Književne novine

STRANA 3

BRAZILIJANSKI PISAC _ RIBE!IPO-KOUTO

i BRoeioKonto spada u ređ najistak-

nutijih pesnika i novelista BraziliJe. Rođen je 1898 u Santosu (država San Paulo), rano ostaje bez o2a i provodi detinjstvo u nemaštini. Pohađa pravni fakultet, najpre u Sao Paul", a kasnije u Rio de Žaneiru gde diplomira 1919, Za vreme studija izdržava sr rađeći kao Rkorektor,

reporter, novinar. Obolevši na grudima, četiri godine živi po planinskim selima Sao Paula, sve do 1928 kada, izlečen od teške bolesti, stupa u diplomatsku službu. Kao diplomatski pretstavnik Brazilije boravi u Marseju, Parizu, Lisabonu i Ženevi, a od 1947 u Beoerađu. Član je Brazilijanske akademije i urednik uglednog lista »A Manha« koji Izlazi u Rio de Žaneiru. Prvu zbirku pesama obiavin |e 1021, a prvu knji Bu nuvela 1922. U predgovoru za mjegoavu zbirku pripovedaka, objavljenu u Lisabu:· nu 1944, portugalski pisac Adolfo Kazais Monteiro ocrtao je književni dar pesnika i noveliste Ribeiro-Koute „ovim rečima: »Zaista, nije niko kao on dostigao tako savršenu ravnotežu između disktetne ironije i nežnosti, između saosećaja u razumevanju neizbežnih ljudskih slabosti i duboke prijemljivosti za izraze osećajnosti.

Nagnuti se nađ tajnom bednih sudbina đodirnuti sa neupoređivom lajoćom jadne rane povređenih srdđaca, izvući sav miris iz života najnapaćenijih i najpovučenijih, stići tamo ,le je život najtananiji, otkrili tešku poeziju neostvarenih događaja „,najskrivenijih snova, nikad ne ostvarenih želja, — to su nekoliko glavnih obeležja nje· gBovog pripovedačkog dara. Dara tako jed'. nostavnog đa nam sm često čimi kao da između nas i onih života o kojima·nam gn. vori nema nikakve veštačke tvorevine Svaka nam pripovetka Ribeira-Kouta pruža malo brazilijanske <ivarmosli. natočito one koja se odnosi na sitni puk i srednij stalež, pod viđovima koji najviš“ mogu da utiču na posnika koji je, ne bez razloga. nazvao pesme jedne svoje knjige •nežnosti i osećajnosti«.

Pisca Ribeiro-Kouta pretstavljamo našim čitaocima jednom pesmom koju je na naš jezik preveo Ante Cetineo,

| SNrjalog O vtoci

— »Neka je blagoslovena zemlja tvoja«.

— »Stranče, koji si došao u moju zemlju, Da nađeš dobro, lcoje si uzalud u svojoj tražio,

Hvala fi, strančea«.

— »Ovamo dođoh da buđem srećan. Ovo je zemlja obilja i blagostanja. Ovamo dođoh da budem snažan, bogat i srećan«.

— »Hvala ti, stranče«.

— »Ovdje će ostati da žive sinovi moji. Ovdje će se roditi unuci moji. Ovdje, čeznući kuioz to vrijeme za svojim zavičajem,

Zaklopit ću oči svoje.

Neka Bog blagoslovi zemlju tvoju«.

— »Stranče, još jednom fi hvala! Znam, da je istina sve što kažeš.

Ali, ah, nauči me:

Koji je put, koji vodi zemlji tvojoj? Koji je put? Reci, stzanče...

Ja želim tamo ići! Ja želim ići!

Ja također želim srećan biti, o stranče«,

Izložba modernog holandskog vajarstva

4 septembra se zatvara u Amsterdamu izložba savremenog holandskog vajarstva, koja je bila priređena prilikom održavanja Međunarodnog kongresa kritičara umetnosti, Na izložbi je izloženo 9250 radova od 70 najboljih holandskih vajara.

Ta je izložba pretstavljala znatan interes Za strame kritičnre umetnosti, kojima je oblje poznato holandsko slikarstvo od vajarstva. Na izložbi se, moglo videti da je holandsko vajarstvo u poslednjih pedeset Zodina doživelo vanređan polet, da ono pretstavlja jednu solidnu vajarsku školu i đa ima umetnika od velikog talenta, modu kojima se od starijih ističu Rodeker, Mendes da Kosta, Broner, Krop i Poleb, a među mlađima Rejers, Kuzijin i Brat.

