Književne novine

sta, nekoristoljubiva, neuti-·

litarna, da dobije, da ponova” ca

stekne izvestan sjaj«, ali on nije mogao da očekuje, niti je očekivao, da će to njegovo uverenje biti oberučke pr:i-

„mljeno i utoliko je neshvatlji

vije njegovo današnje aktueliziranje tih otkrovenja i uverenja. Motivi te sadašnje aktivnosti Marka Ristića mogu biti jedino afirmativni, propagandistički, dakle utilitarni, čime sama ta aktivnost gubi svaki drugi smisao izuzev jednog: nadrealističke doslednosti Marka Ristića u Tavorižiranju iracionalnog' i intelektualističkog.

I baš zbog toga što je ta dosšslednost ceo jedan sistem prividne nadmoći i nemoći intelektualizma, jedan, ustvari , ekshumirani sistem koji je, svojim oblicima i manifestacijama mnogo „ozbiljniji nego što to izgleda onima koji Su zagrejani trenutnim grupaškim nepoverenjem, b:lo pro, bilo contra, kao nužŽnost se postavlja pitanje jedne sistematične analize te intelektualističke nadmoći i nemoći, čiji su „koreni u društvenim odnosima koji su i: uslovili integralni nadrealistički bunt; ta analiza bi, ne= sumnjivo, trebalo da bude ne samo literarno-estetička ili psihološko-etička, nego i političko-~sociološka, pošto še otvoreno pitanje mogu ćmosti primene Ristićevih podmlađenih teza u jednome društvu čiji odnoši ne Uu-– slovljavaju pojavu bilokakvog integralnog bunta na= drealističkog fipa. Svojim književnim delom Marko Ristić daje izvanredan matzrijal za jednu takvu analizu i u tome je možda najveća objektivna vrednost njegove literature koja po svojim sta= vovima ne mora da bude prihvatljiva ni simpatična, na protiv, ali koja jeste i ostaje literatura „visokoga ranga. Ristićeva nadrealistička auto-afirmacija pravovernosti, ta slabost koja ga navodi ua ekshumaciju starih tekstova, a koja se, još jednom, ispoljila i u »Liudima u nevremenue«, izaziva potrebu za a-

nalizom nadmoći i nemoći intelektualizma, analizom

koja će, ujedno, biti i fenomenologija iracionalnog i objiašnjenje moralnog i sociialnog smisla kritike Marka Ristića.

Predrag Palavestra i idi Tijililđilidiijiij jjqniicC-===e=—

_ Saptp BPOHIV SOPDOHMB

iu jednom ođ svojih posleđnjih članaka poznati francuski filozof Žan Pol Sartr govorio je o uslovima „učenja na {iancuskim univerzitetima sa kojih je Hegel bio dugo vremena proteran. »Jedan od majčešćih prekora, piše Sartr, koji nam upućuju italijanski i nemački marksistl, jeste činjenica da se kod nas brka Marks sa Tenom. Ali, to nije šamo naša krivica: već više od jednog veka Sorbona je stavila HMegela na inđeks, a da se me govori O Marksu. Kada su Italijani sa Kročeom, Anglosaksonci sa Bradlijem i Bosankeom doživeli buđenje hegelijanizma, dotle je francuski univerzitet bio obazriv: dozvoljavlo nam se da se igramo samo sa Šopenhauerom.« Eseji Virdžinije Vulf

(Nastavak sa treće strane)

"n bi đa joj suprotstavi dubine kovitlace, nedosežne ponore.i mucanje nad su.:slom života u kojima se brišu granice dobra i zla, iza či se. tvrde armature we drila duša engleskog puritanca. O..a bi je rado prelila protivurečnom uzburkanošću ruske krvi.

Njena svest hoće da je u pur. „.. skladu ša promena=ma koje život donosi, ali ona s protivi, svakom mehaničkm podiynrmljivanju. Svest : nije zato da bude „kovana solidnom, čvrstom. zgusnut , stvarmošću. Ona mo ra da sačuva svoju Sšlobodu. Nju ne zađovoljav. nar oštena, plitka i ograničena samozadovoljna s'Bur-

t viktorijanaca, ali im ona zavidi na njihovom stabilnom „osloncu. Otuđa u njenim esejima često Susrećete ponovljena imena bisaca koji ne znače mnogo za wmimnu invenciju. Izbor je sužen, navika skoro tradicio nalna i vas nervira često pominje istih imena. Snsv'm vam je svejednmo što je napisala esej o Džej Ostin li Džordž Eliot. Bez njih lik njen bio bi vam puniji, kom paktniji i dosledniji. Ne volit kod nje ono što je dug im „_iciji, mađa znate da se bez nje ne može zam'slifi nijeđan engleski pisac. Ali, zar vam to i ona sama nije priznala završavajući jedan svoj esej drastično-sardoničnom vizijom bespuća?

