Književne novine

.“

'bnikar prikazuje

K BR TI

Jara RIBNIKAR:

KAK

»Zašto vam Je unakaženo lice«

„NOLIT“ BEOGRAD 1956.

Pabula u romanu Jare Ribnikar odvija se van uobičajenih romansijerskih tokova deskriptivnosti. Ona ima svoje matice kada se događa„Ji nagomilavaju, sustižu i u mekom penušavom falasanju stapaju, kao što ima i smirenije čvorove u kojima je dešavanje toliko usporeno infrospektivnom analizom da se gotovo i ne primećuje nikakva spoljna. dinamičnost, već samo psihološio i dubin ško pulsiranje. Pisac se služi fabulom ne da bi je samo ispričao kao neki nepomati splet živomih zanimljivosti. On pomoću mje aogvetljava TDzionomije njenih nosilaca, čiji nagoni i strasti određuju životne postupke u tolikoj meri da su oni najvažnije egzistentne tajne koje tre ba ispitati i objasniti. Kažem namerno-strasti i nagoni, jer su ličnosti ovog romana pod jakim pečatom svoje iracionalnosti. Njihove psihe su sVe, povređeme, ranjene, uma kažene, gotovo nenormalne u različitim smerovima.

'xsamljenošt je sveprisutno osećanje, provalija koju mičiji poziv za drugim ne može da ispuni, vema razdaljina između ljudi. Svi se oni upinju da se sastave, ali samoća ih nemilosrdno razdva– ja u trenutku kada su se goftovo dodirmuli. Zato se u čitavoj &njizi oseća nemir i iyzanje, ječanje bespomoćnosti i nesreće, živoihe tuge i prikosnog nezadovoljstva. Du ševni pakao u čijim se najdubljim Rkrugovima maziru rame sfrahote, eve obuzima i deformiše. On je mikrokosmički fatum, ono unutrašnje sudpinsko predodređenje koje pokazuje strmoglave puteve ljudskog pentranja ka životnim mefama. Njegova smrtomosna #d&veflucanja obasjavaju ambijent ove imji ge.

Jana je takav lik žeme čija je uznemirena svest stalmo opsedmufa tešicimi uspomenama, stravom i fikcijama. Nje Da silma životna aužurbanost je posledica nezadovoljjenog sanjarenja o sreći, Jara Ri· nekoliko njenih tragedija, lroje su se u životu desile uzastopno, ro mansijerskom fehnikorm simultanog dešavanja. Janina patnja je nagomilana sva u jednom trenutzu koji nema

. Svojih pregrada u smislu fi-

zikalnih podela vremena, i koji je bezvremeno i nepodnošljivo prisutan. Prvi čovek koji ju je privukao bio je duboko religiozan i u stanju verskog zanosa on joj je propovedao katoličke ideje o prvobilnom grehu i lrrivici. Posle ja postao ustaša. Drugi muškarac, njen muž Ivan, čo ves koji je realizovao svoj građamski sam u udobnom ži volu, misaono je pašivan i dalek, mada je tišti svojim ljubaznim nenmazumevanjem. Treća ličnost, ustvari glavna u romanu, invalid Ezanko, jeste Janin tragični saučesnik u njenom uzaludnom po: kušaju da ostvari snove. A. laj san — rekli smo -— je begstvo iz samoće. I Branko, je patnik samoće; u ratu je

Jara Hibnikar

iggubio nogu i zadobio brazgotinu ma licu. Njegovu bolest i žučnu osetljivost vreda Janmo. pružanje ljubavi,

Pisac je pokazao mnogo pre finjenog smisla za pozadinu Brankove ličnosti. Mnogi uzroci su formirali njegov karakter i oni su u romanu istaknuti. Taj upadljivi plura litet vidova kroz koje se čovek izražava, čini jedan od osnovnih vrlina ovog roma– na. Nepristupačna „figura Brankova, kojoj Jana želi da se pridruži, sva je sazdana od

neiskazve pažnje, od bola ko.

