Književne novine

FRA

~

· pitamo, jedimi

(Nastavak sa prve strane)

međostojne igre koze i kupusa, Naravno, haos je zanimljiviji;, haos je spori, Harmonija je zakonost, disciplina, askeza ponekad. Oma je ravnoteža, a ravnofeža je često sublimna dogma, ali dosma. Svest u čoveku nije vesela stvar. A francusko migslilačštvo meguje har= moniju. Francuz nas uči: da nema slobođnog stvaranja 'mi u vasioni, pa ni u čovečamstvu. Tako u materiji, fako u duhu. Svugde metoda, zakon, ograničenje. Nije sloboda ni ozidana Mwuća mi zaključana kasa, 1I sloboda je vibracija i savibracija. PFramcuz je slobodniji od Nemca i kađ je u boju pomažen od Nemca. Specifična vibracija u Francuzu, to je njegova sloboda i njegovo ograničenje; to je u njemu, kao i u prirodi, igra snage sa zakonošću: to je, kao i kod starih Grka, mpnavilno osećamje sudbine, Sudbina, nije to božja dobra ili zla volja, to je fakođe vibracija uslova i nužnosti, od. kojih šivot jeste ili mije, vredi ili ne vredi. Jedini MFrancuzi među svima onima koje u velikim stvarima imamo đa Francuzi se pitaju: Šta stoji čovekov život? ili, da se pobpulsrnije

izrazim? Pošto je '·ovečii život i aktivnost? Jedini Francuzi među modemim

nacijama, naziru ona vairemn slova na zidu. Zato i imaju Književnost koja nije fr” :, nego je svef; no zaio je opet ta književnost delimičnmo i haos. Framcuz, kao stari Grk, ima strast da buđ must, ali ima kao stari Grk, strast blagog i strašmo,.. zakona ravnoteže. Niko, kao Francuz, ne trpi silu koja je nasilje, ne trpi teTor, niko, knano Prancuz, ne mrzi nepravdu. Kao lavovi Ba rikali Volter i Zola: »Opftužujem!« ı

v Problem današnjice je svuda i u svemu, pitanj

' ograničenja. No gde je ideja

današnjeg oblika koja će fo ograničenje približiti shva'anju damašnjeg obesnog čoveka, „damašnjeg rasutog čoveka koji ne za šta će pre, i zato om, ogramičemjak, gleda. u ludosti brze, sve brže brzine, kao u idola. A problem dalje zija. Kad vrememski, kako metod ski, ograničiti slobodu mnovim jednim „ograničenjem,

Č

Branko Radičev

možđa najbitnijim#' „Kako preseći jednako još pravdan i slavljene pokolje da bi se još ova, još ona slobođa zađobila? Koja je to ideja, i u čemu mjenmo ostvarenje pa da se »slatkoj slobodi« . (Gunduilić) dađe slatko o'graničenje... Marks je postavio: slobodan je omaj koji razume mužnosti. Ali pre njega davno kazao je to isto, r svim isto — potražite među Skolijama — Spinoza. A pr Spinoze, grčki žakonmodavci. a po njima, i još bo-= lje, mimski zakonođavci, pisali su: »Slobođa je uokvirana muždama, morahjima. Sloboda ie diktirala slavno latinsko fas ili nefas, to jest. Ovo &e radi, ovo se me rađi, i Israj. Čuveni profesor EFamak, u čuvenu svome delu »Istorija dogme«, no> sio se sa problemom: dogma i nužnost; dogma i aksiomatizacija mužnosti.