PROSLAVA DE PIZISA

U Italiji su i toku proslave 55-togodišnjice jednog od najvećih italijanskih savremenih slikara, Filipa de Pizisa. Svi umetnički časopisi i književni listovi posvećuju mu zasebne brojeve i članke, a u većim italijanskim gradovima priređene su i izložbe njegovih radova. Među tim izložbama su najpotpunije: retrospektivna izložba u Perari, rodnom mestu De Pizisa, i izložbe njegovih ·novijih radđova u Rimu i Milanu. De Pizis se sada nalazi u jednom sanatoriju za nervne bolesti blizu Milana.

U Ferari je priređena najpotpunija izložba njegovih radova sa 165 slika iz svih perioda njegova života: iz vremena Kkađa je radio u svom rodnom mestu pod uti-

Bojan STIH

"ajem Kkubizma (do 1916), iz rimskog perioda (do 1925) kada se kod njega već osećaju uticaji impresionizma, iz vremena njegovog prvog boravka u Parizu (1925—1935) kada je izgradio svoj senzibilni i poetični stil, kao i londonskog (1935), milanskog (1940—1942) i venecijanskog perioda (19451947) kada je de Pizis već naišao na puno priznanje u svojoj zemlji i u svetu.

MATISOVA MWNAPELA U VENSU

Anri Matis je, posle četiri gođine rada, završio ukrašavanje svoje kapele u Vensu. Ta je kapela svečano osvećena % juna u prisustvu mase novinara, ljubitelja umetnosti i, naravno, visokog klera. Matis ,koji ima 01 godinu, nije bio prisutan.

Unutrašnjost kapele je obojena belo, prozori «u rađeni u obojenom staklu plave, zelene i žute boje, a sve ostale slike i kompozicije su rađene na vanredno jednmostavan i impresivan način.

ZBORNIH RADOVA O PESNIEU SEN DŽON PERSU |

Ugledni francuski časopis »Saje de la Plejad« posvetio je svoj najnoviji broj istaknutom francuskom pesniku Sen Džon Persu, autoru »Pohvalnih beseda«, »Anaba_ sa« i »Progonstava i kiša«. U ovom zborniku nalazimo imena značajnih francuskih i svetskih pisaca (Farg, Valeri. Žid. Klodel, Žuva. Larbo, T. S, Eliot, Đuzepe Ungatetij). Ovim pohvalama pesničkog dara Sem Džon Persa koji živi u inostranstvu, pridružila se i mlađa generacija francuskih pesnika (Šar, Breton, Šoadđe) i kritičar (Bonur, Kajoa, Fuše, Pikon, De Ružman),

JE

MA SOVIETNKOJ POLZU

avršetak pozorišne sezone 1950—

51 godine obeležen je u SSSR

»čistkom« posebne .vrste: ovog puta je na dnevnom ređu jezik i stil novih pozorišnih dela. Prema pisanju moskovske štampe, ta dela imaju da budu očišćena od svakojakog govo?nog truhja i mulja.

Ustvari, sadašnja »čistka« nije ni Ma drugo do nova faza sprovođenju „duke CK SKP(b) od 26 avgusta 194f sodine o repertoaru dramskih pozori šta. Odluka se oborila, kao što je po: znato, na dramska dela koja su pi. kazivaka »sovjetske ljude kao primitivne i slabo kulturne, s malograđanikim ukusom i naravima«. Tada je reDortoar očišćen od čitavog niza takvih dela koja su tematski i po načinu ka· cakterizacije likova bila nepoćudna Kremlju. U nastavku akcije sprove-· dene 1946 godine, »istoriska odluka« DD ijavljuje se danas kao oruđe jezičke »čistke« kojom treba da se otkloni jedna druga opasnost, svakako veoma ozbiljna sa gledišta moskovskog ianredbodavca. Opasnost je sadržana, dakle, u jeziku dramskih dela.

Teme su uglavnom glajhšaltovane, ı retka »skretanja« (koja se skoro uvek sastoje u nedovoljno ružičastom prikazivanju sovjetske stvarnosti) liž· viditaju se na poznat način, preko »Pravde«, a u manje važnim slučajevima — i preko drugih moskovskih listova. Ali jezik dramskih dela još nije glajhšaltovan u meri koja bi odgovarala duhu »istoriske odluke« iz 1946 godine i kasnije aktima te vrste — sve oštrijem kursu revizionističkog srozavanja književnostli.

