Književne novine

_ (Nastavak sa seđme Sirane)

seoske devojke iz Domremi-a.

(okrug Nefšato u departmanu „Vogeza). Mnpgobrojni PFrancuzi, osobito oni kojisu u plamenitom liku Device umeli da vide samo wvoju, nacionalnu, francusku slavu i veličinu, bili su, svakako nešto zbumjeni, još više ožalošćemi. Sećam se one &ce= ne iz Memobevog »Mediuma«& 'kađa varalica, tobožnja prizivačica duhova “umrle dece, bonim, ojađenim rodi“ teljima, odliva wvoje irikove a #“nmegsrelni, samotni roditelji, mole — samo za još jednu seamsu! To je razumljivo i, zar mne, #vbilja Tu...o. David Štraus, sv-iim Spislma o novozavebnim, je nČelskim »iglorijamanze kao tramsfoymacijama mitoloških: formacija filozofskoetičkih stremljenja wtarih „naroda, izazvao je, u bDro'šlom veku, buru u hrišćan» sko. ı &vetu evropskog zapada. U istoriji i eportbaži smisao zaista zaviši od autentičnosti. Ali, idejni smi sao, unutarmja sadržina, široko „uopštemi, skriveni, potencijalho i lJatenbno dati misaoni Sadržaj wmetnickih dela nikako se ne može re> ducirati na siže, ma predtmetnu određenosi njegovih Konkretnih slika, Tdejni smi sao umetničkog de:a potencijalno „prebiva u emocionano dejstvemoj snazi i Sili njegovih konlkmelnih, pojedđinačnih slika, bile ove pred metno određene (kao u Dpogsziji, literaturi, figuralnom slikarstvu), bile one lišeme svakog wemamtičkog, tbojw.OVmO fiksiranog supstrata (kao u muzici),

Ako je tako — a ja sam uvetem da je tako -— idejmi smisao svalre: umelničke el spozicije o Jovamki Orleanki, svakog umetničkog opusa sa tim sižeom, 9Vveg Onog ranošiva likovnih wikulptor> skih, dramskih, mnarativnih, operskih, kamital”nih i Ginfo> nij6kdh tvorevina vezanih za ovaj lik — jedna je od iz. večnih tema umelmosbhi: mu čemištvo slobodnog, smelog. slobodi stremećeg duha, rad nog i stvaralačkog duha, u spregu li Košmaru snaga zla, podlosti, zavisti, Sslavoliublja, vlastodđržačicih · apetita i proždrljive halapljivosti tirana i Winjalica svih boja i masti. Katarza Jovan Kkinog sudara sa Košonom, porkusom, &a vascelom svinj skom prljavštimom hijerar> hisanog društvenog reda Btvami ne samo da nije zavisna od auitemtičnošti ili meautemitičnosti njene mučeničke smrti, nego njema mo= ralna veličina i Večna lepo= fa, u wtotmama «Wwvatrtijacija umettničicog otelovljenja i oformmijemja ljuđske apologi: smelosti i slobodarstva, nije zavisna čal mi od istorije ili fabule ili legende Oonako odigranog ili ovako i onako prikazivamog slučaja. Đ. je nije bilo, čovek umetar bi je femislio. A. kada je nije u konkmetnim glikama jedme ljudske drame zamislio 1 opevao, on ju je u na' aznovrsnijim obrascima tonskog jezika prikazao, kao svoje vazda živo i budno st. smljemnje lepoti herojizma, slobodi, čistoti sroa, odanosti iđealima.

