Književne novine

a: +,

(Nastayak sa prve strane) sku i njene lepe krajeve... Naša želja je prihvaćena i mi smo posle nekoliko dana, stupili u neposredne kontak-

le uspostavljajući brzo i la

ko međusobno poverenje... U io vreme je došlo i do odlaganja Kongresa poljskih pisaca, jer se proneo glas da će umesto pozvanih sovjetskih pisaca (Pasternak i Paustovski) doći prevejasai staljinisti Surkov i Simonov, koje u Poljskoj mnogo ne cene... · Naročito Surkova koji je poljskim piscima i ranije čitao vazne lekcije... Tako smo imali više vremena za razgovore. Poseftili smo sve značaj nije varšavske ređakcije i izdavačke kuće. Moram podvući: svuda smo bili izvanredno srdačno primljeni. Svuda bez izuzeika. Obišli smo redakciju »Pšeglond kulturalni«, poljskih »Književnih novina« koje se štampa-– ju u 80.000 primeraka, i koje okupljaju mlađe, najprogresivnije poljske pisce. Glavni ideolog je Jan Kot, mladi naučnik-slavista i esejista, koji je prošle godine bio u Beogradu. na kongresu slavista. Odlično je upoznat sa našim prilikama, a poznat je i cenjen po tome što se godinama „dosledno borio za demokratizaciju poljskog javnog i kulturnog ŽiVOta. U redakciji »Nove kulture«, takođa« nedeljncg književnog lista, koji se takođe stempa u preko” 80.000 primeraka, naišli mo na sličan srdačan prijern., Ovaj list eckuplja uglavnom starije pisce, glavni urednik je naš prijatelj Pšemski, koji je proletos iakođe bio u našoj zemlji. Sa redakcijom njihovog jedinog literarnog časopisa »'Pvuršošć« (»Stvaranje«), čiji je glavni urednik poznati književnik Jaroslav Ivaškijevič, diskutovali smo o razmeni matoerijala, o razmeni saradnika, o mogućnostima da oni jeđan BVOJ broj posvete prilozima jugoslovenskih pišaca, a da beogradska »Književnost« Je dan broj posveti delima polj skih književnika... U izdavačkim kućama isto: intere= sovanje, obostrano, za nove prevode, za daljom saradnjom... Moram priznati da su naši poljski drugovi bili prijatno iznenađeni kad su saznali koliko je u našoj zemilji, od ranije, cenjena klasična Dboljska literatura i ko liko je poljskih stvari prevedeno kod nas. S druge strane, oni dosta slabo poznaju i našu savremenu i našu kla sičnu literaturu... Pre rata je preveden »Gorski vjenac«, neke Andrićeve novele i »Ne

čista krv«... To je sve. Sad se i tu menjaju odnosi. Upravo je izašla „Andrićeva

»Na Drini ćuprija«, priprema ju se njegove pripovetke, zatim Ćosićevi romani, Davičovi takođe, prevode se Kaleb, Krleža, Lalić, možda će biti preveden i Božić (smetaju irz: njegovi regionalizmi), pre vodi se Ćipiko, preveden je opet Bora Stanković, zatim Veselinović, Cankar sprema se zbirka partizanskih priča,

jedan Diklićev roman za de-

cu itd... Pojaviće še i Antologija savremene jugoslo'vensške poezije u izdanju var šavskog preduzeća »Iskry« Ugovor je tu. Redđaktori i saštavljači su N. Simić, B. Novaković i ja.

... Mogu vam reći da smo u razgovorima sa izdavačima, objektivno i vrlo široko, upoznali svoje poljske drugove o svim dostignućima jugoslovenske literature, narožifo savremene, i da nismo izoslavili ništa što je u našoj zemlji steklo alirmaciju...

— Da li ste imali prilike da se bolje upoznate sa ostva renjima savremene poljske literature?