ji se prikriva, punog gordosti i samoljublja; iz njegovog ledenog držanja izbija tragika

razrušenosti, muke

usamljenosti. I kad jedanput bude upleten u vrzino 'olo ljubavi, on. će biti žrtva. Ubiće jednog mladića koji je nešto sa osmehom ~7„Sdobacio Jani. Osećanje svoje telesne savesti koju je rat stavljao na strahovite probe, sve je tO USkrslo odjedncmi i pomračilo rmu svest, i hitac Kojim on ubija veselog i zdravog sportistu, kao da je njegovu ·dušu prosvrdlao. Suđenje je puno dramatičnih akcenata; sve prethodno zbivanje siremilo je tom svom vrhumcu, raspletu —.i kraju. Ono je poslednji povod da se donese sud o vrednosti čitavog jednog života: iz perspektive svršelka, Branko oživljava ugpomene. Pred sudskim Ve= ćem, on, okružen Tantomima uobrazilje, nošen mešavinom sna i jave, bumca tako nepovezano 1 iskreno, da je pot puno jasno da se om obraća svom duboko zatrpanom ja koje krvari n dubinama.

U sceni suđenja objašnjeno je i uvođenje u roman ličnosti Slavka. Njegova ulosa ispočetka nije jasna, i ova linija čiji se početak poklapa sa početkom '%njige, ide dalje nezavisno od &voje važnije paralele Branko „Jana. Tek u poslednjim glavama one se ukrštaju. Slavko je državni tužilac na pro cesu i on treba da obesnači neminovmosi Brankovog posrtanja. Pisac je stvorio ovaj lik da bi ummogostručio razvojne tokove romana, raslojio njegovu materiju. Tako je romam postao potpuno opravdanje „načela simultanosti svoje gonstrukcije.

Pavle Zorić

OPAKE TIŠINE

Roman Vladimira Paskaljevića u izdanju »Minerve«, Subotiea 1957

»Pre nego što je došlo do njegovog objavljivanja, rukopis romana »Opake Hišine« imao je svoju malu i ne sasvim nezanimljivu predistoıiju, On se našao na onom brvom konkursu sarajevske »Narodne prosvjele« za oman, na kome su dodeljene sve raspisane velike nagrade bez izuzetka. Nezapažen i neuvršćen tad u nagrađene, roman začudo nije ušao ni u obzir za objavljivanje«,

va napomena stoji na kra ju Paskaljevićevog romana, iza beleške o piscu. Lepo, pomislio sam, treba to otvoreno reći: jedan veliki književni konkurs zapostavio je ovaj roman koji nas oduševljava na svih stodevedeset stranica, koji po svojim knji

ževnim vrednostima mora bi- brigama. Istinske pešnike lo bez gorčine, io znači da će

ti i zapažen i &lavljen. Onda je tu odmah i druga pomisao: kako će žiri od tri izabranika moći da bude objektivan u ocenjivanju tolikih dela i da ]i je » Narodna prosvjeta« dužna ili nedužna za preipostavljenu objektivnost i pouzdano estetsko merilo žirija? „Najzad, Koji je Žiri bio toliko izrazito kompetentan da se ne posumnja u njegovu savršenu objektivnast, koliko je bilo raznih Žžirija, raznih nagrada, a dela koja su pobrala lovorike trijumfa leže u pepelu zaborava? U našoj zemlji dodeljuje še svake godine niz nagrada. To je čast piscima i prizmanje, potstrek da istraju, pomoć da odole svakodnevnim

Šš S

Masimo Kampilji: Devojčice u igri

Zbornik Mickijeviču

IZDANJE KALIFORNISKOG UNIVE

LA ai aki u.

Jedan od majvećih epika je koncipiram {ako da je o-

u evropskoj Knjževnosli XIX vijeka Adam Miokijevič glavnim svojim književnim djelima i danas živi u Kkmjiževnoj kulturi svijeta. Stota je godišnjica njegove smrti, koje je proslavljena u cjjelom svijetu različnim priredbama, odjeknula i u američkoj slavistici. . Šef Odjela za slavenske jezike i književnosti na Kalifornijskom univerzitetu u “Berkleju Poljak Vaclav Lednicki, koji je aktivno sudjelovao i na Moeđunarođnom sastanku slavista u Beogradu (u septembru 1955), objavio je zbornik: »Adam Mic kijevič u svjetskoj književnosti: (Izdanje kalifornijskog univerziteta, Berklei i Los Amgeles, 1956., str. 626, Ilustrovano sa trinaest repro dukcija, skulptura i portrele A. Mickijeviča). Zbornik

