Književne novine

UPOZORIŠ

Lepola i inercija

rat

TRI SESTRE

Na kraju XIX veka, u spar noj atmosferi ruske provin= cije, jedan čovek tužnog lika i vedre dečje uobrazilje grčevito je progovorio protiv besmislenog ljudskog trajanja. Taj istinski pobunjenik, A. P. Čehov, izrazit je dokaz da nova životna sađržina ne trpi oveštale okvire, U svome stvaranju on nije Vodio računa o ustaljenim zakonima drame, a svaka reč koju je napisao bila je u suprotnosti sa dramskom umet nošću njegovog doba — pozorištem teatralnosti i poze. · Drama »Tri sestre«, nastala pri kraju njegovog života, ne ma oštro naglašene konflikte između likova, zapletenih u idejne ili interesne sukobe, koji bi se neposredno izražavali u dijalogu i gde bi akciji neminovno sledila reakcija. U osnovi nove dramaturgije ležala je kontrapunktska tehnika. Sukobljavanje ličnosti ostaje u čisto psiho= loškoj sferi, dok se dramatična napetost među karakterima postiže „neprestanim smenjivanjem osećajno sdaproinih situacija (tragične i komične), koje se međusobno ne podnose i opovrgavaju· Takvom fehnikom naslikane su sterilne sudbine ruskih intelektualaca, bespomoćnih i tužno suvišnih na svetu, odnegovanih pod „staklenim zvonom sopstvenih imaginacija, čiji tragični nesporazum sa životom ima prizvuk komike. Ali atmosfera tužnih krahova, neđosegnute sreće, svet lih tragova iz detinjstva, po= tisnutih u kuteve duše, može se lako ubiti nepažljivom upotrebom komičnih efekata. Žalosno i smešno kod Čehov ljevih junaka imaju iste mo=tive i javljaju se kao posledica nesrećnih prilika u kojima je siveo njihov život lišen neke opšte, vodeće ideje koja bi mu dala smisao. Smeh kod Čehova. počinje u trenucima kada neki od njih padaju pođ uticaji nerealnih ideja (kod Soljonija pretstava o sebi kao o neshvaćenom romanftičarskom pesniku; kod Kuligina pretenciozna misao o važnosti njegovog kulturnog rada) što znači, svakako, izvitoperavanje nor malnog življenja, ali istovremeno i psihološki ventil neophodan za dalji opstanak.

Grubo ismejati ove ljude znači pripisati autoru neke iđeje koje on nije imao. Čehov se, u vreme kađa je pisao »Tri sestre« i »Višnjev vrf«, nesumnjivo osećao iznad njihove jalove deklarativnosti i smejao im se, ali je taj potsmeh bio tužan i setan a njihov udes osećao je i kao istinsku tragediju.

Režiska postavka Nemirovič-Dančenka (iz 1940), usva-– jajući u potpunosti maločas napomenutu iđeju o odnosu tragičnih i komičnih elemenata kođ Čehova, na virtuozan način je omogućila divne lirske štimunge i poeziju izlišne tuge, ali je taj kontrast koristila i za stvaranje dramatičnih ukrštanja, neophod nih za ritam izvođenja.

Do te unutrašnje mere režija je dolazila upravo ma-– tematičkim proračunavanjem mizanscene pravljene sa Žželjom da se glumcu omogući što potpunije vajanje gesta i reči.

Jarko osvetljena psihologija likova prefstavliala je posebnu vrednost režije. U svakom trenutku na sceni živela je u karakterima njihoVa predistorija, a složeni odnos prema osfalim ličnostima bio je reljefno izvajan, čak i u pasivnim „delovima uloge. Naročito interesantan bio je način interpolacije komike u tragediju — i obrat-

|D

0 e e. no — zasnovan na nekoj vrsti konsekutivne tehnike, U trenutku kada je jednu osećajno obojenu situaciju frebalo osenčiti ili ugušiti situa cijom suprotne prirode, režija je, pošto je prethodno mizanscenskom igrom formira-– la na bini geometriske odnose od nosioca suprotnih atmosfera, jedan od njih zaustavljala pomoću fiksiranja pozicije ili gesta te grupe, i time prenosila prethodni štimung u sledeći. Osećajno tre perenje, koje je odđaile nroizašlo, bilo je veoma upečatljivo, iako je taj postupak dovodio i do izvesne inercije na sceni.