— Vreme je bilo kratko i tu nije bilo moguće neko šire upoznavanje. Ali, svako od nas doneo je svoje utiske, svoja zapažanja, svoje beleške. Od drugova s kojima sam detaljnije razgovarao, sa znao sam šta je kod njih poslednjih godina najviše imalo uspeha... Pre svega romani: »Crni potok« Bučkovskog »Glas iz tamnine« Strikovskog, »Prvi korak u oblacima Marka Hvašskog. Sve su to pisci koji su se afirmisali u posleratnom periodu, i sve su to romani u kojima je rat osnovna tema. Uopšte, doznao sam da savremena poljska literatura nije imala veliki izbor tema: rat i logori, to je osnova. Mislim da to nije nimalo čudna stvar kad se zna da je ovaj rat i zepočeo u Poljskoj i da je, s druge strane, Poljska bila ze mlja najstrašnijih logora... Posefili smo nekadašnji Aus-

švic... — Osvijencim. To jie jedan od najpotresnijih doščivljaja... To je strašno...

»Proknjiženo« je 4 miliona ubijenih. Kažu: šest miliona je ostalo tu...

— Da li su se poljski pisci interesovali posebno za naše književne prilike?

— Pored želje za upoznavanjem savremenih dela, naši poljski drugovi su poseban interes pokazali za postojanje raznih pravaca, raz nih grupa i tabora, raznih časopisa i stavova, što karakteriše naše lmjiževne prilike. Interesovalo ih je kakvi su uticaji, odakle dolaze, gde jie omladina, kakve su nam diskusije i polemike, kako ra de naša izdavačka preduzeća, kako funkcionišu Kkniiže vni saveti, kako opet radnički,.a kakav je odnos jednih prema drugima, koliko ima-– mo časopisa, kako se izdržavoju... Sve. Mislim da smo do tančina zadovoljili radoznalost naših poljskih Kkolega. S druge. strane moram staći da su sami Poljaci. sticajem prilika, sami naslutili mnoge nove forme koje vode u dalju demokratizaciju. Život ih je naterao na to, vreme u kome živimo, koje frsži svoje nove izraze... VaŽžno je i ovo: stekli smo ubeđenje da staljin'zam nije ubio, nije mogao da ubije duh pre svega — inteligencije... Svaki njihov imfelektualac je rođeni individualista.

Ponekad nam se činilo da su mnogi od njih spremni da

sad, oslobođeni stega, odu u druge krajnosti, do: anarhoindividualizma da tako kažem, da na taj način ispolje svoju intelektualnu nezavisnost, svoj lični stav... Kroz ino proveje i po koji »slobodnoevropski« uticajčić, i — to

je logično. To je plod tog Op=-

šleg metfeža. U svemu tome, mw čitavom tom procesu koji danas doživljava svoj puni zemah, poljska žena igra neo bično veliku ulogu. Nije me iznenadio broj, već snaga, već ton koji često — žene daju! One su vrlo sposobne, smele, prodome, i — u Svoemu tome su apsolutno iznad nuših žema...