Webinovca smrt

Pišti cvet duboki, cveta posna živa Oči su mi negde gde san ireba sniti Tekla neka reka, sad samo noć pliva

U noći krik zore, u kriku ja i ti

U prošlost tromu ne mogu se skriti

Ni ponovo rasti gde sunce svanjiva Slutnjom nekom čudnom život taj me kiti I meni biće ko što svima biva

Ali ni ovde utehe neće biti

Ni u svetlom slavlju rascvetanih šljiva Njena blaga ruka na raju će me zbiti Iza velikih vrata u predvečerja siva

Rasulo moga mozga ne

izlečiše

Ni jutra hi Mesec topao i žut Dozivanje mi je sve tiše i tiše

Put, dragi moj, o put

Koji vodi prema umirućem, danu

Toplom, ko mesec što spava u nepoznatoj ženi Ova laž o zvezdanom meridijanu

Jedino je još što strašno živi u meni

Moj mozak je magla gde krvari senka

I suncokret zaklan u ras vitu mesa

Al biću terevenka, zalutala semenka

Ispucan krik u prazno,

u nebesa

Oko moje glave zrela noč se kreće U paklu cveta april, peva lan

Utehe neće biti i neće

Iz tebe prepevati svetloš ni san

Moja prošlost teče drvijem ukraj pula I pesmom kcju će u snu neko snilti

Za pravo značenje onog koji luta

Utehe neće biti Moj put je put noćnih Put uklete ruke što će

poricanja se skoro svili

U obrvu blage smrti. Senko ispod granja Probudi.se, jer utehe neće biti

|W

. Milovan Danojlić

buhvatio studije o odjeku, značenju i sudbini djela A. Mickijeviča u različnim književnim kulturama.

Poslije eseja o Miclijeviču u mpoljskoi književnoj tradiciji (Jan L,ehonj) objavljena ,je prva skupina rasprava, koje obrađuju pitanje Mickijevičeva wmrijatelistva s Puškimom (W. Lednicki) i prijevođa' Mickijevičevih djela na ruski (G. Struve i V. Hodasević), a zatim slijede rasprave: Mickijevič u Njemačkoj (H. Šreder), Mickijevič u Italiji (G. Maver), Mickijevič u Šviearskoj (L. T. Veliš); Mickijevič i Francuska (J. Burili i J.

·Fabre).

U drugoj skupini su rasprave o Mickijeviću u Belsiji (G. Šarlie), U Britaniji (W. J. Rose), u Sjever„noj' Americi (PF. J. Vajtfild i E. Zavacki), u Skandinaviji (Z. T'olejevski), u Holandiji (T. Ekman), u Minskoj (S. Haltsonen) i u Litvi (V. Maciunas). Treća skubina obuhvaća rasprave o Miokijeviču i nje govim djelima u slavenskim književnostima i u Kknjiževnostima zemalja, koje su u susjedstvu {Poljske (u Madžarskoj i Rumunjskoj). Na kraju su zbomika rasprave: Mickijevič u hebrejskom pri jevodu (Abraham G. Duker), Poljska literatura u Kini i Mickijevič (Ši Hsiangp Čen) i bibliografski pregled djela A. Mickijeviča. (V. Vojntraub). U Zbomiku su zastupana i dva saradnika iz Jugoslavije. Profesor poljskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu univerziteta u Beogradu dr. Đorđe Živanović objavljuje raspravu »Mickijevič u srpskohrvatskoj Kknjiževnosti« (str. 495—525). Pošto je istakao glavne karakteristike u razvitku poljske i naše književnosti u prošlom vijeku, autor osvjetljuje odjek Mickijevičevih djela kod nas i utjecaj fih djela ma naše književnike, Prve bilješke i članci o A. Mickijeviču jzaŠli su kod nas u »Letopisu Matice srpske« u kojem su surađivali Đ. Magarašević i P..J. Šafarik. Mickijevič je u »Letopisu« po obvi puta spomenutl 1828. Kasnije su »Letopis« i »Serbski narodni list« bisali češće o Mickijeviču, 1887 godine objavljen je Pavlovićev prijevod

Adam „Mickijević

Mickijevičeve »Ode na mladež«. To je prvi srpskohrvatski prijevođ jednog Mickijevičeva djela. Od 1840 go dine mala kneževine Srbija privlačila ie brojne poljske emigrante koji su dolazili u misiji kneza Adama Čartoriskog. Novinar Miloš Popović (1820—1871) učinio je vrlo mnogo na popularizaciji Mickijevičevih djela među Srbima (u »Srbskim novinama«, »Podunavci«, »Skoroteči« i dr.). Srpska štampa pisala je često o Mickijevičevon. eposu »Pam Tadeuš«.