Još jedan momenat karakterističan za pretstavu: neverovatno je prostudiran sklad između svih njenih delova. U pojedinim „trenucima na pozornici je vladala takva harmonija hoje, oblika, kostima, muzičke note glasa i pokreta, đa se dobija utisak da je neko poznato slikarsko platno odjednom postalo trodimenzionalno, Godđinama su odabirani detalji za ove plastične mozaike, suvišni su ofstranjivani a rđavi zamenjivani · „novopronađenim. Ali to je najviše i smetalo: obilje lepote, bez vakuma banalnog, bez kontrasta nesklada, ostavljalo nas je ponekiput „hladnim i samo intelektualno zainteresovanim, i smetalo nam je da grč junaka primimo kao svoj.

U režiji (kao i u glumi) mogli su se zapaziti tragovi

Y7

Gostovanje MHAT-a u Beogradu

nekoliko stilova. Jasno su se uočavali simbolistički elementi (u zvučnim efektima

i muzičkim rešenjima, a i u

dekoru), primese naturalizma (u detaljima glume), a mogao se naslutiti i daleki odjek ekspresionističkog prosedea. Karakter dela, neke vrste impresionističke slike nabora duše, opravdavao je takav postupak i pretstava nije delovala stilski heterogeno. “

Najviše je padalo u oči da glumčeva umetnost u MHAT-u nije kamerne prirode. U njoj je prisutan izvestan patos verovatno zato što je teatar okrenut širokom auditorijumu od samog svog osnivanja. Postoji u njihovom glumačkom «izrazu još jedna strana koja je od apsolutnog interesa za našu sredinu. Reč je o dikciji i u vezi sa njom o ogromnom dijapazonu muođulacije glasa. Moskovsko pozorište veruje da je u otkrivanju složenog čovekovog sveta govor jedno od najvažnijih sretstava i govorna fraza, uvek obrađena u skladu sa altmosferom, pretfstavljala je muzički ekvivalenat duševnog pokreta. Ona je kristalno dopirala i do najudaljenijeg gledaoca i njena jasnoća ni u jednom trenutku nije zavisila od brzine glumčeva govora. Temelji te šlrcole postav lieni su eksperimentisanjem Stanislavskog: u muzičkim stuđijama Hwđfožestvenog teatra pre pedeset gođina.

e

Plodovi prosvecenosti

»Plodovi prosvećenosti«, satirična komedija karaktera IT. N. Tolstoja pisana je 1889, sa namerom da ismeje odnarođavanjia visokih slojeva ruskog društva i proces mehaničkog primanja kulture, ali je na dnu aluzije ležala i žaoka protiv kulture uopšte. 'U ono vreme, delo je ispunjavalo osnovnu pretpostavku za komeđiju: da njeni pro tagonisti pretfstavliaju veliki broj lica, jednu opštu tendđen ciju. Sa promenom prilika ona je otpala i, pri čitanju, sa nevericom „smo se pitali kako će izgleđati taj komad na sceni, U našim proračunima postojala je praznina: zaboravliali smo da je Tolstoj, dok je pisao ovo delo, imao pred sobom jako izdđiferencirano društvo. sa mno štvom karakterističnih tipova i situacija koji nisu mogli sasvim da iščeznu za relativno kratko vreme od pedesetak godina. Dođuše otrg nute od atmosfere prilika u

A. Tarasova kao Maša

e a e a ea a a a ao ue odr ta

la, za hartiju i indigo platio oko 2.700 dinara, dakle da njegov plemeniti prijatelji u Savezu kulturno-prosvetnih društava nije mogao da plati više, te da, prema tome, jedan primerak staje oko 520 dinara, Neka se to sa poštaninom i ostalim ovamte-onamte popne na 750 dinara. Prodajna cena međutim — 1500 dinara!