Ali eto ima nešto što radi šta hoće! Tako se čini ogra= ničenu čoveku, naročito onde kađ čovek neće da uđe u sooljnu neku vibraciju. Sudbina. Da, i biće je uvek, jer čovek me ume uvek da Kkovibrira sa svojim uslovima, uslovima u svemu.' Čovek brka sudbinu i slobođu. Čovek brka mslove i revolt... Kad je tu bilo grčko Dbozorište, izabrala sam +— jer sam birati morala — BEvripida između Sofokla i EMvripida. I uzela originalan tekst i dobre komentare oko Hekabe, da obradđim, koliko mogadđdnem, „bar mekoliko mesta, i uvibriram se u đav ninu. Slobodne grozote, i grozne slobode! Na mprestavi, najviše me je plemenito dimula scema mprologa, sem iednoga od Prijamovih ubijenih sinova, koja mirno, fiho, priča šta se sve ostvarilo., i šta ćemo sada gledati. Previjao se sen milad:ća ponekad odđ bola; nasmešio se ponekad, kao divni liko= vi da Vinčija, osmehom zaftvorenih usta. No glavno vori mojemu čžitaniu bilo je ovo: poslednja reč u posled njim stihu modernoga pšihologa i hrabrog analizatora Pvripida, bila je ananke, dakle sudbina. i

Sudbina. da. su opraničenja, posebna “u svakom. slučaju pojedinca, naroda i države. Francuzi oštro znaju za sudbinu današ imaju zadatak ne da ie podmesu, nego da je iznesu; da kovibriraju sa SVO~

Sudbina, fo

ELENILO POD SNBGO

| Iz antologije srpske poezije

%

|D

Bolesnikov uzdisaj

Je P to danak, kađ mu vedja nesta? Je 1 to sunce, otkad sijat presta? Sto P potmolo tako u me gledi, Tako hladno da mi s#' srce ledi?

Je P to vreme što je posustalo,

Što s#' ne miče, što I se skoturalo Kao zmiju. na mojim prsima?

A” je hladno, uh, aP mi

je zima!

Kad koračam. je ovo zemljica Što šoboće ko kakva grobnica? Slušaj, slušai, je IP me kogođ zvao?

Ona, ona — brže, što sam stao?

Tuga i opomena

44.

. Nje više wema — to je bio zvuk U njen kad ja unišo bejah dom, | Strahovifo me dimuo tad huk

| j ~

Sa Brankom počinje vek slave i mučeništva naše poezije. Mlad, neuk i inokosan, bez osloncea tradicije, zaputio se „najvišim metama, hieo dugu da sa neba svuče, da pomogne rodu i slobođi, da dostigne Bajrona, da izrazi. najtar:anija čuvstva DOetskim ,jezikom ni od i kog nenaslađenim, nepripravljenim za uzlete kojima je stremio. Nije onda nikakvo čudo što je, podvrgnut redđpo-ređ metodi, tako rđa vo prošao, što je profesopska pedanterija Bog dana Popovića u njego- , vim „vragolanskim bukolikama punim ljupko= sti, ali standardno ležamim i ne mnogo originalnim, mogla da na-

đe majviše »celih lepih ,

pesama, a dubilji, elegižni i vizionarski 3eo njegove poezije zaposta vila. Tako je ragzboriti

Nebu brzo ja Kuda še ruka

UZI...

Iz vedrog neba, kao strašni grom, Veselja moga ubi sam om puk,

Iz korena se ljuljnu žitka strom; I da mu deblo nije bilo kamen, "Tih reči bi ga prelomio plamen,

Sve lepše i lepše zvučala je gudba, I okolina micaše se sva,

U jedno sve je vukla Snmežano polje dizati se Wta, Umilna svuda viđaše se ludba, Ruža se diza iz svoga sna,

U istoku se điza To činilo je kras od mlađe zore,

jim uslovima; đa uđu u ogra 0

ničenje. Nije badava Fmancuz Izak pisao »Ljudsku komediju« u mnogo knjiga. Nite badava Francuz Malo, naš dragi savremenik, na-' pisao romam sa majozbiljni-=

jim i majfilozofskijim maslo-

vom. Znate svi koji je taj naslov. A. može se prevesti, v - prema kovibraciji sa tim piscem i mjegovim. delom: »Od čega čovek Živi?« ili »Šta je život?« ili »Šta su zajedmički madaci čovečan= etva?« ili »Šta je sloboda?« Slobodan je čovek da uzmuhi pobumu i wgrađamski rat. Slobođan je čovek mpued mučenjem i smrću da svoju dozu otrova podeli ma dva d:13, i pokloni to saogsuđe-( nim mlađićima ikoji jecaju: od žalosti za životom, od straha, od muka. Velika knjiga! Veliki Francuz! Velilki čovek, miiglilac, pisac, aktivni borac. Malroa je m”oeđosećao Grk Platon, znana kojem mnas-

