Književne novine

\ jateljevao. Ta dobra i intelligenina žena nije mogla na njega vršiti nikakav utjecaj. | |Njegov ga je demon fjerao Jdalje i ta je veza brzo ras= ipukla i svršila kako obično akve đačke veze svršavaju obostranom stradanju.«

Ali, iako su se razišli, Job njegova prva žena — kako o proizlazi iz njegovih PDpi| |sama — ostali su i kasnije, roz cijeli život, veoma do-

bri prijatelji. Za cijelo vri) Jeme njegove teške bolesti u

smrti, ona ga je redovno po| sjećivala, njegovala i brinula se za njega. Stoviše, faj prijateljski i susretljivi od-

os razvio se i između njej Jobove druge žene, i one su ostale dobre prijateljice sve o Živkine smrti.

Baš nekako u vrijeme raskida prvog braka, Job prekida i slikarske studije na kademiji, koju potom niada nije ni završio. :

U to vrijeme, godine 1920, mire mu i majka, što na jega djeluje upravo porano i on odlazi na oporavak a Kapri, a usto posjećuje

h i :

„Sta slikarstvo i počinje · sq | baviti novinarstvom, odno) 5no literaturom. Kod nas,

aime, u to doba još uvijek ive matoševske fradicije, bo kojima je teško odvajati iteraturu od novinarstva. U o vrijeme s takvim književo-feljtonističkim „rađovima urađuju u našim novinama Krleža, i Cesarec i toliki rugi. Danas, apstrahirajući rklečeve feljtonske · zabiješke, uglavnom u Vjesniu, ta vrsta literature priada već prošlosti. U strameđutim, ona ao da doživljava svoju ob-

.liko zagrebačkih listova i i produžava život nemirnog i lesređenog boema.

U veljači 1992 „odlazi u eograd, gdje, opet, radi kao ljtonista i crtač, novinskih

Rović, s kojom se i ženi u jitudenom iste godine. Taj ılrugi njegov brak — kako

bo njega kao umjetnika veOma sretan i on ubrzo na„)ušta novinarstvo i počinje jje najozbiljnije baviti slitarstvom. To pr(B·lazi i iz dnog pisma Marka Mura„ upućenog 21. srpnja 1940 anas pokojnoj Živki Job: Neprežaljeni, dragi Inko, amjetnik Bogom dani, u Vaa biješe našao druga doita mu ođ Boga „pos' og, ipravu pomoć u životu i podBtrek u radu, koji će stalno vjedočiti o njegovom velior daru.« :

Ž \fom, „inter am Job je

am uradia ii, ona suiu. Da nje h sigurno la nije oastrepca i ni mene bilo. Pa da već

n u Dalovdje sna litav vrt je mi se _ mi se, D» mi je daleko mo bili udaljeada Ži-

jVvqoid ed

; PA Oea elo«... _ Materijalno potpomognui poznatog mecene beograd ih umjetnika, prof. univ ok. Đurice Đorđevića i kiića, Job

zagrebačkoj bolnici, sve do |

im, Napulj i Veneciju. Po ·

Skica za kompoziciju

odlazi zajedno sa svojim pri jateljem Petrom Dobrovićem na Lopud kraj Dubrovnika, gdje radi oko godinu dana pejzaže, spremajući svoju kolektivnu izložbu. Ali nezadovoljan sa svojim slikama, a vjerojatno i ne mogavši je sačekati, on ne priređuje tu izložbu, nego slike rasprodaje pojedinačno.

Zauzimanjem Đurice Đorđevića dobiva mjesto u Cen tralnom higijenskom · zavodu kao crtač statističkih gra fikona i raznih propagandističkih antialkoholnih i higijenskih plakata. U to doba pada i njegov,prvi javni nastup — veliko platno Iopud — na Jadranskoj izlo= žbi u Splitu.

U lipnju 1925 kod njega se javlja — jedno jutro na samoj dužnosti veoma eruptiv na tuberkuloza, i to svakako, u prvom redu, kao posljedica dotadašnjeg neurednog života. Kad je saznao, da su liječnici ustanovili, da se u krvavim ispljuvcima nalaze bacili tuberkuloze, ta ga je vijest toliko porazila, da je pao u nesvijest. Ali, usprkos tome, Job ne gubi svaku nadu u ozdravljenje i po savjetu liječnika odlazi na tromjesečni oporavak u manastir Blagoveštenje u „Ovčarsko-kablar– skoj Klisuri. Tu se on liječi najozbiljnije, napušta boemske navikei provodi veoma

„uredan život — u čemu će

izdržati oko dvije godine, dna potom opet krene starim sta zama.