Sad brat odvaja još 20 dinara od onog honorara i napiše pismo kulturmo-prosvetnom društvu: »Čestitam,

aže i molim vas javite mi koliko ste primeraka prođali!« A oni njemu nato: »E baš 8i bezobrazan! Zini da ti kašem!« A brat na to pogleda onaj honorar, vidi da mu stiže za Još najmanje 12 pisama i

otpiše im: »Teraću VAaS, kaže, do božje kuće! Prećerao je u svojoj Obesti što je video toliki honorar, to je jasno. Međutim, valjalo je da pomisli da ljudi moraju i svoju plemen!tost nečim da pothranjuju, i što bi rekli, treba i prijatelj od nečega da Živi. Uostalom, to nije ni Va” žno. Mi smo samo bhfeli da ukažemo na jednog novog i vrlo efikasnog prijatelja. doma · drame. Rečeni pisac je tr-balo da pomisli đa ono zabačeno K.P.D. nikad ne bi za njega saznalo da nije tog Saveza. 27 danas, brate, nema bla ec1lamosti na svetu... Žak Konfino

KNJIŽEVNE NOVINB

kojima je delo postalo, fe situacije i tipovi na sceni bi pretstavljiali samo smešan otisak prošlog koji se zato morao donositi u novim formama đa bi gledaocu postao smešan na Kkot:kretan način.

Režija jie dala moderniji izraz drugom delu komađa, koji sleđi posle duze i zamarajtiće elseoriciie {ežeći đa Kkritiku prilika u spahiskoj kući donese stvaraniem upečnilive groteske sa lako naglašenim „vodviljskim tonom. Na ovaj način ritmički hod pretstave ubrzavan je i približavao se shvataniu današnje publike, vaspitane na filmskoj komediji.

Istina, ovakav postupak je dovodio do izvesnog nesklada između elrspoicionog dela i đaljeg toka Womađda, pri čemu je prvi deo postaiao još narativniji i grublje strukture. a ostatak je dobijao isforsirano lepršav karakter. Ali bez obzira na ovai nedostatak. takav način prikazivanja otkrio nam je drugu stranu mueđalje ovog vozorišta i zaslužuje posebnu oažnju. Reditelji M. Kedrov u ovom delu komeđije stavio je đelimičnn svoju umet nost u prvi plan, ali se ipak njegov glavni interes zadržavao na glumcu i stvaranju komično-mistične atmosfere na pozornici. Centralno mesto zauzimala je izvanredna scena predavanja Rkomponovana od tri različita stila glume (taj način izgleda nije stran MHAT-u): komično= realističkog-koji je nosila mlađež, izuzev Petriščeva; grotesknog-profesor i Debela gospođa; i pantomimskog Grosman, Zuvjezdincev, doktor i međijum. Preovlađi vao je groteskni postupak dok su dva ostala služila za pojačavanje komičnih efekata — kao u nekom trokrilnom ogledalu, odražavala se u pantomimi i realističkoj komici osnovna atmosfera. Velika je šteta što priroda monfaže u pozorištu nije do zvoljavala reditelju da suptilnije sugerira gledacu na čemu đa zadrži svoju pažnju

~

KREMALJSKI ČASOVNIK

Sovjetski pisac Nikolaj Pogodin „svojevremeno je slavljen kao tvorac nove dramaturške škole, ali se takav utisak nije mogao dobiti na osnovu njegovog »Kremaljskog časovnika, pri kazanog od MHAT-a u Beograđu, i ovo se delo teško može okarakterisati kao dra ma u klasičnom „smislu. U