Prema tome, uopštavajući latenitmu simboliku jedne po ebske vizije o mučeništvu svetlih duhova među sitni= ma Wve do dđirljivo in= kanitiranog i plemenito= patetično intoniranog etičkog načela života u lepoti 1 lepote u „životu, mi činimo isto ono što i u susretu sa duboko uzbuđijivim obrascima, for= mulama, formama mujzičkojezičkih,. čisto tonskih, đakle bezpojmovnih umetničkih struktuma, Umetničko delo kojeg bilo jezičkog specifikuma safikano je iz konkret= nih slika. I one određenog značenja i one druge lišene sv ke pojmovne gadržime, vređne su samo svojom emo cionalmom dejstvenošću, svo jom uzbudljivošću. Iz tog nukleusa, tog magnetskog cemtra „svakog umetničkog dela zrači i emanira ona sila koja nas upućuje na uopšta= vanje, na iznalaženje (ili bar ıaslučivanje) „potencijalnog, lateminog prigutnog iđejnog smisla, tj. filizofskog ili etičkog Wunutarnieg postolja svem tom 'neuhvatljivom, te ško objašnjivom a tako ne= posrednnom plamemu. Plame nu koji je uzvitlao Klodelovu Ppdemu, plamemu koji prožima Honegerovu muziku. Plamen lomače na Starom brgu ruanskom samo je jedam potstrek večnog ljud-= skog bunta plotiv svih loma ovog sveta, Na umetniolma je da ga, svaki svojim jezikom, raspiruju širom krvlju i suzama naftopljene zemlje. Da jednom na njoj čovek prestane biti potpaljivač umištilačke vatre, da · jednom on na njoj bude samo 6vetleći, blistavi, himnič ni plamem sbvaralačkog, gra diteljskog, isceliteljskog i Utežiteljskog. Orfej i Prometej u isti mah. |

4... W#avle Stefanović

OJAN STUPICA je

potpuno ispunio oče-

kivanja vezana za njegov dolazak u Hrvatsko narodno kazalište, kako kva litetom tako 1 Wvamtitetom, postavivši uzastopno ma Scenu četiri dramska komada »Sv. Ivanu« Dž. B. Šoa, »Glo rijus Ranka „Marinkovića, »Pobuna na brođu Kejn« Hermana Vouka i »Kolombu« Žana Anuja. To su bile četiri pretstave na kojima se opet osjetila ruka snažnc, suverenog redatelja. S wanogo upravo fascinamitnih pojedinosti, u većini njih je scenska iluzija bila gotovo potbuna, čega je ranije bilo jedino u nekim režijama Branka Gavele,

Može se reći da je Bojan Stupica vratio teatarsku dušu ovoj staroj 4 uglednoj kući, koja je ranije često bila kritizirana zbog rutinerstva i tradicionalizma. Kolik je taj uticaj po trajnosti i opsegu, vidjet će se tek kasnije. Svakako, vjerujemo da je njime zadam poslednji udarac ostacima onog »uczviše nog«, romantično-klasicističkog stila, koji je još prošle sezone harao u dramatizaciji

Šenoinog »Zlatarevog zlata«. ~

Ansambl se pokazao 6DOSO=bam da ostvari Stupičine in t-. icije i brže nego šio se mislilo, pa dok je još u »Sv. Ivani« bilo hrapavosti i neujednačemosti, posljednije re= alizacije, »Pobuna na Kejnue 1 »Kolomba«, bile su u velikoj mjeri glumački homogene i poravnate. Ipak je Stupica kod podjele uloga uviiek birao ogramičem dio ansamibla, vjerojatno glumce za koje je smatrao da će ga najlakše slijediti u nje= grvom savremenom, dimamičnom i wlikovitom izrazu. Kreativnim prenošenjem na pozomicu detalja kao uzetih iz samog života, današnjeg, on je glumačku igru oslobodio šablona i đao joj moder= niji vid. (Kad jedna glumica treba da izrazi umor po dolasku iz grada u bposjebu prijateljici, on joj je dao da prvo skine cipele, kao što bi damašnja žema učinila.

Poznati su ti famozni de= talji iz Stupičimih režija, još od onih girlanda sa <cvijećem ma wWtanici u »Talentima i obožavaocima«. Svakako, to su najviše bitni detalji, od kojih se gradi život= na immresija na pozornici, i u spomenulte četiri ubredstave Stupica Je znao izbjeći Opasnost da se izgubi u njima radi njih samih, znao je U= jedno ostvariti i veliku liniju svakog djela. Gledano iz drugog ugla, on je također uspijevao đa disciplinira s oju silonost a spektaklu, ka slikovitom i likovnom e= lementu, ka »čistom«e teatru i da je, ako ne podredi, a onn orgamski sjedini & misaomim, unutarmnjim, literarnim elementom teatra, te na taj način u datim mogućnostima postigne više jedinstvo pretstave,

Tako je Stupica, iskorišta= vajući i još dođavajući scem

ske efekte, u »Sv. Ivani« adekvatno prenio Šoovu fekonstrukciju neumitnos

djelovanja društvenog mehanizma Sredmjeg vijeka, a u Marinikovićevoj »Gloriji« staru dilemu jedđnog tipa našeg čovjeka između iluzi~