Ali, to se sve, čitavo to njeno prilaženjie piscima drži i, kad vam se ne sviđa. ti biste da je uhvatite u

nerYavičnosti. Jednom, možda samo jeđ::om ona će

vam to dopustiti: u slučaju Meredita. Njeno kritičarsko oko najmanje je ovde lišeno svoje oštrine. Ničega nema što bi nedostajalo njenom oštroumnom zapačanju. Ona će uhvatiti ftanane razloge zbog kojih je Mer.-dit otstupio od klasičnog proznog obrasca 19. veka, ali ga noeće primiti do kraja. Ono što ie njegova rokokoovska kapriciozna draž — za nju ije samo „literarma nezrelost, oao u čemu je čarobna mu drost ovoga bisca — za nju je. izvor nategnute dosade; ono što je njegov penušavi prasak — za nju je prazan artificijelni bljesak. Očigle-

dno, do prisnog „kontakta ovde nije došlo. Zameriće mu na likovima, iako zna

da su mu oni samo fiksirani simboli za njegovu neobuzdanu „poeziju. Njegova poetska blještavost ozaremi infelektom o nju se nije

okrzla. Njegov romantičm kapričo ova žena, baš kao da je sušti realista, nije mo gla da shvati. Teško da bi ona išta primila od nema= čke romamftike čiji se jedam krak intelektualne ironije i penušave „disharmoničnosti spustio sa Mereditom sve do u početke 20. veka, Rečju, analizom Meredita pokazala je sjajnu zanatsku majstoriju kritičarske pro= nicljivosti, „ali wuajstoriju

koja barata po tuđoj tvore-.

vini ne nalazeći pravi put u afinitet sa njom. A bez toga sve ostalo kao, da je iluzormo za ovu ženu. Onemogućite joj afinitet, i ona će vas raniti nepravičnošću.

Inak, vi joj istom merom nikada nećete uzvratiti. Zamoerićete „joj sigurno što prestaje onde gde dubine smisla tek treba da se ra stvore.

Možda vam se neće uvek dopasti njena čarolijc da sa mnogo zanimljivog i anegdotskc” kaže jednu ili dve stvari ili da vas zbuni ne rekavši zašto joj to treba. Za one koji od njenih eseja očekuju čuda otkrovenja i saznanja, njen: duh klizi isuviše po površini. Ali, njeno zaobilaženje problema ne Treba shvatiti kao af:ktaciju: onaj ko je u stanju den skoro svakom susretu sa drugim doda svoju va:ijanti, ne pati od izveštačenosti. Kad završite sa čitanjem njene knjige, vratite se još jednoj na njen esej O modemnmoi književnosti. Bićete nehotice dirmuti treptijem njene nedoumice. Zapitaćete se sami, onako tiho, za sebe, da je ne biste uv'edili: pa na kojoj je ona stra ni? Kakva merila da se upotrebe za savremeno stvaranje? Zar opet klasična? Postoji li još uvex jedna ili dve estetike? Zašto vam se na to jasno ne odgovori? V. hoćete odcovor? Zašto ga je izostavila, dopušt:jući da zvuk „uznemirerosti odzvanja u vašoj svesti? Zašto je tako nesigurna u odgovoru, a odlučna u Ppitanju? I vi kroz te redove, kroz nemir poljuljame ·si pgurnosti, vidite ftežnju za

onim što je izgublieno, po-

mešanu sa strahom da se neće moći ničim drugim na> doknaditi. Vi shvatate šta za ieđan duh može da znači izgubljeni osećaj bezbednosti i onda, proširujući SsVOja opažanja do nivoa mentalnog uopštavanja, vi odiednom osetite kskva se užasmn drama moralm odigra ti u duši ove lomliive nervne strukture jednoga za= mnračenog dama 1941 kad je sebi odđuzela život... I iz poštdvarnja prema njenom ugroženom miru, skupo plaćenom, vi izostavljate svoja začuđuj' ća pitanja i predajete se tihom Obožavanju mjene ličnosti, one za koju ste sigurni da v ı iz svesti neće iščeznuti... Zoran Gluščević

tako" pte-"

PERO SLIJEPČEVIĆ: »SABRANI OGLEDI I«

(»Prosveta«, Beograd, 1956)

LIJEPČEVIĆEVA knjiga e-

scja, prva iz „niza Moje

»Prosveta« izđaje, mnoguostruko jr" značajna i interesantna za našu kako književnu tako i kulturnu javnost. Sastavljena iz pet ogleda (o pesnicima NJegošu, Šantiću, Dučiću i Rakiću, pa o starim srpskim zadužbinama) ona, klasičnim zamasima studioznosti, analaštvom i upućenošcb, osvetljava stvaralaštvo ova naša četiri značajna pesnika. Srednjoškolci će se, u izučavanju obaveznog nastavnog programa, uz sve poštovanje Skerlića, moći obratiti i drugom izboru, snažnijem, prođubljenijem i svestranijem. Kvalitetnost Slijepčevićevih

'ogleđa potvrđena je i činjenicom

da se, najzad osetila potreba za njihovim ponovnim objavljivanjem pošto je predratno izdanje Srpske književne zadruge iscrpeno. i

