Književne novine

. obliku,

Možda je najnepravednija od svih sudbina zadesiti jednu književnost kada: je 'mjeno širenje ograničeno uskim lingvističkim područjem, koje unutar: navionalrih granica . zatvara nesumnjivo bogatstvo o kome spcljni svet i ne. sluti.

To se do poslednjih godina događalo sa jugoslovenskom literaturom... ·Neđavni polet u izučavanju slovenskih knji-

Ivo Andrić

ževnosti i jezika, koji se poklapa sa razvojem kulturnih odnosa između Francuske i Jugoslavije, naizad je omogućčio prevodnoj,književnosti da probije tu jezičku prepreku. Gotovo istovremeno u PFrancuskoj su štampana 'dva prevoda sa srpskohrvatskog jezika»od.kojih će isjedan i drugi, samo u različitoi meri, privući pažnju čitalaca.

I jedan i drugi su dela istog pisca, Ive Andrića. Da-

nas u svojoj 64 godini, on je,

poreklom Bosanšc. Pobornik jugoslovenske .;nezavisnosti pre 1914 godine, borac za srpskohrvatsko jedinstvo posle 1918, književnik i diplomata između dva rata, on se 1945 godine javlja kao veli, ki književnik s tri istoriska romana: »Travnička hronika« »Na Drini ćuprija« i »Gospodica«. | | Ova tri dela čine wpiščev osvrt na njegovu prošlost. Ustvari, tri građa u .kojima se odigravaju opisani događaji su oni u kojima Ivo Andrić provodi svoju mla-

dost: Travnik, Višegrad i Sarajevo, Ali, sazrevajući u

toku mnogih godina, a napisani za vreme nemačke okupacije, . ovi romani imaju i jedno drugo značenje: pretstavljeju neku vrstu otpora. Istoriski roman nalazi ovđe jednu od svojih tradicionalnih uloga: očuvati, podržali, obogatiti ljubav prema domovini. i Preveđeni su samo »Travnička hronika« i »Na Drini ćuprija«. Prvi ie preveo Mišel „Gluščević, u izdanju „Francuskog bibfografs"og kluba«, a drugi Žorž Lisiani, u izdanju »Plona«. OM, Iako lično nimalo he volim skupocena izdanja »Klubova«, moram priznati đa je »Travnička hronika« izvan= redno lepo opremljena. Čitaoci koji imaju sredstava i volje da kupe takvu knjigu,

neće baciti novač. Drugi će'

pričekati da delo nađe pristupačnijeg izdavača. Traprotiv, roman »Na Drini ćuprija« štampan je u izdanju popularne kolekcije »Peux. croi-

sćs« koja je već mnogo uči-"

mila da najširoj francuskoj

čitalačkoj publici pruži mo-

gućnost da upozna remek-đdela najmanje poznatih stranih književnosti. Ova . knjiga trebalo bi da doživi sudbinu svake valjane knjige: da je čita, prihvati i preporuči najveći 'mogućan broj čitalaca. 4

; Tod naslovom »Jugoslovenski '"Tolstoi Ivo Andrić“, Rober . Jskarpi u pariskom »Mondu« od 16—17 decembra 1956 godine

donosi opširan prikaz dvaju Andyrićevih .romana prevedenih mn francuski, Njegov napis donosimo wu mešto skraćenom.

koje mogu'

· da, čini. mi se, leži u tome

.pre

„goslovenskih ljterata, ..

Dol

Ova dva preyoda · ne. liče jedan na drugi. To bi za one koji žele bila prilika da jzazovu diskusiju .između uni-. verzitetskih i literarnih prevodilaca, Gospodin 'Lisiani ie profesor slovenskih jezika i literatura na Filozofskom fakultetu u Borđou,.i u mogućnosti sam da tvrdim da njegov prevod nije plod površnog rada. . ie ki a +

Svaki od ova dva prevoda ima svoju vrednost. Onaj. Mišela Gluščevića izgleda mi. »poneseniji«, a Žorža Lisiani– ja brižljiviji. Osim toga, posebna zasluga drugog prevo-

što, ne.ogrešujući se o jezik, čuva kostur snažnog i ponekad ıžujednačećnog stila...