Stojeći pred činjenicom, da joj je muž teško bolestan i da mu treba pomoći po svaku cijenu, Ignjatova žena Živka poslušala je savjete liječnika, da se njegov život mora izmijeniti iz osnova, da se on mora istrgnuti iz beogradske boemske sredine, da mora promijeniti zrak i — prekida studije na Beogradskom | „univerzitetu. Potražila je mjesto učitelji ce u kraiu, koji su joj preporučili liječnici. Niihov izbor je pao na planinu Jastrebac, u centralnoj Srbiji. Zauzimanjem „Jobovih utjecajnih beogradskih prijatelja, Ministarstvo prosvjete ju je postavilo za učiteljicu u malom selu Kulini, kraj Aleksinca. Ubrzo potom u Kulinu je došao i Job iz ma-

žan Gaben u Prcver —

nastira Blagoveštenja. Ali njegova bolest toliko je već uznapredovala, da mu više nije bilo spasa. On kao da je bio toga svijestan i zapada u neku upravo stvaralačku groznicu.

Inferesanino je, da ga u to doba nije privlačila bogata pitoreskna okolina u kojoj jie živio, nego da po sjećanju, u sobi, radi kompozicije iz primorskog života. To su bile uglavnom razne groteskne scene, u raspojasanom koloritu, kao što su »Berba grožđa«, »Procesija«, »Svadba«. »Djeca na terasi«, i razne scene iz ribarskog života. U to doba on je napravio i dvadesetak minijaturnih leompozicija sličnog karaktera, na lipovim daščicama. Godine 1927 u Jobu se rađa jaka nostalgija za od-

nim krajem, za morem i za-

hvaijujući i opet utjecajnim beogradskim prijateljima, njegova žena dobiva premje štaj u malo selo Vodice kraj Sibenika, gdje ostaju dvije godine. Nakon toga ona dobiva „premještaj na otok

Brač, u Supetar, gdje će.o..

stati daljnjih šest godina. i

Došavši na more, za kojim je toliko čeznuo, ali živčano rastrojen, Job se teško snalazi u novoj sredini i. stoji ga veoma mnogo muke, samoprijegora i samodiscipline, da se koncentrira na Određeni posao.

Ipak, godine 1934, u zamahu slikarskog oduševljenja, on za dva mjeseca izrađuje oko četrdeset slika, i to sve u slobodnoj prirodi; i u ranu jesen iste godine priređuje svoju prvu kolektivnu izložbu u Splitu. Na njoj on postiže veoma lijepi uspjeh; polovinu slika rasprodaje na samoj izložbi, a ubrzo potom i sve ostale, Moralni uspjeh, tj. uspjeh kod tekuće kritike, bio je još bolji.

Zvonimir. Kulundžić

Karneovom filmu „Zora &vićo“

Baza:

Hoze nam reče da je stric Pablo Sosesovu ideju smatrao ludom. Pretpostavljao je da trgovac ribom nikada neće doći i da ako slučajno i dođe neće biti sam. A onda feško našoj jadnoj Inocenciji! Pablo je očigledno zaboravio da i Soses i on sam imaju dva napunjena revolvera.

»Bio je besan i gunđao je:

— Na kraju. ćemo dobiti kijavicu. | »U tom trenutku Soses nas gume laktom i u mraku vidimo kako se neko penje između grobnica. Trgovac ribom. Sam.

| »— Zapamti, kaže Pablo: strast čini čoveka velikim i... vodi ga u propast.

»Čovek še približava laganim. koracima, kao lovac: Na deset koraka od Inocencije on se zaustavlja bojeći se zasede. Zatim na nekoliko koraka od nje on izgovara svoje poslednje reči. .

»Inocencija nosi veo i šešir joj krije lice.

— Evo me, kaže trgovac ribom. Inocencija ćufi: ;

— Bojiš se? Ona i dalje ćuti: — Jesi li došla da spaseš svoju crvenu ribicu?

»Inocencija ćuti. Vazduh šumi uznemiren vetrom s mora. Neptun, izražava svoju malu večernju ljutnju. Jedna grančica puca među drvećem iza klupe,

»-— KDakle? viče. Qrtueta. Jesi li ti avet«

»On ostaje na istom”mestu, reklo bi se da čeka da osoba sa klupe pođe njemu u susret, da učini deset koraka da bi mu se obisnula. o vrat. ·

»Iznenada, osoba kaže poluglasno:

— Psu! Krvopijo! Psu mesarski!