Bela Krleža

je — sna i ostvarenja — mirakla. Pri svemu tome Stupici kao ređatelju ostaje svoj stvem faj imduktivni metod građenja pretfstave od poje= dimosfi i dijelova prema cjelini, od slike ka riječi i poj= mu, od lika prema ideji, Drugi naš veliki redatelj Branko Gavela, naprotiv, i= đe dedulktivmim putem od cjeline ; -o ideje i atmosfere ka škrtim pojedinostima i subordimijiramim odlomcima, Stupičin tretman pokazao je ipak kod spomenutih pret stava dvije relativne slabosti, od kojih se prva odnosi na redatelja, a druga na scemografa. Građenje na pojedinostima i dijelovima ostalo je donekle dužno cjeli= ni kao općem ritmu pretsta=

Četiri pretstave · Bojana Stupice.

ve kod većine izvedenih die la. Njegove pretstave traju oko ili preko četiri sata, a unutar toga dramska građacija radnje u nekima nije pogođena, To se naročito od= razilo na »Gloriji«, koja tra je četiri i po sata, a imala je predugu scensku elwpoziciju, tako da je' posljedmji, najefektniji čim u cirkusu našao publiku več zamore= nu. Zbog toga su se čuli poprešni prigovori da je ovaj čin u samom djelu suvišan. Tako se izvedba »Glorije«, kolikogod izvanredna, u stro žoj amalizči ne može uzeti kao pum, alpsolutam tentar– ski uspjeh, tj. kao definitivna i komipakina scemska

realizacija jednog Ssložemog

i ponešto heterogemog teksta visoke TRevalitete. Smatra se da je ovdje Stupica mogao izvršiti neka Rkraćenja i sažimamnmja, od kojih bi djelo s”enski samo dobilo. Ali, i pored toga, »Glorija« pretstuvlja, kako se ovdje smaTra, ne samo najbolje jugoslavensko dramsko djelo postije mata, nego i najbolju Dpnremilijeu jednog domaćeg djeli u Zagrebu.

Druga primjedba oko Stupičinog stila odmmosi se ma njegove inscemacije, kojeza nijamsu djeluju ponešto barokno, u smislu ormamentalno” i prefirpanog, s nekim prizvučkom njemačke gsecesije, Na njegovim pnretsta= V--...4 uopće se imalo utisak kako ređatelj „neprestano mora obuzđavati svoju razigranu invenciju, kao da je jači od autora i teksta, kao da uvijek ima još mnogo svo ga đa kaže, pa makar se radilo o Šou ili Anuju. Međutim, kako je rečeno, njegove zap” »bačke preistave pokazuju đa je on našao pravu mjeru u tom pogledu i da i ŽIVI i mrtvi autori ovim njegovim režijama mogu biti srmo zadovoljmi,

Mira Stupica nosila je naslovne uloge u tri od spomemuta četirl komrda. Kao

Jovanka OrleanMca, Glorija i Kolomba ona je do kraja osvojila zagrebačku publiku. a najviše kao Šoova herojina iz Orleana, kojoj je : ıa– la dati onaj osnovni pečat priproste uzvišemosti. U švim kreacijama pokazala se kao izvanredna glumica instinkta i temmperamemta, elementama, oporm i emocionalna, sa osobitim: izrazom u glasu i očima, a sve to. konitroliramo jednim idejno-racionall nim stavom 1 dovoljno teatarski profinjeno. Zagrebačka publika po fradiciji voli izrazite i spažne glumice, kojih je bilo mmogo u historiji OVOg MRkazališta, pa. se tako događa đa gledalište pravo oživi lek s njenom pojavom na pozormici, kao što je bilo u »Gloriji«, Bojan Stupica je snažno djelovao i na mnoge zare, bačke glumce, Tako je Bela Krleža u Amujevoj »Kolom= bi« dala lik — karikaturu slavme pariske tragetkinje toliko živo, đa se može govoriti o životnoj kreaciji. Emil Kutijaro poslije uloga kapetana Kviga | cirkuskog direktora smafra ee jedmim od najjačih nosilaca karaktemih uloga u našem teatru. ''akođer su se istakli Jo- Petričić, furića Dijaković, Adem Čejvan, Nikša Stefanini i drugi, sve do grupe epizodista, Dr. Zlatko Mateti