»Sabrani ogleđi I« su jedna od onih knjiga eseja koja opomene čitaoca ma postojanje jedne druBe kritike, prave esejistike, kYvitike kao nauke i stvaralaštva, neoskrnavljene stranputnicama va hodnevnog beleškarenja. Takav su utisak, neđavno, ostavile i Viđmarove »Književne kritike. Doduše, oba kritičara su okrenuta ka našoj knjiševnoj istoriji; rađ im je. unekoliko, olakŽan, a reperkusije bezbolnije; o jedinstveno uživanje kođ prvoB čitanja Slijepčevićeve knjige pro izvol je totalne obaveštenosii i umetničke, literarne zainteresovanosti pojavama o kojima se piže i raspravlja. Slijepčević se OZzbilino uzneo iznađ mnogih antolnocičara i MWritičara čiim je reč odavno postala mneinteresnantfnm, čiii se profil, i pored nekađašnjih mzmasliga, sve više poknzuje ločničnrskim, đa ne kažemo sterilnim. U izgrađivanju stuđiie o Njegošu, nm primer, on je pošno svojim putem: uz Dpo?znnvanje svega što je o esniku napisano i stalieno, izneo je miz oripimalnih zapažanja 1 novih razmišljanja, komparižući celokupno pesnikovo đelo sličnim ostvarenjima i srođnim Đrobloemima svakolike svetske literature. Sa puno simpatija i razumevanja kritičar je osveilio i poetsko đelo Alekse Šantića, đok su eseji o Dučiću i Rakiću, sveobuhvatni, građeni kroz wakone 9Oezije i zakonitosti vremena, najbolji kritički ogleđi koji su se o dvojici pesnika do đanas Dpojavili. Oni se, u jednom momentu, zbog sve svoje đraži i đokumŠmentovanosti, počinju čitati kao što se čita i svako đrugo literarno ostvarenje.

Misaona i stfilska koherentnosi čine ovu kritičarsku reč živahnom i poetski obojenom, interesantnom i književno nađahnutom. To nađahnuće, u ovom slučaju, neodvojivo od poznavanja umotničkih zakona i umetničkih prilika, najsnažnije je proključalo u

· esoju »stare srpske zađužbine«, eseju proživljenom a po sadrži-

ni korisnom i đobrođošlom,

'U najmanju ruku je netačna interpretacija Dučićevog stava za vreme rata i posle đo smtti. Slijepčević piše đa je Dučić vođio polemiku u »srpskom duhu« šio je nespojivo sa istoriskom istinom, M. D.

Niie samo more okrutno

U izdanju zagrebačkog izdavač kog preduzeća »Mladost«• objavljena je knjiga engleskog pisca Monsarata (Monsarrat) •»Okrutno more« (»The cruel sea«) u prevodu Stjepana Krešića. Ova ienjiga je bila u Velikoi Britaniji 1952 godine best-seler, a do 1953 godine izdata je u devet izdanja (prvo izdanje 1951 godine). To je dovoljan dokaz da je ovo Monsaratovo delo poštigflo veliki uspeh a treba dodati da je knjiga preveđena na dva-–

deset raznih jezika i na Brajovu dzbuku. za slepe. Sadržal je Drugi svetski rat

na Atlantiku, borba britanskih brodova koji su bili u pratnji konvoja protiv nemačkih podmornica. Uz Šoove »Mlade lavoves-i Majlerove »Gole i mrtve to je treća knjiga koja može da upotpuni i proširi horizont jugoslovenskom čitaocu u domenu ratnih zbivanja na raznim pozornicama „Drugog svetskog rata. Ona to može zahvaljujući piscu koji je i sam bio komandđant jednog britanskog ratnog Đroda i koli je punih pet i po gođina plovio kao zaštita savezničkih konvoja. No, nažalost, skoro sve Što je pisac sagradio prevođilarc je uspeo da sruši ili, ako hočete, pisac — komandant broda koji je uspeo đa bar donmekle parališe akciju nemačkih podmornica, koji je uspeo da ostane živ i pored užasnih atlantskih zimskih bura i svih ne» brojenih teškoća kojima je izložen pomorac u ratu, nije mogao, nili može, da se bori protiv prevodioca koji je »okrutno« unakazio njegovo delo kao pisca. Nisam siguran da li bi ga pisac — da zna šta jie Krešić uradio ođ njegove knjige — po starom dobrom mornarskom običaju iz vremena Nelsona i zloglasnih gusara vezao za jarbol i naredio da ga.. ili bi jednostavno svršio s njim u neloi tamnoj ulici onako »a l'anglaise..

Čemu taj oštri napad?

Evo odgovora:

Na strani 374 te knjige nalazimo ovo: »Blo je uvjeren da ne može više izdržati i da će uginuti ako ga odmah ne base . .*

Na istoj strani: »Greg je loše obršio jer je s takvom fanatičnom nadom i divljačkom odlučnošću visio O ŽivOTU . .« }

Na strani 375; ».. ali ga je Ogromna odlučnost nagnala da učini sve što je u njegovoj moći da ne izgubi ono koje je zado-

bio..c Na istoj strani: •»Mogli su biti obična jednolična hropnja onih koji umiru od utopne smrti . .« Na istoi strani: »Njegovo divlje HIRES IG skratilo le agoniju gušenja« i Me istoj strani, samo red niže:

4

»Kerslejk je omrcinio smrću raz boinika . .«

Na strani 377: »..te večeri kad je torpedirana »Kompasna ruža« bio je već pripreman da samokrvnički prekrati sebi život.e Na strani 385: »Ljuđima na splavi grstio se i on i zvuk njegova glasa«

Na strani 401: »Sada bi im čestit odmor dobro došao kao ožed njelom vrutak vode žive, ali ta se potreba za odahom pokazala u nestrpljivosti i žurbi, a nipošto u bilo. kakvu usporavanju ratne proizvodnje. Ova je bila stalna, „intenzivna, zamjerna . .«

Na strani 42%: »Lokard pocrvenie kao vampir. .«

Na sirani 434: »Holt se zacrvenje kao sljepačka tikva uz berbu . .«

Na strani M%4: »Pri slazu je slazi stražar sa svojih šest momaka slučajnika pod Vvodđ-

stvom brodarnika zviždukom Oodao počast..«

Na strani 430: »Možda sam zaista izduhovjetrio od starosti . «

Na strani 45: »Sve su te stva– ri u tom zatvorenom krugu bile njima poznate i kućevne . .«

Na strani 457: »Nebo se navunilo, pa nagolubilo . .«

Na strani 482: » .. potopili jednu korvetu i zavatrili tri trgovačka palobroda . .«

Na strani 487: »Svađa se odnosila na opće sneputne teme«.

Na stranj 514: »More se kajma-

: &asto pjenušalo . .«

488: »Bili su UlOVmreže jezovitih đana bi ih mogli poraziti

Na strani ljeni u oka i noći što samom svojom surovom nom ..«

Na strani 386: »Kad su prvi siviasti zorini sijerci zapalucaMi s istoči i stali laziti morskim površiem . .•«

Na strani 387: »Kad su već bili na dosluh neko zagrakta pozdrav . .«

Na strani 394: ».. kad mi god

. pripadne na pamet..« Pe »Kasnije Je ta-

Na strani 400: kođe spoznao da mu je to bio “poslednji čas žalke i očaja . .«

Na strani 500: ».-.isprvična snhžna želja«

Ma strani 566: »Možda bi oko nevježe moglo naslutiti . .«

Na strani 5706: »Kad se zračište raščistilo..« i tako dalje i tako dalie 1 tako dalje .. Nije to, razumljivo, sve (naveo sam samo na{eklatantniJe »stilske za ponetke« iz drugog đela knjige) pošto ne mogu na tako ograničenom prosteru đa navedem sve »poslastice• koje nam nuđi Stiepan Krešić, »poslastice« kno što su »vjetrina koia vukovito zavija«, »liudi trođni i umorni“ koji su »digli glave i ponjušili zrak«, »milovidna« djevojka koja

KNJIŽEVNE NOVINE

đivlil- ·

je slala u pismu svom dragom »poljubljaj« i koja ie u svojoj »haljini od tananog tvoriva« »zateščala«. »mosni teklić« (što bi trebalo da bude kurir na komandnom mostu, verovatno), ga lebovi koji »guću«, »oblica« (reč je o nekoj devojci »s prsima kao bisagama«..

Mislim da bi i Preradović i Senoa i Mažuranić izrekli svoj sokrutni pravorjek« (strana 457) da vide ovo čudo lepote njihovog dragog maternjeK jezika, a čudim se da izdavačko preduzeće »Mladosf«• ne oseća nikakvo »grizodušje« (strana 545! što je Monsaratovu knjigu dao u TrUie takvom prevodiocu.

Na omotu knjige piše ovo: „Ljudi u svijetu srećom su se

zasitili raznovrsnih sentimental-

maštu i Živce ,a onda zauvijek

utonu u more zaborava ili in-/ diferentnosti«. A dalje: ».i toli-)

jezivosti rata kojima je ova knjiga bremenita« (mogao je lepo da kaže i »oteščala«). Ne znam da li prevodilac jede »grizodušje«, ali je sigurno da se čitaocima te

vi i da im se koža ježi. Čudimo se i izđavačkom preduzeću »Mladost« 1 »Mlade lavove« i »Gole i mrtve« su izdala zagrebačka pređuzeća, ali ni u jednoj pomenutoj knjizi se ne mogu naći takve skandalozne je

zičke akrobacije. J. Rajner

·

OJ vršio posle OOJNIP OOU . njegove knjige kosa.diže na gla (a Filding je pišući svoje delo bio

Ilja Crenburg ·

| \ ILJA BRENBURG: |

»JUŽNI.VETAR«

O)Nolitć, Beograd, 1950)