»Stisnut između Sosesa i Pabla, Hoze oseća kako obojica drhte.

»Ortueta napravi jedan korak, samo jedan. On uzviknu: — Bog me. prokleo ako sam rđav čovek! š

»Onda se sa klupe razliva smeh, grleni, plemenit, srebrnast. Pravi mamin smeh.«

Trgovac ribom približuje se dva koraka, Na mesečini izgleda visok, veličanstven. Ho= ze veruje da će Soses i Pablo sad da pucaju. Nikada on neće biti bolja meta za njihove metke. Šta čekaju zaboga?

Na sedam MRoraka od klupe trgovac Tibom govori ponizno: .

— Zar nisam u pravu, senjora Pia? U četrdeset petoj godini čovek kaže sebi: »Izgubio si igru« Onda čita novine i nalazi u njima celo svoje doba, kao udicom zahva-– Čeno. Ti tipovi koji u glavnim gradovima igraju veliku igru, svi su oni neotesani prosjaci. Čovek 'kaže sebi: »Da budem rđav, to mogu i ja, i da širom otvorim gubicu, da obećam sve i ostatak glupljima od sebe, i da govorim o novom redu. I kad je jednom prolio krv i video kako ljudi drhte, čovek se oseća jak, i to s pravom. Kad su vam se nanosile nepravde celog života, vraća vam se pravo da sve isprevrćete. Došao je trenutak kada novi ljudi hoce svoje mesto u jaslama. Svaki zaslužuje jednu stolicu za stolovima gde se nadula pržena riba. Samo eto, sve su stolice zauzete. Treba dakle prevrnuti stolove. Neka svima zadnjice budu na zemlji i neka svi pasu travu! Neka svi beru masline sa. drveta „i pecaju ribu! No sve o ne znači da sam bjo rđav čovek, daleko od toga!

Tnocencija kao da nagoveštava bekstvo. Jednim skokom čovek je pored nje na klupi. On je stavlja na kolena, ljubi je. Hoze nam je rekao da je poljubac dugo trajao.

Najzad su Inocencijine usne slobodne. Ona dahće, ona kaže:

— Moram da razgovaram s vama.

— Kasnije, kaže trgovac ribom i njegove ruke traže Inocencijine grudi, Inocenci= jine noge.

— Sada odmah, sada odmah, šapuće ona.

— Imamo vremena zaboga, ludo mala, i on je ščepa. za kukove. Ona ga udara po licu, on cepa haljinu, košulju. Ona hoće da viče, ali on joj gnječi usta svojom rukom i gole Inocemcijine butine izlaze iz senke. Čovek je baca na klupu i leže na nju. Naš Hoze nam kaže da čeka revolverske pucnje Pabla i Sosesa koji stoje pored njega u žbunju. Oni ne pucaju. Obojica imaju spremno oružje u ruci, ali ne pritiskaju okidač. Oni stoje i gledaju, razrogačenih očiju, dahćući. U početku se Hozeu činilo da čuje samo trgovca ribom kako dahće, ali primeti: da i ostali dahću burno. Stric, Soses i on sam. A zašto oni ne pucaju? _

— Pucajte zaboga.

Oriueta zaćuta kao da očekuje pljesak.

_KOMAMV»KNUIŽEVNIH NOV/NA”

RNI

HERMAN KESTEN

Inocencija se više ne brani i irgovac ribom se valja na njoj i Hozeu se čini da vidi krv na nogama naše sestre. On drži svoj nož u ruci, džepni nož kakav nose dečaci, nemačke proizvodnje, s malim makazama, otpuša= čem za boce a sečivo je čvrsto kada se:·otvori. On ga zabada u Ortuetin vrat bez ikakVOS napora, nož sam ulazi. On se zabada i tako zaboden ostaje u vratu sve do drške. Jzgleda kao da sa čovek uopšte ne oseća. Tek tada užas obuzima Hozea. Ortueta okreće glavu, pada na trbuh. On počiva na zemlji pored klupe na kojoj nepomična Inocencija i dalje leži, rastavljenih nogu. U gustom drveću Pablu i Sosesu cvokoću zubi.

Hoze besan. viče:

— Pomozite mi zaboga! U pomoć!