U uvodu za »Travničku hroniku« Klod Avlin Pret. stavlja nam Ivu Andrića kao jugoslovenskog Tolstoja. Poređenje s »Ratom'i mirom« zaista je neizbežno. To je” naličje napoleonovske freske u slovenskom svetu. Dok se Rusija nalazi u srcu drame, mala Bosna, udaljena pokrajina, pod turskim jarmom, ostaje postrani velikih evrop-

skih vrenja, čije posledice samo posredno oseća. »Ni· rzt ni mir«, — Diše tačno

MLADEN MARKOV: | »Hronika o zabo= ravljenom selu«

(„Narodna prosvjeta“, | Sarajevo, 1956) i

Još jedan o otkupljenih romuna. sa prošlogodišnjeg Kkonkursa sarajevske „Narodmo prosvjete“. Svakako, zanimljiv Kkada se zna dw Je njegov autor, zasad bar, najmlađi romanopisac

| u našoj zemlji„ a i jelan od maj

mlađih w svetu. Samxu ta činjenien je dovoljna pun da se već unapred: romanu priđe sa BimpiatiJOAN, a O i; .

„Hronika o zaboravljenom se= la“ je roman o' prvim danima okupacije jednog vojvođanskog sela, roman čiji zaplet i sigurnost vođenja radnje pretstavljaju nesumnjive kvalitete njegovom autora. Živo i jednoštavno pričanje „ smisao za ubčavanje pojedinosti, dočaravanje atmosfere WMao i davanje refleksnih boja u frenucima ocrfavanja ličnosti, Bšve fo nagoveštava autentičnost Markovljevih sposbnosti kao pbisea: 'Na gotovo svakoj stranici ovog romana prisutna Je okupn= cija i teška atmosfera onih poratnih dana u kojo, su se mašli seljaci iz: Vojvodine, pritisnuti, 5 jedne strane, okupatorom, m. s druge još jače svojim komšijama, koji su shvatili “dolazak nemačke vojske Kao oslobođenje, To je, ujedno, i tematska prinova Koju Markov unosi m maš savremeni roman o poslednjem ratu. i Mevoluciji.

No, i pored Tih nesumnjivih Wvaliteta, padaju u oči i nedostaeci sa kojim se Markov u svom romanu suočio. Oni se mnnročito osećaju u nedovolino psinološki obrađenim ličnostima, opravdanju njihovil, postupaka, izvesnom lakom dozom površnom crtanja stvari i crno-belih nijansi slikanja, kao i stilskim neujedna čenostima. Svakako da je tu vid nu ulogu odigralo nedovoljno životno i liferarno iskustvo pisca, koji nije 'Dio nw stanju da se u potpunosti nosi sa jednom. Ova-– ko delikatnom građom. Pa i pored tih zamerki, ovnji roman ie, besumnje, zanimljiv. i, svojim vrednostima“ potvrđuje obravdanost svog izlaženja, I+-ne samo to. On nagoveštava jednom z sta obdarenog pisea, najavljuje jedno ime od kojeg se s pravom mogu očekivati novi i bolji rezultati, “ . s

A »Magelan«

(„Narodna prosvjefa“,

Klol Avlin. U pozadini rasnog i verskog šarenila odvijaju se in-

trige jednog francuskog i jednog austriskog” konzula, kao marionetska parodija

krupnih političkih događaja i ratova. . Niti "To je hronika: upravo ništa se ne događa, sve je samo niz epizoda u kojima su mračna nasilja, često svire post,'istaknuti prividno bez-: načajnom .. “celinom:;.. 1. jedan stari Musliman, Hamdi Beg, izvlači zaključak da eto sve prolazi, carevi se digoše i smrviše Napoleona, Rkonzuli će napustiti Travnik... mo-

:Bda će ih se ljudi sećati još

koju godinu... i na kraju će ih svi zaboraviti kao da nikađ nisu postojali...” Psjhološka studija konzula Davila, čija karijera pruža knjizi osnovnu nit, izdvaja se na tom trijumfalnom sppkojstvu, toj »pobedničkoj tišini«, koja će trajati još jedan vek. Taj konzul je zaista postojao pod drugim imenom i' autor ga je podrobno proučavao dok je,sam bio diplomata u Parizu. Posle pada carevine, Davilov zaključak svođi se na' zaključak starog Turčina, Hamdi Bega. 'Konzul razmišlja: »Putovanje je dakle večito... a smisao i dostojanstvo puta postoje samo uonoliko ukoliko umemo da ih nađemo sami u sebi. NMi puta ni cilja... Samo.se. putuje. Putuje se i troši i zamara; e "»Na Drini ćuprija« ponovo daje neki smisao životu. To! više– |

je takođe hronika prariska hronika —-kaže se u podnaslovu. Ali više nisam simiran da bi se poređenje s "Polstojem još rhoglo održati. Glavni junak više nije čovek, ! već lepi most... To su,. đa i igrazim „rečima „gospodina T,isianija, »povezani. događaji koji govore o mostu na Drini«. Ali .jedimstvo dela, je potpuno zahvaljujući ka piji, malom javom mestu na=