Živanović se opširnije Oosvrće na uzajamne veze između Muede Pucića i Adđama Mickijeviča. Pucić je 1848 godine posvetio Mickijeviču i zanosnu odu koja počinje stihovima »Dobro do šo, o putniče brate — odmoni se od trudnoga hoda...« On je na talijanski preveo i jedan dio Mickijevičevih pre davanja o. našim narodnim pjesmama. Poljsku literaturu, osobito Mickijevičeva dje la širili su među Srbima osobito Lj. Nemadović (18261895), Stojan Novaković (1842—1915) i Sima Popović (1844—1921) koji je ujedmo bio najbolji srpski prevodilac Mickijevičeve poezije.

U drugom dijelu svoje ra> sprave prikazuje prof. Živanović odjek Mickijevičevih djela u Hrva{iskoj, „počevši od slavenofilskog djelovamja Liudevita Gaja, ba do današ, Pritom autor piše o slav nim osobinama hrvatskog preporoda. Zagrebačka »Da-

RZITETA

nica« piše o Mickijevičau u pr vom svom godištu 1835 godime. Gajeve »Ilirske narodne novine« već od 1839 godine donose vijesi. o Mickijevičevu životu i radu i objavliuju prijevođe njegovih pjesama. Stanko Vraz (1810 —-1851) istakao se kao popularizator djela A. Mickijeviča u Hrvatskoj tako da autor Vrazovu djelovanju posvećuje osobitu zasluženu pažnju. Prof. Živanović je obradio odjek A. Mickijeviča u zadarskoj »Zori dalma–'tinskoj«, u opusu Augusta Šenoe, Ivana "Trnskog, Franje Markovića, Milivoja Šre Đla i đr. Osvrnuo se'na kraju na oba prijevoda. Mickijevičeva »Pana Tađeuša« (T. Maretić, 18983. i Đ. Šaula, 1951). Mickijevičeva djela prevodili su i Iso Velikanović i Julije Benešić koji je u ovom zborniku zastupan člankom »Moji prijevodi Mic kijevičevih diela na hrvatski jezik«. (str. 525—9580). Prof. Benešić, koji je od 1990—1938 g. boravio u Varšavi i tamo izdavao »Jugoslavenski biblioteku« (prijevodđe hrvaiskih, srpskih i slovemskih djela na poljski), detaljno prikazuje svoj dugodišnii rad na upoznavanju maše javnosti & poljskom ževnošću.

U Zbomiku,je prikazano i značenje Mickijevičeva u slovenskoi literaturi: od M. Čopa do B. Borka i Fr. Vod Lika koji je na slovenski jezik preveo Jastrunov biografski roman o Mickijeviču.

Mickijevičeve veze i odno si s Puškinom, Geteom, Mišleom, Žorž Sandovom, Montalambertom, Macinijem i 5 drugim velikanima svoga vremena urezali su duboke brazde u kulturne tradicije

demokrafske Bvrope. Stoga i

taj zbornik, u kojem su za. stupana dva solidna prinosa

naših autora, otkriva nam ši roku sliku socijalnih, politič kih i kulturnih strujanja u povijesti Evrope XIX vijeka, Djelo će koriso .poslužžiti ne samo onima, koji se zanimaju za lik velikog poljskos pjesnika nego i svima, koji se bave pitanjima uporedne Književnosti, poviješću poljske. i drugih slavenskih

književnosti i nabokon ži-

· voftom IHvrope u XIX vijeku.