Kao gospodar sovjetske pozornice, tevizionizam traži da se dramska dela u svemu prilagode njegovoj nagonskuj težnji ka takozvanom »publicističkom zvučanju«, tj. ka svođenju jezika drame na hladnu, knjišku, klišeiranu rečenicu iz zvanično odobrenog. asortimana. Drukčiji jezik, zasnovan na govornom materijalu. stvarnosti, individualiziran, crpljen iz životnih sadržaja i odnosa, opasan je upravo zata što sam po sebi, nezavisno od teme dela, a često i uprkos temi, može prikazati »sovjetske ljude« u nepoželjnoj svetlosti, tj. onako kako su ih prikazivala dramska dela skinuta sa repertoara odmah posle objavljivanja već citirane odluke.

Zato se u ređakciskom članku mo: skovskog lista »Sovjetska umetnost« prebacuje jednom od ovogodišnjih dobitnika Staljinove naerade, dramskom piscu Juliju Čepurinu. List navodi Čepurinov komad »Savest« kao primer mehaničkog prenošenja svakidašnjeg vulgarnog govora na scenu i uverava da bi to delo (za koje se tvrdi da je

Nada Doroški:

KRIIŽEVNE RIOVINE

ČKA »ČINT

inače »sasrađeno na životno istinitoj osnovi«) mnogo dobilo jezičkim čišćenjem koje autor nije izvršio.

Članak »Jezik u Dramaturgiji« karakterističan je i po tome što zahteva od sovjetskih dramskih pisaca da obogate jezik svojih dela i da ga UZ rlignu na nivo »pravog, živog narod noz jezika koji karakteriše sovjetsk, "adnike, seliske, inteligenciju«.

· Ovu šifru njje ni najmanje teški. :dgonetnuti. pod »živim narodnim ji“'kom« valja razumeti jezik koji nij: ii živ, ni narodni.

Naredbodz včevom shvatanju i ukusu potpuno odgovara, naprimer jezik komada NiHFolaja Virte »Zavera banRroia« OU jednoj zemlji«). Za taj komad Virta je 1940 godine dobio Staljinovu nagradu prvog stepena. Virtinom delu nisu činjeni nikakvi je.ički prigovori i ono spada među komade koje je Moskva nametnula i repertoarima satelitskih. zemalja. Da vidimo kako u tom velikot.. pozorišnom delu staljinske epohe teče razgovor čeških seljaka sa Markom, bivšim potpukcovnikom-tenkistom, a sada majstorom u zavodu za izradu tenkova, i radnicom Magdom. (Virta doduše nigde ne pominje da se radnja »Zavere bankrota« odigrava u Čehoslovačkoj, ali sadržina komada ne ostavlja nikakve sumnje u tome pogledu).

MINA. Opet ti o ratu!

KUM STEBAN. Da, to su bila grozna vremena. 3

MINA. Da, kume Stebane. Katkadđ mi se čini da u toku svih šest godina okupacije nismo imali nijednog vedrog dana.

MARK. Pijmo ša željom da se ti mračni dani nikad ne ponove.

KOSTA, Vi ste rekli ono što sam ja Doo majstore Mark. Donesi još vina ženo

MINA. Navikao si da puniš do vrha svVOju bačvu, Kosta Vara.

KOSTA. Ho-ho! Svak ima ženu, a svaka žena ima svoju muziku. Zar je greh da čovek popije u svoje zdravlje. A ja hoću da budem uvek zdrav i puna stomaka.

MARK. Već je vreme da idem u zavod.

MAGDA. Da vam nije dosadno s nama?

KOSTA. Do jutamje smene ostalo je još dosta vremena, stići ćete da se ispavate.

MAGDA. Ne, Vara, Mark Pino ne voli da spava. Dok je ranije bio dobar potpukovnik-tenkista, sada je najbolji majstor u našem zavodu. On mnogo čita, a

· u naše doba tehnika brzo korača napred.

KOSTA. Ho-ho! De, pokušaj da je stigneš! KUM STEBAN. Vi bi trebalo da budete general, majstore Mark, ili da se bavite politikom kao vaš otac i da briljirate u višim Nhrugovima. Bože moj, vreme zaista vrtoglavo juri!