.sred mosta, na kome se odi-

pravaju glavin događaji hronike: tamo se nabija na ko-. lac | veša, tamo se prijatelj ski razgovara s prijateljima

i svađa s neprijateljima, ta~

mo se čitaju obznane gospodara Bosne što se smenjuju, tamo se nakraju čuju prve, reči o slobodi koje dopiru 8 one strane srpske granice... Cela knjiga napisana je da bi se iznela ta završna sćena

mi kojoj Jugoslavija sutrašnji.

ce dolazi na smenu Orijenta,. pobeđenog sopstvenom.nepoW\retnošću, Više neso boje opisivanja i psihološko bo-

'gatstvo, ona uzdržljivost ko'ja je siguran dokaz pravog

smisla. za istoriju, čini od romana »Na Drini ćuprija« veoma veliko dulo.

Ivo Andrić nije na kraju svoje karijere. Treba se hadati me samo đa će se dovršiti vođenje" onoga što je on već napisao, nego' da će 56 francuskoj publici omogućiti da prati, u njegovoj zrelosti, delo pisce, koji se već afirmi„ sao kao jeđan ođ vođećih ju-

KNJIŽEVNE NOVINE

Sarajevo, 1956)

Naš čitafac, kome su Cvajgova dela poznata, biće zadovoljan ovom majstorski napisanom knji gom o jedmom od najvećih moreplovaca svih vremena, koji je prvi oplovio neispitani put oko zemljine „Mugle, o Ferdinandu Magelanu. Za savremenog čitaoca Magćlafova biografija je utoliko zanimljivija što će .i om osetiti ono” isto što i CvaiR kaže u svom predgovoru, đa da-

nas putujc sigurnim brodovima i lepim putevima koristeći sav

luksuz života, a da sc pritom i ne zapita kako je bilo pre, Kako su nekada ljudi polazili ma putovamja·-u mjelspitane . ele ne gznajuči gde će st

Mada će sljći, :bez plana.i: 7 đenog Teda vožnje, ma nlim ribarski Sčamciln otisnuti u beskrajnosit, neprekidno izloženi

opasnostima za goli život, bez ikakve sveilosti noću, bez postcelje i mesta za. odmor, po nemllosrdnim žegama i hladnoćama, sami u mnemilosrdnoj vodenoj pustinji.

Odgovor”Bha fa pitanja dao je Cvajg u ovoj zanimljivoi biogra fiji, objašnjavajući. kako to kaže, „u-isto vrome. sebi i čitaocima“ lik, putovanja i pođuhvate Magelana,: čoveka koji je izveo jednu od najveličanstvenijih riiiseja u istoriji ispitivanja zemlje, ukrcavši: se u Sevilji na pet ribarskih brođića, sa dvesta šezdeset pet odvažnih ljuđi, ođ kojih se na,.jednom istrule}om·- bro du kući vratilo svega osamnaest.

Građu za. 'svog | „Magelana“ Cvajg je crpeo prema svim do-

stupnim đokumentima, mesecima vremena kao

proučavajući sve moguće Knjige o ovom odvažnom moreplovcu, kao i niz drugih arhivskih podataka i dokumenata, sve do dnevnika brodskih kapetana i novinskih članaka, težeći, na sva ki način, đa to buđe jspričano što vernije stvamosti, iako se čitaoou neprestano mameće utisak da je to jeđan veliki sam i bajka o ljudskoj odvažnosti. Zbog toga bi na ovom mestu i na ovoliko prostora bilo neskromno uhbuštati se u dublje analize ove Cvajgove kKknjipe. Cilj ovog prikaza je da „Magelana” toplo preporuči našim čitaocima, S. 3, A

JOVAN DUČIĆ: Pesme

(izbor Tili Fincija, Nolit 1956)