Onda Inocencija zaječa, otvara oči,

— Jesi li mrtva? pita Hoze.

Pablo i Soses donose najzađ odluku da izađu iz svojih žbunova, sa revolverom u ruci. Inocencija je ponovo zatvorila oči. Hoze

skida kaput i s njim pokriva noge svoje še-

stre. Tek u tom trenutku oba čoveka stavljaju u džepove svoje oružje, podižu Inocenciju, prenose je dvadeset metara niže, stavljaju je na najbližu klupu. Ona ječi, Hoze je čvrsto drži u svom naručju, ona dvojica se vraćaju trgovcu ribom, teškom mukom podižu telo debelog čoveka na klupu. Jedva da krvari. Nož je zaboden skoro do drške. On je još uvek živ ali su već njegovi udovi bez snage, i izgubio je glas. Njegove staklaste riblje oči uporno posmatraju ubice neumrljane krvlju, on vidi kako ispituju tlo, kako traže da nije nešto ostalo tu, kako grabuljaju pesak maslinovom grančicom da bi utrli tragove nogu.

Oni ga napuštaju bez šuma, ponovo nalaze na svojoj klupi Inocenciju i Hozea koji dvema rukama drži glavu naše sestre. On plače, ali ona ne. Hoze pokušava da nekako popravi Inocencijinu haljinu i kaput. Soses uzima svoj šešir i polazi prvi. Stric Pablo pridržava jadno dete. Niko ne govori ni reči. Oni se vraćaju preskačući zidove. Pred vratima Pablo stavlja zapovednički prst na usne.

Majka stavlja Ihocenciju u krevet, Ne znam šta su jedna drugoj rekle. je naša sestra ostala da leži.

— Dobiće mesečno krvarenje, mama.

— Neka da Bog, odgovorio je stric Pablo.

Bio je prvi koji je prekršio svoje naređenje. Pijan od vina i života, uvlačio se u našu sobu da bi šaputao sa Hozeom do pola noći: »Spavaš li Karlose?« pitao je iznenada i pevao svoje pesmice pred nama. Nevini i krivi... Kako su te noći izgledale vesele!

A sada smo, kao sudije pakla, zasedali pred Hozeom i Inocencijom! na mesečevoj svetlosti. Osećali smo se Krivi sa Hozeom, oskrnavljeni sa Inocencijom. Kao u nekoj trci profesionalnih trkača žurio je Hoze da podnese svoj izveštaj. Sumoran, u svojoj suviše kratkoj moćnoj košulji, gledao nas je zlim. pogledom svađalice jer smo ćutali. Inocencija je sedela pred nama, nema, kao dobro dete koga se cela stvar ne tiče. Prekrstila je svoje gole noge. U njenim je očima samo užas finjao. Noćni vetar je udarao u prozor, vetar s mora. Između dva daška veTra vladala je tišina. U jednom trenutku Gil muklo zaječi, kao starac. Okna se zatresoše.

Najzad Modesta reče sasvim tiho:

— Jadni tata!

Svi smo duboko uzdahnuli.

— "Treba mu sve poveriti, kazao sam.

— Nikada! uzviknula je Inocencija.

— Zar nismo to dosada uvek činili? Sramota me je! prošaputa Inocemcija. da ga i dalje gledam u oči ako sve

rekla je

Kako sazna? .

— A alo lažeš” upita Modesta.

— Otac će razumeti, kazao je Hoze, on nas je uvek razumevao. Zar bi, da je bio na mom mestu, drukčije postupio?

— Ćuti, Hoze, viknula je Inocencija. Otac ima više briga no što vi možete i da naslutite. — Šta hoćeš da kažeš? upita Hoze oštro. Nije pripadao deci koja vole da razglase &voje tajne, bio je stidljiv kao· Modesta, kao ja, nasuprot Gilu, Bartolomeu, Inocenciji, koji pred mama ništa nisu skrivali. Inocen-

MIMAA pi E | JEEJATR: NI 1 BON JO: 20. VET. E.M

Sutradan”

cija nam je čak pričala i svoje snove. Jednog dana došao je kod mas devetnaestogodišnji rođak, jedan od onih studenata s brkovima i mandolinom koji preziru svet i zbog kojih sve devojke crvene. Inocenpija se ziljubila u njega, došlo je i do poljubaca; bez stida nam je odmah zatim ispričala o čemu su razBOvarali, kako su izgledali, šta je želela i čega se bojala. Otac, kome je priznala poljupce, odvede je na brežuljak koji se prostirao pred našim gradom, i tu joj je govorio dugo, razumno. Niko od odraslih mije umeo da razgovara sa decom fako razumno kao tata.

