Književne novine

\

. Hudože

(Nastavak sa prve strane)

koja se do tada, a nažalost češto i danas smatra, golim zanatom, ili slučajnim nad ıbnućem, daleko od svih zakonitosti koje vladaju u umetnosti muzike, slikarstva, poezije, ili baleta.

Obasjan, jednom, sve{flostima pozornice, Stamislavski je celog života bio neumonzan eksperimentator na polju pozorišne umetnostiiu istoriju teatra će uči kao linost koja ima majviše zasluga za stvaranje teorije glume Foja, u naučmo-pedagoškom pogledu, mo že da stane uz teoriju mu-– zike ili slikanja,

Samo čovek koji je umetnost smatrao religijom, a pozorište hramom svoje uzvišene vere, mogao je sa toliko strpljenja, upomosti, mapora, doslednosti i samokritičnosti da traga za uzrocima koji efemernu glumačku umetnost stavljaju u podređen položaj premn muzici, slikarstvu, arhiftekturi. Jer, platno slikara prima ma sebe sve liniše ·i forme koje se priviđaju umetnikovoj fantaziji, ali šta da se vadi sa glumčevim maferijalnim telom, šta da se učini kada glumac oseti nesklad između unufamjih pobuda stvaralačkih oseća nja i njihovog izražavamja čovečjim telesnim aparafom? Isto tako, u muzici postoje ozakonjene osnove na koje se kompozitor oslanja i ne stvara »na sreću« Kao što je to čest :lučaj kod glumaca. No, slučajnost ne mo= Ž- biti osmova ničemu a.,bez osnove nema ni prave umetnosti, već jedino diletantizma! Shvativši da je pozorište, i pored svoje nedugovečno=

sti, za savremenog čoveka &neodoljivija od sviju umefnosti, Stanislav-

ski je počeo da istražuje muteve koji će omoguć:ti glumcu da na sceni svesno dođe do jedinstva svog unutarnjeg emotivno-psihološkog sadržaja i spoljne, artističke, estetske forme. Nema ništa mučnije za jtva raoca nego ne biti u stanju verno reprodukovati — izr ziti ono što on divno Oseća unufra,...pa sam.. sebi izgleda kao paralitičar -koji pokušava da izrazi lepu misao, a glas i „jezik, protiv njegove volje i želje, proizvode neprijatne, odurne zvukove. Malo je glumaca svesno da za njihov posao 1. ı dovoljni samo talent i prirodni darovi, nego i umeće, tehnika, veština. Stanislavski je to celog života dokazivao i stvorio čitav sistem koji glumcu omogućuje da pravilno usavršava svoju psihotehniku (od koje zavisi unutarnja izgradnja lika) i svoj scenski zanat (od koga zavisi formalno uobličenje lika). Ali, gum ci većinom nisu shvatili,ai &ada ne shvataju, da se ono očemu govori Stanislavski ne može primiti niti usvojiti za sat, ili za dan i noć, već to treba izučavati sistemasli celog života, da bi primljeno postalo navikom, da bi glumac prestao misliti o iome i dočekao da se ono prirodno, samo od sebe, išpoJji. Zato je potrebna navika — druga glumčevn priroda. Pourebne su vežbe, slične onim , koje vrši svaki pevač obuze' postavkom svoga gla 5a, svaki violiista i čelista koji izgrađuje u sebi pravi artistički ion, svaki pjjanista koji razvija tehniku pstij”, svaki plesač koji priprema svoje telo za plastične pokrete, a lice za suptilne mimičke izraze, i tako dalje. Kako nam nedokučivi izgledaju ovi zahtevi Stanislavskog kada da većina glumaca i ne pomišilja da, izvan proba, veŽžba i vaspitava svoje telo i psihu i na taj način usaVrši Svoje izražajne sposobnosti. Smatra se da mbzičar ili igrač mora da vežba, a 73 glumcu to nije pot:ebno, jer on, uglavnom, igra samo na sirovu snagu dok se ne zamori), samo doživljaj (ukoliko mu on »dođe«), samo na lep glas (dok ga ne izgubi), samo na neodoljiu pojavu (dok ne ostari), samo na spoljnu teh.'ku {dok je publika podnosi), itd., itd. Da li ima glumaca koji, svesni komDpleksnosti svoga stvaralaštva vaspitavaju i usavršavajju bezbrojna spoljna i unutarnja sredstva svog umetničkog izražavanja, kako bi se, bar u izvesnoj meri, uzd'gli do neophodnog savršenstva koje zahteva umefnost betoveTr Vskog kvaliteta?