Đobili smo jednu lepn Kknjigu; iako nije izdata luksuzno ka ko je ranije bio slučaj sa Đučičevim pesmama, ova knjiga obećava da će zbog vrlina VOR izbora Kao i zbog pristupačnosti i potrebe Koja se za njom osećala, postati popularna. Ovo je Dučić koji nam može i mora biti drag; njegovi neuspoesbi, njegov pseudoklasicizam, odbačeni su koliko je to bilo moguće, Nijedna pesma w prozi ne nalazi se unutra, mada za nekimn od njih moramo da zažalimo što ih lu ne srećemo. Finci je ipak u pravu kad smatra. da, bi njihovo unošenje, kako kaže m pogovoru. narušilo kompozicioni sklad ove knjige. Osim toga Finci miie uopšte uzimao u obzir one Dučieve pesme koje sam autor nije uneo u svoj odbir sabranih., dela, nli je zato uzeta kasnija MDučićeva proizvodnja sabrana u mnjegovoj emigrantsko,j sveščici „Lirika“, Pesama iz naročito popularnih ciklusa „Dubrovačke poeme“ i „Carski soneti“ ovde skoro nema, i uverili smo se: Dučić time samo dobija, njegovi trajni kvaliteti time Jasnije izbijaju ma, videlo, pesnik nam postaje bliži, intimniji i ubedljiviji. Nesofisticiran mikakvom modom om Vu uspeva da nam da pravi izraz Bvoje vitalnosti i svojih pritajenih opsesija, koje sm nesumnjivo originalne i sjajno izražeme.

Mesta koja pojedini pesnici zauzimaju u književnoj istoriji sVO ga Jezika ne osfnaju uvek ista. Ako Je Dučić u jedan mah bio postavljen na svoje mesto, ono mu je Kasnije bilo uzdrman i osporeno daljim razvojem naše poezije i naše Kritičke misli, No otada sifuacija s njim je ostala

nekako Rolebljiva, neodređena, nijedn nova, autoritativna. ocenu Dučića nije došla sa novi

estefskih pozicija; umesto toga Dobili smo evo jedan autoritafivan izbor koji će pomoći da se mesfo ovog pesnika, nanovo odredi u našoj kn, vno, istoriji na jedan definitivniji način.

i R. H.

Herbert Džordž VELS:

»Tono Bangi«

(sRad«, Beograd, 1956)

Poluautobiografski roman Her berta Džordž Velsa je slika.celo kuprog ~. engleskog: društva. 5 kraja XIX i s početka XX veka,

Slika ije to d gigantskih razmera, i, što je najinteresantnile, vrlo objektivna u svojoj tačnosti, Razlog je u ovome:

Vels se rodio i odrastao u DOrodici koja je iživljavala feudalizam, proveo dečaštvo i lep deo prve mladosti u zahtevanoj pokornosti, feudalnom, bledsoverskom moralu i ređu i otuda je nikao njegov revolt, đocnije sve strano objašnjen naučnim i knji ževnim sredstvima. S druge stra ne kroz jedan period Života svog strica, Vels je iskarikirao načine bogaćenja u kapitalističkom društvu, te tako i tom društvu, u vreme kad se o njegovoj progresivnosti još kako moglo govoriti, očitao oštru lekciju. Čarobni »Tono-Bamgi« je Uustvari jedan medicinski bućkuriš koji preduzimljiv piščev stric servira engleskom čoveku onoga

univerzalni medi-, &ament. Na obmanjivanju radnih ljudi počinje a raste nJjegov ugled i njegovo bogatstvo, Vels je na taj način nezavisno od mođemog marksističkog tret mana ekonomije, oštroumno zapazio i podvukao suštinu kapita lističkog poretka, iako, valja reći, nije osećao veće razumeva nje za eksploatisane. Ljuđi koji nasedaju mahinacijama mnjegovog strica više su budale i glupaci a manje obmanuti kojima treba (kad se već piše književno delo sa tezom) pokazati put. Autobiografski prizvuk je jasan i očigledan svakome ko imalo poznaje život ovog interesaninog engleskog pisca, ekonomiste, bio loga, političara, pisca žilvernovski usmerenog u tamu i budućnost naučnih otkrića.

»Pono-Bangi« se čita bez zastoja, mađa tome ima da zahvali nekim drugim, neumetničkim kvalitetima Pričanje mu je Vrlo živo psihološke istine često lične i ličnim okom · viđene, pa ipak je to delo od koga, kad bismo oduzeli ideju-vodilju i plemenitu ambiciju, bi vrlo malo interesantnog ostalo, Ova digresija hoće da podvuče: »TonoBangi« je dobra knjiga Sa tcezom, koja se može i koju je potrebno čitati, ali od koje ne tre ba očekivati nikakvo čisto umet ničko uživanje,

Roman je preveo Slobođan Petković, M. D.

