Književne novine

Godina VIII. Nova serija, br. 47

Isidora - SEKULIĆ:

LIST ZA ONJTŽEVNOST,

BEOGRAD, 26 JUL 1957

IJLO/BA NAIVNIH UMETNIKA

U Beogradu je ovog meseca održana uspela. izložba naivnih umetnika Jugoslavije, slikara i vajara, sa koje u ovom broju

MILAN RAKIC JOŠ JEDARED

Rakićeve se pesme preštampavaju. Ako zapitate u prodavnici, kazaće vam: — Kupuju knjigu studenti, đaci srednjih škola, profesori naročito oni koje zanima srpski jezik u poeziji ranije i sada, kupuju ,. knjigu radnici, i. ljudi i žene. — No javi li se knjiga u izlogu, evo beleška malo mrgodna ili malo sažaljiva, tačno u stopama ranijih mrgodnih ili sažaljivih, Ži vot još hoće Rakića, literatura ga, izgleda, neće više. Epigramska situacija., Možda bi beleškaru godiTa ova narodna: „Uvenula žuta kruŠka, preciknuo žubor potok”. RaKkić je mrtav, deo njegovih pesama pomalo se senkom prekriva. Tačno emo što biva sa svim piscima koje meće njihova savremenost, ili 'koje neče naredna savremenost. Druge šeme, drugi jezik, druga azbuka, 'druga stilistika, đrugi „jađ i svad“ — današnja rima — druge sreće I nesreće, No Rakić se čita! Pođimo đakle dalje. Čitali ste neka Rakićeva pisma, čitaćete druga i drukčija — premda je Rakić važio kao onaj koji ne piše pisma i ne odgovara na njih — čitaćete Rakićeve diplomatske izveštaje, i viđećete ovo: Rakić pesnik i pisac, Rakić čovek, Rakić kao moralni stav, Rakić na braniku. svoje zemlje i svojih savremenika, to se geometriski tačno poklapa, a ta kongruencija bila. je i ostala osnmovni podatak za klasičnu kategoTiju. Ja o Rakiću još jedared, zato što oni opet i opet. I šta? Estetska situacija? Humanizam? MKateqorija. ličnosti? Putanja pisca~ i čoveka u sumornim okolnostima zemlje i naroda? Ne, nego prosto pasus iz antropologije. I ne -.moderna filosofska antropologija. koja pripituje psihologiju, metafiziku, ontologiju čak, nego prosto jeđan laboratoriski bilten. Intelekt, mozak, rađius intelektualne aktivnosti: nešto usko, kratko i glatko, na dlanu pruženo, razumljivo, patriotsko, nacionalno, čak srednjo-

vekovni motiv o iskopanim oćima.

na freski. Dovraga, svrbi na jeziku odlučna reč! Ne, ne lomi se beleškar. — Nemilosrdno ga napasti, sahraniti ga, kako se ovde rado kaže pa i radi, nema za to opravdanja. Ali, s druge strane, ne može se ostaviti ta nekako zajamčena

krupna zasluga! Dovraga, još jeda- |

ređ: nečim se drži taj Rakić, nečim se brani.. Nikađa se nije branio, naprotiv, srđačno i elegantno

ta dva atributa idu zajedno kod Rakića — uzmicao je ne ispred pohvale, nego ispred povoljnoga suda. Ovo je jedna od njegovih re— Moja je poezija i umet-

torika:

“metar · Bmajići

nička i folklorna — služio sam zemlju-i u Prištini i u Rimu; — moje su pesme kao privatno pismo nekako od dragosti ustihovane;

stihove sam pisao prosto srpskim jezikom i takvom i logikom, a lako sam pisao i zvanične izveštaje: i još, držim ja u svesti i u ruci oba kraja onoga što jesam, i što nisam — kakav li sam ja to onda poot! Retko, skoro sublimno \zadovoljstvo je činilo biti svedok naporednosti Dučića i Rakića. DučČić je·bio vrlo ambiciozan, možda još akutnije sujetan; voleo đa, kao iz cigarete, tek zamagli nekom du hovitošću manjega i· slabijega. Rakića nije zamagljivao, jer Rakić