ALI roman — »velika re-

portaža« Ilje Krenburga,

ovaj »Južni vetar«, ustvari je jedna serija podataka iz bposleoktobarskog „ruskog života; serija podataka o ruskom čove: ku, o Skali njegovih intimnoporodičnih preživljavanja. uklopljenih ili ometanih: društven.m tokovima, Novinska zabeleška o njegovom hodu od kancelarije đo konferencije, od proizvodnog plana do kuhinje i svakodnevnog životarenja. Upleten je tu i motiv nepromišljenog braka mlađe poštene žene sa birokratom, pokazana je njena grdna samoća, potištenost, nesnalaženje i nenalaženje pravih uzroka sve te čamotinje koja je muči. Nađ te lične živote nadnesena je ona opštedruštvena, »nepmanovska« vreva fabričkih. sirena i diskusija, . Međutim, „nedvošmisleno je jasno da je »Južni vetar« loš roman. 'Po, zapravo, i nije roman, Pre bi se moglo govoriti o vešštoj, periektno pisanoj reportaži, Površnoj, što nije obeležje dobrog reporterstva, A pretennzije su, sudeći po motivu, Uile veće. Pisac je bio-·dovoljno luci-

dan da »omiriše«, da iščeprka problem, Samoća, izgubljenost, potmuli, . prividno »netraženi«

razdor braka. Slika jednog društvenog sloja u uslovima socijalističke izgradnje. — U ostvarivanju „tih tema piščev reflektor je oscilirao između žurnalističke užurbanosti i obične obazrivosti. Nikako ta {fatalna usamljenost da se vine db neke opštije, spiritualnije teskobe, nikako da bpostane ljudsko, dubinsko pitanje opstanka. I, ako ova knjiga, na terenu na kome je nastala, može i đa ima nekakvog značaja (Hrenburg je pisac koji, nasuprot mnogim dnevničarima. bliža ruske literature, ima rutine i đuha), veliko je pitanje ko ovu knjigu, danas i ovđe, može čitati. Govoriti o psihološkim mo gućnostima piščevim pretstavljalo bi, u najmanju ruku, naviknutost recenzenta da:govori o O nome što je nerazdvojno od, poi. ma svake proze, a od čega ovde, zaista, malo tragova ima.

I pogovor Lava Zaharova, nešto blaže i iscrpnije, intoniran je u ovom smislu. Međutim, Zanarov preko svega toga »prelazi« i roman »Južni vetar« preporučuje »pažnji čitalaca«. Zašto?

M. D, A

HENRI B. FILDING:

»DŽONATAN VAJLD«

(»Prosveta«, Beograd, 1956)

DISTA je šteta što se ovo delo Henri Hildinga, jeđnog ođ najvećih majstora

b pera engleske i svetske literatubre, pisca nezaboravnog » om Džonsa« i tolikih izvanrednih ro. mana, nije ranije pojavio na na-

nih suzonamaca i ishitrenih kKO- | Šem jeziku. »Džonatan Vajld« je

žoježaca što časovito zagolicaju(

jedna britka satira na društveno političke prilike u ·Bngleskoj na početku XVIII veka, prilike koje su odnegovale kult »velikih ljuđi«. Za glavnog junaka ovog romana Tilđing je uzeo osvedočenog ı Ozloglašenog zločinca svoga Vremena Vajlđa, koji je tragično 1

daleko od toga da u romanu đa

samo »istoriju« Života Jednog zlo,

činca; iza njegovog: imena u svom pravom svetlu i boji krije se ličnost Roberta Velpola, jednog. iz plejađe »velikih ljudi«. U onđašnjem društveno-političkom sisteniu. Englesko za koji su bili karakteristični · korupcija, pođmićivanje, · beskičmenjaštvo,

\U Senti je neđavno organizov ana izložba umetničkih" fotografije jubilarnt karakter: MHragujević je ovom izložbom obeležid | Slika gore: Na toplim izvorime [3]

>

Steve 'Kragujevića, koja 'HJe.imala

dvadeset godina svoga rađa

svirepost, dominirao je kult »velikih ljudić« koje je tako vešto sa. jednim zapanjujućim majstorstvom i snagom 'izložio oštrići svoga pera Henri Pilding, taj, nenadmašni satiričar, koji ume tako vešto da pretura po-·ambisima čovečije duše. | ee Iz svake stranice MilđingovoB romana Ššiklja jedna snažna kraljevina onog velikog, pravog humora, humora najviše vrste, Fildingov humor ima ton raznoOv?šnosti; lišen je bilo kakve jednoličnosti, jer govori na svim SVOjim „jezicima (ironija, sarka-

zam, Smeh, satira...). »Džonatan

Vajlđ« govori nam o čudnim razrokostima, nesaglasnostima etike i logike Životne istine, koja je ponekad toliko strašna da je to smešno ili je pak toliko smešna đa je to strašno. Po Mildingu skoro svi »veliki ljudi« su izvan-

:. 0 “redni zločinci; privenčavanje bilo

kakve »veličine« za neminovnu pD stojanost nosi u sebi elemeilo užasa, bola, zločina... Džonatan Vajld je dakle gorka satira nb te i takve »velikane« koji do Euše zatrpani titulama, bogatstyom, vlašću kote zlo među ljudima. Tilđing je velikom snagom svoga duha skinuo masku sa lica tih »veličina« razgolitio njihova zlodela, pomogao običnom čoveku, obhrvanom zabludama da se reši jednog sramnog mita. TPilđing ja skoro virtuomzan Wumetnik reči: svaka njegova reč je prenaseljena nekom silinom, ubeđlivošću. ubojnošću, koja kao neka za-

Šarena svezđa tone u meso, opeče istinom, zakrvari nekim đubokim očarava

jućim smislom. TBTompozicija romana je tnko izvanredna đa njen složeni mehanizam zađdivljuje svoO-" jom finoćom, đubokom logikom „vođenja radnje.