kršću života Rkontembplacija(

zapoveda akciju, i kad, i pod ko”. a, uslovima se zapoveda čoveku obrafno. Kovibrirao je Malro me mareći za svo--

rao: prošao sve mifameor– foze bogova, sve meftamorfoze borbi za slobodu, sve

metamorfoze umetničkih stić'

je živce. Francuski ae lova. Malro mislilac, pisac, 0, (

umetnik, borac, 'to je moblesa, francuska noblesa. A kad se dođe do tačke: plemeni#ost. oplemenjavamje, onda smo fek zapravo dodđimuli francuski đuh. „Hrabrost i ljubav, zajedno. Plememitost i lepota, zajedno. Ali to je novo poglavlje. No makar i gamo sa pomišlju ma to Dpoglavlje, kažemo: Francuzi! vaša je ođgovornost velixa mmogo i prema vama samima i prema celom čovečanstvu. Ili u kulturmoj izgradmji mekoga pojedimca. ili maroda lima i francuski elemenait, ili Hreba astati u mestu, i poći u reviziju. Kad ljudi jednom izvibriraju Republiku Zemlju, krenuće am keta: »Ko je u piramidi čovečanstva koji Wamen?« U moioj zemlji Ima sve življe osećanje da, đuhovno susedstvo sa Francuskom treba staviti u ideal. Više ili ma= nje, sve više Francuzi i mi.

e dakle bila rđava fe= ma Uredništva, nego sam ja to uvidela na kraju mesto n početku.

Isidora Sekulić

M)

51. neka žudba,

rujno more?

55.

pogledah gore, pokazala mile,

Nada mnom ne beše sjajno more,

Ni zvezda noći, niti gudbe sile, Da krene njih i sneg i mlade zore,

*

Zmaj, dobivši tri puta više pesama u »Antologiji novije srpska lirike«, ispao veći pesnik od »ludog \Branka«y i faj se nesporazum protepao ve do dana današnjeg, Dugo se prema Branku grešilo. Grešili su i oni koji 6eu u ijemu viđeli samo Vukovog učenika, naslednika, na šeg narodmog eposa, TOmantičarskog zanesenia ka, ali greše i oni koji

. ga svode na ljupkog pesnika rokokoa, na p9= zni vojvođanski ođiek galaninog veka, pa i oni koji ga priključuju pro-

svetiteljsko-raciu.-clističkoj tradiciji Orfelin — Dositej] — Zmaj, Ako mu već treba tražiti sro dnike, to nisu ni BajTon ni Pami, već ona strujn romamtizma

(Kits, Šeli i dr.) koja je ostala vema Klasicističkim idealima čistote 1

,

Da spravi meni ope* lice mile? Nebo vedro, mege i kerove Videh samo, i moje drugove.

+

nih uđovica i njihovih sinova, Kad je ona iznenađa umrla, sređinom godine 1920, u zagrebačkoj bolnici, od crnih boginja — veoma teška zarazna bolest, kod koje je zabranjen svaki posjet bolesniku, pa čak i uobičajeni snrovod — fo je za njega bio tako strašan udarac. da je doživio tešku duševnu krizu. od koje se oporavio tek sedmomjesečnim boravkom na romantičnom muediteranskomwotoku Kaptiju.