Zato mi Stanislavski izgleda kao tragični pesnik · lutalica, liči mi na Don Kihota koji je pošao da .se bori protiv ogromne većine, protiv vremenom ustaljemih, gvozđemih Tormi — konven-

znamo .

s

A Tarasova kao Maša \

A Stepanova kao Irina,

cija, a za uzvišenu pozori- cije. Čitajući ove uspomene

Šnu umetnost koju mmogi scemski radnici ne samo da nisu dostigli, već je uopšte nisu ni shvatili. Ideal njego vih maštanja bilo je pDozorište-hzam u kome će glumci služiti umelnosti kao opčinjeni, vernici zamosnoj religiji. To je razlog što on nikada mije bio zadovoljam rezultatima, ma sceni, a najmanje svojim vlastitim stva ranjem. Gotovo je neshvatdjivo sa olikom oštrinom i mepoštednošću Stanislavski govori o svome radu u pozorištu, i to nije mikakva poza, jer njemu nisu bili važni trenutni uspesi i slava, Već spoznaja novih isti= na koje će mu _ otvoriti daJlje vidike u njegovim fraženjima. Zbog toga i verujemo njegovim rečima: »Ta, ja ne bih promenio fe neuspehe mi za kakve triumfe, niti lovorike, jer mi je toliko važnog, . toliko zna čajnog donela ta propast.« Uvek tragati za movim, Uuvek težiti višem, ne zaustaviti se ma postignutom +to je ono čemu je stremio Stanislavski, i, shodno tome, trbalo bi da mi danas probuđimo i mastavimo mjegova jstraživanja na polju glumačke umetnosti. No, mi jo? nismo savladali ni ono što je on postavio pre skoro pola veka!

Strasna žeđ za savlađivanjem osnova glumačke umefnosti i majstorstva s jeii. &trane, i odvratnosti pre ma svakom obliku diletantrma & druge, nije dozvoljavala Stamislavskom da pravi kompromise u umetnosti, te je on često bivao zabrinut posle pretstava koje su bile propraćene triumfalnim ovaojjama, a madostin mošle mnogih premijera koje je većina smatrala neuspelim. Uveravao je da delimičan uspeh nikada ne sme da zadovolji glimca, je: se on tada uspavljuje na Jovorikama, njegove težnje da ide napred mestaje, a tra ičenja prestaju!

Pišući uspomene iz svog života u umetnosti, Stanislav ski je pisao i istoriju stvaranja i razvoja Hudožestvenc? tealnma, čiji je on bio duhovni vođ i, uz Vladimira Ivanoviča Nemirovlića-Dančen'a, osnivač i umetnički rukovodilac. Ali, to nije isto”ija važnih datuma ovog pozorišta, već prikaz razvoja suštmskih, aunutarnjih zbivanja, traženja, iskustava koja su i bila glavni uzrok nz. tanka nove umetnosti na sceni ove slavne kuće.

Gluma, kako je shvata Stanislivski, može se, s pra vom, nazvati umetnošću koja se, nažalost, vrlo retko može dostići na pozornici. Na prste bi se mogli nabrojati dramski umelnici svih v. mena koji su uspevali da zadovolje sve zahteve »Sistema« „Stanislavskog, koji nije ništa drugo nego SVOđenje glumačkog stvaralaštva na one principe koje zahteva svaka prava umetnost. Ipak, mnogi pozorišni radnici nemaju celovitu pret stavu o teoriji glume Stanislavskog, ili, što je još straš nije, imaju o njoj sasvim pogrešno shvatanje. Nemogućno je u nekoliko reči objasniti suštinu »Sistema« Stanislavskog, ali ćemo, i* pak, izneti njegove osnovne ka_akteristike, da bismo pokazali koliko je on dubok i sv“ obuhvatan, i koliko su izvitcoperena mnoga njegova »tumačenja« koja su pozo!ištu i ljudima u njemu donela toliko zla.