Cela »Zavera bankrota« napisana je takvim jezikom i stilom — jadno, plitko i toliko nevešto da je Virtine dijaloge nemoguće parodirati, jer je prazni i pretenciozni original sam po sabi neka vrsta nehotične parodije na skroz neumetnički i intonaciono promašen nazovi — dramski tekst.

Motiv iz Tetova MuHHHBHHHHHHHHHBHRBHHHHHHHHHNHHHHGNHHHHBHHHHHWHHHHHHHHHHhHHHHHGdHHHHHHHNHHHHHHHHHHHHWHHHHHHHHRHEHNHHRRHHHREHHHHHHWHHHHHHNHHHEHHH HBHHHHHHHSHrHHHHHHBNNEHRRHHH=s=HadHrHHHHHHHRERHHHHHRHHHEHNHnHHHHHHGHHBHHHurHHHHHNHHHHHHHHHHHHHHGHHHHRHRIHNHBHnuHHRHHHHHHH - “

ba Škotske sa Engleskom za nezavisnost i samostalnost završila se via facti sporazumom: da svaki bude maksimalno kod svoje kuće i u svojoj kući, a zajedno plovimo po morimš pod Union Džekom i udruženi čuvajmo obale svoga ostrva...

BuHzuHHHHHHdHHHHHHGHHHHHHHHHHHHHHHHHHS WaHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHUHHHHHHHZHHHHEHHHH

veče sam otputovao iz Londona. Željno sam čekao zoru jutra

kad će se moći iz voza da razabere kraj i dožive prve impresije o zemlji koju do tada nisam poznavao, a čija me je slika uvek privlačila. »Leteći Čkot« nije bio sasvim tačan, skupio je putem kroz srednju Englesku sat i po zakašnjenja, tako da smo prešli takozvanu englesko-škotsku granicu kad se dnevna avgustovska svetlost već sasvim razlila po blagovalovitom kraju, a ubrzo zatim smo ugledali i more i strmu stenovitu obalu. Govorili su nam da je i englesko-škotska granica prava pravcata granica, ma da ne deli dve države ili dva naroda tazlična po jeziku i kulturi, a ipak administrativno raz_ dvaja i deli po istoriji i poreklu dva različita naroda, koji su se od ranog đo kasnog srednjeg veka borili za prevlast na ostrvu, odnosno, kako kažu Škoti, za i protiv školske nezavisnosti i samostalnosti. I granica, koju je stvorila i ostavila istorija, ne prostire se preko britanskog ostrva samo u administrativnom ili istoriskom smislu. Istina „ona nije naznačena graničnim kamenovima, karaulama i drumskim branama, a ipak je i ta granica, kao sve ma ovom lepom svetu vidljiva i opipljiva, sa, stilom i osobenostima britanskog o· strva. Kažu da tamo gde među pašnjacima, poljima i na padinama niskih brežuljaka prestaju kuće zidane od crvene cigle, čiji su zidovi isprekrštani crnim gredama i počnu se nizati kuće

sasvim u skladu

od tamno-sivog klesanog kamena počinje zemlja Škota.

Neki govor da to nije istinito, a sam nisam imao vremena da se osveđočim u to kako izgledaju kuće na jednoj i na drugoj strani englesko-škotske granice. Ali o tome da su Škoti ponosni na svoj način zidanja kuća, na svoju arhitekturu, i da sasvim nega: tivno govore o onom tipu koga je naročito gajila »stara, vesela viktori-

janska« Engleska, uverio sam se ne-

koliko puta za vreme boravka u Škotskoj. U vezi s tim su mi pričali malu a zanimljivu anegdotu,

U nekoj maloj ulici pozadi univerziteta u Edinburgu, ubrzo posle prvog svetskog rata, sazidao je neki engleski trgovac dđoseljenik kuću od cigala, čiji su beli zidovi bili obrubljeni i isprekrštani crnim gređama. Nije teško shvatiti da je ta kuća mnogo godina uzrujavala duhove u Edinburgu i da su gradski oci morali zbog nje da pzesede mnogo sati u dvorani gradske kuće, koja ju doduše u komunalno tkadicionalnom smislu posvećeno mesto ali koju u vreme festivala, iz komercijalnih razloga, ustupaju za pretstavljanje igara i drama iz vremena Šekspira i Ben Džonsona, Uprkos

tome što ima još i danas mnogo njih.