Henri Pirenne:

»Povijest Evrope«

(Od seobe narođa do XVI stoljeća) (Izd.: »Kultura« Zagreb, 1956)

Obimno delo belgiskog istoričara Henri Pirennea (1862—1935) ne treba shvatiti kao delo koja ima isključivo naučne ambicije ni kao udžbenik. Pisano u vreme kada je naučniku bila, u nemačkom progonstvu tokom I Svetskog rata, nedostupna nauč na literatura, pisano na osnovu obimnog znanja a posle đugogodišnjih i temeljitih naučnih ispitivanja, delo »Povijest Evrope« nije samo zamašna istoriska studija već i knjiga koja je sa svojih opšteobrazovanih koristi dobrođošla, osim toga i svedočanstvo jednog izvanrednog inte Jektualnog napora,

Henri Pirenne nama se ukazuje ne samo kao naučnik velikog formata, što je on uistinu i bio, već i kao istoričar čija se širina ideja ne sukobljava sa naučničkom savesnošću pri iznošenju i obradi čak i sasvim neznatnil činjenica. Ako se ovoj &njizi mo že zameriti to šio nije više obuhvatila ulogu slovenskih naroda u periodu Moji je istaknut u samom „podnasiovu Knjige »Povijest Evrope« — njoj se ne može prebaciti nenaučnost, i nepreglednost nejasna periodizaci ja zbivanja koja Pirenne obpisuje i komentariše.

Počev od prikaza osobenosti varvarskog Mkraljevstva u Rimskom vearstvu i do Justinijana i Langobarda i provale Muslimana, pa preko prikaza doba vlada vine Karolinga i opšteg stanja u feudalnoji Evropi sve do ratova za investituru i krstaških ratova, od osvetljavanja onih vreme na u kojima se počinie da Tormira građanstvo i zapadnoevrop ske države, prikazujući prevlasi

papinstva i Francušku "u XIII veku, evropsku Kkrizu od 13001450 (doba avinjonskog papin

stva, velike šizme i stogodišnjeg rata) kao i Renesansu i Reformaciju — istoričar je dokazao i to da je kao građanski naučnik učinio jeđan korak napred u od nosu i na najpozitivnije, najprogresivnije naučne napore u SsvoOme vremenu: on je sa začuđavajučom širinom u shvataniima pokušao da tok istorije objasni iz ekonomskih posebnosti dru štvenog razvoja a ne iz usko konkretizoyanih činjenica politič ke istorije. Polazeći od toga da su političke posebnosti i zbivania društveno-istoriski uslovljene ekonomskim posebnostima vazvoja proizvodnih snaga i produkcionih odnosa — Pirenne ie afirmisao svoju, u suštini sasvim jasnu materijalističku koncepciju koja je na području istoriske

nauke u njegovim radovima po sebno, našla svoju' istinsku air». maciju. Jasno je da Pitennćovu koncepciju. istorislkog vazvitka ne treba primiti »zdravo za BO“ tovo«, kao materijalističku. Zzaista nije nikakvo čudđo što je ovo delo od 1936 godine, kada je objavljeno iz Pirenneove Za“ ostavštine, nja.

POBVo izdanje »Povijesti EVTOT pe«, biće našem čitaocu, ČR; onome: koji ima ne samo laič | p ambicije u odnosu na OoVu knjigu — jedna pažnje vredna IRON macija. Ovo kapitalno delo belgiskog i evropskog naučnika —ı dolazi nam, danas 20, godina O“ sle prvog izdanja, i kao UI vanje na puteve dubljih naučn b ispitivanja. j B

Klin PELIN:

»Čovjek za koga

se svi brinu«

(„IBI“, Zagreb, 1956)

e TOB Ph kog pripoveda– znača,in' ugarska P ča Wiimae Pelina (1878—1949, zastupljene su, naviše, njegove kratke priče, koje su, istovremeno, biseri piščeva stvaranja, a i bugarske literature uopšte. Te priče zrače izvomim lirizmom i saživljenošću sm ljudima, problemima i društvenom ' kli-.

mom vremena ı kome je pisac

stvarao, ali to ni izbliza nisu jedini kvaliteti ovih novela, Bez anegdote, bez fabule, Pelin ne ume da zamisli priču.. Ali svakom isfabuliranom događaju, pisac zna da pođari smislenost, da ga zaođene u ruho svežeg i spontanog pričanja, da istakne, skoro uvek, pokoji kritički ili didđaktički podtekst, pa su te pri če primeri: da se i od anegdote može stvarati dobra literatura.