Kao đak, Job je već u počecima osnovne škole pokazivao natprosječnu inteligen= ciju. Veoma je lako učio, a kako je bio plahe i povučene naravi, nikad se nije pleo u đačke nestašluke, i takg je posjedovao sve uvjete da ga njegovi nastavnici zavole. I osnovnu školu i klasičnu gimnaziju polazio je u svom rodnom miestu. Dok je u osnovnoj školi i u prvim razredima gimnazije bio jedan od najboljih đaka, u višim je razredima počeo da zanemaruje školske predme-~

} RAJEM ovog mjeseca & navršavaju se pune dvi

je decenije od smrti jednog od najinteresantnijihi najdarovitijih hrvatskih slikara iz razdoblja. između dva svjetska rata — Ignjata Joba, a mi ni do đanas nemamo sređene ni najelementarnije podatke o Ignjatu Jobu, kao, uostalom, i o iolikim drugim „našim značajnim ljudima.

Postoji, istina, nekolika manjih novinskih i revijalnih članaka, mjestimično, pa i u cijelosti, pisanih i foplo i prijateljski, i znalački, ali sve se to najvećim dijelom ipak iscrpljuje u prigodnim i mahom konvencionalnim frazama — i sve je to potonulo u efemernosti novinskih, pa i revijalnih stuba= ca.

Posljednjih godina pređ Drugi svjetski rat sva moja pažnja bila je Rkoncentrirana na historiju i kritiku naše novije likovne umjetnosti. Gotovo svi moji publicirani radovi iz tog perioda odnose se na. tu problematiku, a dobar dio okupacije iskoristio sam za prikupljanje i sređivanje materijala za jedno djelo s tog područja, zamišljeno i suviše opsežnoi suviše iscrpno. Skupljajući tako materijal za to projektirano djelo, susreo sam se u listopadu 1940. u Beogradu, u ateljeu kipara Petra Palavičinija sa Živkom Job, rođenom Cvetković, ženom pokojnog Ignjata Joba, i zamolio sam je da mi ispriča sve što bi bilo od interesa za njegovu biografiju, a čega se ona, još sjeća. I tako su u nekoliko iđućih dana, zapravo večeri, pri razgovorima koje smo vodili, nastale bogate zabilješke, koje sadrže najveći dio podataka upotrebljenih u ovom #ščlanku. GLIKAR Ignjat Job rodio se 28. ožujka 1895. u Dubrovniku, od oca Paskoja, tađa poznatog i veoma uva-– žavanog građevnog poduzetnika, koji je izgrađio dobar dio mođernog „Dubrovnika, a usto je bio i brođovlasnik, i matere Mare, koja potječe od švicarsko-njemačke Dporođice Zippfel. Sam Job se smafrao Srbinom katoličke vjere, kakvih je tada u Dubrovniku, osobito među intelektualcima, bilo više. Prvo svoje djetinjstvo Ignjat je proveo u Dubrovniku, uz svoja dva brata, od

"kojih je jedan, Cvijetan, bio

sklada, oživela ·ih s?ežim dahom prirode i obnovila novom osećajnošću. Ta tanana nit čiste lirike, koji. se prostire od trubađurske i renesamsne poezije pa đo Eliara, bila je u nas n poznata sve do Branka (osim u retkim srednjovekovnim ~„“ekstovi=

ma i ponegđe u lirskoj

narodm | poezijD., „U njoj, đođuše, rije ceo Branko, ali je njegov najbolji đeo tu: u »Tuzi i opomeni«, u njegovim elegijama, u frag mentima »manje lepih« pesama, gde se čulnost i smemost. vizionarski duh, i pritajena rafinirana senzibimost zdru= · žuju u divan sklad. To je ohaj Branko koji je produžio đa živi u Disu, Crnjanskom i Dedin cu, obrazujući sa njima iedan od najtrajnijii'h, poezije i našeg jezika.

Zoran Mišić ;

KNJIŽBVNE NOVINE

- djece.

tri godine stariji od njega,a drugi Nikola, tri gođine mlađi. Dok je Cvijetan bio umietnička narav, slikar, Nikola nije osjetio u sebi po-

ziv za umjetnika; jzučio je.

pravo i danas je suđac u zagrebačkom Okružnom sudu.