Jedno, za glumca, od naj-.

kobnijih tumačenja »Sistema« je tvrđenje đa on od interpretatora uloge na sceni zahteva jedino doživliaj i ništa drugo. Mnogi su glumci, povodđeći se za ink

vm shvatanjem, odlazili u.

krajnji mnatrumalizam, privafni ion, meestetsku formu, dk su u polpunosti zanemarivali spoljašnje, artiBtičko uobličenje lika-krea~

Stanislavskog, uverićemo se da on stalno ponavlja Kkoliko je neophodno da glumac ovlada muajstorstvom svoga glesa, dikocije, mimike, osećanja mitma, sklađa i komp-zzicije, itd. Pa on se sam, zao starac, podvigavao svakcvrsnim i stalnim telesnim vežbama, impostiranju glasa, ribmici i preživljavao očaine krize što često nije uspevao da na artistički način, kroz savršenu formu, izrazi ono što je osećao u sebi! Zapitajmo se koliko, u tome smeru, individuzIno rade naši glumci?

Drugo pogrešno tumačenje metoda Stanislavskog je u shvatanju da je na šeceni mogućno pravo stvaralaštvo jedimo u okvirima strogog realizma. Naše po-

a

K. Jelenskaja kao Olga

sleratno pozorište je, u velikoj meri, ispaštalo zbog tog ograničenog i pogrešŠnog gledišta, U ime Stanislavskog mi smo, kao OrTtodolkisni branioci njegove feorije, vrlo često ukaluplji v li život ma sceni u uske okvire vulparmo whvaćenog realizma, te su, tako, dosađa i šablon prognali poeziju sa scene, ali i publiku iz gledališta. Mi smo to, avaj, radili u ime Stanislavskog, dok nam je on došaptavao: »Neka mostavka režisera i igra glumaca bude realistična, uslovna, desnog ili ]evog pravca, neka bude impresionistička, „fulurisiička zar to nije svejedno, samo aiko je uverljiva, tj. istinosličma, lepa 'j. umetnička, uzvišena i muajstorska, ako donosi listinski živof \ljud~-

enici

skog duha bez koga mema ume{nosti« (ja opet stavljam navodnike da označim piščeve reči, iako je ceo ovaj

' mlapiSs msafkan od mjegovih

misli i citata, zbog kojih se ne stidim, jer se slažem sa Stanislavskim koji kaže da kopiranje velikih primera uči dobrome. ~

Istina za koju se na sceni bomni Stanislavski mije faktografskc, već umetnička istina! Neophodno je da glu

Cc. veruje svemu što se oko njega dešava na pozornici, a najviše onome što radi (buđući da se suština pozorišnog međijuma halazi u radnji, alkciji kako spoljnoj takoiumutraš:* ). Znamo da se verovati može sawo jstimi.Znači: treba istinu tražiti i osetiti je; ne istinu van glumca (oma je, objektivno, laž), već istmu u njemu samome, istinu njegovog odnosa prema stvarima i zbivanjima na sceni. Međutim, većina, se glumaca boji istime na sceni, me zato što je ne podnose (time se oni, memoćni, sam, pravdaju), nego zato što im ona može razbiti veru u sebe.

U mašim dramskim školama je metođ Stanislavskog bio pretvoren u dosadan, smešan, muwučan »drile, i »kliše« -—— upravo u one anftipode umetnosti protiv ko= jin se Stanislavski toliko T „:.. On se seća kako se u R-ziji, na njegove vlasfite oči, razi glumci-pedagozi nakaradno predavali veštinu glumljenja »a Ja Stanislavski«., beskrajno kinjeći mlaće ljude; ftako su i kod nas mnogi talentovani početnici svekli odvrafnost prema teoriji i »Sistemu« Sltanislav-

skc , jer im. je on jedno-

stramo prenesem Hi, naravmo, nije im mogao ni biti od pomoći.

Zaista, treba mnogo vremena, , upornošti i znamja, pored meophodne obdareno&ti, da bi se postigao cilj glume jJojoj teži »Sistem«, a to je: maksimalna snaga i dubina duševnog preživljavanja u mnajjednosfavnijoj, krajnje estetskoj formi