— Šta hoćeš da kažeš? upita dakle Hoze oštrim tonom. Ustvari, to što smo on, Modesta i ja strogo čuvali tajne nije značilo da od drugih nismo zahtevali da nam tačno otkriju sve što znaju. I Hoze je preteći ponavljao: — Šta hoćeš da kažeš?

— Ne znam, promrmljala je Inocencija.

Ali ona je lagala i svakom od nas je misao zastala. Kad mislim na to, čini mi se da je Inocencija, iako je u svojoj sedammaestoj godini pred nama igrala ulogu majke, bila ustvari dete sa istim detinjastim „mislima kao Gil ili Modesta.

— Treba da štedimo oca, reče Bartolomeo zamišljen. Mi deca se lako prilagođava-– mo novim običajima čim ih primetimo. Ali njega oni pogađaju kao sopstvena greška.

— Ali ako pogodi, zar ga naše ćutanje neće još više povrediti? upita Modesta.

Radoznalo smo posmatrali to sedmogodišnje dete. Među nama je i ono imalo svoj glas kao ostali. Tome nas je naučio otac i\koji se prema malima odnosim kao prema se-

i ravnim, sa svom blagošću koja po pravu pripada odraslima.

— Tata, reče Gil, nikada nije dozvolio da ga poljubi trgovac ribom i on ne zadaje udarce nožem. On je suviše razuman da bi otkrio tajne ćaknutih.

— Jesmo li stvarno ćaknuti? upita Eugenio, stojeći go po običaju usred nas. Potpuno lišen stidljivosti, pojavljivao se go kao crv čak i pred damama. I kako je bio lep, to im se dopadalo.

— Ako je Gil u pravu, izjavi on, i ako je nekolicina nas luda, onda naravno ne treba ništa reći ocu. On će izgubiti poštovanje svoje dece. To bi bio kraj njegove religije. Jer on veruje da se čovek može vaspilali. On veruje da se deca mogu popraviti. On smafra da smo razumni. On smatra da smo dobri.

— Pa zar nismo? upita Modesta.

— Ko? upita Eugenio uvredljiv, pokazujući drsko prstom Inocenciju i Hozea. Ubica? Bludnica?

— MKugenio! povikali smo Inocemcija i ja, dok su Bartolomeo i Gil briznuli u plač. Šta ti to govoriš, Eugenio?

On se diže i izgovori:

— Istinu. :

Poznavali smo njegove čuvene istine. On je prelazio granice pristojnosti. A mi ga nikad nismo gubili iz vida. Kada nam je sa sitničarskom ftačnošću i obiljem uzbudljivil pojedinosti izlagao, potpuno uzbuđen, fizičke fenomene zaledničke svim ljudima i pretvarao u komičan:· roman potrebu mokrenja zadržanu iz različitih obzira i zadovoljenu u poslednjem času, to smo još mogli da prihvatimo. Pa čak, kada smo se već jednom navikli na to da opisivanje izvesnih funkcija obuhvata i neukusno, oštroumna duhovitost njegovih opisa, tačnost njegovih izraza, Dričinjavale su nam neospormo zadovoljstvo. Ali da li je mogao da još dugo igra iu igru među nama, to jest da nam govori sve Ono što mu je prolazilo kroz glavu? Verujte mi, gospodine, bilo je u tome mnogo nastranosti, pravog užasa. Da nekoliko Nemaca i Italijana nisu naredili da se pokolju mali Španci, naš Eugenio bi postao lupež, možda čak i veliki licemer.

— Pa šta hoćete? Zar ne treba reći istinu? upitao je on.

Međutim, da čuje naše istine o njemu nije ga nimalo interesovalo i obično bi ponosno izjavljivao:

— Znam ja više o sebi no što biste vi mogli da mi kažete, svi, koliko god vas ima ovde, a osim toga ja to bolje kažem.

On je u izvesnom smislu bio najviše nau-– čio od našeg oca. Iznenada upita on mog starijeg brata:

„(Nastaviće se)

WY?Y?

o ota nije svanula...