Ovi i đrugi mnogobrojni kvalitetj Filđingove prozne reči dali su puno pravo WBajronu* đa gn nazove »Homerom u proze i Stenđalu đa njegovo nnjveće delo »Tom Džonsn& stavi na vrh piramide sagrađene ođ nnjivećih dela prozne svetske HTT O

A POL VAN TIGEM:

»UPOREDNA KNJIŽEVNOST«

(pNaučna knjiga«, Beograd, 1055)

OL Van Tigen je francuski književni teoretičar koji je naročito poznat po svojim

monografijama o evropskom Tromantizmu i po svojim studijam'"n iz komperativne književnosti Njegova kratka istorija evropske književnosti ođ Renesanse do novijeg vremena kod nas je pre veđena još pre rata i spađa u ređ prvih knjiga koje tretiraju evropsku književnost kao jednu celinu.

Knjiga Pola Van Tigema, koja je nastala kao rezultat veli kog iskustva iz triaeseiogodisnjin ispitivanja i razmušljalnja O problemima svetske knjizevnosti, nema onaj karakter koJi bi se po naslovu mogao očekivati. Ona je više teoriske nego istoriske Dplirode ji sadrži »potpuni prikaz glavnih rezultata u uporedno, književnosti u raznim pravcima istraživanja«, Ona ima tri dela

a svaki. deo znači novo polje ra- ·

da, obradu novih problema. Dok u prvom delu pisac daje istoriski pregled razvoja uporedne Muji ževnosti, u drugom iznosi njene metode i rezultate, a u poslednjem, sintetičkom govori 0 opštoj književnosti, da na kraju u poslednjem poglavlju čiji je naslov »Ka opštoj istoriji svel ske Mnjiževnosti« — dođe do rezultata koji u neku ruku demantuju njegove ranije stavove, dođe do ideje o opštoj književno· sti, a ne o uporednoj. Jer značaj istorije svetske književnosti, po njemu je višestruki, onn 0življava celokupni život književnosti i ogromno bogati naše poznavanje ljudskog duha.

A FADIL HADŽIĆ:

»NEOBIČNA KOMEDIJA«

(pNarodna prosvjeta«ć, Sarajevo, 1956)

BOBIČNA komedija« Fadi-

la Hadžića utoliko je ne-

obična što pokušava da na našu scenu unese neke nove elementne, na strani poznate još pre Prvog svetskog rata, sračunate na stvaranje prisnijeg kontakta između gledališta i glumačkog ansambla: pojava suflera i autora na pozornici, obraćanje jednog lica publici, itd. Mnogo je zanimljivija i neobičnija činjenica da se radnja ove komedije odvija danas, u našoj atmosTeri, đa je ovo pozorišno đe)o, makoliko bilo skromno, ipak Ssavremeno. Lica komeđije su tipovi jedne |„malograđanske dva direktora, jedna mlađa 'devojka koja luduje za apstraktnim slikarstvom, strancima i rukovo điocima naših privrednih preduzeća, jeđan privredni kriminalac Radnja se odvija brzo, iskričava od grotehsnih izliva ličnosti koja se obraća ptblici. Sa dosta dinamike i nešto manje komike, ona

mestimično ipak može da zasmeje. ; Umetnička „visina »Neobične

komeđije« nije bogznakako velika, TI pored savremenosti teme, Hadžić je ostao u granicama Ježevskog · keča, malo pikantnog, bez đubljeg obeležavanija vViete-

na i tipova koje ismejava. O7biljno pozorište bi ovu komeđi-

ju moglo izvesti samo Sa ozbiljnim i napornim zalapgnnjem reži šera. Manjim pozorištima, kno i kulturno-umetničkim društvima, u Oskavdici kakva danas vlnđa, fTadžićeva komoeđija može dobro-

Ft: 908 M. D.

A VELIBOR GLIGORIĆ: »SRPSKA PROZA I-HH« Nolite, Beograd, 1955) |

i VO je .prva obuhvatnija an- O tologija srpške proze XIX

i XX veka, Sama ta činjenica upućuje nas da je preporučimo stuđentskoj i srednjo-. školskoj omlađini, ovakvu kakva već jeste. Ona, može poslužiti lao ieđan sumarni pregled najviših dometa srpske pripovetke i novele ođ njenog rađanja do Drugog svetskog: rata.