koji se neprestano spotiču o tu kuću i njenu tuđinsku arhitekturu i misle da bi najbolje bilo da bude otstranjena, razume se koliko god je moguće bez buke - dugogodišnji spor se mirno završio. Kuća je ostala, a ljudi i dalje tvrdoglavo misle đa kvari lepo

SKICE SA PUTA PO ŠKOTSKOJ

arhitektonsko lice Edinburga, zato što resko odudara svojom blještavom belom bojom od tamnih pocrnelih ziđova edinburških kuća | monumentalnih palata. I stajaće tamo dok je ne nagrize vreme ili novi regulacioni plan... I u ovom slučaju se pokazuje da delo ljudskih ruku i uma ostaje, a strasti i mišljenja, ma da često snažnija, vitalnija i sakrošanktnija od dela i ostvarenja, često pokrije vreme, razvitak, a to znači da se ugase u toku novih mišljenja, novih strasti i novih ideala. Nije teško zamisliti sudbinu kuće i njenog sopstvenika pre tri četiri stoleća, jer su škotsko-engleski odnosi sve do 1707 godine, kađ se nemirna i borbena Škotska posle mnogih stoleća borbi i krvavih ustanaka i ratova naposletku ipak ujedinila sa Engleskom, pružaju sasvim malo primera tolerantnosti. Tada su gorela mesta i kuće po škotskim i engleskim poljima ne zbog problema arhitekture, nego zbog politike i strasti, koje su se sabirale iza zidova od cigala i iza zidova od klesanog kamena... i protivnici, misleći da ruše jednu ili drugu političku koncepciju, rušili su zidove koji su se dizali pred ovom ili onom politikom.

Ima istoričara koji tvrđe, a ako slušate Škota koji vam pripoveda anegdote iz istorije svoga naroda, naslutite isto tako — da su retko gde na evrop skom kontinentu odnosi između dva tako bliska narođa kao što su Englezi i Škoti, bili tako krvavi i nemilosrdno okrutni, A skorc hiljadugodišnja bo-

Kada sam prolazio pored one nežnobele kućice sve izukrštane crnim, katranom natopljenim „gredama i sa koničnim krovom, nmehotice sam pomislio na onu staru, staru temu, o kojoj su najbolji umovi napisali toliko strasnih stranica a koju nazivamo trpeljivost, folerantnost — bilo da se ona otkriva u priznavanju prava svakome narodu na opstanak i suvereni razvitak, bilo da se otkriva u priznavanju prava čoveku da može misliti svojom glavom i osećati svojim srcem, sagraditi kuću po svojim željama i po svome Mukusu — »My house, my castle« ili kao što lepo kažu kod nas: »Moja kućica, moja voljica«. Razume se da zaključak takvog sanjarenja može da bude, u sadašnjem vremenu, samo gorko saznanje da je u očima savremenih imperatora mirotvoraca tolerantnost, neoprostiv i nepopravljiv greh, koji može đa opere samo sibirska glad i smrt. I sanjarenje će biti sve dotle dok tamo gde se dodiruju dva naroda, ukrštaju dve kulture i gde se susreću dva mišljenja bude vladala netrpeljivost, nemir, nepoverenje i sakriveni nož za leđima, ana ramenima golub mira — nož kao činjenica, a golub kao »simbol« savre-

menog fohlalitarizma — i dok bude

trajala inflacija reči, dok budu reči imale svoj ilegalni kurs na crnoj berzi govora, kako je to rekao jedan govornik na lanjskom berlinskom kongresu »za slobodnu kulturu«... Ispod niskih, strašno sivih oblaka, koji potisškuju i zatvaraju čovekovu misao u malen svet oko njega samoga, rosilo je

&

RMII

Pragmatistički odnos prema dramskim delima — i prema književnosti i umetnosti uopšte — urodio je nakatvadnom pojavom nagrađivanja, hvaljenja i nametanja dela kao što je »Zavera bankrota«, Spisateljima Vir'ina kova redovno polazi za rukom da pišu tako kao da u ruskoj književno= iti nisu stvarali Pukim, Ljermontov, rurgenjev, Ostrovski, Tolstoj, Čehov ı Gorki, — kao da je najviši domet vuskog jezičkog izraza — onaj reski i upori jezik i ton »postanovljenija«.