njemu vibriraju nezavisno jedan od drugog dva izdvoO= jena toka: prvi, potencijalno dramske prirode„ o sudbini inž, Zabelina, i drugi — koji se sastoji ođ niza istoriskih fragmenata o jednom značaj nom vremenu. Zamišljajući fabulu o čoveku koji je prvo odbacio, pa potom prigrlio Revoluciju, autor je bio stvo rio preduslove za razvoj ubeđiljive socijalne drame, po vremenskim koordinatama moderne a po problemu univerzalne, no ova je struja docnije zanemarena i linija dramskog zbivanja je presecana paralelnim odvijanjem istoriske hronike, čime je propuštena prilika da se Revolucija naslika kao unutraš hji doživljaj. Autentična boja doba vaskrsavala je iz tih scenskih slika i u njima je centralna ličnost bio Lenjinov lik, ocrtan u trenucima entuzijazma dok sanja okružen krvlju i blatom buduću Rusiju. Po zamisli autora, njegova ličnost trebalo je da spoji u celinu dva toka na kojima počiva drama, ali do toga nije došlo zato što se radilo o dve bitno različite egzaltacije i Pogodin je uspeo samo da mehanički spoji teme dovođenjem dramskih linija njihovih nošilaca u tačku ukrštanja. Pri tome je izostao sudar dvaju oprečnih svetova u kome bi jeđan „podlegao savlađan sanjarijom drugog a psihološki prelom inženjera Zabelina đelovao je samo kao potvrda jedne feze, Da do ovoga dođe doprineo je i Zabelinov lik, vođen linijom spoljne akcije u pravcu sve veće izolacije (njegov stav prema odnosu Maša-Ribakov), dok je unutrašnja drama odbačenog čoveka (koji

je sam sebe odgurnuo) bila skrivena i neđodirnuta đo susreta u Kremlju.

Ostavljajući po strani taj

sve

mesklađ, moramo #Konsfatovati da je pretstava veoma uspela kao jistorisko~psihološka rekonstrukcija Rusije i jednog presudnog dela njene istorije.

Režiji se mora zameriti što ništa nije učinila da formalnim srestvima ublaži fragmentarni karakter dela, a time i rasparčavanje uliska. Vrednost pretstave je u maj storki dočaranom štimungu, prvenstveno u scenama moč vare pod maglom, Iverske uli ce u buci prodavaca, i Lenji nove noćne šetnje pod zidinama Kremija.

Neka rešenja reditelja M. Kedrova bila su izvrsna: dramatični ugao osvetlienja Lenjinove ličnosti i čudesna igra senke iznad njegove glave koja se ritmički spaja sa gestom i na simboličan način sugerira veličinu.

Ova velika škola gaji neku vrstu selektivnog realizma· Stil pozorišta, a ujedno i glu me, je specifična stvaralačka sinteza između realizma i mnogih drugih žanrova sa naglašenim kritičkim odnosom prema elementima od kojih se sastoji. Taj kritički stav, sav na liniji spolinjeg glumčevog delanja i njegovog psihološkog objašnjenja, stalno je prisutan i mađa odlično služi da se izbegne padanje u verizam, ili (na mestima gde se oseća, patos) u sentimentalno. čini da postu pak deluje više racionalno nego kao preživljavanje. Isto vremeno umefnost MHAT-a poznaje mnoge barijere. Okrenuta prošlosti, postavljena u drukčijem sistemu vremena, ona ne pokazuje želju da objašnjava „gleđaocu nje”ov današnji pogled na svet. Reditelj M. Kedrov rekao je u jednom razgovoru otprilike sledeće: »Bert Breht usvaja devet desetina. Sistema ali jednu desetinu ne prima, tra žeći odđ glumca da ima svoj odnos prema liku i da tuma– či taj odnos. I zato je neprihvatljiv za nas«. Po izvesnoj logici u kojoj se jednom dostignut izraz shvata kao nepromenljiv, Breht stvarno nema šta da traži u ovom teatru a takođe ni mnogi dru gi pisci koji tumače naš svet, koji je u ponečem istovetan sa svetom Čehova a u ponečem u suprotnosti sa njim. Baš protiv toga — sprečavanja đa se objasni zakonitost savremenog doživljaja — ustao je pre pedesetak godina svojim eksperimentima K. S. Stanislavski.