Ignjat Job

(Nastavak iz prošlog broja)

Oduševljen uspjehom svo= je prve izložbe, obogaćen plenerom i iskustvom iz pejzaža, Job ponovo u jednom zamahu izrađuje četrđesetak slika i izlaže ih na svojoj drugoj kolektivnoj izložbi u Splitu, na kojoj postiže još veći uspjeh. Ali, potom, bez nekog vanjskog povoda, on opet pađa u tešku depresiju i sumnja u svoje slikarske sposobnosti. Nakon godinu dana, 1935, obnovljenim mla denačkim snagama baca se ponovno na rad, i to tako intenzivno, da ta godina pred stavlja najploniji period rada čitavog „njegova života. Popustivši u intenzitetu, ali još uvijek relativno veoma marljivo, on rađi tako sve do konca jeseni, kad odlazi s dvadesetak svojih rađova u Zagreb, u namjeri da tu priredi svoju treću kolektiv-

nu izložbu.

Zoran Petrović; Ptica preslica

U Zagrebu, međutim, Job iznenada pada u krevet iz kojeg se više ne diže sve do svoje smrti. Dva je mjeseca ležao u stalnoj temperaturi od 40 stupnjeva i izbacivao krv. Tek tada su liječnici

ustanovili, đa je po srijedi'

veoma kompliciran slučaj miljarne tuberkuloze, koja se već razvila u tolikom stup nju, đa joj se više nije moglo stati na put. Umro je 28 travnja 1936, u velikim mukama. Njegov je pogreb bio obavljen veoma skromno, ali uz sudjelovanie velikog broja uglednih ličnosti iz u= mjetničkog i knšjiževnog života Zagreba.

Iduće godine, 1937, u o= žujku, Jobova udovica uz suradnju „nekoliko njegovih prijatelja — u prvom redu Sretena Stojanovića, koji je napisao i pređgovor „Katalogu te izložbe — priredila je u Beogradu, u umjetničkom paviljonu »Cvijeta Zuzorić« Jobovu posmrtnu kolektivnu izložbu sa deveđeset i šest probranih radova. Po završetku te izložbe, pedeset 1 četiri rada preneta su u Split i tu je priređena još jednom Jobova posmrtna izložba. I pored veoma lepog moralnog uspjeha, na tim dvjema izložbama nije prodana niti jedna jedina slika.

U spomenutom predgovo= ru Katalogu te izložbe, Sre»

ten „Stojanović je napisao: »Prolazak Ignjata Joba kroz naš umjetnički život mogao bi se uspoređiti sa sjajnom usijanom zvezdom koja zaplamti na viđiku pa je nestane u beskrajnosti. Istori= čari naše umetnosti kađa se budu pojavili tražiće svuda razne podatke, sazhaće | O= bavestiće sve i svakoga o rođenju i životu „Jobovom, ali što mi njegovi drugovi znamo neće moći da oseti niko ko mu nije bio blizak. Njegova prisnost i bolećivost, neđostatak volje i energije, neka vrsta lenjosti i mekoće koju smo mi pripisivali njemu kao pravome Dubrovčaninu, pa ipak čudan neki kao čulni tempe= rament pred platnom i bojom. Tu nije bilo ni tananih preliva, ni ponekih prefinjenosti, nije bilo ni nekog crteža otmene lenjosti i stilske linije, sve je bilo raspojasano, divlje, široko i slobodno. Nigđe veze ni granice nego sve sama i sušta neposrednost potsvesne raskalašnosti koja dolazi do izraza na dru štvenim. svetkovinama... Život Ignjata Joba bio je život velike i sjejne zvezde koja je kratko i toplo zadrhtala na nebesnom svodu i nestala... Na zemlju je palo nekoliko kamenova a ti su bili plemeniti, jedan deo njihov zasjaće na ovoj jzložbi«. Ignjat Job je bio tipična hrvatska nesretna i nesre=

đena umjetnička prirođa, ko ja je već u svojoj krvi nosila nemir, Što se tako izrazito i tako bogato odtazio u njegovim mnogobrojnim, ne samo slikarskim „nego 1 literarnim ostvarenjima, dok su ona glumačkog karaktera propala u zaborav, bez tragova, kao što je io već u prirodi te grane Umjetnosti. Iako je cijeli svoj život proveo u boemštini, što ga je na kraju i odvelo u propast, ipak se po svjedočanstvu njegove i prve i druge žene, najugodnije Osjećao kraj toplog . domaćeg ognjišta i volio porodični život uopće.