Iz svega čovek brzo dobija jedam opšti ufisak: previranje i rađanje jed-= ns nove almosfere. Za mene je nesumnjivo: stvara se jedna nova klima i uslovi da se svi problemi reše na najbolii i mogući načim. Velika većina, apsolutna većina iasno je shvatila novo vreme i novi put, a to je onai put ni koji je ukazao Osmi plenum... ... Naravno, ne t'eba shva tila da je preko noći nestalo svega što potseća na staro. U Poljskoj, naprimer, još uvek postoji neka vrsta cemzure — ona kontroliše štampu, programe, ili tačnije —-, ona bi trebalo da to radi. Ali njem uticaj i njena moć splaš njavaju... Evo jedne lepe ilu stracije: u Katovicama smo gledali jedan program koji je cenzura — zabranila!.. Opšta atmosfera probija cenzorske stege, to je izvesno, o svemu može da se piše 51 obodno, nema, naravno, slo bodnog zalaženja u domem međunarodnih odnoša. To je za Poljsku vrlo škakljivo pitanje, i logično je što je tu cenzura oseftljivija. Neprirod no je što ona ponekad, i danus, donosi đrastične cdluke. U Vroclavu šu nam rekli dđa su zabranili čak i jednu polemiku sa Iljom Erenburgom,.. Treba imati razumevanja za poljšku situaciju kad se o tome govori, i treba naći uvek pravu meru stvari kad se ocenjuju događaji. ' S jedne strane se mora voditi borba za socijalističku demokratiju, protiv staljinizma, i paziti, budno paziti, da se ne pređu granice, da sve to ne dobije antisovjetsko obeležje, i boriti se za nezavisnost Poliske, a gledati da se ne zapliva u »slobodnoevropske« vode... I tako dalje... Osnovno je:.lmija koju je trasirao' Plenum! Rezultafi sprovođenja te linije su već danas očigledni. Ogrom= Til su. Ona je prihvaćena Široko, od najširih narodnih masa, nju podržavaju. u Ogromnoj većini, pisci i intelektualci Poljske...

BD: A.

A” UI, L.TE, 212

OBHHIRHeHeII II 0I14444414041441144440114411414941411410114144 4114174411414041101Uf3{W ·

Poetska panorama »Vojvodina«

“Clanovi drame Srpskog na rodnog pozorišta iz Novog Sada priredili su nam nesvakidašnje zadovoljstvo da u toku dva sata uživamo u panorami vojvođanske poezi je od'XVIII veka do danas, da se upoznamo ili ponovo u sebi sa radošću i ponosom Gb novimo oko ijđdesetak pozna lih i nepoznatih pesama iz ove naše poetski nesumnjivo najplodnije pokrajine. Već sama činjenica da je publika svaki nastup pozdravljala bo gatim aplauzom, a nekoliko puta izazivala izvođače da se ponovo bokažu, pa čak jednom i da ponove fiačku, dovoljno govori za sebe i naVodi nas da o tome razmišljaTrag: S40y Sita i Paki Ko'se nadao da jedno veče recitacija može biti tako inte resantno i uzbudljivo? Priznajemo. bili smo sumnjičavi. Kako i ne bi kad znamo da su toliki dobri komadi pretrpeli neuspeh? Ali obistinilo se sftaro,i Veliko pravilo: osvežavajući Sebe, pojavljujući se uvek u nOvom ruhu, Rkameleonski se preobražujući, pozorište ne samo što sebe obnavlja i što publiku održava, i. novu Dpl!dobija, nego se ustvari ponovo vraća sebi i svom prasml-

_razlazi

slu. Ne bi trebalo shvatiti da je ovde reč prvenstveno O novostima u formalnom pogledu, o neočekivanom spektaklu, naprotiv, imamo u vidu jeđan stari i neosporno dubok sadržaj koji nam je toliko vremena ležao na domaku ruke, a tek smo sad uspeli da ga scenski ovaplotimo. Jer kakva je inače korist od poezije ako se he peva uz instrument ili se ne kazuje sa scene? Kakva je korist od toga što leži kag mr{vo slovo na nekom zaboravljenom papiru? I To je »druga sirana medalje« panorame »Vojvodina«. Bili

smo, naime, svedoci kako je

i poezija našla jedan način đa sebe izrazi i prođuži kao takvu. Nije dovoljno samo pesmu napisati, potrebno je od nje učiniti poziv, ili krik, ili smeh. ili pouku, ili psovku, ali da se to čuje kako bi zaista postojala. Tako su se poezija i pozorište ponovo našli, ponovo udružili i pono vo' pokazali da su njihovi i samo privremehi, a da su njihovi susreti ono što je pravi smisao stvari, Svi veliki pesnici izražavali su se u dramskim formama a 'postojanje pozorišta oduvek je bilo vezano za velike pesnike. 6 KNJIŽBVNE NOVINE