· Preporučivši. je onima kojima

{je oduvek bila naipotrebnija, Oavrnućemo se na niž njenih, sveš nih ili mnesvesnih, neđostataka,

Antlologičar, saznajemo iz predgo vora, nije tico da demonstraLlivno ilustruje razvilak Srpske pro ze, da pretstavlja mnoga iena koja, inače, u istoriji kHJIAĆVIOsti sigurno stoje, bežeći od zbor nika, on je uobličavao ani0iogisku probranošt. PO tom, Više) kritezijumu, u “ntalogiju nisu ušli muiogi zajažemi pripovedači, medu kojima i stari, đobri Srpski vealisti Milovan Glišić i Janko Veselinović. 1 pored svih hritičarevih obrazloženja, čitalac 86, intimno, teško možu pomiriti sa tim. Veliki deo nezastupljenih Objašnjen Je nepripovedačkim, rOmansıjerskim karakterom njihova stvaranja. '"M~'ako 58U, mimoideni Jaša ignjatović, Bvetolik kHanković, Miloš Crnjanski, No, onda 8e u Celoj ovoj stvari ispotavlja jedna radikalna, osnovna greška: naziv antologije je neadekvalan., Srpska proza i srpske pripovetke su dve različite stvari, Ako, začas, i prihvatimo taj Gligorićey viši kriterijum, taj stav koji, mora se, priznati, nije bez izvesnih smelosti koncipiran, ostaje nam nejasan, a mi sastavljač nije našao za shodno da to objasni, zašto u 'antologiju nije unesena ustanička proza Vuka i Prote Mateje; iz međuratnog perioda nigde nijednog reda od pripovedačkog stvaranja Miloša Crnjanskog, Momčila Nastasijevića (zar njegov »Zapis o darovima moje rođake Marije« ne bi mogao da nas dostojno reprezentuje gđe bilo u svetu?), Gligorija Božovića, Dragiše Vasića, Dušana Radića, i mnogih drugih movelista. Politički i moralni fijasko nekih od tih pisaca mogao je biti istaknut u bibliografskom đelu, — a poznata je stvar đa su

Laza Lazarević

svi oni, ođ Dučića do Crnjanskog, završili svoje đelo pre nego Što su pretrpeli politički debakl, Jedna ozbilino građena antologija bez njih se nikađa ne đa zamisliti.

Priznanje sastavljačevog truđa, kao i svakog drugog, nije !zOstalo. Antologija će, kod ovakvog nastavnog programa, imati svoga odjeka. Na planu izgrađnje istorije naše književnosti ona je mnogo manje značajna.

M. D. A

DANKO ANĐELINOVIĆ:

»POSLEDNJA ŽELJA« (pLovačka knjiga«, Zagreb, 1956)

~ OSLEDNJA ŽMELJA« je jedan više nego simpatičan roman. U izvesnom smislu,

to je i izvrsna knjižića, To je priča o jednom lovcu, gorštaku, o njegovoj lovačkoj strasti, njegovoj „poslednjoj, „preismrtnoj želji: đa mu vuka, koga je on ustrelio sa prozora SsvOJe staračtke kuće, donesu, đa ga pogleda, na samrti, Možda je posredi i jedan viđ premorenosti, ali, nama se čini da neće biti čitaoca koga Anđelinovićev lovački roman ne može oduševiti u pravom smislu te reči. Život staroga Luke, dugogodišnjeg lovca u brđima Gorskog Kotara, ispričan jo živo, tečno, lako i duhovito, sa ljubavlju i strašću, sa pravim smislom za napetost mnogobrojnih scena u kojima čovek sačekuje glađnu i vrazjarenu divljač tokom čitavih osamđeset godina života. Izuzev jedne scene, cela radnja je pomalo iđealistična, iZ-

dvojena iz društvenih okvira. Starostavni su malo ovi brdski likovi, patrijarhalni malo, ali

sveži u svojoi primitivnosti, u

granicama piščevih namera vrlo uverljivi, čitaocu „DprisMt, nenametljivi i topli. Pripovedanje to. če u preplitanju žive akcije i Vešte retrospekcije, prostosrdačno i prirodno, Naročito pleni majstorsko poniranje u slikanju osveđočenog prijateljstva izmođu psa i čoveka, ia | Anđelinović, pesnik i novoelista, prevodilac Šekspirovih >»Sonetla« i Ariostovog »Bijesnog Rolanđa«, imao je dovoljno kulture i smisla za lepu lektiru da, i pored ove malo privatno-lovačke teme, otskoči od primitivističKkoE bojadisanja radnje. »Poslednja želja nije proža kojoj je mesto u VIhovima tekućeg stvaranja. To ja pristojna, fina, na svoj način divna knjižica, u kojoj arhaičan izraz i narodna govorna senmtenca ne deluju staromodno, već čarobno. Ona će DOI SRO VO i i sve druge jih OV Vredno je napo-

lučajno dođe. . RDGRHI đa se roman čita sa Živom pažnjom i prijatnošću.

slednja želja nagra dom »Lovačke knji-'

godinu. o M. D.

A

LJUBIŠA POPOVIĆ, kustos:

Roman »Po đen je nagra ge« za 1955

»„RATALOG NALAZA TREBENIŠTA« (Narodni muzej, Beograd,

BRROPOLA u "Trebeništu, raskopana još 1918 godičaja za proučavanje onoga perioda istorije koji, po opštim pret me preistoriske i antičke kulture. Predmeti iz te nekropole (u-

IZ NEKROPOLE KOD MCMIVI)

N ne, od izvanređnoE je zna-

postavkama, obuhvata međuvre-

kupno ih je 147, što u zlatu, sre-

bru, bronzi, keramici, staklu i ćilibaru) čuvaju se u sofiskom i Narodnom muzeju.