Slikajući male ljuđe. njihove fuge i njihove bolove, njihov zli uđes u primitivnom, čorbađdžiski-kampitalističkom društvu koje ih eksploatiše, slikajući seljake, siromašne varošane, suđije, život u manastirima, Pelin pokazuje niz osobina koje ga kao pisca dižu do zavigdnog stepena: humor, ironiju, liriku, humanizam. ta visoka umetnička sredstva nisu vrememom izgubila od Drvobitnog sjaja, pa će čitalac, po rečima Gorkog, još jeđnom „biti osvojen“., M. D.

Ivan RAOS:

»Volio sam Kkiše i konjanike«

(Društvo Književnika „Hrvatske“, Zagreb, 1956)

Ono što je najevidentnije u ove dve poduže Raosove priče je vanredna darovitost, mogli bismo, štaviše, reći: retka darovitost. Raos opisuje život jednog mladog fratra tačnije rečeno, on poetsko-psihološkim sred stvima sugerira duševno steije mladog čoveka khoga je jedan vid života odvojio od mladićskih radosti, produbivši u njemu neprolazne ponore, ostvarivši nove dimenzije i nove kvalitetc senzibiliteta. Izobačene, na poetski, manje psihološki način. Izvlačeći tamne žice iz tih' ponora, Haos je ostvario jedan nesumnjivo darovit, poetičan tekst, tekst pun metafora, snoviđenia, lirizma, oštroumne opservacije, pa i mislenosti. Bez čvršće kom pozicije što (momentano) takođe ne smeta. Slično je i sa dru·gom "ičom »Korak u stranu“. "a priča, iako drugačije, realističkije građe ništa manje nije ni poetična, ni čudna, ni uspe la. Piščeva opsevacija se u nioj diže do zavidnog stepena: iznenadna je, sveža, lucidna, i. zna šta hoće. Raosova proza, inače, ima svog preseđana u »Razgovorima na Siciliji« hoćemo reći da je, po osnovnom tonu, slična Vitorinijevim realnim snohvaticama. Vidan njen nedostatai: ie otsustvo jače kompozicije (naročito prva priča), ali ono što, još jednom, želimo da istaknemo je piščev talenat, koji, zasada sve ostale mane baca u zasenak. M. D.

„lije izvesno da će, čak i iz perspektiva pozorišnih hro ničara, značiti odveć mnogo podatak da'Yas već pedeseta:: godina deli od. vremena kada su prvi iznenađeni,'a možda i'očaramni gledaoci, imalj retku priliku da prisustvuju jednoj pozorišnoj pret stavi koja se .na ı sitno neobičniji način odvijala pred

ny,ihovim očima — nije bilo.

pozornice, već su se glumci kretali, govorili i· gestikulirali,, na nekoj. vrsti. kružnog podijuma, oivičenog redovim... stolica. Događaj koji u današnjem vrememu, koje je upoznalo mnoge vrste pozorišnog eksperimentisanja, ima daleko jači prizvuk bizarnog, negoli značajnog. Pa ipak, m.. šta bili skloni da rekmu pozorišni oci, svejedno da li njihov autoritet bio sklon da pruži blagoslov ili baci anatemu, ti dani ipak obeležavaju rođenje kružne scene koja je do danas, odolevši pogrđama protivnika, ili jednostavno nerazumevanju, Uuspela da se polpumo izvuče iz stadijuma eksperimentisanja. bee a Sva otkrića vezana su zB imena pronalazača; no ute meljivači ponekad ostavljaju daleko veći trag. Rajnhart i Kupo počeli su. da bi po 5sVršetku rata (koji nije bio običan ral, ni za generaciju koja je u njemu učestvovala, ni za ostali svet) Majerhold

i Ohlopkov nastavili su istra-. ·

živanja,

Ovi pođaci dobijaju sads"

boju istoriskog dokumenta.

LA ako. istoričar ieži da bude,..

TI je

vevnostan, i pod tim podrazumeva sklonost da prati tok stvari, uzimajuži u obzir sve elemenite koji su upleteni, od samog početka i od same suštine, normalno je sasvim ako on pomisli da je pojava filma imala — kako se docnije zaista pokazalo — odlu·čujući značaj za eksperimeni sa okruglom scenom. Iz veoma jednostavnog razloga: novi oblik interpretacije uporno je tražio nove mogučnosti izažavanja — a posle prvog velikog rata mogao ih je maći samo u krilu sedme umetnosti. Naravno, od trenutka kada je ovaj prestao da bu. đe: sniniljeno pozorište. GriTit, možda, sa krupnim planom, Pa i prvi protagonisti filmske komike, Neposredna blizina publike u kružnom