scenskog ostvarenja! Potreb |

no je scenu pretvoriti u DOprište borbe protiv ustaljerog »glumačkog samooseća=nja« koje je rezultat praznog zanatstva i rutine (tj. svih konvencionalnosfii kli. šea u igri glumaca koji ireba da »nadomeste« umetnič ku istinu), a za »stvaralačko samoosećanje« koje je rezultat istinskog umefničkog delamja i dejstvovanja ma sceni (ij. pune Rkoncenitracije cele duhovne i fizičke r"rrode glumca); potrebno je do HFHrajnjih granica i dubin. monirati u dramske karcktere da bi se shvatila slo ženost njihove psihe i nai scenu donela u što je mogućčno punijoj meri (ta zar nii Salvini tvrdio da je tek posle stote pretstave Sshvatio kako treba igrati Otela); treba odbaciti svaki i najmanji poriv u glumcu da scenu koristi kao vitrinu za samojpokazivamje; ~ potrebno je toliko ovladati unutarnjim i spoljnim izražainim sredstvima da se glumac na sceni oseća, u pravom smislu reči, »kao kod svoje Iziće«, i tako oslobodi napn. anja, usiljavanja, grča. a l„ko uzdigne u sfere poeftičnog, uzvišenog, lepog; poi bno je umelmički opravdti svaku simicu na sceni 7 ax je tu zato da pomogne kazivanju osnovne ideje dela; potrebno je... Ali, zašto malbrajati sve zahteve tog »čudaka« Stanislavskog, kada se mi, u većini slučajeva, zađovoljavamo glumom i DO zorištem kakvi oni jesu, jer je poznata činjenica da ma svetu ne postoji tako loše pozorište ili glumac koji ne bi imali svoje obožavaoce!

Vladimir Petrić

RANCUSKI akademik, znameniti i značajan pisac Žil Romen, u jed-

nom svom napisu o Pariz, preporučuje inostranom posetiocu, koji prvi put dolazi u ovoj grad,:da se upoznas njim na taj način što će se , popeti ma najviši vrh Monmartra, do ulice Lamark;, ispred poznate crkve SakreKer, odakle se pruža veličanSstvena „panorama i dobija globalna „slika o njegovom prostranstvu i lepoti. Tek posle ovog opšteg upoznavanja trebalo bi; po njemu, preći na detalje. Sa tog mesta, piše dalje Žil Romen, »nagonski ćete osetiti da Pariz nije samo jedan od velikih gradova, već grad s takvom pu-– noćom kakvu ćete retko sresti ma gde u svetu. Ovde nema kompromisa ni podvojemosti između prirode i varoši: ceo horizont je ispumjen njom«.

Francuški pisac u jednom nesumnjivo ima pravo: prizor koji se pred „gledaocem pruža sa Monmartra zaista je vanređam kad je vreme vedro, pa i kad nije baš mno=

go vedro. Ali isti ili bar sličan prizor gledalac može sebi priuštiti i sa tomja NotrDam, i sa Triumfalne kapije, pa razume se, i sa Ajfelovoe kule. Znači: ne radi se ovde šamo o globalnom utisku i »globalnom« upoznavanju s Parizom. Monmarir pruža stranom mposetiocu još i nešto više od toga: pariski anibijent i atmosferu tog ambijenta koji nikakvi drugi prizori, a mi opisi tih prizor, ne mogu zameniti. Jer, šla nam zaista pruža Pariz glSdan odozgo, s Ttlomja Not Dam, ili Triumfalne kapije, ili Ajfelove kule? Svakaxo nešto više nego Pariz gledam iz aviona: poeziju njegovih širokih linija, boju njegovih prohujalih vekova uthtisnutu na drevnim zgrađama i ritam savremenog života koji se u jednom meprikladnom nezauštavljivom tempu mneprekid no odvija pred našim očima. I to je sve. Večno neponovljiva atmosfera ulica i tla, njihovih ljudi i dekora, koji, vrlo često, stvaraju impresi-

ju pozornice i pozorišta; pa

Tipična slika 5a pariske ulice

sve to strancu izgleda prilično čudno a ponekad'i nestvarno — to se može doživeti samo u gradu. Ako je pogled na Pariz, ođozgo, ra pomenutih mesla (pa i dru gih nepomenutih, ali sličnih), više vizuelan, za prizor &a starog Monmartra moglo bi se reći da je literarnog karakfera. Ko makar malo poznaje slike velikog savremenog francuskog slikara „Morisa Utrila i onu poeziju pariski;h ulica ma njima, i specijalno ulica starog: Monmartra, razumeće vrlo dobro moju misao, a biće mu bliska takođe i ideja Žila Romena o uspinjanju do crkve Sakre-Ker,