Čini nam se da je od velike vrednosti inicijativa koju

u tom smislu pokazuje B. Mihajlović, književni kriti~

čoar (uskoro će u Ateljeu 212 biti izvedena i jedna druga njegova panorama srpske poezije), koji je sastavio panoramu »Vojvodina« i n9pisao duhovitu, iskvičavu, punu ritma, iako samo funkcionalnu konferansšsu. Ne ma nja zasluga za uspeh je reditelja J. Konjovića koji se smclo i oro prihvatio iog na izgled nesigurnmog posla, kao i izvrsnih protagonista: D. Rošuli. J. Bjeli, M. Banjac, M. SŠijački, Ž. Stojano~. vić-Matić, S. Salajić. Lj. Ko~-| vačević, D. Milosavljević. Đ.” Jelisić i inteligentna muzička pratnja D. Sulara.

Najzad, ne treba pomišlja-

ti da je takav ekspeviment bio bez nedostataka, čak Ožbilinih neđostataka (ne mogu da ne kažem da pitanje kostima nije rešeno. da D. Vasiljev nije dobro tumačem

i da je konferansa bila isu- . više neutralna), ali o njima ,

drugi put, kada ti nedostači” ne buđu tako neminovni i kada ih autori buđu manje svesni, J ŠJ

Vasilije POPOVIĆ

“vi 4

| rabis}yY VINAVER :

Santa

_ della Salute

U kalendaru »Pančevcu« od 1879 godine Laza je objavio pesmu »Dužde se ženi. Ona opisuje „postanak veličanstvene crkve u Mlecima:

Dužd mletački venčao se sa morem, pa da bi proslavio sebe i Veneciju, kliče:

Veseli da ste kićeni svati-

Ovu će slavu vekovi znati:

U slavu moje meveste divne

U spomen spasa od kuge kivne Crkvu ću dići u nebeska krasa Na ime sveto »Mafere &pasa!«

Gospoda ćute, pogledom mute,

Al ipak zbore glave pognute:

Tvoja je, dužde, uvek starija,

Neka se diže Santa Maria Della Salute

Tako je dužde ogoleo naše gore da bi podigao crkvu Gospe Spasa:

Stigoše šajke, sekira zvehkmu,

Jaukom silnim gora odjeknu,

Divovi gorski večiti dubi...

Padaju s brda, pađaju s dola,

Sa dubom jela s borom topola:

Gora je gola... ,

Santa Maria della Salute — za baroknog Lazu Kostića crkva je »nebeska krasa«. Ona je na samom kraju velikoga kanala, ona je jedđam od osnovnih doživljaja Venecije. Najčudesniji ukras Venecije. U čemu je njena lepota? Kakvo mesto zauzima u istoriji neimarstva? Saziđana je godine 1631 (neimar: Longena) u doba kađa je Venecija propadala: blesak crkve i sjaj, raskoš njena i mjena pre natrpana pompa imali su da preobraze sbva” nu propast u neimarsku apoteozu, Jalob Burghart ne voli barok, ne voli niegovu laž, njegovo šarenilo „njegovu usilienosf, njegove opsenarske mađije: on piše u »Der Cicerone«: da je i sam Longena: svakako znao kakva je besmislica praviti manje kube iza većega. Ali — veli on -— Longena je to učinio svesno. On je hteo da izvede najvelelepniju dekoraciju i izveo je svoju zamisao, uz neobičnu igru perspektiva. Njega se slabo ticalo kako crkva izgleda, recimo, sa druge strane), On je hteo: mjome da pojača mletačke zračne zaplete i visprene zbrke.