Vladimir Stamenković

Plamen prohfiv amena

yg EDNOG večera na DOčetku ovog već dobro igteklog maja, nekoliko stotina ljudi, okupljenih na koncertu Filharmonije, dva hora, nekolikih operskih solista i, nekolikih glumaca= recitatora, halazilo se u stanju izvesne fronutosti, ja b'". čak rekao, po cenu da prebacim pravu meru odgov i\rajućeg izraza, u stanju duboke uzbuđenosti, ali neke uvučeme, sklupčane, ponogito prikrivane i brižljivo zauzdavane luzbuđenosti, sa spoljnom tišinom i običnošću držanja kao mjenom vidljivom „(zapravo mevidljiv mn) stranom, Bilo je to veče koncerinog izvođemja dramskog, tj. scenskog Honegerovog oratoriuma »Jovarka Orleanka na lomači« (ja uzimam naš, praksom sanikcionisani naziv, sasvim prikladno ideji o jumakimji, urešem versifikacionim izražajnim sredstvom — asonan com), a ljuđi koji su povrveli na tu priredbu više-manje muzičkog karaktera iskobeljali su se, izvukli su se iz raznih uglova, rupa, krovinjara ili majamnih kućerina, sa sektora Kknjiževnog, istoriskog, Jegemdđamrmog, možda i verskog, dakle svakovmnsnog i mikako ne isključivo niti prvemstveno muzičkog interesa. Ovde, u Srbiji (teritorijal-

Pol Klođel

no i administrativno, i Beo- ·

· ad je u Srbiji) tinja i·tnaje neki kult bratstva sa

Francuskom, to se vuče još ·

od prvog svetskog rata, od prelaza preko Albanije, od đakovanja u Mompeljeu, od

onog što je uslovilo, na sa- :

svim sponitam i prirodan načir, spomenik na Kalemegdanu i tako dalje. Pol Klodel, pisac teksta za ovaj scemski oratorium, ime je koje se uvrežilo u pam-

ćenje naših ijmftelektualaca, ;

ma oni bili profesionalno i sasvim udajeni od literature, zatim, i Artur Honeger je izvesno pomilovano ime, kcie što je do nedavno bio v”Ć star, koje što je u svetu vascelom i civilizovanom uveliko priznat, koje što je iščupao lju muzičko-stra

načkih raspri, jer je bio ta- ' ko slobodam da krajem pro- i šlog novembra izbriše sebe

iz spiska živih i ratujućih. Ali, moje pitanje nije, zašto su se toliki i toliko raznoliki ljudi tada sakupili, nego, zašto su se, onakvi kako ih gore opisah, na kraju kul tume razonode dprazilazili. Bliže rečeno: da li ih je više potresao plememiti, visoko umefnički poetsko-filozof ski fekst Klodelov, koji se tiče veoms poznate pa čak i široko popularne istoriske (ukoliko ne legendame) radnje, sa mučeničkim likom Device iz Orleama posred plamena a posle t-likih pobednih bojevia, ili ih je (njih, naše drage gledaoce i slušaoce) do srca ganula isto toliko plemenita, živa, iz scene u scenu karakteristična, i izražajno verna, zapravo re listička, opisna, deskriptivna muzika kompozitora Honogera,

Konačno, čemu sva ta pitanja, moje nije da se u to pačam, te je, zbilja, bolje đa se držim svoga »faha«, ali i onda, evo videćete, pitr-*ie igterano na glavna vra ta ume da se ušulja na spo

i A prolečnim i jesenjim izložbama „ULUS-a ne treba tražiti obuhvatnu

sliku likovnih umetnosti u Srbiji, pa ni najbolja dostignuća poslednje godine. Već odavno je broj likovnih umetnika prerastao mogućnosti smeštaja u izložbenoj dvo rani i dosta je retko da neko od onih koji su doskora smatrani pretstavničkom eki pom beogradskog slikarstva i vajarstva (kao što je naprimer pobrojano u knjizi »Savremeni beogradski umet nici« iz 1953 g.) izloži ovde po neko svoje delo. Smisao te revijalne manifestacije vidimo, stvarno, u nečem drugom: ona prilično dobro ilustruje aspiracije i pokrete, odnosno idejnu problematiku određenog trenutka. Prema tome gledalac ne treba ovde da fraži toliko estetski doživljaj (koji je redovno umanjen već samom sputanošću jednog aranžmana u kome na svaka dva dužna metra zida dolazi novi autor), koliko informaciju o onome što se danas među pro fesionalcima likovnih umetnosti misli, razgovara i ujedno teži da ostvari.