1 teqtar

gledalištu zahteva glumiu iz. građenu do neočekivanih detalja, u mnogočemu različitu od one koja s. klasične bine osvaja 'srca gledalaca. Smireniji gestovi, jača izražajnost fizionomije, prirođna, jer se ne može nalknaditi šminkom, daljinom ili kosti. mima, izvanredna važnost lu imike i boje glasa. , Sudbina pionira pođuđara se ponekad čalr i u detaljima. Priče o onima koji su vodili borbu za afirmaciju nove scene, ličile bi otuda jedna na drugu. Osnovna je ·činjenica sasvim dovoljna: istrajnost i težnja za bromalaženjem doveli su do prvog, cilja: danas je kružno pozorište utvrđeno kao ravnopravan način stalnog prikaziva-

nja dela iz klasičnog i savremenog pozorišnog repsrloara, * ip Ok

„ Intermeco koji sledi poslu. žiće kao pogouana mogućnosi da se baci retrospektivan pogled u prošle dane,u ba izm .Ju dva rata i docnije; poslužiće i kao most do naših dana i naših krajeva.

Nagli razvitak kružnog teatra vezan 'je za Sjedinjene D»žave. Podatak l:oji dopušta da Se govori o slučajnosti: godine posle Prvog svetskog rata, ispunjene duhovnim krizama i lutanjima, ali i značajnim pokušajima eksperimenfisanja, znače poče. tak iznenađujuće i nikad pre vaziđene američke: dominacije u filmu. I snažnog njegoVog uticaja na sve umetnosti, naravno. ·

! Godine 19934 Dejvid Helvil i Derik Lin daju preistave po hotelskim vestibilima i klupskim prostorijama. Bilo

je to doba puno različitib u~ ·

tisaka, i ljudi kojii su iz ni. čega: pokušali da stvore nešto, tek se u naše dane nazivalu pionirima.

Jedanaest godina docnije, u vremenu pume stabilizacije posle krize iz 1929, Glen Hjuz otvara »Pentouz tealtar«. Kao d:. je neko na volšeban način stavio neku svemoćnu polu-

. Bu u pokret — otađa: je sve

krenulo napred tokom koji je u iznenađujućoj meri bio bez velikih razočarenja. Toliko napred, da danas samo na

· Brodveju postoji. sedammaesi

kuužnih pozorišta. .

·Kružni teatar je. vrlo rano.

publikovano u Više ·

izboru pripoveđaka”

1 njegovi poceci kod nas

Branko. P. RADI

. Džep Tražim

u zadnjem džepu Je

koju samo. ona oblači. Isprazni džepove sveta,

Ne prebiva u našem

Rakovima ·

Veliki vrač s prstima 'Kredom nacrtani

Zbog njega dinar u Gospodine, čarobnjak je odajama vašeg odela! · Ni vetar, ni autobus, ni Traži ga za Velesajam, on ti u prsluku sitninu Traži ga krilora on zvezdama oči vađi i u kutnjake skriva.

Na dnu reke spava. Ali zbog njega ne može

• Tri Jedna je bila desno bed Druga — do grudi,

Moj lafe, krpe sveta! Šla su mogli šarenci, naramenci i plamenci? Šta su mogli kastanjenci A košava je duvala kao Za desno bedro taksi kai Do gruđi se vozila kad' Od gruđi je bila lepotica Prvi dragan Danas. Drugi dragan Sutradan. Treći dragan Prekosutra

Tri gracije su stajale pr

A košava je duvala kao

moj lafe, prave ubice. "Tri sirene na dnu Save. Postale su beluci.

Tražiš je u krčmi, već tri

I brižne su se skupile

ako je odbegla gostionic

A pristanište. kao nikad

prešao Okean, i osvojio duhyjvne prestonice stare Evro-. pe. Pariz, London, Rim, Milano, Berlin... Ponekad začuđujuće siromnšna Wivropa dalekovido je shvatila mogućnosti koje su se odjednom ukazale: prednost kružnog „teatra nad klasičnim jspoljava se, u priličmo jakim naglascima, i u finansiskom po gledu. Pripreme za jednu pretstavu odnesu dve do pet hiljada dolara, dok klasično prebacuije desetostruko veće iznose: čak i sedamdeset hiljada dolara. 5 "OR