1) Sa strane Đudeke,

Tanasije Mladenović

MM ih

Nera

U svim Rlasičnim raspravama o italijanskim gradovima „nailazimo na sukob između floremtinske arhitektonske zbilje, i raskošnog — ali nekako valovitog šarenila — koje oličava Salute u Veneciji, u gradu koji je kapija istoka. Sasvim je prirodno da je Laza voleo Salute. On je bio barokni duh. On je voleo zrbiku „šarenilo, zaplete, ali da ovi buđu pozorišni u krajnjoj meri. Da budu pozorišne i odgonetke i zagonetke, spletovi i raspleti. Takva je Salute. Ona je pozorišna svakim lukom Wvojih bezbrojnih izgoba, svakim od

“onih stotina kamenih svetaca, Što gromoglas-–

no maseljavaju njene likujuće krovove, „njeme pobedne ftormjeve, njene spiralne koture i zavojite kaleme, na koje„kao da se mamotava bezbroj ftajanstvenih čuvstava čitavoga grada, svih tih oblaštih nebesa, stubova, uskih kanala i nemirnih olovnih širokih vodenih moda drsko nasmulih čak i na sam Velikolepni božji hram.

Laza je voleo zaplet Venecije i u njemu njen najnerazmrsaiviji čvor: crkvu Salute. Kri vicom (ili zaslugom) te crkve, u Lazinoj pes mi »Dužde se Ženi« srpski su vrletni krševi ogoleli. Sa »oglavlja« Zagorke Vile ,severni su vetri preneli »zrelo semenje« i od njega su u Crnoj Gori nikli novi borovi, eli ne oni duždevi, već ljudi, Crnogorci — sve sam »ju nalk živi, živ da se borj«.

Alegorija. zapletena, zamršena, snovna, ali kao takva,u duhu i Laze i njegove crkve.)

Prošle su godine mnogih zanose i mnogih očajanja. Laza se stalno vrzao u mislima oko venecijanskog hrama „koji ga je toliko zanosio. I najzad ga je Laza preobrazio za nov Život i novu alegoriju, koja je ovaj put mosila njegovo' najličnije obeležje (ne više uže srpsko ili šire crnogorsko).

Laza Kostić je imao mekoliko osnovnih slika i simbola koji su ga pratili kroz čitav život. Geteov kult »večnmo ženmskog« izgledao

mu je zabluda zapadnog čovečanstva. »Maj-'

ka« u njegovoj simlbolici nije nosila crte »več no žemskoga«. Madona u zapadnjačkom zago nefno-ženstvenom vidu bila je za Lazu bolesna pojava toga sveta, U svojim razmišlja-

2) Mogao bi se u Lazinoj obradi njegovih snova,

likova. tema, i Simbola uvek uočiti izvestan „,labirintski« preobražaj i vazda gotovo obavezno Vra-

ćanje na početak,

njima o lragediji, rado se Laza držao Šekspira ,a najviše srpske narodne pesme, gda

je osnovha uloga žene većma sestrinslka i ma terinska, Majka i sestra — u Srpskoj narodmoj pesmi — jesu: junakova sestra i junačka

maika. Vanja vaj WM.

Postepeno ,simbol majke i žene i bogorodice djeve preobražavao se u Lazi. Ciji uticaj razočarenja se pretvarao SVE više u čistu lepotu kao jedinu utehu u životu. (Lepota je još jedina ostajala. Omanulo je ček i srpstvo!) Uticaj Lenike Dunđerske, koja je bila sadržaj mjegovih večitih snova? Svi fi “uticaji u isti

mah! Uticaj, naizad ,i same te mletačke crk- ,

kve, prelepe Santa Maria de la Salute prosto opipljiv uticaj te građevine, koja je Lazi bila. oličenje dramskog i

je bio srodan.