AlSksandar Šljivarić

knji.

ne uzdiže niti uništava. Foknera su pitali da li je njegov život, u kome je promenio tolike pozive i iskusio tolike gorčine, bio težak. Ne, odgovorio je mirno, prisećajući se Yropskog rada Melvilovog i Londonovog”na kitaricama, to je bio život. Pa Tomas Man, kazao je jednom čuvenom ra doznaleu: »Lepo, gospodine

moj, živim, radim, učim jer '

ja sam nedoučeni đak, čitam, šetam se po istoriji i arheologiji, razggovaram, ja uopšte najviše izgleda {o i radim, družim se sa ljudima, oni misle, ja mislim, oni meni govore, ja njima,· sve jednostavno. A. onda uzmem čistu belu hartiju, ispod nje stavim išnDartan karton da mi

redovi budu pravi i čitko ispisujem sve što treba. Onda io pređuzme slovoslagač, Pri

znanja i nagrade ssmo su prolazna uzbuđenja kao i na= padi i pokude, Postoji proces života koji je neumitan 1 iznad svega«.

Roman Vladimira Paskalje vića pojavljuje se u vreme kad je naša čitalačka publika željna zabavne literature ilj c . koja Sadrži savremenu temaliku — sita je zoma– na sa ratnom tematikom... Do življeni užasi minulog rata iz godine u godinu ponovo su obnavljani u sećanju kao apokaliptičke vizije stave, mu čenja i painji. Toliko roma-. na, drama, filmova o ratu i stradanjima u nje.nu da je želja za mirom nasušna potreba svakog našeg čoveka. Čitalac traži druga uživanja i razonode, čini mu se da je bodro i vedro raspoloženje nepomućeno alo se kloni pot sećanja na tešku prošlost. Ali kako vedrina nikad nije

dobra knjiga o ratu, khmjiga kakva je Kalebova »Divota prašine, il; Lalićeva »Svadba« ili Mejlerovi »Goli i mrtvi«, i tolika druga dela, u-

vek dobro doći: {u je rat ve-.

lika mdizanscena, „groznica življenja, a ljudi u mjemu, njihovi odnosi, ćudi i problemj najvažniji i uvek u Dprvom planu.

Takav je i roman »Vladimira Paskaljevića. U njemu su sva zbivanja sinhronizovana kao jedinsiven živolni tok u kome su se stekla sva r Zuđenja Životnih sudbina lj* di. U ovom romanu sve je neobično: glavi.i junak je Ku zma, ime znano kao šaljivo, Kuzma Kužmić, naprimer, ali ono je ovde strašno zbiljsko, vezano za ličnost jednog fatalno poraženog čoveka koji je, u kovitlacu strasti i krvi ratovanja, prebrodio nemo guće adske prepreke, mattirijume, bedne ljudske poraze i poniženja, doživeo pakle „ne muke zatvorskog prebijanja, streljan metkom u potiljak pa ostao živ, obračunao se sa prokazivačima raznevši ih „ekrazitom — (kakva stravična, teška, nezaboravna slika svirepe kazne) borio se, pravdao, fražio opravdanje i smisao, nalazio

·moralne hrabrosti da istraje,

bi) ponižavan i mučen, vrebao da ubije i kao zver bio gonjen smrću... * Paskaljevićev roman sa stranice na stranicu razvija dinamičku dramsku gradaciju. Na javi se odigravaju sno vi, u snu še vraća java, Gerilac Kuzma živi strašnom dramom u kojoj dani postaju godine, sav je u konvulziji nervne mapetosti, drhte mu žile, sva čula nezamislivo osetljiva, asocijacije ga rastržu po životnom prostoru njegove prošlosti, za njim su o= stala „iskušenja, pred mjim neizvesnost. Kuzma nema Baš-Čelikova {ri života, samo jedan! Luta bogazama u neprohode, traži kuće i staništa, za vratima glasovi, ljud ski strahovi i sumnje. Na sve strane razni jataci, dostavlja či, bedne račundžije, zastrašemi plašljivci, ljudi zasićeni strahom, siti bdenja i strepnje. Ceo roman odvija se između dve smnyti, jedne koja je prebrođena i druga koja je neumitna. U tom procepu vrememskom on je shvatio svoje vojevanje: »svako sa sobom vodi rat i to je rat koji je teži od oružanog sukoba, teži što se igra na ma– lom prostoru; sve je tesno za jedan takav lični rat, i zato i zbog toga on izgleda ogroman za naš malj svef; ... vidim — sumnju i osvetu, dve nevidljive vojske, uz onu prvu vojsku straha koje je već pr thodnica ovih pomenutih; zbog toga sam možda video strašan, mnogostruk rat na ovom komadu zemlje i svirepost koju ne podnosim la-

x

Yladimir Paskaljević

ko, je” kad je čovek već pol puno sam, teško ratuje: nije lako vodili „neravnopravan rat, jer mnogo. se drukčije oseća ratnik kad hoda u holoni, sa svojima, makar bio i potučen, nego onaj koji je slalno sam; dobro, neka je i to u ređu: terenac je čovek nove Vrste, novo pod ovim nebom, on gine obično, i to je u redu, ali teško se umire u bici ako si sam i pre toga osumnjičen...