Kada je Igpnjatu bilo pet gođina, godine 1900 iznenada mu, u 32. godini života, umre otac, od trbušnog tifusa, koji jie dobio građeći neke bunare na Lopudu. Njegova žena, a Ignjatova mati, u stilu vremena, koji je tada vladao na našim j9dranskim obalama, povlači se od svijeta i u znak viečite-tuge pušta pletenice. Ma terijalno dosta dobro osigurana, ona cijeli svoi daljnji život posvećuje „odgajanju Sve svoje slobodno vriieme provodi u čitanju, osobito djela „Dostojevskog. TJopće, Dostoievski je bio omiljena literatirm porodice Job. a Igniat ga je strastveno čitao i kasnije kroz cijeli živof. Pojedine partije, kao naprimjer govor staroga Karamazova, znao je napamet. On se, štoviše, znao oliko

Autoportret Ignjata Jeceba

zanositi tipovima Dostfojevskoga, da se u njih uživljavao, zauzimao glumačke poze i gestikulirajući recitirao dugačke monologe. Za vrijeme studija u Zagrebu, negdie između _ devetstotinasedamnaeste i devefstotinadva desete, on je izradio i jedan psihološki veoma produbljeni portret Dostojevskoga, u violetno plavo-zelenim tonovima, koji djeluju zaista sablasno. Uopće, ta atmosfera dostojevštine, isti-

te i da još više ijspoljava svoju neobuzdđanu i čudačku narav.

Već u srednjoj školi — u prvom redu po odgoju kod

kuće — zapaja se nacionali-

stičkim idejama, zajedno sa sadašnjim prof. univ. u Beogradu, historičarom sfare du brovačke literature, Petrom Kolendićem. Zbog toga doživljava i prve progone austro-ugarske policije i biv3 nekoliko puta kažnjavan. Jednom zgodom, u nacionalističkom odđuševljenju, u nekoj dubrovačkoj kavani punoj gostiju, tresnuo je kriglu piva na sliku Franje Jo-

· sipa, zbog čega je — po po-

znatom Baehovu Patentu bio kažnjen maksimalnom kaznom od 30 đana zatvora.

Gođine 1912 on „prekida školovanje u šestom razredu

Čovjek pregažen sudbinom ili Mrtvac

čem, provijava čitavim ži-

votom porođice Job i, obja-,

šnjava nam mnoge Ignjatove, ne samo biografske podaike, nego i pojedine strane #žbknjegova umjetničkoga dela. Demon karamazovštine progonio ga i posljednjih mje seci života, i na samrtnoj postelji.

Jako je kasnije u životu izrastao u pravoga kolosa, od 102 kilograma, s ramenlma. kao u kakvog boksača, kao dijete bio je veoma plahe naravi, stalno se uzbuđivao i veoma se lako uzbuđivao: Kad bi ga drugovi u svojim dječjim razračunavanjima izlupali, on im nije znao odvratiti istom mjerom, nije znao hi reagirati, nego bi se rasplakao i jecajući O=trčao svojoi majici, da ga Ona tješi miluiući ga po kosi. Od sve djece on joj je

bio najprivrženiji, i to je O-,

stao sve do kraja njenog života. Uopče zyoditeljska, odnosno sinovljeva ljubav između njih dvoje, razvila se do on” bezgraničnih Ooblika do l:ojih se ona redovno razvija između osamlje-

gimnazije, i zanesen željom da se posveti glumačkoj umjetnosti, odlazi u Srbiju, gdje stupa u Ginićevo putujuće kazalište. Tu' dolaze do punog izražaja njegove navodno — ne male glumačke sposobnosti, koje je i prije pokazivao, osobito u inter pretaciji Hamleta.

Kratko vrijeme po zavr-

šetku bugarsko-srpskog rata, kad je u Nišu izbila epidemija kolere, on naprosto bježi iz, Ginićeve, trupe i odlazi kući u Dubrovnik. Ta bojazan od infektivnih bolesti bila je uopće jedna od njegovih karakteristika, koju je zadržao kroz cijeli život i koja se razvila u tešku hipohondriju. Nju je pothranjivao fakat, što su mu i otac i majka umrli od sasvim slučajnog zaraženja.