Svi se ti simboli slivaju u Jedno, u posled njoj Labudovoj pesmi Lazinoj, koja ie posvećena Lenki Dunđeskoj. Psihoanalitičari su, na jednoj od svojih međunarodnih skupština (viđeti: časopis Psyche, decembar 1947) posvetili svoje diskusije pitanju katoličke Ma done i konstatovali su: da je Madona, u pot-

" svesti katoličkih, masa identična sa katolič

kom crkvom, a da je iščezavanje kulta Madonina na. zapađu ostavilo ljudima izvešnu bolnu duševnu prazninu. Kult Madone, kao

laza MRiostić

SLOBODA LIČNOSTI I SLOBODA

STVARALAŠTVA U SOCIJALIZMU

Govor namenjen Kongresu Saveza Dpoljskih pisaca, a održan ma književnoj večeri u Varšavi, u klubu inostrane štampe.

Tema o kojoj bih večeras hteo da govorim „upravo o kojoi bih hteo samo da nabacim nekoliko uzgrednih teza bez većih pre tenzija, bila bi — sloboda ličnosti, sloboda in dividue u vezi sa slobodom stvaralaštva i po ložajem književnika i umetnika u društvu u kojem vladaju socijalistički odnosi. Razgo vor o ovom problemu „naročito danas, u ovim vremenima velikih smutnji i previranja, ne izgleda mi nikako suvišnim. Naprotiv, pOtrebno bi bilo organizovati što više dijaloga ove vrste, ne bi li se intelektualci svih profesija i kategorija (jer o njima je u prvom redu reč) — koristeći svoje pravo da slobod no kažu svoje vlastito i intimno uvemenje i mišljenje o svemu što spada u oblast duha — na neki način angažovali u razbistravanju mnogih pojmova i shvatanja o kulturi i pozivu umetnosti i umetnika, književnosti i književnika u savrememom svetu.

Možda će nekima izgledati pomalo čudno što ja podvlačim da fireba iznositi intimna i lična gledišta i shvatanja o raznim savremenim književno-estetskim i kulturnim problemima.

Svedoci smo raznih nesporazuma koji su se pojavljivali, i koji se još uvek pojavljuju, u vezi s neobično važnim i bolnim pitaniem koje bi se, ukrafko, moglo okarakterisati ili podvesti pod ono šio svi nazivamo položaj stvaraoca — umetnika kao ličnosti u dru štvu u kojem vlađaju socijalistički odnosi.

Reč je o socijalističkom društvu i sistemu samo zato, jer to je ono što, bar mene, kao književnika-marksistu, ovom prilikom i OVO ga puta, zbog raznih optužbi koje se podižu i od pozvanih i nepozvanih „neobično i iznad svega interesuje. Ne treba sakrivati isfinu; mnogobrojna su i teška i gorka iskustva koja smo doživljavali i doživeli u ovoi oblasti. 'Ali, ni položaj umetnika i stvaralaca u kapitalističkom društvu i svetu — ako mi dozvolite da kažem usput — nije nikakva mi sterija i tajna. Makoliko ga izvesni apologeti sitnoburžeaskog liberalizma, i s desna i S »leva«, slavili i zamagljivali lepim i ugodnim frazama o postojanju skoro bi se moglo reči totalne slobode ili slobode bez ikakvih

obaveza prema društvu u kojem živiš i radiš, '

— odavno je bostalo jasno da tako nije, | da tako ne može da buđe. I zalio ako se kod nas traži ona poslovična slamka u oku, treba se pokatkad setiti dai i kod onih drugih DOstoji poneko brvno. Još je Lenjin o liberalnoj demokratiji pisao kao o slobodi novčane kese, a kada se radi o njemoj primeni ma tako oseftliivu oblast kao što je umetnost, onda je očigledno da se može govoriti jedino o slobcdi materijalno obezbeđenog knijižev nika i umelnika, slcbodi onih koji se ipak. i neopozivo, — na jedan ili drugi način, DO dređuju zahtevima društva koje ih izdržava. koje im obezbeđuje razne počasne ili realne funkcije i zvanja, unosne poslove i honorare, pa bilo đa se rađi o državnim bilo o Tedakfovskim, izdavaškim. i sličnim zapoilenjima koja su u bližoi i daljoi vezi s. književničkom ili umetničkom profesijom,