Naravno, ovaj navodđ neče pružiti ni primer PaskaljeviĆavog slila, ni vrednost, njegove literarne materije onako kako ona deluje u celini. Navod nije biran. Izgleda da ni pisac nije mnogo Drobirao: očigledno je da njegova razmišljanja o »atu i gerili mogu biti drukčija, ceo njegov roman svedoči da je pro dr» i u psihološke istine svojih junaka i u naše podneblje onog vremena. Iz svestranog poznavanja života i smisla da se pronikne u psihologiju gerilaca Paskaljević nije hteo da izvuče pouke potrebne hroničaru, nije ko= ristio. sve to ni metodski da da široku panoramu ralinogy gerilskog zbivanja. Ne, već je samo' sve to iskoristio da da psihološko magnovanje i Trajanje svesti i potsvesti jcdnog gerilca sazdanog od čudesnih norava i emocija. Taj postupak pleni čitaočevu ma štu jer je i iscrpan u faktografskom smislu prave psiho loške analize, i obuhvatns sintetična' slika jedne ličnosti Rkojn prolazi košmarske zami samrti.

Knjiga fe Paskaljevićeva delo o aiu, o jednom njegovom vidu, o ratu oko čoveka i u čoveku. Lica i naličja tog stranstvovanja ličnosti iznađ svoje normale, iznad svog mi ra u običnom životu ovdc su tako uverljiva da se čitaočeva mašta angažuje isio koliko i njegove emocije: ovo se deo duboko doživljava, ono prodire u svest, uzbuđuje 1 razdire nas — sve izgleda kao gola istina, a sve je ipal: preobličeno magi.om umetno sti,

Miodrag Maksimović

Miško Kranjec:

„izgubljena vera“

»BRATSTVO-JEDINSTVO« NOVI SAD,1956

Plodam slovenački pisac. Miško Jiranjee Koji je do sada izdao oko triđeset Nonjiga, u romanu „Izgubljena vera“ slika one damne koje je pomutio Mominform, m koje „je razbiBtrila dagoslavija. Mrak koji je iznenada počeo da duva Sam svetionika sveta, A koji se dugo tamo pripremio, razbiće se o jednu maln zemlju, mladu, ali zato svežu i kristalmo „jasnu, MLjaudi dJugoslavije, u magnod0venju, prekonoć biće. stav ljeni u sgiluaciju „biti ime biti“ I oni će naći m sebi snage da odgovore na sWtrašnu gagoune{Wo Mhojm im je postavila istorija. Tako da se bačeni bu merang, koji je trebalo da ruši vrati onima koji su ga bacili ispunjen snagom da vida, svim Što je plemenito i čoyvečno.,.

Da bi pokazao Rhako su naši

ljudi primili Kominform, MKranjec uzima čitavm jednu galeri ju 'egzistencije, i pričajući mji« hove Živote iz tog vremena, pokazuje kaho je dugoslavija oda levala svojom mladalačkom odlukom na strani istine, protiv svih laži, U romanu sretamo bračne pa Yove Poldu i Mein Brelih, Majdu i Stanka „„Najoveeća, Pavla Miklaveca i njegovu razvedenu čennm Zinku, Mirka bravara sa mjegovom starom majkom kao susftanare Brelihove, „profesora Ferda Veselka i Valeriiu sa nje nom seslričinom Lizom i rnkovodioca Tomejeca.

Sa mailaskom Kominforma ma izgled srećan brak Brelihovih počinje da se Yuši, Iz začaranog Kruga MTtezolucije Meta malazi lako izlaz „tezolueija se mnalazi nm duši čoveka, m srem,'m njegovom moralu." I Meta nm Wvome Wreu, m BvoOjoj duši, u svome morala nalazi onm silmn Woja će je opredeliti za Jugoslaviju, pto tivn Rezolucije, Ali mien muž Polda je još pre Rezolucije ijgubio što bi moglo da ga vodi u ovoj teškoj situaciji. Njega sm Nemci za vreme rala nhappii mučHi w Celju, on je tada potpisao nešto.šfo i sam ne ha

šta Je bilo, ali šlo sebi mije o=

prostio. Strab je m njemu ispram nio srce, uznemirio duša i poljt lino moral. Polda je bio slab.