Iz turobne atmosfere tih »postanovljenija« nikla je u laž koja. čini bitno obeležje sadašnjeg čišćenje na sovjetskoj dramskoj pozornici. Pozivajući se na tradicije ruske klasične književnosti, list »Sovjetska umetnosti« traži u članku »Jezik u dramaturgiji« visoko jezičko i stilsko majstorstvo, do koga vlastodršcu ustvari nije stalo. On hoće frazu koja ne izražava i ne ođražava životne odnose, ne slika ljude onakve kakvi su, već služi kao mrtvo oruđe mrtve tematike. Dramaturgiji nepostojećih likova i stanja odgovara jezik kakvim se u životu ne govori. To nije »jezik koji karakteriše sovjetske radnike, seljake, inteligenciju«, kako je to deklarativno i neiskreno rečeno u članku »Sovjetske umetnosti«, To je jezik koji karakteriše samo stav vladajuće moskovske kaste u pitanjima književnog stvaranja i jezičkog izraza,

Moskovski list prividno zahteva ono od čega njegov inspirator ustvari beži. Dela velikog Ostrovskog odražavaju se danas na sovjetskoj sceni samo zato što prikazuju Ruse i Rusiju prošloga stoleća..Ako bi se u SSSR danas pojavio dramski pisac kadar da stvori dela koja bi po jezičkom bogatstvu, raznolikosti intonacije, snazi karakterizacije likova kroz hjihov govor bila ravna delima Ostrovskog, sudbina takvog pisca bila" bi vrlo nezavidna. Zvanični bi ga najodlučnije odbacili i žigosali kao propovednika malograđanštine i čoveka koji nije dorastao razumevanju današnjih »džinovskih „preobražaja« u celokupnom životu SSSR, pa i u tobož preporođenom jeziku. ?

Napađi na male sovjetske dramske pisce, koji pokušavaju da očuvaju nešto od živog jezičkog tkiva, osvetljavaju čitavu pozadinu »čistke« na pozornici. Moskovski revizionizam, i pored svog pozivanja na ruske klasike i značajna pozorišna dela, napisana tokom dvadesetih godina, uznosi anemičnu i bezvirednu scensku publicistiku simonovsko-virtinskog žanra kao uzor nad uzorima. Uostalom, »Sovjetska umetnost« u svom uvodnom članku »Dramaturgija — dužnik pozorišta« otvoreno poziva dramske pisce da se ugle-

kl\

_ daju na »Zaveru bankrota« i Simonov-

ljeve komade. Isto tako, u članku »Jezik u dramalurgiji« Simonov se pominje kao jedan od pisaca koji su stvorili »sovjetsku dramsku klasiku«. .Veoma je karakterističan način proglašenja Konstantina Simonova za novom klasika dramske književnosti. Prvo su naveđeni „značajni komadi napisani dvadesetih godina, zatim se pominju Aleksej Tolstoj i Leonid Leonov, a na kraju se ređaju imena novoproizvedđenih „klasika: ” Pogodina, Kornejčuka, Simonova i komp.' Književnosti i istini zainat, opusi tih »klasika« upoređeni su po značaju s delima kao što su »Ljubov Jarovaja« i »Oklopni 14-69«+ koja, i pored svih svojih obeležja dramske hronike, obiluju dubokim i lepim sadržajima kakvi se ne mogu dati pod današnjim revizionističkim pritiskom na književnost. Pomoću tog. poređenja »Sovjetska umetnost« nastoji da pred svojim čitaocima obezbedi rang istaknutih pisaca — štaviše klasika dramske literature! — ljudima koji ustvari imaju pravo samo na nezavidan rang propagandista »staljinske epohe«.