Stari pisac, koji je, kako sam kaže, proveo i detinjstvo i miladost ma padinama Monmartra, u bezbrojnim igrama i šetnjama, svakako je na ovu prednost ulice Lamark i mislio kada je preporučivao upoznavanje Pariza preko upoznavanja s njegovom najlepšom i najpotpunijom panoramom. Međutim, retko je kome strancu unapred po-

znato Sve Tio. I zato se prvi kontakt s Parizom sasvim drukčije odvija, stvarnost pr vih susreta može da bude, da tako kažem, »neplanska« čak i m onim slučajevima kada se čovek unapred pripremi i naoruža „potrebnim istoriskim, političkim, kulturnim i drugim podacima i činjenicama., Otuda, valjda, i nesaglašne izjave o ovom građu i od ljudi koji su u isto vreme bili u njemu. Svaki ponešto drugo i drukčije vidi čak i u slučajevima kada se istovremeno gleda, a već o posetama u različito doba godine da ne govorimo. Iako se nalazi na kopnu, na preko dve stotine kilometara od Atlantika. Pariz ima atlantsku klimu to plu i blagu, ali neobično promenljivu i varljivu sa čestim kišama i razvedravanjima, maglama i kasnim, naročita zimskim, svitanjima. No, to ni malo ne umanjuje njegovu draž. Naprotiv, čini se da u ovom neobičnom gradu ı ono što je drugde ružno ovde samo dopunjuje atmosferu, stvara neki poseban štimung i. ostalim elementima sklada i lepote dodaje svoje. Ne želim da kažem da Pariz nema i svojih ružnih strana, svoje lice i naličje, svoju lepotu i svoju bedu, to je uostalom, samo po sebi jasno, ali u upoređenju s drugim ne kim evropskim ili svetskim velegradom — sve prednosti su na njegovoj strani: 1 spoljni izgled, i neprekidno vekovno strujanje svih kultura sveta, i neki neobičan afinitet koji se nigde ne sreće, tako da se svaki stranc, „posle kraćeg boravka u njemu, oseća. kao kod kuće. Ra-

· di toga, razume se, i pitanje

vremenskih mena i godišnjih doba, u vezi s Parizom, xa turiste i nije tako važno i ne može da bude fako važno kao kad se radi o drugim gradovima i zemljama. /Želj li neki stranac da poset;

. Meksiko, najbolje je da se

orijentiše ma početak oktobra pa sve do januara, jer &u tada tamo najlepši dani Za Egipat važi skoro isto, sa jednom malom ispravkom: tamo je najbolje otići u vremenu od početka decembra do početka mata. U Njujorku je majlepše biti, ako se radi o kraćem boravku, druge polovine aprila ili početkom maja ili, ako je đuži bo ravak u pitanju, onda trebas izabrati. svakako jesem, sve đo kraja novembra. U koje godišnje doba treba ići u ParTiz? — pita se u pomenutom članku Žil Romen. i odmah odgovara: »U svako dobn« Jer, kao što rekosmo, ono što važi za sve druge gradove — ne Važi za Pariz.

Tanasije Mladenović

FRANSIS PONŽ

wspevajući da w njih sfmpi do isključivo snom i imaginacijom? Mala pesme wu prozi Fran sisa Ponža („Ne Parti Pris đes Choses“, 1994, iz kojih nuyimamo ove primere), imaju i “filozofski značaj. Setimo se njegove čuvene formule „Čovek je buđuć- , nosf čoveka“, Prelistavajući njegovo delo moramo konstutovnti činjenicu da svaka njegova sfranicn, otkriva pognikn, iako on kao da neprestano hoće da mam Kaže „nešto drugo“,

Fransis Ponuž (rođem 1809 godine u Monpeljen) jeđam je od omih pesnika, DOVOdom kojih Di se moglo postaviti pitanje da li po stoji čigto materijalistićka poezija. A Tako isto, i da mi je moguća poezija ko,m bi se ogramičila, samo nn to da pokaznje i sređuaje stv"Yi po zakonima jedne iskljnčivo ovozemnljske perspektive, dok bi odbijala da Rrewve u mistične zomo 1 ije moguća poezija koja da prizna da takve mwzome postoje, a čije granice samo duh stalno opseda, me

aaa

| O yođi

VEK niže no ja, uvek niže no ja nalazi se voda, Gledam je uvek oborena pogieda. Kao što se gleda tle, kao neku izmenu tla.

Ona je bela i blještava, bezoblična i sveža, neotpoma i uporna u svome jedinom poroku: obuhvatajući, prožimajući, razjedajući, prokapljujući.