. U Dubrovniku, kod kuće, lišen materijalnih briga, ostao je do početka rata do dana mobilizacije 26 lipnja 1914, kad ga austriske vlasti zatvaraju kao taoca i upućuju zajedno s njegovim stricem, Đildom Jobom, u

šibensku tamnicu, gdje se sa staje s nekim svojim starim znancima, đdubrovačkim javnim radnicima, među kojima je bio i Ivo Vojnov". Tu je, dakako. kao talac bio u stalnoj životnoj opasnosti, što je još više djelovalo na njegove premorene i prenapete živce.

Zahvaljujući jednom liječniku Hrvatu — direktoru šibenske bolnice doktoru Ku rajici — odnosno sabotaži liberalnih nacionalističkih elemenata, Ignjat Job je proglašen za duševno oboljelog i smješten u bolnicu za duševne bolesnike, gdje je Ostao do prolječa godine 1917, kad je pušten kući kao bezopasan za svoju okolinu. Tu, u ludnici, a i kasnije kod kuće, u Dubrovniku, bojeći se špijunaže, morao je simulirati ludilo, odnosno ispoljavati u potenciranom obliku svoju presenzibilnu i neuravnoteženu prirodu.

Dvanaestak godina kasnije, pričajući o svojim doživljajima u ludnici, Ignjat Job je suradniku »Politike« (12. VII. 1927) rekao:

»Prije svih govoriću vam o ludome mornaru Jozu Turiću, koji je od nekuđa saznao za Danteove vizije o paklu i tvrdio da je to sve laž. Padao je često u ekstazu i, u vatri, uzrujano je govorio O ljepoti lica božijeg. Noću je sa groznim uzvicima, tjerao đavole, koji su dolazili da mu seđaju na krevet.

Drugi moj drug u ludnici bio je Marin Ženko, slikar. I danas žalim što sam izgubio moj portre koga mi je jednog poslije podneva napravio na poklopcu neke mo je kutije. Čudno je to delo bilo: zeleno, potpuno zeleno lice, sa crvenkastom kosom i bijelo žućkastim očima.

"reći moj drug bio je neki Prančić, mlad i čuđan ludjak sa ostrva Korčule. On je imao čudnovate nastupe: vjerovao je da je prorok. Nikada, gosparu, ja neću zaboraviti jedno tamno jesenje poslije podne! Toga je dana gnjila jugovina povijala ono kržljavih borova oko ludničke zgrade. U hodniku, u kome su ludjaci boravili preko dana, bio je sumrak, tako da su se figure bijednika nazirale. Sve je vrilo: smiješala se obijesna, raskalašna pjesma sa vapajima i psovkom. (Tako bito bivalo uvijek kad bi duhnula jugovina). Najednom se iz te vreve izdvoji nečiji glasan plač. Kako mi je glas bio poznat, otišao sam u dno hodnika i zatekao svoga druga Prančića svega uplakana, „uslonjena uza zid, sa tako „srozanim pantalonama, da se od njih oko nogu napravila harmonika: gledao je u vis i plakao tako iskreno i sugestivno da je i mene stegao grč u grlu.

— Sto to radite, Prančiću? — upitao sam ga.

— Plačem, gosparu, — kazao je i pogledao me iz velike daljine. — Ja živim za čovječansi\# jer uvjek plačem... Malo Kasnije spazio sam ga opet kako korača dusim koracima preko tamnog hod nika. Najednom ugledah ga, kako se zaustavi na sredini poda i izdignuvši ruke u vis viknu razdrtim glasom:

— Bože, osuđujem fe na vječne muke i oganj pakleni! Oko njega su se gurali izgubljenici«. Dok Job govori o tim teškim časovima, koje je proveo u ludnici, svaka riječ ko ju izgovori čini se kao da je ofkida od svoga srca. Stal no je on nezadovoljan onim što je rekao i kako ga je rekao, jer zaista, nikad on neče moći da izrazi, da iskaže, one plastične slike iz ludnice, koje su se tako bolno urezale u njegovo pamćenje. Za nas je, međutim, najvažnije, da se iz tog doba, iz „bolnice za duševne bolesnike, sačuvala u njegovoj

porodici jedna slika ludničkog dvorišta, u maniru iznenađujuće. sličnom vangogov-