Pretjerano senzibilan, stal no uznemiren, u vječitoj gro znici traženja, on je stalno bio nezađovoljan samim SObom i svojim djelima. U jednom pismu, što ga je obiavjo Cvito Fisković (O+Književni Jadran«, 1952, br. 1) on piše jednoj svojoj prijateljici: :

»I poznato je i u početku bilo pisano da su moji programi promjenljivi i nepostojani kao vjetar nebeski. Jer ja ne odđilučujem „nego jadne prilike u zemljama, maćuhinski raspoloženim na dasve prema nama umjetnicima i skakavcima. 'boliko. A da sam primio mjesto u palanci i s nepunih hiliađu dinara mjesečno, baš bih se bio proslavio. Profesor 1 tako nešto. Bože očuvaj. Nikad za nikad! Rađe opet kri žni put.&« .

Tz tih ređova kao đa izbija nemjr, bunt, prkos, Oopozicija radi opozicije jednog Polića-Kamova ili jednog Vladimira Čerine. Pišući o Poliću-Kamovu pređ više od petnaest godina, ja sam o njemu govorio kao o »vje= čitom buntovnom, eruplivnom 1 kao uzburkano more elementarnom karakteru« (Vidici, 1940., br. 4), a te bi se riječi mogle u cijelosti primijeniti i na Ignjata Joba. I zaista, kad bi se ta paralela malo dublje ispitala, uvjeren sam đa bi se došlo do zaključka, da je Ignjat Job ne toliko dijete svog vremena, koliko prilično zakašnjeli predstavnik one re= volucionarne mlađosti, koja se zanosila Polićč-Kamovim i Čerinom. I Job je, kako fo reče Čerina za Kamova, živio i stvarao »u našoj draBoj i nesretnoj „Hrvatskoli, koja za njega, naročito za njega, bijaše samo jedna golema, mračna, smradna, zapušljiva i nesnosna tamnica, jedan, kako sam reče, žalosni i bolesni samostan.« Jer je i Job, kao i Kamov, kako to prođužava „Čerina, »sav gorio, izgarao, ginuo ođ neke mnepoimljive i nesavlad= ljive žudnje za silnim senzacijama, za dubokim emoci jama, za strašnim 1 čudnim drpaniem i drapanjem sgvVOjih nerava, svoje duše, svoga mozga, za mučnom, grozmnaom forturom cijelog svog unutarnjeg. zamršemog orga– nizma, cijelog svog unutarnjeg đubokog. prostranog, kompliciranog i napetog, na= tepmutog svijeta, preogrom=nog 1 prebujinog, što je vrio. ključao, pršio i strašio od nreobilia raspojasa i raspuštenosti.« U ime te opozicije, rađi opozicije, u ime tog bunta po programu, Job je za vrijeme blagopokoine monarhije tresnuo kriglu piva u svečano uokvireno lice Franca Jozefa, a za vrijeme blagopokojne kraljevine, dvije godine pređ smrt, kađ je počeo pisati svoju veoma naširoko zamišlienu autobiografiju, posvetio ju je Sovjetskom Savezu. (Ođ te autobioprafiie u kojoj se zaklinie đa će je svakako mapisati, on je napisao, na 7 malih papirića, samo uvod, koji prepisan iznosi tri stra ne običnog kancelariskog papira). Ignjat Job — kao 1 svaki pravi umjetnik — nikađa ni za jednu svoju sliku nije rekao da je đobra, nikada ni s jednom nije bio zadovoljan 1 vječito fe sumnjao u samoga sebe. U jednom pismu on se pita! »Jesam J]i ja čovjiek većeg kalibra u izvjesnom smislu Ili je to sve izmišliofina?« — i dođaje: »Grije= šnik sam svakako 1 suviše rezoniran na sve zvukove i zbivanja ovdje na „Zemlji.