U ovom svetu i u ovom veku, a naročito u foku poslednje decenije u kojoj mi živimo i delamo „počeo je da kruži jedan bauk bauk izvitoperenog „iskrivljenog, falsifikova nog, a to će reći u najvećoj meri mistifikovanog komunizma, na kome se — na Za-

padu, a ponekad i na drugim štranama zida vrlo moćna, vrlo vešta, vrlo perfidna i zbog svoje perfidnosti efikasna — antikomu nistička propaganda. Ne treba da se zavaravamo: na tom poslu sarađuju vrlo značajne i ugledne imstitucije i ličnosti, remomirani i ugledni pisci, umetnici i naučnici, među kojima ima i takvih koje ja lično, naprimer, kao velike duhove našeg doba, veoma cenim. Ne treba se, isto tako, zavaravati, tim ljudima, koji najčešće — ispovedaju sa-

svim iskreno svoja gledišta o opasnosti »ko~ '

munističkog totalitarizma« — i u oblasti politike i u oblasti duha posebno, — ne treba

' se, ponavljam „zavaravati, dobar deo mate-

rijala i duhovnu hranu, dokaze za njihove teze, za takva shvatanja i takvu propagandu, u većini slučajeva, đajemo mi. Mi, koji jesmo „ili bar mislimo da smo, komunisti i socijalisti; mi koji živimo i radimo u zemljama u kojima je socijalistički sistem vlada jući društveni oblik. ·

Bilo bi izlišno da, ovde, ulazim u neku širu analizu one pojave koju svi nazivamo ždanovštinom ili teorijom takozvanog sogcija lističkog realizma, Bilo bi, isto tako, izlišno govoriti o šŠtebnim posledicama koje jie ova pojava i ovakvo shvatanje nanelo socijalizmiu i kmjiževnosti i umetnosti u socijalizmu, Sve te stvari su već dobro poznate. To je bila teorija za evnuhe, a ne za istimaske i prave stvaraoce. Jedan jugoslovenski daroviti pro zni pisac, pesnik i humorist, vrlo popularan u najširim krugovima čitalaca, Branko Ćopić „napisao je pre četiri godine, u jedmoj od svojih satiričnih humoreski „sledeću rečenicu: »Ne postoji socijjalistički realizam kao Što me postoji ni socijalistički vručak«. Nemojte misliti da su se ljudi grohotom smejali ma ovu duhovitost koia tako vemo odra žava pravo stanje stvari. Priličan broj umetnika je, s gorčinom i bolom u duši, pravio u sebi bilans u vezi s jednim zauvek izgubljenim p?*riodom svog života, periodom u kome su se oni i kao ljudi i kao umetnici — iz čiste, vere da tako najbolje služe velikoj ideji socijalizma — svesno podređivali zahtevima takozvane parolaške literamue koja je imala izvestan uticaj kod nas do 1948 godine. Kažem, izvestan uficaj, jer praksa potbunog podređivanja umetnika i umetlmošti prakticističkim zahtevima dnevne politike nikada nije uspela da se nametne kao jedina i isključiva, kao nešto obavezno, stoprocenino, za sve i svakoga.

Kulturne tradicije i otpor, imtimni otpor većine jugoslovenskih komunista — umetnika koji su vaspitsni u sesvim drukčijim uslovima i okolnostima, i istorigkim, a društvenim, i političkim — sve to je ođigralo odlučnu ulogu u borbi protivu šablona i šema

socijalističkog realizma. Posle 1948 godin,

proces borbe zm socijalističku demolratiju u Oblasti kulture i umetnosti krenuo je. snažno napred, jer smo uočavajući i pronalazeći korene ždanovizma, bili u stanju da, utoliko pre, i jasnije mego ikad dotad, uvidimo i ofkrijemo i svoje vlastite greške, DOgrešne i dogmatske stavove, jalovost administrativnog dirigovanja kulturno-umetničkim životom, kuliurnim i umetničkim usštanovama i preduzećima.