nije nikoga zamagljivao. Rakić je, ·

van svih magli, povlačio. jasnu liniju između sebe i jačega i blistavijega savremenika, ne suparnika. Svaka epoha ima potrebu da među istaknutim ljuđima praznih oblasti istakne' kneza. Rakić je bio zadovoljan da zemlja, i on, imaju to zbrinuto u sjajnom Dučiću. Kritičari, novinari, „recenzerti beleškari imaju često u sebi.mnogo ličnih raspinjanja: pisanje im je ljuto, osudno, presudno. Ono što je Latin Katul iskreno. i prosto kazao: „Odi pt amo, (i mrzim i volim). A ako pitaš: kako to? ne

znam, ali me to muči i kinji”. To

Nastavak na 5 strani

„ŽIVOT OKO NAS

OPOMENA OD KOJE BRIDE OBRAZI

Milan DEDINAC

Nezadovoljna, publika je glasno

protestovala na tašmajdanskom stađionu. Samo što ovoga puta njeni protesti nisu bili upućeni sportistima — koji su, izgleda,

navikli da igraju i uz pratnju zvižduka — nego pozorišnim umetnicima, A to Je kod nas -redak slučaj, skoro jedinstven, Publika: o> bično ulazi u naša pozorišta, na= ročito u ona veća, skoro,s nekim pijetetom, sva uzdržana, pristojno odevena kao za svečanost; na stadionima ona je slobodnija, bučnija, razmahnuta. U pozorištima pu blika se naučila samo da. pljeska, da odobrava, da manifestuje svoje zadovoljstvo i zahvalnost; na sport skim igralištima zna ona za „gromoglasna i strasna odobravanja — kakva se u teatrima retko čuju — ali ume i da negoduje, da zviždi i da protestuje, čega bar zasad u našim pozorištima nema.

Međutim, ako bi se desilo da neki naši pozorišni umetnici na|stave da izazivaju onakve prote\ste kakvi su se nedavno čuli na tašmajdanskoj premijeri „Penala“, te takozvane „prve domaće sportske komedije“, moglo bi se lako dogoditi đa se opravđani zvižduci i protesti prenesu sa sportskih anena i u pozorišne dvorane,

Neprijatno je našoj publici đa Izviždi umetnika. Ali ako je umetnik, svojim neumetničkim postupkom, nju“ već jedared naterao da ona to učini, ni njoj, po svoj prilici, neće biti toliko teško — ako

za to nađe povođa — da svoje negodovanje ponovi, i to možda ne više pod otvorenim nebom, no { u samom pozorištu.

A te večeri oko dvadeset hiljada gledalaca nije bilo došlo na stadion s nekakvim naročito visokim umetničkim zahtevima. Ne, došli su oni u žalji da se razonode, da se prijatno: zabave, đa se od srca nasmeju igri svojih omij= ljenih glumaca, koji su. dotadđa če= sto: znali komikom, vervom, duhovitim improvizacijama — da ih nateraju da se' slatko i grohotno zakikoću,

Ali čak ni tu skromnu želju, tu tako prirodnu, skoro nasušnu potrebu čoveka da, se pokatkad na= smeje iz punih gruđi nisu zađovoljili ni autor ni glumci. Naprotiv. Publika je stekla utisak kao da

je priređivači ovog· spektakla pot=-

cenjuju, omalovažavaju. Zato su se, umesto vedroga. smeha, čuli ljutiti povici. I ti protesti bili. su tako oštri i tako glasni da su od= jeknuli i u dnevnoj štampi, a Po slovnica za . kulturno=umetničke priredbe Beograda i uprava“ Beo= gradske ·komedije osetile su po= trebu da javno izjave kako nemaju' nikakve veze s tom tašmajdanskom premijerom,

Sasvim je razumljivo što se sada nameće pitanje: A hoće li ta javna opomena, od koje briđe obrazi, ikome koristiti, ičemu poslužiti? Hoće li učesnici sa ove

' Nastavak ma 4 strapt diNIR i

i

| | | | | | | |

još nedovoljno uočena i

zakonitost, zacelo zatvoren, sasvim .zatvoren,. | smo svi mi ljudi koji se uporno i rađoznalo nadnosimo nad zamamnim privlačnostima njegovog |- pojavljivanja već „uveliko zaslužili da sami sebe smatramo smešnim što se toliko dugo upinjemo

| da mu nađemo početak ili kraj.

sizifovškom poslu nikada uspeti upravo zato Što nema U cirkulusu pojava o kojima je ovde reč nikakvog početka ni kraja, ali zbilja, o kojem -e to

cirkulusu zapravo reč?