beogradđskoni i Strani i naši arheolozi ođavno sU

prevazišli fazu inđicija U. ođredkaraktera epohe iz koje

bama datiraju; već sada su plodovi proučavanja ubedljivi i sigurni

đa bi se mogla satkati jedna, makar i nepotpuna, orijentaciona rekonstrukcija načina života i visine kulture trebenišćanskor Življa ođ pre toliko hiljada godina. Antičko odeljenje beogradskog Narodnog muzeja izdalo je ovaj katalog nalaza 'Prebenšćanske nekropole sa kojima momentano raspolaže. Tai naporni posao Obavio je kustos Ljubiša Popović On se, razumljivo, služio svim rezultatima i zaključcima do kojih su, tokom trideset gođina, došli mnogobrojni naši i strani stručnjaci, kako u pogleđu Oopšteg plana rekonstrukcije tic epohe, tako i u pitanju originalnosti, odnosno importa umetničkih vrlina na nađenim predmetima, Uz svaki od tih 147 pređmeta dato je kraiko obaveštenje o obliku, veličini, poreklu i ukrasnoj njegovoj strani. Katalog je, usto, snabđeven znalačkim i esencijalnim. Popovićevim predgovorom, kao i uspelim fotosima većeg dela grobničkih nalaza. Prvi po ređu, ovaj katalog Antičkog ođeljenja pomoći će mnogim stranim stručnjaćima koje interesuje ovaj naš značajni nalaz. Ceo predgovor, 6a telcstOva. opisa predmeta, preveđen je, u sredhjem đeMr knjigfć, na francuskj jezik. |

M.

Lekit ođ fino prečišćene zemlje

Krađa i prekrađa

»Letnjeg dana« |,

sredine:.,

Krađa slike »Letnji dan« Berte Morizo, slikarke pripadnika slavne plejade Manea, Dega, Renoara i drugih francuskih slikara impresionista iz londonske Tejt-galeri koju su izvišili irski studenti »iz nacionalnih pobuda«, kao neobični dnevni događaj još puni stupce svetske štampe, iako je slika već vraćena londonskom Muzoju i visi ponovo na svom nekadašnjem mestu. Povodom te krađe objavljeni su i razni zanimljivi podaci koji slici daju zaista neobičan oreol.

Delo je pripadalo Trcu ser Hju gu Lejnu, bogatom ljubitelju umetnosti, koji je, godine 1905, od 39 raznih remek dela načinio kolekoiju s namerom da je zavešta Dablinu, pod uslovom da se u ovu svrhu tamo izgrade odgovarajuće prostorije. U prvi mah ushičćeni poklonom, mjegovi sugrađani podelili su se zatim u dva tabora u pitanju gde i kakvu zgradu treba podići za

, dragocenu kolekciju i da li je

uopšte treba podići, a pritom, u

svojoi kavgi. nisu poštedeli ni :"darodavca. Besan, on je spakovao 39 slika i uputio ih u London, gde su one, u njegovom prisustvu, bile okačene u londonskoj Nacionalnoi galeriji, a zatim. posle izvesnog vremena, skoro sve smeštene u podrume muzeja.

Ponovo nezađovoljan „sudbinom koja je pratila niegovu kolekciju, ser Hjug Lein, usred Prvog svetskog rata, godine 1915 pred svoje ukrcavanje za Sjedinjene Američke Države, na> pravlo je dodatak svome testamentu, u kome jie sva ova remek dela ostavio ipak Dablinskom muzeju. Posle tri meseca, mna

povratku iz Amerike, ser HJUE.

Lejin utopio se sa ostalim putnicima pri torpiliimanju »Lujzitanije«. Sto se tiče testamenta. njega su Mnglezi proglasili nevažećim, kako u MHngleskoi tako i u Irskoj, pošto prilikom „njegovog sastavljanja nisu bila prisutna dva svedoka obavezna da na njega stave svoi potpis.

Dablin je posle toga uporno i ncumorno tražio svoje našledstvo, spreman i za na\jveću žrtvu u teškim poratnim godinama, na izgradnju specijalnog muzeja po želji zaveštaoca. Ali je u međuvremenu bila izgrađena u Londonu Tejt-galeri i u njoj čitavo jedno krilo za zbirku sce Hiuga Lejna. Osim toga, obrazovana je anketna komisija, čiji su se članovi u svom izveštaju saglasili da bi ser Hjug Lejn, đa je kOjim slučajem u životu, tako bio ushićen instalacijama nove galerije i smeštajem svojih slika da bi odmah sam „uništio dodatak testamentu. O svemu je raspraVljano i pred Donjim domom, 4 irske zahteve u javnosti podržavali su svim srcem, naieminen tniji Irci, kao što su Berna So, Konan Doj! i drugi. Ali sU slike ostale u Londonu.

Onda Ircima nije ništa drugo ostalo đo đa u Dablinskom mu” zeju, jednom od najbogatijih U Evropi, odvoje najlepšu dvora” „nu, besprekorno osvetljenu, stal no zagrevanu, s blistavim pal ketiranim podom i potpuno pra” znu, na čijim je ziđovima istaknuto kratko obaveštenje posetio cima da ova i ovakva dvorana čeka 39 platna Wolekcije Lejn koje je Engleska nezakonito

uzaptila. R. B.