Milan ZARIC

kad se voz zaustavio na edđdinburškoj sta nici. Koji sat kasnije već smo bili na putu za Peebles, trideset dva kilometra južno od škotske Atene, kako pet, miliona Škota s ponosom naziva svoje glavno mesto. Peebles, strarodrevno malo mestašce, leži u pitoresknom kraju uz Treedu na obroncima sivozelenog Morfoota. Pre nego što smo stigli u Peebles, šofer ,sedi Škot iz Aberdeena, zaustavio je automobil tri puta. I kada je automobil prestao sa svojim jedva čujnim ropotom, šofer se iznenada mpretvorio u femeljitog a b-strasnog istoričara. Njegovo Ppripov-dJanje bilo je sasvim obrnuta slika ćeretanja bilo koga talijanskog čičerona, koji, sa živahhom. mediteranskom fantnzijom i govorljivošću, a često takođe sa svojim dopunama i varijacijama, dočara najčešće neupućenim furistima davna vremena i davnu prošlost, koja je pre mnogo stoleća utonula iza razrušenih zidina, pobledelih slika i požutelih listova letopisa; šoferovo pripovedanje takođe nije bilo ni ekshibicija sećanja iz pročitanih bedekera, niti je njegovo pričanje nagrizala sumnja i skeptičnost kakvog savremenog Waltera Raleigha. Bio je pravi Škot, koji škrtim rečima pripoveda istoriske činjenice. Njegovo pripovedanje, u kome nije bilo ni stra sti ni mrskog i nametljivog ubeđivanja i hvalisavosii, bilo je.slično hladnoj matematici istorije. »Mary Gueen of Scots«, kada je tako započeo, pokazujući nam građ u kome je možda nesrećna škotska kraljica za vreme svo: ga nemirnog života preživela, nalazeći se stalno u bekstvu ,samo noć ili dan, bio mu je glas nešto svečaniji nego obič no. Ne sećam se tačno, ali mi se čini da je na svim vožnjama simpatični šofer istoričar pokazao barem četrdeset predela i gradova, kuća i crkava,

koji su znameniti u škotskoj istoriji ili

BROJ 3?

v vw Naš ČoOWVO... | (Nastavak sa prve strane)

pod ceste. Ni jedna bomba ne eksplodira. . "PSI — Gledaj — pokaza mi Radoje svoga dešnjaka pod šumom. Takvog ajduka još nisam vidio u svom životu. Otkačim ga, opatrnem kandžijom, a on upropanj u kakav ga], ili onako niz polje, I kad avijun naleti, a on se još, pasjak, rita zadnjim nogama. Dipne rep, k'o da veli: evo ti pa gađaj, ako me dohvatiš... Ma, jest ajin, nije ga ovakvog još Lika viđela. Idem ja po njega, pa ćemo gore do raskrižja zajedno — reče Radoje i zagazi na livadu. Cestom je po ljevaka već grabio krakati Lazo. | O... ooj. Sokole! — zvao ga je Radoje, kao da ide po svatovskog konja, kojeg je pustio da &e jOŠ malo napase sočne djeteline. — Dođi de, krumo carska ,nema više Talijanaca! Odi, rode, svome Radoju! Nakrmit ću te na Jezerima, da će ti pucat rebra... Konj je podigao glavu u smjeru Radoja i striže velikim crnkastim lUušima. Ovako iz daljine moglo se vidjeti da je to neki živabni, čio konj ,iako su na njemu rebra podobro iskočila. — O... ooj. Sokole! — nastavljao je Radoje prilazeći, a konj ga je čekao mirno i pouzdano. , Dođoh do Nikice. On je netremice gledao za Radđojem i njegovo inače vedro, opaljeno lice, čvrsto kao od tuča, blistalo je srećom kakvu sam rijetko vidie na licu čovjeka. Pođosmo prema našim kolima da s Radojem proslijedimo još koji kilometar puta do raskrižja za Jezera.

MEDJUVARODMI FESTIVAI, SAVREMEME WVMUZIRE U FRAMRFURTU

U Frankfurtu na Majni održan je festival Međunarodnog društva za savrememu muziku (sa sedištem u Londonu). Festival je uglavnom obuhvatio sve oblasti muzičkog stvaranja iz 17 zemalja. U koncertnom delu, koji je dđavan u velikoj dvorani hesenske radiostanice u Frankfurtu i koji je trajao devet dana, izvođena su simfoniska, Rkamermuzička i vokalna dela. Od španskog kompozitora Roberta Gerharda, koji živi u emigraiji izvedena je komična opera »Dnenja« sa ogromnim uspehom u Visbađenu, a od nemačkog kompo= zitora Ernsta Kšeneka đata je velika opera »Orestov život« u novoj kombpozicionoj i režiskoj obradi na sceni {frankfurtske opere. U okviru festivala održan je i godišnji kongres Društva na kome je od strane Jugoslavije prisustvovao Milenko Živković, Iduči ubilarni {estival održaće se krajem juma 1952 u Salcburgu, gde je pre 25 godina i osnovano ovo društvo.

