se širina traži na || . drugim stranama. OR |M"