TI u samoj sebi ona taj porok oživljuje: sručuje se bez prestanka, svakoga trenutka odriče se svojih oblika, gleda samo kako će se uniziti, prostrti potrbuške po podu, kao leš, kao monasi kaluđerskih redova. I uvek sve niže; i kao da joj je deviza: suprotno uspinjanju.

e o

Moglo bi se gotovo reći da je vođa luda zbog te histerične potrebe da se ničemu drugome ne pokorava do samo svojoj težini koja je goni kao fiks-ideja.

Istina, sve na svetu zna za iu potrebu, koja uvek i na svakom mestu mora biti zadovoljena. Ovaj orman, naprimer, jako je tvrđoglav u svojoj želji da prijanja uz tle, i ato se jednoga dana nađe u nesigurnoj ravnoteži, on će se pre sručiti nego pokušati da se odupre. Ipak, najzad, u izvesnoj meri, on se igra sa svojom težinom, on je izaziva: on se neće srušiti svim svojim delovima; njegovi' ukrasi, njegovi pervazi ne podležu tome. Postoji u njemu izvestan otpor u korist njegove ličnosti i njegovog obličja.

Tečnost je, prema svojoj definiciji, podložna po koravanju težini, više no održavanju svog oblika, što odbacuje svaki oblik radi pokoravanja težini. I ona gubi svako držanje zbog te fiks-ideje, zbog te svoja nezdrave savesnosti. Zbog toga poroka, koji je čini brzom, naglom ili ustojalom; bezobličnom ili divljom, pa bezobličnom i divljom, divljom u svom probijanju, naprimer; lukava je, procedna; zaobilazna; takva je da se od nje može načiniti šta se god hoće, i uputiti u cevi da zatim izbije u vis, kako bi se uživalo u njenom rasturanju u obliku kiše: prava je robinja.

... Međutim, sunce i mesec su ljubomorni na taj isključivi uficaj, i oni pokušavaju da na njoj ispro= baju svoju snagu kađa se nađe razgolićena na velikim prostranstvima, naročito ako se nalazi u stanju ma= njeg otpora, razbijena u fanušne barice. Sunce tada razrezuje poveliki danak. Ono je primorava na večno Rkruženje, postupa sa njom kao sa vevericom na valjku.

* * *

Voda mi izmiče... beži između prstiju. Pa tek onda! Ne iako potpuno (kao gušter ili žaba): na rukama mi ostaju tragovi, lokvice, za Koje je. potrebnS više ili manje vremena da se osuše ili ih treba brisati. Ona mi izmiče, a u isto vreme ostavlja na meni traga, i Ja protivu toga ne mogu mnogo.

U suštini, to je jedno isto: ona mi izmiče, izmiče svakom ukalupljavanju, ali ostavlja u mome duhu i na ovoj hartiji tragove, bezoblične tragove.

* * *

Nespokojstvo vode je u lome Što je oseiljiva na najmanju promenu nagiba tla. Skače niz stepenice obema nogama jednovremeno. Nestašna, dečački poslušna, vraća se odmah ako se pozove promenom nagiba na ovu stranu.

(Preveo Nikola TRAJKOVIĆ)

Samo polagaecko,

kolo veliko!

Uhvatiti se za ruke, razumeti se

bez reči;

slušati, starinski ljubiti prastara sopila;

isti koraci za dedove,

isti za sinove,

za kćeri i bake,

za wnučad i praunučad; isto trupkanje polagano, isto lelujanje

polako zanošenje,

padanje u mulno, u snove. Nije igra za ludost,

zna se šta glava, šta noge; polako | mrsifti i razmrsifti,

ne ubrzati ni usporiti, polagano, već polagano, ponosno

paorski;

paorski carevi

svaki ponaosob.

Od svega još samo Veliko kolo banatsko. Doduše,

u Banatu niko ne hita,

ne pita se sat,

ni dan u sedmici.

Neđelja je — kad dođe! Potsetiš se lako —

zvona se zaklate na tornmju, Jave zvona, jave, stara. Polako, sporo,

zaklatiće se klafno., Dabogme, polako —

kuda požurivati!

Još samo malko, polagacko: tu u Velikom mesta je i za starce. Možda sutra da se umre! Zar žuriti gde kola nema, ni ljubavi ni zlobe,

„u nedođin,

u nepele,

zar Žžuriti!

Zato u kolo, . i

svejedno što je polagacko. Veliko — \

Kolo igra,

znai — živ!

Kroz ruke ispletene

krvi za svakoga.

Ho-pa, lagacko, polas„ano!

\ | Bogđan Čiplić

KNJIŽEVNE NOVINB

-