KASNO DOBA

(Nastavak sa prve strane)

Samo trenutak-dva potrajd ta varka. Tišinu djetinjstva kokaju i rasprskavaju, sve Iz trule bujadare, ledeći se, odvaja se vukodlak s potkraćenom strijelja i miriše vla-

glasnije, puške potjere. puškom, neprijateljski

žnu tamu i u hladnoj stravi povija vrat sipkom šumom uklete breze:

U bujadđari, u svom opustošenjom djetinjstvu, Kaljak napeto pomjera zatubast karabin spreman da svakog trena ponovo razmima svoju tmastu podgorinsku noć. Čeka i cepti, ali vika progonilaca sve više tone nekud udesno, u jarkove i surtulije i najzad se, već bezopasna, slijeva duboko negdje dolje u korito riječice Japage.

— Odoše! ; «

Svjetlost iz Tigrova štaba više ne bode

pod pazi, dolaze!

lijevo-desno

spodo! Povaljen

snalazim!

tamu svojim usijanim crvenim žigom. Aha, nema više njihovog prkosnog mira, i oni su se prepali. Nema više natresanja pod lam=>

pom. Sad i njima i njemu ostaje samo noć, pomrčina Podgorine, pa ko koga zaskoči i za grkljan ščepa. Ehej, Tigrovci, kako vam je u ovome mome vukodlačkom mraku?! Po= srčete li, prezate li od svake sjene, svakog šuma? Ako ste mi izrešetali i sledili posljednji dašak djetinjstva ukrivena pod ovu bujad, i ja sam raspljeskanim· opankom tresnuo po vašim otvorenim knjigama, sasuo štucom vaš umiveni sjajni prozor, zadimio vam u same oči, u grlo, u dušu.

— Aha-ha, u mrak, tuđinci, u tamu, go-

u stranu, preko štuca,

(odlomak: iz romana)

Branko Ćopić

vukodlak se, prvi put poslije svoje pogibije, uzeo da smije resko, ržući krnjavim zubima, zlurad, jedđak i nesrećan.

— Aha-ha, sad se držite, pa na čiju stranu mrak pretegne! Aha-ha-ha, a ja sam ovdje kod svoj kuće. Ja se u mraku bolje

Ignjat Job

je-

Razmažen sam i prcoš, tljiV.ć Wad"bta opusom, koji ni u ŠeiG nije malen, a u kome upravo ključa život u svom punom intenzitetu, Dprofes0ri neće moći tumačiti đacima niti što je to crtež, niti što je to konstrukcija, ali će im on moći veoma sretno poslužiti, da protumače ŠtO to znači osjećati boju, što znači boje uharmonizirati u skladnu kolorističku simfoniju; što znači muzika boja. Citav Jobov opus, obuhva– ćen sumarnim pogledom, Odaje prije svega traženje svog vlastitog izraza, stalnu febrilnu uzbuđenost, primitivističko 1 naivno gledanje na slikovne pojave oko sebe, odnosno onu slikarski teoriju, koja tvrdi da na slici nisu važni ni crteži, ni inodel, ni sjena, nego samo sen zacija boja (Cezanne: »II ny a pas de ligne, il n'y a pas de modele, il n'y a que des cohtrastes, ce ne sont pas le noire et le blanc qui les đonnest, c'est la sensations COlorće.«). Polazeći od redovnih formi prirođe, Job u svojim ponajboljim djelima, u pejzažima i figurativnim kompozicijama, koje rješava širokom, pastoznom fovjstičkom manirom, „pokazuje mnogo od vangogovske primarne ekspresije, te bruegelovske i jiordaenovske životnosti. Ali, da se izbjegne svaka zabuna, naglašavam da se io odnosi samo na izbor tematike, dok se po čisto pikturalnim vrijednostima Jobove slike ni u kom slučaju ne mogu dovoditi u vezu S Upravo citiranim predstavnicima te vrste slikarstva. Ali, inađ svega, s Jobovih slika upravo blista nezabo> ravni čar njegovih 'boja, a za one »koji imaju uši da čuju 1 oči đa viđe«, upravo struji prekrasno uravnoteže na muzika simfoniia, s bogatim prelivima: od mediteransko žarkih i raspojasanih tonova, do seđefasto lirskih, ugođenih kao najtanja žica na violini.

Da bi se osjetilo u cijelosti, da bi se to dow»lo do punog plasticiteta, bilo bi veoma interesantno i veoma zahvalno povući paralelu između snažnih tonova Dobrovićevih boja; „zaglušujućih kao kakva koračnica, kao truba — i Jobovih lirskih ugođaja, koji nas podsjećaju, kao što već rekoh, na one tanane prelive, koje je kadar iz svoje violine izvući samo virtuoz.