Stari Partijac, Teja. načet u Celju, počinje da se telura i um moralu. Zanemaruje porodicu i počinje da živi sa lakomislemom «wdelkom Ogrizek, „veselom devojkom, Kkojm za malo zbog unošenja panike u Partizanima mije bila, streljana,

Mbyrko, bravar mladić vim &instihkiom našeg radniha brzo se opredeljuje za dugosla vijnu i wu diskusijamn Moje mastupaju wu Kući Brelihovih sta,e na slranu Mete. Zanemarenu #e nu, majku dvoje dece ovaj plemaniti čovek počinje iskreno da voli.

Miklavee intelektualac, koji maginje Zapadu i reakeiji potaj no odobrava Hezoluciju, ali se javno izjašnjava protiv mje. Između Polde Breliha i njega dolazi do čestih sukoba, Miklave em prestaje dm zanima Polda, Yeć oseća nemazumljivn mnuklonost prema Meli %# Mojom je n mladosti, pre njenog braka j-

sa vdra

mao veza. Miklavec vodi borbu

protiv Mirka da bi zadobio Metu kojoj je odvratan. Pored to Sa Miklavec pokušava da obnovi veze sa svojom ruzvedenom ženom Zinkom, Zinka mu kače da ga prezire, da on želi vezu sa mjom samo zato Rio se nada da će joj država vratiti fabriku koju je nacionalizovalm, i prebaćuje mn Što i waveo mladu devojku Lizu, Miklaveć će posle Bokušaja samoubistva Lizinog DOći preko granice, w jnostranstvo, što je celo vreme nagova rano Polda da učini.

Majda. i Stanko Lalovaa su malograđani bez ubeđenja, Mhoji pozajmljuju politički stav od Brelihovih. Ali kako sm se su pružnici MBrelihovi razmimoišli u" shvatanju i u životu, to MNanajoveci dolaze u nepriliku, Majda odgovara Stanka od politike i savetuje ga da uf{fomm u svoju ličnu sreću i konformizam, Stan ko je voli, ali ne može da -je posluša, već sve više slupa u 'redove oni ljudi koji izgrađu,ju novi živo.

Pe Ps = SuWakaı O U IIC ONI 1. Gay

Terdo Veselka i Valerija pre btavljaju lep par naših gradđans froniovaca, koji bezazleno i pored svih starinskih reMWvizita u sebi iskreno prihvataja novo i ma njega sc zalažu,

Zaljubljeni Mirko kod Mele u početku nema sreće svojom ri vjeom. Dolazi između mjih do površnih nesporazuma za koje je Kriv Mklavec., U svojoj zabuni pun dobrote Mirko, odbijen od Mefe, čak prosi Lizu, Ali ga Liza pametno vruća Meti,

Ove istorije pretiču U ono vre me, onih dana, onih večeri kad »radio stanice istočnil država napadaju Jugoslaviju, f\ominformov ci sa svih slrana pozivajm „jugoslovenske narode na otpor, Zapad posmatra i čeka, Mlada država koja još nije izlečila te Ške rane zadobijene n ratu, bo ri se sa teškoćami, uvoz WC sma njuje, a za izvoz u svet odlaze čilave šume, Jtiobe još nemam dovoljno, sa ishranom „je sve leže. Seljaci prodaju ma crmo, berzi...“ ji

Pisac nam daje pri kraju knjige težak izveštaj, mMi om simbo lično završava svoj roman, Liza je rodila. dete, Oko deftela su oknpljeni razni ljudi ali svi omi Woji su okuplieni i olho stvara nja novog života u dugoslaviji, dioji se još okupljaju..

Pisac nam simbolizuje novi život koji će prebroditi svc {iešho će, što su docnije godine i po« Rhazale, iznosi nam i vađanje no ve istine Nhoju sm događaji n svetu već ioliko i nesumnjivo po tvrdili. j

Ljubiša Jocić

,

idi