Naravno đa pokret, težnja, pravac ,sami za sebe ne znače ništa, ako nisu potkreplje ni konkretnim talentom, ube

đenjem i ličnom notom: Ali ·

pokreti stvaraju atmosferu u kojoj talenti mogu doći do izražaja, a kod nas, pored toga, igraju ulogu informatora o događajima u svetu. Ta kav slučaj pretstavlja slika Bogoljuba Jovanovića, poslata iz Pariza. Apstraktna kom pozicija na bazi kolorističkih tačaka, gotovo u impresionističkom đuhu i sa naglašenom pastom, uvršćuje se pol puno u savremeni »tašizam«, nastao vrlo neđavno u Francuskoj. Do koje mere je to platno autentično, bar po invenciji, ne možemo utvrđiti bez bližih informacija o drugim slikarima toga pravca, koje nam za sađa neđostaju. U svakom slučaju, ovogodišnja kompozicija pretstavlja radikalnu suprotnost onoj sa prethodne izložbe, koja je bila posvećena nekoj vrsti talasne frekvencije, unutrašnjem pokretu sitnih li nija i njihovom međusobnom potisku, dakle, liniji, grafiz-

Subotički: Glava

mu, misli, potpunom odricanju od čulnih efekata, na koje baš apeluje ova sadašnja. Pored ove, još jedna slika poslata je iz Pariza: »Predeo iz okoline Marselja« od Bate Mihajlovića. Diskretan u boji i bogat u materiji, ovaj pređeo dolazi u ređ takozvanih simultanih kompozicija koje je lansirao kubizam, a naročito Delone. (Napominje mo đa je Deloneovo delo danas u centru pažnje teoretičara savremenog izraza, jer u njemu, više nego kod drugih, nalaze ključeve za definisanje stiia XX -{QČveka). Mihajlovićeva slika otuđa odu dara od ostalih po koncepciji prostora, jer umesto gledanja na predmet sa jedne optičke tačke (pa makar to bilo i sintetično dvođimenzionalno izražavanje kao kod Branka Omčikusa), nailazi istovremeno spajanje raznih položaja između posmatrača i predmeta. · Zadržali smo se na ova dva

primera jer oni unose druga čiju notu u sadržaj izložbe, nego što je problematika onih koji rade na domaćem terenu. Ođ ovih bi mogli navesti čitav niz koji su, svaki na svoj način, izložili dela karakteristična „za, kretanje umetnosti u Beogradu. Za ovu možemo reći kao opštu konstataciju (naravno, uz svu relativnost takvog rezonovanja) da još uvek teži jednom idealu sinteze, dedukcije vizuelnih doživljaja iz prirode i pronalaženju ili isticanju poetičke veze među njima. U odnosu na umetnost koja je neposredno prethodila, ovaj iđeal deluje kao prožet izrazitom intelektualnom komponentom, u odnosu, pak, prema posledicama kubizma na Zapadu ,od kojih imamo jeđan prisutan primer, ili prema apstraktnoj umetnosti, problematika naših slikara je znatno mirnija, sužena, ovozemaljska i an tifilozofska. Ipak, u okviri-

ma ovakve, da kažemo, domaće matice osećaju se izvesne promene. Na jednom primeru skulpliure ćemo to najjasnije demonstrirati· Ako se setimo ranijih krutih i bru falnih formi Olge Jančić, sada su se one u »Muškom forzu«e razvile u slobodnije kretanje u prostoru. Strogost i kruta disciplina kojoj su u cilju sažimanja težili neki od najinteresantnijih „posleratnih umetnika, sada postepe= no ustupa mesto dinamičnijem komponovanju. Jedan novi ideal forme i koncepcije stoji na pragu naših izložbi. On dolazi kao logički nastavak pređenog puta. Nešto se, znači, ipak događa u ovom našem likovnom životu, a ULUS-ova izložba nije lišena svakog značaja.

Spomenimo da su interesantne rezultate izložili u ptvom delu: Bogojeyić Bošan, Vozarević, Vujaklija, Gavrilović, Galović, Gvozdenović, Jeremić, Karlovaris, od slikara i Jančić i Kratohvil od vajara; u drugom delu: Mihajlović, Mihać, Om čikus B., Oprešnik, Petrović S., Popović. Đ., Popović M., Risimović, Srbinović, Stepan čić, Stojanović-Sip, Tomašević, Čelić, ođ slikara i Subotički, Sober, od vajara.