! MEĐUNARODNI KONGRES MUZICKIH BIBLIOTEKA

Od 2? do 25 jula održaće se u Parizu međunarodni kongres muzičkih biblioteka. Na kongres je pozvato oko 30 dražva. Na tom kongresu treba da se osnuje »Međunarodno udruženje, muzičkih biblioteka«.

Dnevni red kongresa predviđa diskusiju i glasanje o budućem statutu Udruženja, zatim izdavanje novog repertoara muzičkih izvora, utvrđivanje međunarodnog pravilnika za Jkatalogiziranje muzikalija, razmena muzičkih dela, osnivanje međumarodnog depoa-za mikrofilm, pitanje muzičkih diskoteka itd. \

SMRT DIRIGENTA KUSEVICROGA

Dugogodišnji•dirigent Bostonskog simfoniskog orkestra Sergej Aleksandrović Kusevicki umro je sredinom juna u Bostonu u "76-toj godini života,

KusevioWi je rodom iz Višnji Vološeka u Rusiji. On je bio poznat kao dirigent još i pre rata, ali najveće zasluge ima za razvoj muzike u Americi, gde je radio poslednjih 25 godina kao dirigent Bostonskog filharmoniskog orkestra. Američka štampa ističe da je preko njega taj orkestar proslavio dela mnogih savremenih kompozitora i da je njegova zasluga što je Bostonski filharmoniski orkestar postao jedan od najboljih orkestara na svetu, \

BALET-OPERA » KS OGLUMBRUS«

U Berlinu u prošloj pozorišnoj sezomi najveći uspeh je doživela balet-opeza »Kolumbus« od nemačkog kompozitora Vernera EBka. Kritika ističe svežinu indijanskih i španskih narodnih melodija, kole je Ek vešto uneo u svoju openu o Kristiforu Kolumbu i karakteniše ga kao kompozitora koji »pripada školi umereno moderne mu-. zike, ali ne mnogo mođerne, koja se izvo

;

di sa najmodernijim sretstvima«. ;

ii SEZANOVI AKVARELI

U pariskoj galeriji Bernhajm priređena je izložba akvarela velikog francuskog sli. kara Pola Sezana, Jedna mala kompozicija sasvim jednostavna u svojoj iclasičnosti, jedna mrtva prirođa sva u građacijama sočnih boja. pet pejsaža koji bi nestručnom oku izgledali nedovršeni: ukupno sedam akvarela,

pak vezani za život Marije Stuart. Bilo mi je jasno da bih ga najteže uvredio kad ne bih pažljivo slušao nje.„Bova izlaganja i ako ne bih svaki put zapitao za ovaj ili onaj događaj koji Je on samo pomenuo a nije ga pobliže objasnio i opisao. On nije skrivao svoje zadovoljstvo zbog naše pažnje s kojom smo pratili njegovu istorisku hroniku.

Setio sam se tada, na vožnjama.,po Bkotskom Highlandu, kako sam pre više godina bio ičeron. nekom '·Rušu, koji je, navodno, došao da sakuplja istoriske podatke o našoj revoluciji.i borbi, pa me je neprestano vređala njegova čudna nezainteresovanost i površnost u slušanju, ukoliko je uopŠte slušao kad sam u raznim predeljma pripoveđao detalje iz borbi,u Juliskoj Krajini. Znao je taj postariji. Bkot zašto s ponositim mirom pripoveda o istoriji svoga naroda. Jer takav mir i dostojanstvo mogu da se zasnijvaju samo na saznanju da istoriju nije moguće rasparali pa ponovo skrojiti i sašiti a zatim izložiti kao eksporini model, kako to zahteva politička moda, čiji je pretstavnik bio i onaj ruski »ekspert«. i

Sedeći na obali jezera Lomon, slušajući pripovedanje o Škotima i njihovoj istoriji, ?azumeo sam šoferaistoričara, koji je svim svojim bićem smatrao da je čast i odgovornost pripovedati tuđincu o svome narodu. 1I taj Škot je rekao mnogo novoga i lepoga. •.. Bilo je podne kad. smo prispeli na veliku terasu hotela Hydre u Peeblesu, Na rubu šume na malom brežuljku dizala se velika dvospraifna zgrada sa dva krila i sa strmim krovom posejanim malim „prozorčićima mansarde. Sva bliža okolina hotela je park pun teniskih igrališta i prostora za golf i kriket. Već kad sam se VvO-