Možda naše iskustvo i nije primenljivo za druge zemlje, i sigumo je da po mnogim svo jim specifičnim elementima to i ne može da bude, al; je za nas odavno Dpošlalo očevi-

dno da še problem slobode stvaralaštva | slobode stvaraoca kao ličnosti ne može druikčije rešiti nego putem borbe mišlicnja, slobodne diskusije i slobode izbora i Opredeljivanja u umetnosti i ocštetici uopšte, uz poipuno ukidanje svakog administrativnog mešanja u iom domenu. Kao posledica ovakvog shvatanja bilo je i pretvaranje Sa veza Kmjiževnika Jugoslavije u Čisto profesionalnu organizaciju koja se bavi, ekonomskim i sličnim staleškim poslovima (kao što su socijalno osiguranje, penzije i slično), bez ikakvog prava na mešanje ili naturamje ovakvog ili onakvog estetskog stava svojim članovima. Izdavačka preduzeća, časopisi, listovi, pozorišta, muzeji, škole (od osmoljetke do univerziteta) i sve druge &ilične institucije — oslobođene su potbuno administrativnog upravljanja i vraćene natrag društvu, na taj način što su sada jedini odlučujući faktori u njima radnički saveti uporedo sa odgovarajućim organima društvenog „upravljanja ( izdavački saveti, pozorišni saveti, univerzitetski saveti i šlol ski odbori itd., koji su sastavljeni delom od članova preduzeća ili ustanova, a većim delom od pisaca, umetnika i drugih javnih i naučnih radnika). I tako dalje, i tako dalje.

Postoji više mitova kojim su ždanovizam i staljinizem »obogatili« marksizam i marksističku estetiku, razvijajući ih na netačno i lažno protumačenim postavkama Marksa, Engelsa i Lenjina, Iz članaka i rasprava marksističkih klasika izvlačeni su mpojedimi citati kojima je zatim davan sasvim proizvoljan smisao, Nabrojaću samo neke od tih mitova koji su, po mom mišljenju. stvorili najveću pometnju i zbog kojih, još i dandanas, u velikom delu svetskog javnog mišljenja vlada uverenje da je u socijalističkom sistemu nemoguće obezbediti pravu slobođu stvaralaštva. -

Prvi mit bio je mit o tome da nužna

veza između politike i književnosti i umet-

nosti znači isključivo njihovo podređivanje zadacima dnevne politike, a ne piščev pogled ne svet. Međutim, kad je već reč O pošledđu na svet pisca ili umetnika, vrlo Če-

sio se zaboravljalo na onu Engelsovu mi-

sao (vidi Pismo Minni Kautsky od 1885 8): »Što više političko mišljenje stvaraoca O” staje „sakrivemo, to je bolie za umetničko delo. Takvi i slični stavovi su zaboravljani, ali je zato jedan Lenjinov, u suštini organizacioni članak o Partiji i partiskoij književnosti, uzet kao osnova za razvijanje teorije o potrebi podređivanja književnosti i umetnosti dnevnoj politici. Lenjin je, međutim, u tom istom članku, prelazeći sa čisto organizaciono — političkih ma probleme estetike, napisao o slobodi stvaralaštva sledeće: »Mi smo daleko “<d pomisli da propoveđemo nekakav jedmoobrazan sistem ili rešenje zadataka putem nekoliko odluka. Ne, o shematizmu u toj oblasti najmanje može biti govora« (Tom X, 4 izd., str. 28),

Drugi mit bio je mit o lome da je iakozvani socijalistički realizam jedino odgovarajući i; jedino moguć književno umetnički metod i postupak pomoću kojeg se jedimo može olkriti umeinička istina, pa je, prema tome, obavezan za sve pisce koji žive i rade u socijalističvom društvu. Koliko je to nesaglasno sa Živom #dijaloktikon

v

baroknog živobisnoga · baja, onog čemu je od vajkada težio, koji mu