Aleksa Čelebonović

Zatim, ;

Artur Honeger

redna, recimo kuhinjska, U svojoj Kmjizi razgovora sa Gavoti-em, »Ja sam kompozitor«, Pariz, 1951 Honeger na jednom mestu kaže: »Doprinos Klodđelov bio je tako velik, da ja nikako ne nu gu sebe smafrati pravim autorom dela već običnim s. -adnikom«. Tako se govori iz skromnosti, tako može da glasi i jedna obična, kon vencionalna učtivost, u kraj njoj moralnoj instamciji, pomaio i licemerna prepodobn” 't, ali kađa se zna kakav je čovek bio taj Artur Honegor (setimo se samo da mu je na pogrebu, prošlog novembra, doveđen do suza, Žan Kokto doviknuo, preko ivice smrti: »Moj Arture, Ti si uvek bio zaista dobar drug...«), onda zbilja na ovu deklaraciju „treba gledati kao na igstinsku i iskremu ocenu napora, udela, podele zasluga. Uostalom, kao da i --mo delo, uzeto kao celipn kao izvanredna sinteza drame, recitacije, opere, O= ratoriuma, simfoniske wvitie, scenske muzike, ovo Honegerovo mišljenje potvrđuje i sankcioniše.

Ja neću sada prikazivati čitav proces poeme, uobličen u jedanaest odeljaka, što dužih što kraćih: učinio je to, ma išpravan mačim, štampani koncertni program ovog večera; ja neću davati

ocene izvrsnim, „vrednim amsamblima, vokalni _ i glu mačkim #solistima, sjajnom

dirigentu zagrebačkom, M. Horvatu: učinila je to pravovremena stručna Kritika, po dnevnim i nedeljnim lis" vima: neću se upuštati ni u „uzičko-dramaturšku a= nali u ove nove, ponovne, svojevrsne aktualizacije čuvene srednjovekovne „pozorišne igre za narod, miisterija, nošenog od grada do prada, od trga do trga, od rigskrsnice do yragkrsnice: učinile su to tri dobre monografije o velikom kompozitoru Ovog našeg vremena, knjiga Vili Tapole-a (1938),

knjiga Žoze Brira (1947), knjiga Marsela Delamoa (1953) — knjiga Honegero=-

vog saradnika i prijatelja Atura "Herć-a još uvek je u pripremi. Ali, ja ću dodimuti, makar i sasvim ovlašno, jednu stranu poetsko-muzičke simbioze, jedan amepekt fteoretsko-estetske pro blemafike, koju mameće ta tako česta i ne uvek uspela simbioza, a o kojoj ni u jed noj od ovih pomemutih. meni inače tako dragih muzikoloških stuđija nema takoreći ni pomena.

RBDAN framcuski Tičar, pre neku godinu. snažno je ar-– gumentovao tezu o neauftentičr osti na lomači inače istoriski autemtičnog lika Žane dad Ark, osamnaestogodišnje

isto~

(Nastavak na osnoj strani)

Sunčani umom

Gledam te usijanim očima u planine obrva·

Cetiri ogromna mora besne u mojim komorama.

Sav svet mi izgleda čas sitan kao mrva,

a čas se sa svim brigama nastanio u mojim borama·

Od toga se raspinjem i drhti mi svahi dimar. Krajnjim naporom meci mojih očiju još lete jasno. Njima sam lošem ukusu zviznuo neprihvatljiv šamar, možda jači no što treba i možda malo kasno.

Na konjima Stranputice nisam mogao da stignem pre — ni deselinu sekunde, ali sam ipak na vreme pod hidroplane istine leđa podmelinuo da podignem do zasluga prvoga reda ljudske probleme i teme.

I sađa sam sim. Ja mislim da ni koraci

na smrt osuđenog ne mogu tako da zvone. Sada sam sim, I uzbuđen kao oblaci

svetlim na sve četiri strane · i

za Sve dobre milione. 1956

Mihailo Cagić

kaaztkYkzYzhkzhzkazhYkzzY iii jo ui ga ipo u e GHHNNNINITITT_"TT

7.