Celje je malo mesto, ali će u privatnim ili javnim analin.a koji govore 6 pozorištu njegovo ime morati da bude stavljeno na počasno .mesto. Jer, prvi pokuš * sa eksperimentalnim pozorištem u krugu kod nas bio je učinjen u tom malom gradiću, tačnije u foajeu njegovog pozorišta, 1954 godine. Ali to je bila samo generalna proba pred ono što je trebalo da dođe,

Nekoliko meseci docnije, sledeće godine, u Ljubljani je otvoreno slalmo »Eksperi-

mentalno gledališče«, kruž-

nog oblika. ·

Prvo je bil', prikazana dramatizacija Zoline · »Tereze Raken«,. a zatim je publika

gledala” i, Rusenov komad »Muž, žena i smrt«,

Možda je to pomalo čudno osećanje kojeg gledalac po-

staje svestan: kao da je pro~'

molio glavu krc- prozor, i prisustvuje intimnoj koja. «e „odigrava u tuđem:

\

Č

ga u džepu krčmo. U džepu stca.iov biva u našem pristanišiu. i OOyC OBJpHJŠ nije. Ni u razrezu između grudi. đe spavao je jednu noc. Pod plećkom svilene košulje

džepove i džepčiće, nećeš ga naći! O O naći!

Nema vreliČ a E ocene. košućs lije. # I čamcu na obali triput | O a 0) džep na zidu šestosprainice

iegovi prsti novčanicu izvlače. “· ODO idea čvoru maramice.

koska, ni potkovica.

u vazduhu, Sad leži. Veslo po glavi. wu

Veliki vrač ribe prebrojava.

treća — od grudi. TI šta su mogli nožni prsti sveta? I mali, domali sa koščicama zglobova?

Istražni sudija ništa nije verovao. Moj lafe, bledo telo ženskog dela čovečanstva!

Tada su se pojavile sa rukama od mreža, zglobovima od olova i zubima od udice,

Pa zar da ne umreš, moj lafe!

Gostioniea

U čamcu, drugim čamcem plovi ortak Rakija. Na šlepu, drugim šlepom beži Vino. A pristanište kao nikad pijano,

ako je odbegla gostionica u irezno, u tramvajima moraće da se pije!

I brižne su se skupile čamdžije:

ako je odbegla gostionica u prazno,

u čamcima moraće da se pije!

i brižne su se skupile šlepdžije:

u šlepovima moraće da se pije.

sceni.

EPIĆ aroš ·

prošao

prebrojava.

da sbava Sava.

rPacije

TO.

2 nikad. d hoće, kad neće. voli, kad ne voli. i vozila se.tramvajem.

ed kapetanijom.

nikad.

Tri štepenice u luci.

dana ne pije.

tramvajdžije: |

a u vodobije,

pijano.

dvorištu. Glumci se kreću is--

pred njegovih očiju, kao da

. nisu svesni njihovog posto-

janja, izražavaju ono što: im Se. u srcu ili mozgu dešava. Gledalac, i “stala publika s kojom se na neki neobjašnjiv način poistovećuje, gleda sve to sa zadovolistvom, pomešanim sa čuđenjem i zanimanjem, koje rau: je inače strano. I. sve to zajedno izrasta u utisak jednog stvarno nesvakiđašnjeg doživljaja. . Pubijku, koja je do sada ispoljavala otprilike ovakve reakcije, sačinjavali su uglavnom intelektualci. No tu je osvanuo jeđan problem, i istovremeno rođena želja da se on prebrodi. »Eksperimentalno gledališče« potrudiće se svim snagama da pridobije i ostale delove publike — radnike, naprimer, u prvom redu. Da. bi cili bio postignut na najefektniji način, u najskorije vrem.e počeće davanjem pretstava u fabričkim halama. \ Naravno, uspeh tih namera zavisiće u dobroj meri od stvari koje su predviđene za ovogodišnji repertoar. Međutim, kako se u samom »Gledališču« naglašava, njegovo biranje mora se odvijati na terenu na kojem se ne kreću

ni drama Slovenačkog narod ·

nog gleđališča ni drama Mestr:og gledališča. Zatim, u skladu s mogućnostima izbora. glumaca, usled njihove

Sređujući sve mogućnosti, i dopunjujući ih protivraz!ozima, izvršeno je opredeljenje: »Majka Hrabrost« od B_rta Brehta, i »Rekvijem za jednu opaticu« od Vilijema Foknera, isti onaj: koje je Ka

mi ove sezone postavio u Pa-

rTizu, | NO ; i . Svakako, ovo su samo uži delovi obimnih planova.

v.zanosti za druge pozornice. ·

Žika Bogdanović.