U svakom slučaju, u na= šoi likovnoj umjetnosti između dva rafa, Ignjat Job zauzima veoma ugledno i ne malo mjesto: sigurno jedno od najviđenijih.

T zbog toga se sam po se= bi nameće zakliučak, da o= vim mojim prigodnim člankom ni u kom slučaju ne bi moglo biti iscrpljeno znače= nie tog našeg tako značajnog umjefnika. Ovaj članak ni u kom slučaiu ne može nađoknađiti solidno pisanu monografsku studiju o Jobu, koja bi ga osvijetlila sa svih strana, a koju dugujemo koliko njemu, i još više, na-=

ma samima. Ono što je ov-.

die obiavljeno, to je tek prva skica, koju treba razrađiti, dopuniti i — svakako — u mnogočemu koripirati. Osnovni cilj mi je bio, da se sačuvaju pođaci koje sam u svoie vrijeme sakupio, a koji će, svakako, korisno doći nekom budućem Jobovom monografu.

Zvonimir Kulundžić

csesseceveeoepeceogoeeeegeeeeGeeseoeeeee Be Bee Be ee 99

MI ·

kom slu- .:

seseeoecesesuessoveseoevebe '0eB6eeeBBPe ben eB.B.ooe. eee... eve...

hyaseopopeeooge0eBOO Ro ee GeGne0OBenepoeoGGopG Ga eo epezerGeocepeee 90.

etoeeeeeeo heheee eee

gaseeveo- eo. ovooogcopoeoGeorapageoaogeeco0DeGogmO0DG0De00oOeGOGDeegOceoDecoGo O 0 oO Ope ones ereeoo e pe Ve

boevbaog0bavooo0 oo e Paa eee00eWy, "...

augargargaj0voeaagzeeoo eee

araegrazunejaneKirKaZaraAR O KA

Veliki rođoljubivi pesnik Aleksa Bantić, nije bio ic. dini u svojoj porođici koji se bavio književnošću, Sva četiri njegova brata: Pero, Savo, Jakov i Jevto bili m? odlični poznavaoci jezika |: književnosti, a Jakov i Jev. to pisali su i Btihove, ,

TĐovođom smrti Jakova šan tića, »Sprski književni gla. snika 1905 donosi ovu la. skavu i zanimljivu belešku: »Na Jađranu, na Lusinkon: (Mali Lošinj), jednom ostry:i cu u Kvarnerskom Zalivu, 9 decembra 1905 «Kao a. | nije njegov brat Jevto, u... mro je

eb...

od duge ı teške? sušice Jakov RBantić u avo. joj dvađeset i četvrtoj zo dini, Za njim je ostala jedna mala sveska stihova (Ja. -kov Bantić: »Pjesme#«, u Mostaru 1904), simpatičnih, toplih pesama ne bez dara, Jer u toj njegovoj bDprvoj svesci od šest stotina sli. impresiv-

__-5

< =_=

ovebeseoooesjovaozava

potpisana sa »A« Pošto Je Aleksa Bantić, znato, izđao ovu zbirku svoga ranopreminulog bra. ta, nije isključeno da je on napisao i ovu belešku u »Glasniku«, kao istaknuli stalni saradnik OVOBK Časopisa. eseobeosonooeee

»Prevrfao sam 86 U DOste1ji, ali ne mogoh zaspati, Ko će đa spava, kad je la-1 ko lepa noć! Jeđan mulaz: mesečeve svetlosti pao va; vid moje tamnice, pa me: čisto mami da se dignen\„i

... Oko mene mrtva tiši» na, koju preltiđa težak hod stražarev što tamnice čuva, ili zveket lanca na nekom grešniku tamo dole, šio se;

eocececoceooeeoooeo.eevocooee

u snu Okrenuo... — kaže: Janko Veselinović u svojoj: | crtici »Žetvas, I te rečl,:

kazane u prvom licu, nisu: samo Enjiževna forma, đa: bi se nešto »izmaštano«,: bolje književno iskazatlo,: već lični piščev doživljaj, Kao i ne mali broj njegove: ostale književne sabraće to ga đoba, među kojima i: Branislav Nušić, i Janko] Veselinović dopađao je »mtvora zbog pisanja ili ured: nikovanja. Ovoga puta ma-: šao se iza katanca zbog: uvređe koju je, putem štam-; pe, njegov list »Zvezđaaw,: | naneo poznatom novinaru: i političaru Peri 'Todđorovi.: ću i državniku Vladanu: | Đorđeviću, Bio je osuđen: na tri meseca zatvora u! maju 1899. Tako je U zBa-; tvoru napisao i ovaj Svoj: prilog za proslavu Zmajeve: peđesetopođišnjice, 1 objavio ga 13 istog meseca u: »Zvezdi«, zamišljajući Zma-:

...

jev rad kao veliku narodnu: žetvu, u čijem žitu nema kukolja, a Zmaja kao starca-sadrugara, na čiju njivu đolaze i gomile đece, nos? ći mu «#Đdstruk Nevena; (poznati Zmajev dečji list),

etka,

Bivši profesor Univerzite• ta u Njujorku i naš zemljak, Mihajlo Pupin, ličnom inicijativom, ili na molba pojeđinih naših kulturnih | prosvetnih „radnika, sled je povrememo izvesnim našim „časopisima i listovima& manju ill veću pomoć, kao nagradu mlađim piscima. Jeđnom prilikom Pupin je poslao i omlađinskom listu »Venaca dve hiljađe dinara. Bilo je to 19937 gođine. Uz novac: uputio je Uređništvu i j*-3 dno pismo, u kome kaže daj je za vreme svoga letnjeg :

aamaresenecnesszava nanese

ođmora imao. kao jedinu? lektiru „naše omlađinsko; časopise, pa i »Venac«

»Vaši mlađi pisci izgleđaju mi kao mlađo cveće, kojo? se nije još rascvetalo, ali: se u njemt oseća već bujnost života. „Ljubopitljiv: sam đa viđim đa li se vy-i še suđenje slaže sa moju: — kaže Pupin, šaljući na- i građu i u zatvorenom Di smu imena onih, koje bi, po njegovom mišljenju, tre. balo nagrađiti. pismo nije mi poznato, ali u iđućem broju »Vencat obDrađovi nagrađeni.

Evo te beleške ođ reči do reči: 350 dinara — 2ripovetka »Rabiilno čedo Jaroslava Šaka; 9250 „Bilja“ na platno beleše« T. Panđolovića; 150 »Sreća Mateie Jankovića: Po 100 dinara: »Pesma o sreći« J D. TU fegdžića: »Kuđa?« J. Kostića: „Pijce M. Tspičića, »Posleđnje pismo« Nikole Drenovca:; »Uspomena na selo« Slavka Đurišića; + Prolećni snovi« Miođraga fa matovića; »Anđeo bola+ Dušana Vasiljevića (Vasilje-

Zatvoren)

va); Večemia elegija« Bore Aleksanđrića; »Jesen4 Dim. TL. Subotića: »Noćaš

će biti pogreb moje drage“ Monaha Venijamina i „Iž sađašnjice« Cvetka Rađovi-

i S. P:

seeoooogopoovooboo000000 Ona ave 99999

_———

oesessesvevesvsssssses ass ess eu aseBRARB—9eezraeaeesennnee epa eee.

IZDAVAČKO PREDUZEĆE »NARODNA PROSVJETA« U SARAJEVU

Obavještava zainteresovane da je posljednji rok za prijem rukopisa na

KONKURS

za najbolje romane

stalne Godišnje Kwjiževne magrađe prosvjetee« 30 juna 1956 godine

»Narodne

. Na konkurs še primaju neobjavljena djela, djela pisana srpskohrvatskim jezikom, otkucana u dva primjerka na „pisaćoj proređom. Djelo se potpisuje samo šifrom, po-

mašini sa

sebnu kovertu sa imenom autora ne treba do-

stavljati, jer je konkurisanje anonimno. Poslije

objavljivanja rezultata konkursa pisci đokazuju svoj autorski identitet trećim primjerkom ru-

kopisa. Rukopisi se šalju na adresu:

»Narodna prosvjetas, Sarajevo, Golubića 3,

Nagrađe se đodjeljuju u slijeđećim iznosima:

Prva nagrađa Druga nagrađa Treća nagrađa

1,000.000 đinara, 500.000 đinara, 300.000 dinara

Detaljne informacije o konkursu mogu se pročitati u Pravilniku o konkursu koji se može dobiti na uviđ kod Udruženja Književni.a Wu svim republikama,

ENJIŽEVNE NOVINE