Ilustracija za neku vlastitu humoyresku

+,

skom; puna naivne eRspresije i tehničke nedotjeranosti, to više što se jedv.b može pomisliti, da je Job dotada išta mogao čuti o Van Gogu ili vidjeti od njegovih djela, ma i u reprodukciji, Ali, iako je to prvi sačuva» ni podatak o pokušajima Ignjata Joba, da se izrazi kag slikar, on je slikarske sklonosti „pokazivao VeC davno prije. O tome mi je naš pozmati slikar i historičar hr vatske umjetnosti, akademik Ljubo Babić, dao slijedećih podataka: »Meni je već njegov brat Cvijeto spominjao, , da ima jednog brata, koji je glumac i koji je još kao dijete ili dečko crtao neke čudne crteže. Ali, da taj brat hoće silom biti glumac, a ne slikar.« .

Tu, u ludnici, on je veoma mnogo čitao —'kao uostalom i kroz čitav život — naročito beletristiku; manje filozofe; pored Dostojevskog, Balzaka, Dikensa, Gogolja i drugih — i Ničea, Sopenhauera Spinozu.

Došavši iz duševne bolnice kući, on se još predanija baca na slikarstvo i izrađuje, pored ostalog, portrete svojih filozofskih i literarnih simpatija, Ničea, Dosftojevskog i Silera. Stoviše, iz tih se vremena sačuvala i jedna fotografija, koja ga prikazuje kraj ftih portreta. Ukoliko se više zanosio slikarstvom, utoliko je više Job napuštao ideju o glumačikom pozivu. Na njegov rad obraća pažnju M.:*'ko Murat, koji mu izdaje nešto kao svjedodžbu, što mu služi pred austrijskim vlastima kao uvjerenje, da se zaista treba posvetiti slikarstvu — i tako dobiva odobrenje, da se zajedno s majkom preseli u Zagreb i upiše kao redovni đak na 'U·mjetničku akademiju. To je bilo uoči samoga

sloma Centralnih sila, pred kraj godine 1918. Na. akademiju Ignjaf

Job upisao zahvaljujući u prvom redu zauzimanju Lju, be Babića, koji ga je poznavao po čuvenju, kao mlađeg brata svog „mlađeg kolege slikara Cvijetana Joba. Babić ga uzima u svoju klasu i u sjećanjima svog bivšeg profesora, Ignjat Job je ostao dosta živo: »Kad je Ignjat došao k meni u Zagreb, donio je čitav snop zdrucanih papira i platna, na kojima su bile isertane i naslikane bilo kredom, akvarelom ili uljem, neke simbolične mračne kompozicije, kao jeka našeg „secesionizma. U školi se njegov temperament nije mogao disciplinirati i zato se njegov studij vršio vrlo neredovito, a napredak je ustvari pokazivao samo skokove. Čas je to što je radio bilo u početku vrlo izražajno i darovito, a čas je opet pokazivao taj rad bposvemašnju odsutnost duha i izrazitu praznoću. U svim se tim radovima tada osjećala sklonost, ne toliko prema sli Rkarskom, koliko prema dekorativnom rješavanju. Sjećam se ,da je pokušavao skicirati i scenarije.«

Dakle, kao đak Job je bio veoma neuredan. U školu je dolazio veoma rijetko, a či“ tavo je vrijeme provodio po kavanama, s tadašnjom zagrebačkom boemijom.

Pred kraj gođine 1918, od-, mah iza rata, oženio se .jed- ·

nom djevojkom iz zagrebač-., kog građanskog društva Viki Oršić, ali zbog njegova: neurednog boemskog živofa, oni se razilaze još prije nego što se navršilo godinu dana. »Oženio se — sjeća se dalje Ljubo Babić — već na školi; oženio je jednu tadašnju učenicu, s kojom je pri.

_

\