Svest prema svetu, ili ako hoćete. đuh. prema subjektivno prema objektivnom, . misao '. ti, sa svom onom „večitom: rasprom ,

| po pitanju 'ko koga rađa, šta. iz čega proizlazi,

h rasprom od Aristotela do Hegela i od Hegela do .

| materiji, | prema stvarn

Marksa, u kojoj drugoj, daleko;

„zagonetke“ (ili, sveta u umetnosti,

Ima jedan tobož začarani, kao tajanstveni, još nikako sasvim, do kraja shvaćeni krug dejstava i promena u našoj ljudskoj svesti koji se od kako

| mamo za sebe vrti i okreće, i on je, kao jedna nedovoljno „uhvaćena

skoj fazi je prastari gnoseološki i ontološki ·pro| blem okrenut s glave na'noge, eto, o:tome :je.reč, samo o tome. No, u, ovom, kratkom ·osvrtu nađnmećemo se za trenutak samo nad jednim ' viđom, nad jednim. sektorom ispoljavanja te vazđašnje — nad” fenomenom: umetnosti u,svetiu Jer, i oni se jedno \ | drugo ogledaju). Ostaviću za trenutak . svet, da,

Pavle STEFANOVIĆ

pa

Nećemo u tom

kraćoj vremen· kada „se, to

sehe gleda.

vasceli svet, sve ono pre nas i izvan. nas, izvanj| i| svakog našeg mišljenja i svakog našeg. ljudskog |

osećanja, pa 'Ću zamoliti dobrog čitaoca manje jadnog i veličanstvenog u njegovoj duhov- | noj gladi i radoznalosti no što sam to i sšam), đa}|4

„zadrži krajičak pažnje ha činjenici da već veko-\| vima i vekovima postoje i javljaju se oni među!|

nama koji grade sve one raznovrsne bFedpvođa\}}

koje smo, onako od oka, nazvali umetnošću, i da|| | postoje isto tako već vekovima i vekovima oni| || (njih je još kud i kamo više, po „hrane“, duhovno naslađuju, ili krepe, ili teše tim || ? urnetničkim produktima svoje Wabraće, bližnjih. Ali eto, dđogodiio se, dođuše u znatnom|, vremenskom zaostatku, đa je ista ta naša ljudska |

svest koja stvara. umetnička dela (književna, li-.| kovna, muzička i dr.) i koja se po nekoj svojoi|| primarnoj, : iskonskoj . potrebi 'tih produkata, dogođilo se, kažem, da je ista Svest stala zavjrivati u „tajnu“, svoje. 'sopstvene delatnosti, pa se onda, vremenom, || samoposmadtranje i ·sasvim ·ugtalilo. i na 'raznolike načine sistematizo- | 'valo, focmirala. i posebna, oblast · problema, pod-

'ručje, posebne ·nauke estetike, zona u kojoj svest | samu sebe posmatra i istražuje, .u kojoj ona samu

UM ETNO ST Y\ DRMDŠ T.ViE-NM:A PP T/AT NIJEA

bru nu IRI III: IL IRI: Rn I IL LI II manu u III III AI un ILA LI III ILITI

Cena 30 din.

donosimo nekoliko reprodukcija

Ivan Generalič: Jelen u Bumi

Maja

PDD SUNCEM JERMENNE

Avion . „Aeraflota“ ac kvoju sjenku · poljima iza Dona. Tom · i<stom ravnicom nekad je Šolohovljev raspeti Grigorije Melehov pro gonio na konju svoju neulovljenu sjenku... Niz te dolje drumove kre tao je u pljačku starina Panteljej Prokopjefič.. U nekoj od onih 'tamo jaruga kopao je Griša kozačkom sabljom grob svojoj nesrećnoj Aksinji, Onamo, opet...

Naviru sjećanja kao mnezadrživa poplava, kao đačke, sedmogimns= · zijalske suze. Velika· literatura. već odavno. nam je učinila dragom, poznatom i bliskom ovu dolje zemlju nad kojom danas · prvi put letimo. Uspori malo, samoljote, evo nas nad Kubanom, eno obrisa

MALA LETNJA MEDITACIJA ~

i

(ništa |

svojih'·|

napaja. „enigmom“ | u „zagonetku“ te||

samoispitivanje||

Nastavak. ma 9 strani.

ea e a a

po broju) koji se|j

ta || }

čavkaza, vidimo obalu mora Ko-

jom je, možđa, nekad pješačio bosjak Aleksije Pješkov.,.