ARSEL Karne, asistent Rene Klera i Žak Fejdera, režiser dokumentarnih filmova i filmski publicista debitovao je kao režiser igranog filma 1936 godine, filmom »Ženi« u kome je igrala poznata filmska glumica Fransoaz Roze. I pored melodramatičnosti sižea, podržan poetičnim dijalogom Žak Prevera, Karne je već prvim filmom nagovestio veličinu svog talenta. Iza »Zeni« i »Smešne drame«, filma u kome su karakter i dijalog mladog junaka, profesionalnog ubice, koga tumači Žan Luj Baro, obojeni jednim pomalo Lafkadijevskim, ždovskim humorom i na jedan čudan način osenčeni hladnom i nesvesnom svirepošću njegovih zločinačlcih postupaka, posle »Smešne drame«, dakle, Marsel Karne je snimio svoje prvo . remek delo »Obala u magli«. Ovaj film, zajedno sa Tilmovima »Hotel sever« i naročito · filmom »Zora sviće«, pretstavlja vrhunac Kar neovog predratnog stvaralaštva. Na ta remek dela, rađena u doba kada je Karne bio na zenitu svog umetničkog razvoja, nadovezuje se,

takođe, izvanredan film »Dce-

ca raja« i »Večernji posetioci«, film rađen po motivima jedne srednjovekovne legs.nde. Osim filma »Terež Rnken« nijedan „od Karneovih porafnih filmova, nije dostigao vrednost tih dela. — 'Jsklopu opšteg razvoja franred »Dece raja« koja su poglavlje za sebe, najznačajnjji su mu filmovi »Obala u

Xx

goa prekinuta je povratkom u Francusku velikog reditelja Žak Fejdera. Već 1935 godine, filmom »Pansion m:;moza«, Pejder je anticipirao sva bitna obeležja francuske kinematografije u toku sledećih nekoliko godina. Filmom »Toni« Žan Renoara, snimljenim iste godine kada i »Pansion mimoza« i Divi-

Uvodna reč na otvaranju »Ciklusa velikih reditelja« u Jugoslovenskoj kinoteci 23. IV.

magli« i »Zora sviće«. Ova dva filma najpotpunije i naj markantnije obeležavaju či-. tav jedan pravac predralne francuske filmske umetnos'i, takozvani »erni realizam«. Smrću Žan Vigoa 1934 godine završeno je jedno razdoblje francuskog filma. Bilo je to doba traženja i otkrivanja. Vreme u kome je mnogo pažnje posvećeno estetskim eksperimentima iu kome je skoro svako ozbiljnij= filmsko umetničko delo pretstavljalo ustvari prodor u novo i nepoznato. Stagnn=" cija: koja je zavladala francuskim filmom iza smrti Vi-

vjevini »Pepe le Moko, Eodinu dana kasnije realizova-– nim, stvorena je klima za SN Karneovih remek daa. Već samo ime »crni rgsalizam« upozorava na najosnovnije karakteristike ovih Tilmova. Realistički u izboru miljea i tipova svi su oni, međutim, obeleženi jednom melanhblijom i pesimizmom koji donose sobo:i.. tugu i očajanje. I taj osećaj propadanja i nemoćnog umiranja nije slučajno zavlađao filmskom umetnošću Prancuske toga vremena. On je senka tamne zavese koja se u to

vreme spuštala nad jednim dobom i vremenom, kraj jedno“ sutona i početak noćčti u kojoj će ceo svet utonuti u haos i plamen rata dotle u istoriji neviđenih strahota i razmera. »Crni realizam« predratnog francuskog filma nije ništa drugo nego filmski rekvijem „doba i života koji su umirali. Iz današnje perspektive izdiže nam se ovaj, već i sam po sebi pun simbola, Karneov film »Zora sviće« do filmske alegorije uznemirenog stanja duhova, i agonije jednog mutnog vremena. Film je snimljen 1939 gođine, u praskozorje tragičnih događaja i može se reći da je on, u izvesnom smislu, vesnik onoga što je kasnije došlo. Jedan čovek je ubio, u afektu, slepo i bez razmišljanja. Zatvoren u svojoj hotelskoj sobi on se seća događaja koji Su ga naveli da postane wc bica. Drama je jednostavna i česta. Periferija velikog grada, njeni ljudi i njihove sudbine. Ali su Prever i Kar ne niti te svoje drame povezali u jednom poetsko simboličnom smislu na tako sugestivan način da ova drama i sudbine ovih jedno-

(Nastavak na desetoj strani)

KNJIŽEVNE NOVINE 9

/