Ne mari neumorna mašina za naša stara i nova uzbuđenja i već nam, sa spokojnim mačjim pre=

Branko. COPIC

đenjem, podastire nove prostore, nova iznenađenja. U klancu ispod nas blista srebro Kure, optočava surova brda Gruzije. Tu istu sjajnu traku vođe gledao je nekada Sergije Jesenjin i pjevao gruzin= skim pjesnicima: „Drugovi po peru " i osjećanju.. volim vas, k'o Kuru u talasanju... Najzad nas evo nad golim sivo= zelenim brdima „Jermenije. Nižu

se veličanstvena, mirna, u svojoj spokojnoj čudnoj ljepoti, u'tvrdoj tišini. Ne kvari je ustrepe=

relo more lišća, ne bodu oči koplja crnogorice, ne raznježuju sanjive prostirke bukovih šuma. Ovaj predjeo modulirao je neko ekonomičan, surov i britak, nekakav poeta – vojnik koji se svojim srcem propeo u visinu i tu se O= kamenio,

U toj strogoj divljini, skoro pustinji, odjednom zablista ogledalo jezea, golih obala, zavučeno između brđa. Ogledalo bez okvira, na prvi pogled čini se izgubljeno, zabačeno, samo i nepoznato, ali nije tako,

Zna za njega i voli Jermenija. To je jezero Sevan, „jedina jermenska ljepotica na koju nije ljubomorna ničija žena“.

Slušao sam'tih dana Jermene sako pjevaju o Sevanu. Riječi, otprilike, ovako glase:

„O Erivan, jezero Sevan, oprostite, · ono „nije kolik okean..

Kanda zaista i nije neki okean. Vidio sam to i sam jednog dana, lok sam stajao na pustoj obali i umivao se njegovom hladnom vo> dom, Nije more, okean, ali jom strogom asketskom ljepotom

ga čitava

SVO

nagoni čovjeka da osjeća dublje i želi više nego pred ikakvim nedoglednim vodenim prostorima. „Vi še nego igdje, ovdje čovjek poželi da ima, krila, da se vine u smjelom luku,..

Poželiš i digneš oči, kad ono, s brda na brdo, vezuju se i jedan drugom. daju ruku moćni stubovi dalekovođa. Svladali su i natsvodili klance, provalije i neprohodnosti. Poezija betona, zvučnih žica i blještavih žarulja vinula se krilato nađ polunomadskom prošlošću sivih koliba u kojima je za hladnih večeri tinjao i gušio kizjak, suva stočna balega.

Zbogom romantično doba stepskog seljakanja, kizjaka i ćudliji= vih išaka! Evo se vrtoglavo sbu= štamo dizalicom niz petnaestak spratova podzemne hidrocentrale koju hrane vođe Sevana. Sve mi je ovo drago i. odnekud poznato: sjećam se naše Jablanice i svoga; baš moga, kolege, inženjera Protića. I ovom prilikom prosto mu bilo nih dvjesta dinara, koje mi je uzeo dok smo još bili studenti, da mi ni do danas nije vratio.

Dok smo još kružili nad Erivanom, sjedištem „Jermenske SSR, gradom od preko četiristo hiljada stanovnika, moj kolega šapuće tu neprilici:

— Jedva da sam i čuo za ovu varoš, a pogledaj kolika je.

Pravim se začuđen, gledam ga prijekorno, a. uštvari ne znam ni sam više od njega. Eh puste bruke, šta bi sad na ovo rekla moja nastavnica geografije, koja mi je onako, banatski bogato, darivala četvorke!

Ipak mi to, podlacu' jednom, nimalo ne smeta da svom bdogradskom prijatelju, još istog dana, uputim kartu s ovim SOLO Liječima: „Neznalico, nikad nisi ni čuo za ovaj grad iz, koga ti pišem. Ko li ti samo dade prolaznu ocjenu

. iz, goografije?!“

Strahovao sam kako li ćemo uhvatiti prvi kontakt s jermenskim piscima. Prizivao sam upomoć Turke, naše negđašnje zajedničke, ipo” robljivače, roman „Musa Dag“

Nastavak. na: 4. stpan} „ ”